Razgovor s Josipom Brozom o snimanju filma Neretva

U okviru priprema za ekranizaciju bitke na Neretvi (1943) Tito je 17. marta 1963. primio na Brionima realizatore ovog projekta: režisera Veljka Bulajića, književnika Ratka Đurovića, direktora „Jadran filma“ Iva Vrhoveca, pisca scenarija, Stevana Bulajića i direktora „Zastava filma“ Božu Švarca.

Scenarij za ovaj film još nije bio ni napisan. Prijem je i tražen da bi se Tito upoznao sa pristupom temi i čulo njegovo mišljenje o konceptu i ukupnom projektu. U dosta iscrpnoj informaciji je saopšteno šta je sve do toga trenutka učinjeno, posebno u sakupljanju obimnog materijala i anketiranju preko stotinu učesnika tih događaja.

– Došli smo do toga – rekao je režiser Veljko Bulajić – da je bitka na Neretvi centralni događaj naše Narodnooslobodilačke borbe... i da film treba da govori o smislu i ljepoti naše revolucije, koja je bila velika borba za humanost... Jer borba za ranjenike bila je napor za pobjedu najčistijih ljudskih odnosa... Saglasno tome, osnovno dramaturško sredstvo i okosnicu filma treba da predstavlja sukob dviju volja, koje jedna drugoj predstavljaju prepreke. Nijemci i četnici ovako su rezonovali:

Prvo, Tito je odlučio: ranjenici se ne smiju ostaviti. Za njega je taj balast ubitačan. A Tito je nezadrživo zbrisao Prozor i sve što mu je stajalo na putu prodiranja ka istoku. Drugo, glad i studen napadaju partizane. A Tito, pod borbom i sa svojom velikom kolonom revolucije, uporno i stalno ide naprijed. Treće, tifus nam je saveznik – desetkuje partizane i veže im ruke. A Tito je već na obali Neretve i gleda prema Prenju. Četvrto, Tito je porušio mostove. To liči na samoubistvo. A Tito je premostio Neretvu, savladao Prenj.
. . .

Slijedilo je podsjećanje da je u početku pokreta na istok (ka Srbiji) brojčani odnos između ranjenika i zdravih boraca bio u korist zdravih. Dok je bio takav odnos, ma koliko teške, prepreke su bile savladive. Ali što se više išlo prema Neretvi i Prenju, taj se odnos između zdravih i bolesnih mijenjao. Činilo se da će u odsudnom trenutku onesposobljeni za borbu blokirati sposobne i da će to ugroziti stalno kretanje naprijed.

Tako je izgledalo, ali se desilo obrnuto: mali broj boraca praćen velikim brojem ranjenih i bolesnih drugova, prešao je naizgled nepremostivu rijeku. I ne samo da ju je prešao, nego je potom i razbio glavnu snagu kontrarevolucije.

Na Neretvi se rješavala sudbina revolucije

Tito je u osnovi podržao koncepciju projekta, a potom je, u podužem izlaganju, više iznosio svoja razmišljanja.

– Mislim da ovaj film – rekao je – ne bi trebalo da bude kao Kozara samo jedna epizoda iz rata. U njemu se mora šire prikazati Narodnooslobodilačka borba. Pitam se i da li je dobar naslov „Borba na Neretvi“? Možda bi bolje odgovaralo da ostane samo – „Neretva“. Jer, tu se, ipak, rješavala sudbina naše revolucije. Osnovno je, svakako, da u filmu bude prika-zana borba za ranjenike, kao važan moralni faktor. Ranjenici su znali da neće biti ostavljeni. I upravo ta činjenica da su u nekim kritičnim situacijama ginula dvojica boraca za jednog ranjenika, podizala je moral naše vojske... Pored ranjenika, trebalo bi da se iskaže i borba za narod, za spasavanje ljudi uopšte. Jer, sa nama je iz Like i sa Banije krenulo 80.000 ljudi, među kojima je bilo dosta staraca, žena i djece. Povlačenje naroda zajedno sa vojskom nama je otežalo ratovanje. Te duge kolone otkrivale su naše tragove, navlačile neprijateljsku avijaciju, za petama su nam stalno bili Nijemci i ustaše. Pa ipak, mi nismo mogli da tjeramo narod od sebe.

