Razglednica iz Vankuvera u doba korone

...raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija – Branimir štulić Džoni

Ponedjeljak, 4. maj, još jedan dan u, za čitaoca neznakovitom kanadskom bitisanju našeg iseljenika, započeo je sasvim obično, rutinom koju uvedenemjere u borbi protiv pandemije koronavirusa nisu bitno promijenile –šetnja s psom duž Beach avenije i dalje plažom English Baya do Stanley Parka, znanog turističkog toponima Vankuvera koji seuz sami centar grada prostire na više od četiri stotine hektara četinarske šume prošarane sportskim terenima, šetalištima i biciklističkim stazama. Potom, istim putem nazad.Mjere koje je provincijska vlada postepeno uvodila od početka marta zabranjuju okupljanje više od 50 ljudi na jednom mjestu. Dječija igrališta, teretane i sportski terenisu zatvoreni. Frizerski saloni i radnje koje pružaju personalne usluge, takođe. Restorani služe samo hranu „za ponijeti“. Fizioterapeuti i hiropraktori privremeno su stavili kjučeve u brave svojih ordinacija, zubarske ordinacije primaju samo hitne slučajeve, a ljekari zakazuju virtuelne preglede preko Skypea. Tokom uskršnjih praznika, na preporuku kriznog štaba vrata vjerskih objekata ostala su zaključana a vjerski službenici pokazali su svoju inventivnost organizujući onlajn službe i propovijedi. Ipak, nema zabrane kretanja, nema policijskog časa, nema izolacije seniora, osim onih koji su u domovima za stare. Parkovi su za lijepih i sunčanih dana kojih je u aprilu bilo napretek i dalje puni ljudi, a većina se pridržava preporuka o držanju socijalne distance. Za svaki slučaj, svud okolo su table koje na to podsjećaju...

Naš iseljenik, korača kroz mekan i vlažan pijesak plaže u kojem ostaju duboki, ali nepostojani  tragovi njegovih stopala, namiještajući u hodu slušalice telefona. Osam je sati. Na radiju idu jutarnje vesti.

“... in the fight against COVID-19, our first focus will always be here at home, but this is a global challenge. To keep Canadians safe and restart our economy, we need to defeat this virus not just within our borders, but wherever it is found. That’s how we’ll beat COVID-19 for good...“

Glas predsjednika kanadske vlade Justina Trudeaua, lidera vladajuće Liberalne stranke i sina svog slavnog oca Pjera Trudoa [Pierre Trudeau], dolazi iz slušalica, sniženog tona, usporen u ritmu, (valjda da bi djelovao umirujuće na slušaoce). Vlada je odlučila donirati 850 miliona dolara za globalnu borbu protiv COVID-19 virusa, kaže Monsieur Trudo. Novac će u većoj mjeri otići istraživačkim timovima koji rade na pronalaženju vakcine. Potom podsjeća na neke od ranije preduzetih mjera, novčanu pomoću iznosu od 2000 dolara mjesečno svima koji su zbog karantina ostali bez posla, pomoć studentima od 1200 dolara, (mnogi od njih ostali su bez povremenih poslova kojima pokrivaju troškove života i školovanja), kredite (u iznosu do 40 hiljada dolara) za vlasnike malih biznisa, i direktne uplate stanodavcimakojima će im se pokriti poslovnigubici. Zauzvrat,ovim poslednjim je zabranjeno da za to vrijeme uručuju otkaze zbog neplaćenih kirija.

Naš iseljenik, ako bi ga neko pitao za mišljenje o donesenim mjerama, odgovorio bi nešto slčno sljedećem: ukoliko se vlada odlučila na trošenje preko budžetskih limita, kada će, ako ne sad,u ovoj nesvakidašnjoj situaciji takvi postupci naći opravdanje. Ukratko – da, podržava ih. Nije važno kom dijelu političkog spektra on kao eventualni glasač pripada, niti da li glasa uopšte. A i zašto bi. Politika se ovdje ne doživljava kao pitanje od presudne životne važnosti, a političko opredjeljenje kod mnogih nije ni postojano. Neka istraživanja pred posljednje federalne izbore pokazala su da gotovo polovina glasačkog tijela donese odluku za koga će glasati na sam dan izbora.

