Iz memoara Strah i nada (3)
Kolim 01 S

Photo: rbth.com

Riječ savjest je bila izašla iz upotrebe

Halucinacije

Tumarali smo po Čerdinju, razgovarali s ljudima, spavali u bolnici, i više se nisam bojala otvorenog prozora. Samo me je Osipova previjena ruka podsjećala na ono prvo jutro - ili je još bila bijela noć? - i na to kako mi je u rukama ostao njegov kaput. Kad su 1938. godine došli čekisti i ponovo odveli Osipa, opet mi je u rukama ostao njegov kaput jer ga je u žurbi zaboravio ponijeti.

Za onih nekoliko dana u Čerdinju Osip se lijepo smirio, kriza je prošla, ali je bolest još trajala. Čekao je, kao i prije, da ga smaknu, ali je došlo do psihičke prekretnice koja ga je donekle vratila u stvarnost. Već mi je u Čerdinju, nakon zgode sa satom, rekao da neće očito moći izbjeći smrti, da je ionako ne može spriječiti, pa ni samoubojstvo nije baš jednostavno - »inače se nitko ne bi dao njima živ u šake...«

Uzrujanost je prošla, ali su slušne halucinacije ostale. Nisu imale formu unutarnjeg glasa nego nečeg nasilnog i posve tuđeg. Već je u Čerdinju Osip govorio o njima gotovo objektivno, pokušavao je shvatiti što je posrijedi. Kazivao je da glasovi koje čuje ne mogu dopirati iz njega, nego samo izvana - to nije bio njegov rječnik. - To ne bih čak ni u mislima mogao izgovoriti - takav je bio njegov argument u prilog realnosti tih glasova. Njegova analitička sposob­nost smetala mu je u neku ruku u borbi s halucinacijama. Nikako nije mogao povjerovati da one potječu iz njega samog, smatrajući da halucinacija mora na neki način odražavati bolesnikov unutarnji svijet.

- Možda je to nešto potisnuto u tebi? — zapitkivala sam ga. Odlučno je tvrdio da je u njega nešto sasvim drugo »potisnuto«, a da ovo dolazi sa strane. - Čak ni te zebnje nisu moje... - Osip se toliko otkrivao u poeziji da je u njemu ostalo, bar za mene, vrlo malo »mračnih zakutaka«. Govorim upravo o »mračnim zakucima« zato što je on u izvjesnom smislu bio suzdržljiv čovjek i što je to bila tema koje gotovo nikad nije doticao u razgovoru. Na primjer, nije otkrivao tok svojih pjesničkih asocijacija, uopće nije svoje pjesme komentirao, škrto se izražavao o najdražim ljudima i stvarima, o majci, na primjer, ili o Puškinu... Drugim riječima, postojalo je područje za koje je smatrao da je tako reći svetogrđe da se  dotiče - upravo u tom smislu govorim o suzdržljivosti. Međutim, to se ne može nazvati »kompleksima« jer on nije bio čovjek s potisnutim mislima i osjećajima - naprotiv! Vrijedi li uopće razmišljati o »kompleksima« kad je njegovu bolest izazvala suviše jaka reakcija na stvarnost?

- A čiji je to jezik? Čije riječi čuješ? - pitala sam ga. Nije mi umio pravo odgovoriti. Možda su to bili glasovi onih koji su ga vodili po zatvorskim hodnicima na noćna preslušavanja? Kadšto su namigivali jedan drugom, puckali prstima - simbolična gesta koja znači »u rashod« - i izmjenjivali povremene napomene ne bi li zastrašili zatvorenika. Cijelo je njihovo vladanje bilo sračunato da pomogne istražiteljima, kao što dobro znaju svi koji su bili u Lubjanki. Osip se isto tako često sjećao glasa čovjeka koji ga je puštao van »kroz željezne vratnice GPU-a«. Zvao ga je zapovje­dnikom, ali možda je to naprosto bio dežurni. Nije ga zapravo ni vidio jer je sjedio u »Crnoj Marici«, ali je čuo kako netko provjerava dokumente prije negoli će pustiti automobil kroz vratnice. Taj je glas, povezan s cijelim obredom, ostavio na njega snažan dojam. Ali najviše su ga se dojmile istražiteljeve sugestivne riječi o »zločinu i kazni«.

Ti su glasovi - rekao mi je jednom —kao nekakav složen citat od svega onoga što sam čuo... (»Složen citat« izraz je Andreja Beloga, koji je rekao da svakog autora zamišlja, ne u obliku zasebnih i točnih citata, nego u obliku jednog uopćenog »složenog citata« koji bi trebalo da predstavlja bit njegovih misli i riječi.)

