“Ravno do dna”, neponovljiv koncertni trijumf

Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

Nakon intenzivnog vježbanja i pripremanja za turneju dva ljetna mjeseca 1981. popunjena su nastupima po Jadranskoj obali; istovremeno su je obilazili Film i Idoli u zajedničkom koncertnom paket-aranžmanu. Početak jeseni ostavljen je za nastupe u većim gradovima na kontinentu. Honorari su između Štulića, Leinera i Hrnjaka djeljeni u omjeru 50:25:25 posto. Princip raspodjele novaca Štulić je objašnjavao riječima „to nije stvar love nego pitanje poštenja. Ne samo da ja sviram i pjevam, nego sam se ja morao jebati i sa hiljadu drugih stvari… to je pitanje principa, moje su pjesme, moje su ideje i to košta“. (…)

Želimir Babogredac, kasnije predsjednik uprave Croatia Recordsa, kao vlasnik koncertnog razglasa i rasvjete radio je s Azrom i mnogim domaćim bendovima organizirajući koncertnu tehniku. Sa Štulićem se upoznao ljeta 1981, kad je Azra svirala u Vinkovcima. Budući je Babgredac od 1979. posjedovao tonski studio u Bošnjacima, Johnny ga je zamolio da ga odu pogledati, pa su sjeli u auto i odvezli se 25 kilometara. Idućih mjeseci Babogredac je sa Štulićem u automobilu proveo puno vremena, vozeći ga na koncerte, ali je radio samo s originalnom tročlanom postavom Azre.  

Jeseni 1981. odvezao ga je automobilom u Trst, gdje je Johnny doživio šok. Bilo je to prvi put da je izašao iz države na "zapad" i nije se htio vratiti. Problem je bio što je navečer Azra svirala jedan od pet koncerata u Kulušiću. "Jedva smo se stigli vratiti na vrijeme, publika je već počela izlaziti iz dvorane", govori Babogredac, "ali kad su ga vidjeli svi su ušli natrag".  (…)

Te iste godine Želimir Babogredac s njim je putovao u London, radi Štulićeva susreta s novinarkom Vivian Goldman koja je pisala za časopise New Musical Express, Sounds  i Melody Maker. Poletjeli su iz Zagreba nakon par dana čekanja da okopni snijeg i led koji je paralizirao zagrebački aerodrom Pleso. "Ideš na aerodrom jedan dan, pa se vratiš", prisjeća se Babogredac.

"Kad smo treći dan poletjeli, u avionu su bili Vlatko Stefanovski, Petar Luković, cijela beogradska ekipa, jer to je bilo vrijeme odlične serije koncerata u londonskoj dvorani Lyceum, gdje je i Johnny gledao Pretenderse, Stray Cats, Jam, Police i druga aktualna imena. Babogredac mu je naručio gitaru Rickenbecker, model John Lennon, koja je iz Škotske poštom stigla u London, a Štulić odmah pozvao Stefanovskog da ju isproba. Cijela ekipa iz Jugoslavije odsjela u istom hotelu Royal National, soba do sobe. Nakon što ju je uzeo u ruke, Vlatko je rekao "ovo je igračka, ovo nije gitara", a Johnnyjevoj muci nije bilo kraja.

Ali, nije bilo niti kraja slavi, jer je dao intervju Vivian Goldman koja ga je potom proglasila najboljim novim mladim poetom u Europi. Dapače, govori Babogredac, "čim smo stigli u hotel na recepciji je Johnnyja čekao poziv da se javi Goldmanovoj". Nakon posjeta Zagrebu i Beogradu gdje je krajem godine boravila tjedan dana, Goldmanova je u brojevima New Musical Expressa od 16. i 23 siječnja 1982. objavila dva teksta o novoj jugoslavenskoj rock sceni ("Politike i polke" i "Misterije Balkana"), u kojima je usporedila Azru s The Clash, Idole s The Jam, te otišla oduševljena s koncerta Električnog orgazma koji je gledala u Kulušiću, usporedivši Kulušić s newyorškim klubovima.  (…)

Nakon koncerta u Ljubljani na kojem je Štulić na pozornici  razbio gitaru i pojačalo Azra se skoro razišla: „Imao sam jako gadan dan“, rekao je. „Loše vibracije, ona dvojica su me iživcirala pa sam ih otjerao, a i gitara se raštimavala… no, poslije se sve sredilo kad sam se smirio“. Leiner se sjeća da je Štuliću netko iz publike pomaknuo stalak za mikrofon prije izlaska na pozornicu, zbog čega ga je mikrofon stalno udarao u zube dok je pjevao. „Džoni je bio živčan i pokušavao je razbiti gitaru, ali kako to ranije nije probao trebalo mu je barem pet minuta da potrga žilav instrument. Kasnije se dočepao i pojačala…Mi smo ostali paf, nismo bili na to pripremljani. Nakon dvadesetak minuta smo se vratili na pozornicu i nastavili koncert, jer Džoni je uvijek publici dao ono zbog čega je došla. Naravno da je bilo problema koji su nas izjedali, uvijek smo imali problema s menadžerima, stvorio se taj osjećaj gorčine i prevarenosti. Imaš pune dvorane, a novaca je sve manje i manje. Taj pogon je trebalo plaćati, bilo je puno ljudi sa nama na putu i trzavice su bile uobičajene“. 