Stari stereotip da se na Zapadu nikada ne razgovara o politici, novcu i vjeri nije zapravo tačan. Možda, djelimično jeste,kada su zarade u pitanju, međutim politika, pa i religijska uvjerenja, ponekad budu teme razgovora među prijateljima. Iz takvih ćaskanja saznaćete kako jedni podržavaju poteze vlade, dok drugi, zbog velikih troškova koje donijete mjere iziskuju - ne. Konzervativni susjed plaši se da postojeći budžet neće pokriti 260 miliona dolara subvencija za poljoprivredu, a kolegas posla koji ne krije da glasa za lijevi NDP,smatra da date subvencije nisu dovoljne i da su poljoprivrednicima potrebne najmanje dvije milijarde dolara. Naš iseljenik sa svoje neutralne pozicije ima razumijevanja za oba stajališta.

                                                                                          ***

I dok pas, četvorogodišnji mješanac labradora i pudle, krzna boje čokolade, srećan što je pušten s povoca, trči kroz plićak sive i tamne vode Pacifika, tu i tamo potjera jato galebova u bijeg, ili prestravi neku usnulu divlju gusku, predsednik kanadske vlade privodi svoje obraćanje javnosti kraju, izražavajući uvjerenje „da ćemo zajedničkim snagama pobijediti zarazu“, zahvaljujući se prije svega ljekarima i medicinskom osoblju koje je u ovoj borbi u prvim redovima. Takođe upozorava na pojave rasističkih ispada u nekim sredinama koje su „usmjerene ka našim sugrađanima kineskog porijekla“i ističe kako će se na takve pojave oštro reagovati „jer su one nespojive s kanadskim vrijednostima“. Potom slijede novinarska pitanja.

Naš iseljenik zna dobro o čemu Trudo govori. Ispoljavanje netrpeljivosti prema drugima nespojivo je i sa njegovim vrijednostima. Tome ga je naučilo iskustvo jugoslovenskog raspada devedesetih. Njemu lično niko nikada, ni rječju ni postupkom,nije ukazao na njegovu „drugost“ kao na otežavajuću okolnost. Ali nije uvijek i svugdje tako. Iako je Kanada zemlja nesvakidašnje tolerancije, pojave rasizma, pa i onog ekstremnog, nisu strane. Stoga Trudoove riječi nisu tek prigodna fraza, prazna politička floskula. Ne tako davno, u novembru 2015. podmetnut je požar u džamiji u gradu Peterborough, u Ontariju pri čemu je pričinjena šteta od 80 hiljada dolara. Vijesti su prenijele da je lokalna sinagogaustupila svoje prostorije za molitvu muslimanskim vjernicima. Još skoriji incident desio se u januaru 2017 u džamiji u Quebec Cityju. Student Laval univerziteta i bivši armijski kadet po imenu Alexandre Bissonnette pucao je na vjernike na večernjoj molitvi. Ubio je šest, a ranio devetnaest ljudi. Kao ni virus, tako ni neznanje i strah i mržnja koje se iz neznanja rađa, ne prepoznaju nacionalne niti državne granice.

Svake godine u Kanadu se naseli preko 200 hiljada novih imigranata. Brojne su službe, federalne i provincijske, i opštinske koje novodošlima pomažu na novom početku. U Vankuveru, vozački ispit možete polagati po izboru na jedanaest različitih jezika, između ostalih i na našem. Javne proslave tradicionalnih praznika većih imigrantskih zajednica, poput indijskog Diwalija ili kineske nove godine, su sad već lokalna tradicija. U njima uzimaju učešća lokalni funkcioneri, političari, i članovi drugih etničkih zajednica. U većim gradovima nije neuobičajeno vidjeti muslimanku sa hidžabom u uniformi RCMP-a, ili pripadnika kanadske vojske, indijskog Sika, sa turbanom umjesto šapke. Zapravo, za ovo drugo takav jedan primjer je i sam savezni ministar odbrane Harjit Sajjan.