Da bih provjerila kako se Osip snalazi u stvarnosti, zapitala sam ga ne čuje li glasove naših pratilaca, Oske, na primjer, ili seljaka s kojima smo bili u bolnici. Osip se rasrdio - pratioci su obični seoski momci koji obavljaju strašnu službu, koji su »nadrljali ko žuti«, a seljaci su upravo ono što su i bili. - Obični ljudi ne bi to mogli ni reći ni pomisliti... — »Obični ljudi« i oni koje je upoznao u zatvoru bili su za nj kao dva pola. Višeput mi je, i u Čerdinju i poslije, rekao: - Nemaš pojma kakvi su se ljudi ondje našli... - pri tome je lučio »vanjske« stražare, i neke oficire s kojima smo se upoznali u Voronežu, od onog specifičnog osoblja koje je radilo obnoć. Prvi su nalikovali na tipične crvenoarmejce, a oni »unutra« bili su sasvim drugačiji: — Za taj posao moraš biti rođen, običan čovjek ne bi mogao ono podnijeti... - U Čerdinju je među te ljude ubrajao samo zapovjednika. To se slagalo s mišljenjem ostalih prognanika. Upozoravali su nas da sa zapovjednikom nema šale i da je najbolje da ga se klonimo: - Bogzna šta njemu može puhnuti u glavu. - To je bio tipičan čovjek iz građanskog rata: - Uvijek sluša svoj klasni osjećaj - rekao mi je užasnuto kratkonogi marksist — a to nikad nije dobro, nikad ne znaš kamo ga to može odvesti.  — Taj je jadnik bio prepušten na milost i nemilost zapovjednika, koji je zbog samovolje bio premješten u taj daleki kraj. Osipov nagonski užas od toga čovjeka bio je sasvim opravdan. Osipu su se pričinjali grubi muški glasovi koji su ga zastrašivali, kvalificirali njegov »zločin«, nabrajali svakojake kazne, govorili jezikom naših novina u doba Staljinovih kampanja protiv »naro­dnih neprijatelja«, glasovi koji su ga prostački psovali i okrivljavali da je upropastio mnoge ljude čitajući im svoju pjesmu. Navodili su imena svih tih ljudi koji će tobože biti optuženi u budućem procesu, i apelirali na savjest onoga tko ih je upropastio. Koliko god to bilo čudno, riječ savjest koja je u nas bila sasvim izišla iz upotrebe — nije se upotrebljavala ni u novinama, ni u knjigama, ni u školama, jer je njenu funkciju preuzela najprije »klasna svijest«, a zatim »dobro naše zajednice« - sačuvala se i obavljala svoju funkciju u zatvoru, gdje su zatvorenicima neprestano prijetili »grižnjom savjesti«. Boris Sergejevič Kuzin pričao nam je kako su ga, kad su im pokušavali zavrbovati da bude njihov doušnik, plašili hapše­njem, smetnjama u službi, glasinama koje će pustiti među njegove prijatelje i kolege da je tobože tajni agent, ali i grižnjom savjesti zbog svih nevolja što će ih navući na svoju obitelj ako ne prihvati prijedlog organa gonjenja... Ta riječ koja se u halucinacijama pojavila u određenom kontekstu, jasno je pokazivala da halucinacije vuku korijen iz noćnih preslušavanja. Isto tako, Osip nije izmislio ni  izvukao iz mračnih sfera svoje svijesti spomenuti proces s popisom optuženih zbog zavjere uperene protiv Staljina - te se teme dotakao preda mnom sudac istražitelj objašnjavajući mi kako neće »praviti pitanje« samo zbog naredbe odozgo, a onda je uslijedilo retoričko pitanje: kako se drugačije može protumačiti takvo vladanje nego kao zavjera? Naša zbilja nadmašuje najsmionju i najbolesniju maštu.