Na kraju će vrlo naglašeno:

– Ja tražim od vas da mene nikako ne stavljate u prvi plan.

– Ali kako ćemo to da uradimo? – upitao je Veljko Bulajić. Umjesto odgovora, Tito je nastavio da se prisjeća nekih konkretnih situacija i dramatičnih trenutaka koji mogu da se filmski iskoriste.

– Možda bi se mogla dati ona slika gdje sa Nazorom (starim pjesnikom) dijelim konzerve civilima, djeci i majkama... Pa, svakako, i prodor prema Prozoru. Tačno je ono što je Nazor napisao da sam ja rekao da moramo „otvoriti“ taj „prozor“, jer se, inače, nećemo izvući iz obruča.

– Živo se sjećam dječaka, koji je bio sa nama pri Štabu, zapravo njegovog držanja prilikom saslušanja njemačkog pi-lota koji je oboren dok je bombardovao jednu našu kolonu. Pilot je doveden u Štab, jedva izbjegavši linč. Dok je sasluša-van taj naš dječak, koji nije imao više od devet-deset godina, posmatrao ga je netremice. Pilot, folksdojčer, dobro je znao naš jezik. I odjednom će ti on njemu sav zajapuren: „Kako si mogao da ubijaš tako malu djecu?“

– Jedna noćna bitka najupečatljivije mi je ostala u sje-ćanju – nastavio je Tito. – Nakon što smo razbili italijan-sku diviziju „Murđe“, domogli smo se njenog kompletnog teškog naoružanja. Izdao sam naređenje da se 12 haubica izvuče na Makljen, iznad Prozora, gdje je bio front. Htio sam, najprije, da iz obruča izađemo prema Konjicu. U pamćenju mi je bitka te noći kakvu nikad nisam vidio ni u jednom filmu. Sa Makljena je otvorena neprekidna paljba. Ogroman prostor je bio u plamenu. Tukli smo iz tih haubica do usijanja cijevi. Rekao sam da se municija ne štedi, već da se utroši sve sa čime smo raspolagali. Znao sam da ćemo poslije toga topove bacati u Neretvu. Nijemci su bili iznenađeni žestinom naše artiljerijske vatre. Te noći bilo je veoma hladno. Ali sa lica naših artiljeraca curio je znoj jer su neprekidno prinosili teške granate i ispaljivali ih na njemačke položaje...

– Teško bi nama bilo da smo, pošto smo razbili njemačku diviziju i bacili je natrag, krenuli za njima... Naš je plan od samog početka bio da idemo u pravcu Crne Gore. Ali trebalo je najprije razbiti neprijatelja na zapadu, pa onda krenuti na istok. Ja sam bio, kao što rekoh, za pravac prema Konjicu, ali zbog jednog gafa Danila Lekića, Konjic nismo mogli da zauzmemo. Da smo u tome uspjeli, prebacili bismo ranjenike na Glavatičevo i tako bismo uštjedeli ogromne žrtve...

Zašto su rušeni mostovi?

Tito je objasnio zašto je odlučio da se poruši prvi most, onaj koji se nalazio na mjestu gdje je danas brana.

– Kod mene je došao Vlado Šegrt. On je kod Ostrošca sa jednim bataljonom prvi naišao na četnike koji su išli od Boračkog jezera. I kazao mi je: „Stari, to je neka hrabra banda, ide na nož.“ Bili su to četnici iz Vasojevića. I čim sam od Šegrta saznao da četničke snage idu prema nama, odmah sam zaključio o čemu se tu radi. Nisam tada znao kolike su te snage, ali mi je bio jasan vojno-politički karakter ove udružene akcije kojom su Nijemci, ustaše i četnici htjeli da nas samelju. I naredio sam da se taj most sruši da bismo spasili ranjenike.

– Drugi most je bio – nastavio je Tito – željeznički, podalje nizvodno, i rušenje je predstavljalo manevar da bi Nijemci stekli utisak da idemo natrag. Pošto smo ih razbili i oteli im brdske topove, Nijemci su bili ubijeđeni da ćemo ići za njima. A i priželjkivali su da nas dovuku do Bugojna i Gornjeg Vakufa, gdje bi nas uništili. Taj manevar je uspio i njemačka komanda je povjerovala da se vraćamo. Brzo sam potom izdao naređenje da se podigne improvizovani most uz konstrukciju srušenog i preko rijeke počnu prebacivati ranjenici, njih oko četiri hiljade. Može se reći da je rušenje prvog mosta bilo iz odbrambenih, a rušenje drugog – iz taktičkih razloga.