Dr Theresa Tam, na čelu je saveznog kriznog štaba za borbu protiv koronavirusa. Savezni krizni štab odgovoran je za komunikaciju sa SZO, donošenje mjera koje se tiču državnih granica, preporuka o putovanjima u inostranstvo, investiranja u medicinska istraživanja itd. Tereza Tam je tokom epidemije SARS-a u Kanadi 2006. godine obavljala važne funkcije, po struci je pedijatar, specijalista za infektivne bolesti. Theresa Tam je Kineskinja, rođena u Hong Kongu. Provincijski štabovi se bave konkretnim pitanjima funkcionisanja društva u vrijeme pandemije i regulišu rad zdravstvenih i drugih službi, škola, ustanova i privrednih subjekata u vanrednim uslovima. Na čelu provincijskog kriznog štaba, ovdje u Britanskoj Kolumbiji takođe je žena. Doktorka Bonnie Henry, ima bogato iskustvo u međunarodnim organizacijama. Radila je za SZO i UNICEF na iskorjenjivanju dječje paralize u Pakistanu, i suzbijanju Ebole u Ugandi. Doktorka Henry je pobrala velike simpatije javnosti kada, prilikom obraćanja televizijskom auditorijumu sedmog marta, govoreći o životima koje će korona neumitno odnijeti, naročito među starijim stanovništvom, nije uspjela da zadrži suze [1:40]. Njena ljudska reakcija promovisala je u miljenicu lokalnih medija.

Najteže pogođena oblast epidemijom koronavirusa u Kanadi je provincija Kvebek. Potom Ontario, pa Alberta. Broj oboljelih u Kvebeku prešao je 30 hiljada, broj umrlih 2000. Broj oboljelih u ostalim provincijama je znatno manji. Britanska Kolumbija sa 2000 oboljelih i 120 umrlih za sada drži stvari pod kontrolom. Neki kažu da je Vankuver prošao tako dobro zato što je brojna kineska zajednica (20% od ukupne populacije), reagovala mnogo prije nego što su to uradile zvanične institucije. Informacije o onome što se događalo u Wuhanu stigle su kroz kontakte sa rodbinom i prijateljima pa su već u januaru mnogi nosili maske i na pojavu simptoma se samoizolovali. Drugi opet govore da je Britansku Kolumbiju spasilo to što je školski proljetni raspust dvije nedjelje kasnije nego u Ontariju i Kvebeku, pa su ljudi postavši svjesni opasnosti, odustali od prazničnih putovanja. Znaci usporavanja širenja zaraze ovdje postaju svakim danom sve uočljiviji. Od sredine maja očekuje se popuštanje uvedenih restrikcija. Medicinski stručnjaci upozoravaju da stanje zadugo, (a možda i nikada više) neće biti onakvo kakvo pamtimo prije početka pandemije. Govori se o novoj normalnosti [new normal] na koju ćemo svi morati da se naviknemo.

Naš iseljenik se u životu morao navikavati na svašta, pa se nada da će se navići valjda i na tu novu normalnost. On je, ako bi ga neko pitao, rekao da je zadovoljan svojim životom u Kanadi. Intimno, oduvijek je svoj dolazak ovamo smatrao gotovo nezasluženim sticajem srećnih okolnosti, koji mu je, nakon nekoliko haotičnih godina uzrokovanih ratovima i raspadom zemlje od prije četvrt stoljeća, u život vratila toliko žuđenu normalnost. Ni danas ga osjećaj zahvalnosti prema državi koja je njemu i njegovoj porodici pružila takvu priliku ne napušta. Možda se zbog osjećaja nanovo stečene životne uravnoteženosti  za ovdašnu politiku nikad nije zainteresovao s takvom posvećenosti s kojom i danas prati dešavanja na Balkanu, uprkos činjenici da mu je sad taj svijet barem fizički daleko i na njeg samog nema nikakvog neposrednog uticaja.

