Sjećanja jedne ponavljačice
Croom1

Photo: Frances Benjamin Johnston

Riječ koja nedostaje

Svaki put kad negdje ugledam natpis "Natko Nodilo" sjetim se gimnazije koju sam pohađala i one neodređenosti slavnog Šuvarovog eksperimenta čiji sam nesvjesni dio bila dvije godine mog života. U stvari, tri godine mog života. Većina moje generacije uopće nije izgledala kao da joj je mjesto u gimnaziji tog časnog imena, a ako nekome tamo doista nije bilo mjesto, to sam bila ja.

Ozbiljnost profesora Natka Nodila sačuvana iz nekih zauvijek prošlih vremena nikako se nije slagala s koncepcijom Šuvarovih vizija, niti s generacijom koja se furala na Štulića i Claptona. Unatoč tim nepomirljivim razlikama, profesori su se zadnjim snagama trudili, balansirajući između dostojanstvene povijesti gimnazije i površnosti rokerske generacije iznikle iz pionirskih zakletvi, popuštajući koliko im je vlastiti osjećaj za nedopustivo dopuštao.

Moj razrednik bio je profesor povijesti i za cijele dvije godine koliko nas je vodio, nije uspio s nama uspostaviti kontakt koji bi mu omogućio da nas bar prezire. Njegova distanca bila je odmak čovjeka koji se mirio sa sudbinom, ne iz slabosti, nego iz nemogućnosti da se uopće uživi u vrle nove generacije koje su ga zaskočile doslovno pred penziju. Bio je tih i odmjeren. Nikada nije povisio glas i samim tim izazivao je, čak i kod moje generacije, izvjesnu dozu poštovanja o kakvoj su neki drugi, vrišteći profesori, mogli samo sanjati.

Sjećam se jedne profresorice povijesti umjetnosti – ona je pri svakom ulasku u razred izgledala uvrijeđeno, satove je odrađivala onako kako se već stvari odrađuju kad nam do njih više nije stalo. Uz to, bilo je u njenoj ravnodušnosti i neke zlobne energije koju je damski zauzdavala ne zbog nas, nego zbog dobrog mišljenja o samoj sebi. Kao da je odlučila da se neće spuštati na naš nivo, štogod "naš nivo" za nju bio.

U distanci mog razrednika pak bilo je neke šutljive mekoće. Unatoč odmaku, koji je više djelovao kao njegova sigurnosna zona nego kao agresija prema nama, mi smo nagonski osjećali dobroćudnost, onako kako cijeli razredi uvijek osjećaju što se krije iza dnevnika kojim si profesori zaklanjaju lica i duše. Mogli smo tu dobrodućnost i poniziti, iskoristiti, ali nas je nešto sprječavalo. Možda onaj njegov način tihog podnošenja naših valova buke – nekoliko puta bi nas tiho zamolio. Uvijek bi nas zamolio. Nikada nije zahtijevao, prijetio, ucjenjivao. Ja sam tada bila grozan đak, a jedino sam pred njim zbog toga osjećala nelagodu. U stvari, nisam bila baš toliko grozan đak, samo sam imala problem s onim predmetima koji su ukjučivali borbu s brojkama. Kemija, fizika, matematika, cijelo prokleto školovanje sam zbog tih predmeta bila u nekoj vrsti traume.

S druge strane, svi tadašnji pobjednički pehari književnih natječaja grada i regije nosili su moje ime. Satovi hrvatskog  mi nisu bili dovoljni, pa sam subotom bila najrevnosniji i najaktivniji član slobodne aktivnosti zvane "Književnost" a ta dva sata čiste književnosti subotom uvijek su mi bila prekratka. Čekala sam te subote k'o što danas iscrpljeni robovi kapitalizma bez ljudskog lica čekaju petke. Subota, kao kompenzacija za sve besmislene borbe sa matematičkim jednadžbama, dva sata slova za vidanje rana nanesenih brojkama. Kako sam za svoju gimnaziju redovno donosila nagrade na književnim natječajima, a s druge strane jedva prolazila polugodišta i godine zbog ocjena iz matematike, profesori nisu znali kakav stav uopće zauzeti. Nisu znali u koju vrstu me svrstati, tretirati me kao lošeg učenika ili kao školsko blago.

Mene stvarno nije bilo briga. Ja s matematikom nisam pravila kompromise. Bilo je ili ona, ili ja. Toliko sam je mrzila da mi je bilo ispod časti dobiti iz nje prolaznu ocjenu. Takav stav me koštao jedne godine – pa sam tako mom razredniku, profesoru povijesti, došla kao ponavljačica prvog razreda srednje škole koja je pala godinu sa prosjekom ocjena za vrlodobar uspjeh. Nisam trebala pasti tu godinu, bili bi mi dali dvojku kao i bezbroj puta do tad, zbog dobrog vladanja i dobrih ocjena iz drugih predmeta. Ali ja nisam uopće izašla na ispit. Bila je to pobuna. Naravno, skupo me je koštala. Izraz "ponavljačica" rezao je kao nož.