Gdje je, u ovakvim vremenima kao što je naše, granica između psihičke normalnosti i bolesti? Osip i ja mislili smo o jednom te istom, ali su kod njega sve te misli postajale opipljive — on nije samo mislio nego je i vidio što se sve može slučiti. Budio me je usred noći i govorio mi da je Ahmatova uhapšena i da je upravo vode na preslušavanje. - Zašto misliš? - Imam takav osjećaj... — Šetajući se po Čerdinju, tražio je leš Ahmatove po jarugama. To je, naravno, bilo ludilo... A ja, kad sam se trgnula iz letargije koja me bila obuzela u vlaku, nisam noći i noći oka stisnula, neprestano sam nagađala koga su od naših milih i dragih već otjerali i zbog čega ih okrivljuju — dobro je ako ih okrivljuju samo zbog toga što nas nisu prijavili, ali im mogu svašta prišiti... Bila bi prava ludost, pa čak i sramota, vjerovati istražitelju da »neće praviti pitanje«. Sjetila sam se, na primjer, kako sam ustuknula kad mi je Adalis rekla da su je pozvali na preslušavanje zbog jednog od njenih muževa - i da je povjerovala svemu što joj je istražitelj rekao, pa se odrekla čovjeka koji nije bio uopće kriv.

Jesam li bila bolesna kad sam iz noći u noć zamišljala preslušava­nja i mučenja svih svojih znanaca - iako su takva mučenja bila samo psihološke naravi, ili bar nisu ostavljala nikakvih tragova na tijelu? Ne, tu nije moglo biti ni govora o bolesti - svaki normalan čovjek na mom mjestu mučio bi se upravo istim takvim mislima. Tko od nas nije zamišljao sebe u kabinetu istražnog suca? Tko od nas nije u najglupljim povodima smišljao odgovore na pitanja koja će mu zadati? Nije uzalud Ahmatova napisala one stihove:

Ondje, iza žice bodljikave, U srcu tajge neprohodne, Sjenu mi vode na saslušanje.

Osip je, naravno, bio neobično osjećajan i tankoćutan. Lakše je zapadao u traume od drugih, na nadražaje izvana reagirao je uvijek vrlo snažno. A i treba li biti preosjetljiv da čovjeka skrše u ovom našem životu?

Bolesne treba liječiti. Zahtijevala sam specijalističke preglede za Osipa. Liječnica koja je upravljala bolnicom glatko je odbila da ga uputi na takav pregled. Njeni odgovori podsjećali su me na ono Oskino: »Zabranjeno«. Navaljivala sam, ali je ona izbjegavala razgovore i branila se psovkama. Napokon nije odoljela da mi ne kaže:

- Šta hoćete od mene? Svi oni dolaze »odande« u takvom stanju...

Ja sam, sa svojim staromodnim shvaćanjima, mislila da se ne smije, da je protuzakonito držati u progonstvu čovjeka koji nije pri sebi. I govorila sam o liječnici da je krvnica, ali sam uskoro zapazila da bradati seljaci nemaju o njoj loše mišljenje. — Ne vrijedi joj dodijavati — rekao mi je jedan od njih. — Šta ona može? Ništa pod milim bogom... — A kakva je inače? — upitah. — Nije gora od drugih - odgovoriše mi bradonje. I zaista, ne mogu se u svim prilikama očitovati moralne vrline. Domalo sam shvatila da je to obična rajonska liječnica koja nije imala sreće, jer je dospjela u mjesto kamo su slali ljude »odande«, te je stoga morala neprestano biti u dodiru s organima javne sigurnosti i »raditi prema instrukci­jama«. Tako se i naučila da drži jezik za zubima i da bez pogovora izvršava naloge vlasti. Po cijele se dane baktala s gnojavim zavojima bradatih seljaka, vikala na njih, grdila ih, ali ih je i liječila koliko je mogla, a meni je dala dobar savjet — neka ne tražim da upute Osipa u Perm na specijalistički pregled ni da ga smjeste u kakvu kliniku: - To će proći samo od sebe, a tamo bi ga dokusurili. Znate kako je kod njih... - Poslušala sam taj njen savjet i dobro sam učinila: »to« zaista prolazi samo od sebe... Ali bih htjela znati kako se »to« naziva u medicini, zašto zahvaća toliko okrivljenika i kakvi uvjeti izazivaju takvu brojnost oboljenja. Ponavljam da je Osip bio prekomjerno osjetljiv, pa možda i sklon psihičkim oboljenjima, i nije me toliko iznenadila njegova bolest koliko to što su mi svi s kojima sam se susretala tvrdili da su ta oboljenja bila vrlo brojna. Ljudi koji su bili upoznali i carske tamnice, a one se nipošto nisu odlikovale humanošću, potvrdili su moju pretpostavku da su se tadašnji zatočenici držali kudikamo bolje i da je boravak u tamnici ostavljao na njihovoj psihi mnogo manje tragova.