                                                                                              *​**

Poslednjih dana i nedjelja, dok na kraju dana usredsređeno prelistava zavičajne internet stranice, portale i društvene mreže,naš iseljenik je između ostalog saznao da je vlast u Srbiji kivna na svoje građane koji su se iz inostranstva vratili u svoju zemlju na početku pandemije i da u Srbiji policija šamarima osigurava sprovođenje mjera zabrane kretanja. Od jednog od ključnih ljudi srpskog kriznog štaba čuo je da je Nikola Tesla slao predmete u budućnost i da dotični gospodin doktor uz finansijsku podršku prvog reketa svijeta planira izradu medicinskih aparata na bazi Teslinih kalemova. Za to vrijeme, prvi reket svijeta saopštavao je sa svog twitter naloga da „možda nismo narod nebeski, ali smo narod drevni i svom milionskom auditoriju toplo preporučivao knjige uvaženog profesora Deretića koji svoje poštovaoce već izvjesno vrijeme uči da su antički Egipćani, Grci i Rimljani nastali od – koga drugog nego Srba. I tako, iz dana u dan, dok se srpskim twitterom postojano širi strah od 5G mreže, profesorka Medicinskog fakulteta u Beogradu i direktorica Centra za neuroonkologiju putem videa otkriva da je koronavirus produkt tajnih američkih laboratorija. "Kada se ljudi igraju Boga obično dobiju po nosu. Neko je to uradio, možda i smišljeno, ne želim da budem teoretičar zavere, ali ovo definitivno ne može biti prirodna stvar i čovečanstvo mora da nade načina da se izbori sa ovim virusom”,reći će ugledna profesorka, na čijem se odjeljenju zarazio 91 pacijent i 67 zaposlenih, i koju naš iseljenik pamti od ranije po njenim upozorenjima o opasnostima koje sa sobom nosi vakcinisanje.Sve je krunisao video jedne opozicione poslanice, još jedne doktorke u nizu, koja je pod krovom skupštinskog zdanja obavijestila medije o paklenom planu Billa Gatesa da smanji broj stanovnika na svijetu sa sedam na jednu milijardu, i o kanibalizmu i satanskim ritualima u Americi. Htio ne htio, našem se iseljeniku poređenja neizbježno nameću; sama od sebe. I ona ga uznemiruju i čine beskrajno tužnim.

Jedan od poslednjih videa na koje je nabasao, koliko juče, bio je onaj za koji je na trenutak pomislio da je kolorisani insert iz nekog od filmova Leni Riefenshtal, da bi se vrlo brzo uvjerio da su snimci na kojima na krovovima beogradskih zgrada gore baklje, skorašnji. I dok je gledao taj snimak uplašio se, (izgledalo je kao da će zgrade, jedna za drugom nestati u požaru, i da će plamen možda na kraju progutati i cijeli grad). Kasnije, iste večeri nije se mogao oteti misli kako mu se ponekad  čini da je davno nekad, jedan drugi i drugačiji virus napao Srbiju. Kao uonoj priči iz  filma Invazija trećih bića iz 1978., u kojem nekada zdravi i normalni ljudi, jedan po jedan padaju kao žrtve misterioznog sjemena iz svemira koje ih pretvara u klonove bez emocija, ovaj pretvara ljude u zemlji iz koje je došao u Kanadu, u iracionalne klo(v)nove. U filmu su se male i izolovane grupe nezaraženih skrivale  pokušavajući da smisle kako da se odupru, ali ih je vremenom bivalo sve manje i manje.

Oni koji su ga gledali i još uvijek se sjećaju, znaju da film nije imao srećan kraj.