Kad sam takva, s prišivenim nazivom ponavljačice stala po prvi put pred mog novog razrednika, osjećala sam neopisivi sram. Pred svim drugim profesorima hranila sam svoju pobunu prkosom kojeg su izazivala ili njihova zalaganja za mene ili njihov prezir. Pred njim, starim profesorom povijesti, koji je bio šutljiv i bremenit kao povijest sama, bilo me je sram. Možda zato što sam u njegovoj suzdržanosti osjećala prihvaćanje. Prihvaćanje "ponavljačice". Imala sam potrebu nekako mu se dokazati, nekako mu dati do znanja da, osim što sam sposobna pasti godinu zbog matematike, znam i poprilično dobro napisati sastav i odnijeti pobjedu na svakom književnom natječaju. Imala sam potrebu zadobiti njegovo poštovanje, a znala sam da ponavljači ne zadobivaju poštovanje tek tako.

On ničim nije pokazivao da mu moj nesretni status išta znači. Prema meni je održavao istu dobroćudnu distancu kakvu je održavao i prema svim ostalim učenicima. Nikada mi nije uputio kritiku. Međutim, isto tako, nikada ga nije zainteresirala moja druga strana i nikada nije pokazao da uopće zna išta o mojim književnim uspjesima. Ta njegova nezainteresiranost mučila me više nego sve kritike koje sam ikada čula od svih profesora u mom životu zajedno. Mučila me više nego ijedan ogorčeni prijekor koji su mi uputili roditelji. Mučila me skoro više i od matematike.

Iz gimnazije sam odlepršala onako kako se ustajemo od stola za kojim smo jeli, a nismo se najeli. Otišla sam, s vrlodobrim uspjehom, frustrirana jer nikada od mog razrednika nisam čula ono što sam željela čuti. Da me bar jedan jedini put pokudio, kad me već nije nikada pohvalio! U mojoj duši ostala je glad za priznanjem tog jednog jedinog čovjeka koji je uopće djelovao na moju savjest tijekom srednje škole. Nikada mi nije ništa rekao, a ja sam se samo zbog njega trudila.

Postigla sam ono što ponavljači rijetko postižu, do kraja te dvije godine svi su profesori zaboravili da sam bila ponavljač. Trudila sam se toliko da sam čak uspjela iz matematike dobiti dvojku bez produžne nastave i bez popravnog ispita. Više od toga nitko nikad nije kroz moje školovanje od mene dobio. A moj razrednik mi je na kraju, uručujući mi svjedodžbu, samo stisnuo ruku i poželio mi sreću kao i svima ostalima koji nisu čeznuli za njegovom riječju. Imala sam osjećaj, ako od njega ne dobijem tu Riječ, moj daljni put u život bit će tjeskoban. Jer tu Riječ nisam nikada čula tamo gdje sam je trebala čuti. Nikada. Kako nije shvaćao, pitala sam se, da profesori osim predavanja, imaju još jednu ulogu, puno važniju od svih ostalih – pokloniti tu Riječ ohrabrenja onima koji je nisu čuli tamo gdje su je prirodno trebali čuti. Kako nije shvaćao, tužno sam razmišljala, da se nitko ne rađa kao Ponavljač?

S riječju ili bez nje, životni ponavljači krenu dalje i snalaze se kako znaju i umiju. Dobra riječ je precijenjena, zaključe slegnuvši ramenima i plivaju dalje. Preplivat će do kraja, kao i svi ostali. Ne treba od života previše zahtijevati, uostalom. Ta dovoljno je što se održavaš na površini, ne možeš očekivati da u plivanju još i uživaš. Druga djeca će nastaviti živjeti. Ti ćeš nastaviti preživljavati. Ne treba vaditi drugi korijen iz toga.

Godine su prošle i već sam odavno bila zaboravila mog razrednika, batrgajući se sa složenim jednadžbama života koje sam uglavnom, navici u čast, rješavala s pogrešnim rezultatom. Ponekad kad bih ga se ipak sjetila, pomislila bi, s nekom nejasnom tugom, da je vjerojatno već odavno umro. Naime, bio je poprilično star još onda. Time su sve šanse da ikada od njega čujem onu Riječ bile zauvijek pokopane. Slegnula bih ramenima utišavajući taj neki djetinji, gladni zvuk u duši i plivala dalje. A onda sam ga jedan dan srela na ulici.