– Tako smo – nastavio je Tito – imali slobodan put na Prenj. Ali put vrlo težak. Moralo se ići noću i po snijegu. Jedno vrijeme, tokom prelaska preko Neretve, tukla nas je artiljerija iz Konjica.

Slijedilo je Titovo detaljnije kazivanje o tome šta je sve preduzimano u brizi za ranjenike. Deveta dalmatinska divizija bila je određena za nošenje ranjenika. Taj zadatak je dat i 16. brigadi... Mnogo muka je bilo sa tifusarima. Među ranjenicima je bilo lakših koji su se mogli držati na konju, ali i težih i veoma teških. Pa i neki od boraca koji nisu ranjeni bili su do maksimuma iscrpljeni. Sjeli bi, ali se više ne bi mogli da podignu. Srce je popuštalo.

– Naše mlade partizanke brižno su pazile ranjenike...

Kad smo prešli Neretvu, naišao sam na djevojku, koja nije imala više od 16-17 godina, kako sjedi kod ranjenika koji umire. Sav je bio u krvi i bilo je očigledno da mu spasa nema, da je čekanje uzaludno. Svejedno nije htjela da ga ostavi, plakala je...

Tito je kratko zastao, zaćutao... „Kakva treba da bude koncepcija filma?“ Sâm se zapitao i odgovorio:

– U osnovi – borba za ranjenike. Sve treba da bude prožeto duhom najveće čvrstine i riješenosti da pobijedimo. Svako drugi bi se u takvoj situaciji predao. Sumnjam da bi ijedna vojska nastavila dalje ratovanje. Kod nas, međutim, nije bilo nikakvog dezerterstva. Postojali su odlučnost i vjera da ćemo izaći iz tih teškoća. Mene niko nije pitao zašto sam naredio da se poruše mostovi. Kasnije su svi vidjeli zašto je to učinjeno. Nijemci su se već bili povukli i nisu mogli ponovo da dođu da nam zatvore put... Poželjan bi bio i prikaz manevrisanja po unutrašnjim pravcima, kako se to kaže vojničkim jezikom. Postojala je nevjerovatna frekvencija u saobraćaju. Jedni kamioni su prevozili ranjenike, drugi jedinice. A sve uz pucnjavu. Grmilo je neprekidno. Ritam borbe rijedak, ako je ikada i viđen.

Ratko Đurović, vraćajući se na koncepciju filma, saopštio je dileme pred kojima se nalaze:

– Jedan ovakav događaj logički ne može da bude bez glavnog aktera drame. I mi smo pred pitanjem kako da film-ski i umjetnički riješimo učešće Vrhovnog štaba i vrhovnog komandanta. Imamo tri ideje. Mogli bismo, na samom početku, u prologu da snimimo vas, da nam vi kažete nekoliko riječi o tom cjelokupnom stanju i zbivanju. To bi bio jedan od načina, i to najjednostavniji, doduše, malo je već eksploatisan. Tako se postupilo sa Čerčilom u pogledu Denkerka. Po drugoj ideji, vrhovni komandant bi se javljao kroz razgo-vor, tako da bi stalno bio prisutan riječju. I tek bi se pojavio u finalnom dijelu filma, kad se pređe Neretva i pođe preko Prenja, u dugoj koloni, na čelu, kako to i Nazor kaže u svojoj pjesmi „Titov naprijed“.

Briga o Nazoru

– Nazor je tada i napisao tu pjesmu – rekao je Tito. – Bila je strašna zima, snijeg. Nazoru sam dao konja, a ja sam išao pješke... Imao je šešir i izgledao kao Don Kihot. Bilo mu je teško. Pitao sam ga kako je i kako se osjeća. Odgovorio je da je dobro i uspravio se na konju. Nije htio da se vidi da je klonuo.

– Bio je zaljubljen – podsjetio je Ratko Đurović – u neke zarobljene Italijane koji su o njemu brinuli. Jedan od njih zvao se Mario, krao mu je mlijeko i recitovao Dantea.