Puno ozbiljniji naum od ovog ekscesa bila je Džonijeva želja da Mišu Hrnjaka na bas gitari zamjeni Janko Mlinarić - Truli. Osim što će kasnije sudjelovati na jednom snimanju u studiju, Truli se u trenutku kada je Hrnjak bio otpušten čak i fotografirao s Leinerom i Štulićem i bas gitarom u rukama. „Htio sam od Trulog napraviti zvijezdu“, govorio je Džoni, „ali on to nije želio. Više ne svira s nama, opet smo u staroj postavi. Zaboravimo sad tu kadrovsku promjenu“. (…)

Album je pratila dugotrajna turneja koja je potvrdila da Azrin entuzijazam za sviranjem nije splasnuo. Za domaće pojmove Azra je svirala prilično duge nastupe u trajanju od dva i pol sata. Iako je bio sposoban izrecitirati bujicu stihova u pjesmama, Džoni je na koncertima vrlo malo govorio, najčešće samo „hvala narode, to je bilo sve za večeras, laku noć“ na kraju nastupa. „Ja volim svirat. Ja stvarno volim svirat“, govorio je Štulić u Džuboksu. „Ja bih najrađe svirao šest sati, kad bi to bilo moguće, kad bi se to napravilo nekako. Volio bih više no išta da ima neki klub gdje mogu svirati ono što hoću, kako ja hoću. Samo što je sad to stvarno nemoguće“.

U istom razgovoru Štulić se dotaknuo i činjenice da Azra svojevremeno nije svirala biseve: „Nisam odbijao! Ako ja ne dođem dvije-tri minute, oni se raziđu – OK. Ako oni ostanu dalje, ja dođem i odsviram. Nije bilo principa, nikad ja nisam bio dogmatik. Koji put mi se ne da. Ja to ne moram raditi, ali tako mi se htjelo… Svirao sam vam dva sata bez prekida, što sad hoćete?“, završio je, zaokruživši temu s izjavom „Radim kako mi se digne“.

Kasnije je u magazinu Pop-rock objašnjavao kako se koncept koncertog nastupa mijenjao u hodu, terenskim istaživanjem: „Prvi put kad sam došao u selo, ja uopće nisam kužio kako to funkcionira. Bila je to neka tezga u Andrijevcima... I onda mi tako odsviramo program od sat i pol i ja kažem: 'Hvala lijepa, to bi bilo sve!' Mislio sam je l', ako Beatles sviraju pedeset minuta onda je sat i pol dosta... A oni meni: 'Kako? Pa tek ste došli.' I ništa. Onda sve odsviramo još jedanput. A oni traže još... I onda smo odsvirali i treći put do pola, pa su nas pustili...“.

Na kraju turneje Azra je u zagrebačkom Kulušiću od 19. do 23. listopada 1981. odsvirala pet uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za koncertni album čije je objavljivanje bilo planirano za siječanj iduće godine.

Prvobitno je planiran koncert u Domu sportova, ali na kraju je ipak odlučeno da se održi serija nastupa u Kulušiću. Tim potezom Azra je možda propustila napuniti veliku dvoranu Doma sportova u ranoj fazi karijere, ali ono što se svake večeri  tog tjedna događalo u Hrvojevoj ulici broj 6, pripadalo je u red neponovljivih koncertnih trijumfa.

Kulušić je već postao prestižna postaja za snimanje koncertnih albuma, u rasponu od  Bijelog dugmeta i Filma u proljeće 1981. do Leba i soli i Buldožera iduće godine. Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodane su još dvije večeri, pa je Azra u Kulušiću odsvirala do tada nezamislivih sedam uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 x 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, ali i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona dolazili su u Kulušić nekoliko večeri za redom ponoviti „sinoćnje“ iskustvo.

Iako se radilo o prestižnim događajima za koje se tražila karta više, gužva ispred kluba, znojna atmosfera u Kulušiću – ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma - magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirana atmosfera u publici, tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirale ugođaj swinging Londona šezdesetih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu “Blow Up” Michelangela Antonionija…

(NASTAVIĆE SE)