– Slobodanka! – začula sam iza svojih leđa.

O moj Bože. U životu me nitko nikad nije zvao tako. Čak ni u ona vremena kad to ime nije zvučalo pogrešno. Od kada znam za sebe, svi su me zvali po nadimku. Tako sam se s godinama navikla na to da sam nadimak. U principu, nisam se bunila, pa sve ljude uvijek zovu po nadimcima, bez obzira koliko veličanstveno njihovo ime bilo. A ja sam smatrala da je moje ime veličanstveno. I što su ga drugi upornije ignorirali, meni je to moje ime u svom tajnom životu postajalo sve dragocjenije, i ja sam mu se u tišini ispričavala zbog zanemarivanja. I uvijek sam imala to nekakvo očekivanje da će me ljudi kad tad zvati mojim imenom. Ali nisu, jer je predugo. Punih deset slova za izgovoriti, to je dugo, toliko dugo da, dok ga čovjek izgovori, u međuvremenu bukne neki rat zbog kojeg ti godinama poslije ljudi opet nevoljko izgovaraju ime. I tako, s vremenom sam navikla na to da moje ime s mojim životom nema nikakve veze, na stvarnoj i na simboličkoj razini. Sloboda naime nikada ne pjeva onako kako...

I nisam se osvrnula. Kad netko kaže "Slobodanka", ja nemam osjećaj da se to odnosi na mene.

– Slobodanka!

Čovječe, pa ovaj je stvarno uporan. Baš voli izgovarati deset slova. Okrenula sam se, a moj profesor, moj razrednik iz „Natka Nodila“ stajao je, naslonjen na štap, na dva metra od mene. Stari, poznati grč, nelagoda "ponavljačice", stisnula mi je grlo. Toliko je godina prošlo, a ja još uvijek imam onaj osjećaj da nisam dostojna ni njegovog pozdrava, ni njegove riječi. Nesigurno sam mu se približila. On nikada nije bio od čavrljanja, a ja nikada nisam znala kako preskočiti zid. Krasno, pomislila sam. Život nikada ne propušta priliku podsjetiti me kakva sam luzerica. Osjetila sam kako mi se znoje ruke.

Došepesao je do mene, odložio štap, zgrabio objema svojim rukama moje znojne dlanove, čvrsto ih stisnuo protresavši ih začudnom žestinom i široko se smiješeći rekao:

– Slobodanka moja! Pa kako si?

Prisnost njegova glasa me zaprepastila. Mislim, pa bilo mi je čudno već to što me se uopće sjeća, pa mi se još i javlja, a sad je tu najednom i ta iskrena radost u njegovom glasu. Svašta.

– Ovaj... Dobro sam, profesore....Dobro sam, hvala, a Vi? – promucala sam.

– Evo, držim se još, još sam tu – nasmijao se kao čovjek koji je prevario sve prognoze – Ovdje negdje živiš?

– Da, evo, baš u ovoj zgradi – odvratih.

– Ja sam bio kod djece, vidjeti unuke. Pa pričaj mi, čime se baviš?

– Ja...uglavnom sam u turizmu, znate. Idu me jezici, i ovaj...

Luzerice, luzerice, ponavljao je glas u meni. I ti i Slobodanka ste luzerice. Nakon toliko godina, ti još uvijek svog najdražeg razrednika nemaš s čime impresionirati. "Idu me jezici"?! Ma krasno.

– Turizam? - začudio se.

Znala sam. Bože, kako mora da me prezire. Možda se pita kako sam s onakvim ocjenama iz matematike uopće uspjela završiti bilo gdje.

– Mislim, dobro je to. Sve je dobro. Ali sam bio uvjeren da sam upravo stisnuo ruku književnici. Nadao sam se tome.

– Ha? – rekla sam vjerujući da se šali.

– Pa da, sjećam se tvojih sastava. Užitak je bio čitati ih. Bio sam siguran da ćeš postati slavna – nasmiješio se.

– Vi...Vi ste ČITALI moje sastave?

– Pa naravno. I znaš, bio sam ponosan što si bila baš u mom razredu. Govorio sam si, ova će cura jednog dana potpisivati svoje knjige. Oprosti, sad moram požuriti – rekao je pogledavši na sat.

Opet je primio moje ruke – Nadam se da ću doživjeti to, Slobodanka – rekao je kao da mi zadaje domaći zadatak, uzeo svoj štap i otišao.

Gledala sam za njim, obamrla. Sjela sam na zidić i, šmrčući i slineći, skupljala suze jezikom kao prava luzerica. Srećom, u suzama nisam bila sama. Sa mnom je, doduše nešto dostojanstvenije i damskije, plakala i Slobodanka.

Sa svih svojih deset slova.

Oceni 5