– On se jadao – nastavio je Tito – samo zbog hrane. Dosta sam se namučio s njim. Našavši se kratko u jednom mlinu na Rami, mlinareva žena je zaklala kokošku i pripremila mi večeru. Nazoru je, međutim, ljekar zabranio da jede bilo šta osim riže na vodi. To mu je teško padalo. Žena je istovremeno donijela jelo za mene i rižu za Nazora. Nazor je gledao u ono što je preda mnom i u svoju rižu. Bilo mi ga je žao. Uzeo sam jedno dobro parče i ponudio ga rekavši da bi već i on mogao pomalo... Jedva je to dočekao.

– Mi vaš lik – Đurović požuruje da razjasni svoje ideje – možemo dati i kroz Nazorovu pjesmu „Naprijed“. Možda bismo mogli da prikažemo vas u jednoj prostoriji nad fotografijama iz tog vremena, na kojima bi se vidjele borbe, ranjenici, mostovi, kolone tifusara... Sa vašim pogledom, možda u polusvjetlu. U jednom momentu začuo bi se glas koji recituje Nazorove stihove: „kud ćeš drzniče?“ A onda, jako – naprijed!

– Ja bih od toga odustao.

– Znam zašto vi to nećete – brzo će Veljko Bulajić. – Ali vi se tu uopšte ne biste pojavljivali.

– Svejedno, taj duh je tu, i ja bih opet bio u prvom planu.

– Šta je bila bitna tendencija onih koji su pali u toj borbi? Bilo je to upravo ono – naprijed!

– Onda glavna tema ne bi bila borba za ranjenike... A ja bih htio da taj film bude posvećen onima koji su se borili i poginuli za ranjenike...

– Dobro bi bilo, ako bismo mogli, da kroz film provu-čemo ideju da se na Neretvi u malome stvarao savez naroda Jugoslavije. Jer tu su bile jedinice iz raznih krajeva naše zemlje. Možda bi se moglo reći da je na Neretvi definitivno bila stvorena nova država.

– Time bi se ovom događaju – ponovo će Tito – dao prevelik značaj... Ne smije se izgubiti mjera... Nemojte ići preširoko. Ne treba izgubiti iz vida ostale ofanzive, posebno petu. Za četvrtu je, uglavnom, bila karakteristična borba za ranjenike. Ako biste se držali toga „naprijed“, morali biste da dajete čitav rat, a ne samo jedan period.

Nijedan tifusar nije prebjegao neprijatelju

Poveo se razgovor i o angažovanju glumaca.

– Pomišljao sam čak – rekao je Bulajić – da od najpo-znatijih glumaca ne uzmem nijednog, već da to budu posve novi likovi, koji bi svježije djelovali.

– Neće to ići lako sa takvim glumcima – odgovorio mu je Tito, i dodao: – Mogli bi se uključiti i neki ljudi iz tamošnje okoline, jer bi oni ondašnju atmosferu najbolje dočarali...

– Kad su četnici tjerani od Glavatičeva prema Kalinoviku – prisjetio se Tito – naišao sam na trojicu tifusara. Dvojica su držala kravu, a treći je grančicom tukao po glavi. Zamišljali su da ubijaju vola... Kod tifusara je egoizam razvijen do maksimuma.

– Drago Vučinić je – neko će od prisutnih – kao tifusar, u svoj dnevnik upisao: „Danas sam pojeo kajganu od deset jaja i ispekao sam je sâm.“ A nije, međutim, imao nijedno jaje.

– Ali, zanimljivo je – kazao je Ratko Đurović – da nijedan tifusar nije prebjegao neprijatelju. Jedan od njih nosio je jaje i kada ga je ljekar upitao zašto ga ne pojede, odgovorio je da čeka da se izleže pile, pa da ga pojede sa čorbom.

– Interesantno je – pomenuo je Tito – da su borci pre-bolijevali tifus uglavnom u hodu. Vjerovatno bi gubici bili veći da su oni mogli da leže.

– Saznali smo, u vezi sa tifusarima, interesantan podatak od generala Nikoliša. Neko je iz saniteta, a nikad se nije saznalo ko je to bio, naredio da tifusari ne smiju da piju vodu.

Međutim, svi koji su pili vodu bolje su prošli.