Jednom, mnogo godina kasnije, kad sam putovala vlakom na istok, našla sam se u jednom odjeljku s mladom liječnicom koja je također bila zle sreće — bila je raspoređena u jednu logorsku bolnicu. Vremena više nisu bila tako strašna — bila je 1954. godina — i djevojka se raspričala. Kamo da ode? Kako da se spasi? To više ne može trpjeti... - Što je najgore, ništa ne možeš učiniti. Što je liječnik? Pišemo što nam narede, radimo što nam narede... - Tada sam već dobro znala da liječnici ne smiju ni pisnuti i da vrlo često moraju raditi protiv svoje savjesti, a da neki od njih čak i ne slute da postupaju protiv medicinarske savjesti kad odbijaju, na primjer, da izdaju uvjerenje o bolesti ili potvrdu o invaliditetu. A, uostalom, čemu izdvajati liječnike od ostalih? Svi mi radimo samo ono što nam narede. Svi mi živimo »prema instrukcijama« i nema smisla zatvarati oči pred tom činjenicom.

Unutra

Što se dogodilo Osipu u zatvoru za vrijeme istrage? Mnogo mi je pričao o tome u Voronežu nastojeći razdvojiti halucinacije od činjenica. Ni načas nije gubio izvanredan dar zapažanja. Uvjerila sam se u to kad me je pred istražiteljem odmah zapitao kakav je to ogrtač na meni, a iz mog odgovora da je mamin, izvukao pravilan zaključak da nisam uopće bila uhapšena. Ali je bio bolestan i nipošto nisu sva njegova zapažanja i zaključci bili ispravni. Zaje­dno smo brižno odabrali zrnca istine, a to nije bilo nimalo lako.

Imali smo prilično dobar kriterij je li nešto stoje upamtio istina ili nije. Za našeg razgovora u zatvoru istražitelj je dodirnuo mnoge teme. Očito mu je cilj bio da meni nametne svoje gledište na cijeli slučaj i na različne aspekte istrage. Dobila sam tako reći autorita­tivno tumačenje što treba misliti o svemu što se zbilo. Mnogo je žena, kao na primjer Adalis, zahvalno prihvatilo takva razjašnje­nja. Većina je to činila iz nagona za samoodržanjem, ali poneke žene i od sveg srca. Za tog našeg razgovora ja sam bila, dakle, nešto kao magnetofonska vrpca, na kojoj su i istražitelj i Osip žurno bilježili svoje verzije onoga što se dogodilo, kako bih to prenijela na slobodu. Istražitelj je svjesno nastojao da me zaplaši, a preko mene i one s kojima ću o tome razgovarati. Ali je krivo računao, kao i drugi naši rukovodioci, kojima nije bilo ni nakraj pameti da će njihove žrtve ponešto i zapamtiti, i da će se odvažiti da ne ocjenjuju događaje samo službenim nego vlastitim mjerilom.

Osip je, vjerojatno zbog svoje osjetljivosti, bio lak plijen, pa protiv njega i nisu primijenili osobito rafinirane metode. Držali su ga u »samici za dvije osobe«. Istražitelj je to ovako objasnio: »Zatvaranje u samicu zabranjeno je kod nas iz humanih razloga.« Znala sam da je to laž. Ako je takva zabrana ikad postojala, to je bilo samo na papiru. U svim razdobljima sretali smo ljude koji su bili neko vrijeme u samicama. Ali, kad god je bila nestašica zatvorskog prostora, te su tijesne prostorijice bile dupkom pune. O tome smo prvi put čuli u doba konfisciranja dragocjenosti. Ljudi koji su izlazili iz zatvora pričali su kako su dane i dane stajali u dupkom punim samicama. Obično su se, međutim, onim drugim Iežajem koristili na poseban način, o kojem prije 1934. godine, do Osipova hapšenja, nismo imali ni pojma. Osipov susjed plašio ga je skorim procesom. Uvjeravao ga je da su svi njegovi rođaci i znanci već pohapšeni i da će im suditi svima zajedno. Prebirao je članove krivičnog zakonika i davao tako reći »stručne savjete« Osipu, to jest prijetio mu da će biti optužen zbog terorizma, kovanja zavjere i sličnih stvari. Kad bi se vratio s noćnog preslušavanja, Osip bi pao u šake svom »susjedu« koji mu nije davao da odahne. Ali je taj bio nespretan, a Osip je na njegovo salijetavanje uzvraćao pitanjem: »A kako to da su vama nokti tako čisti?« Taj je zatvorenik bio toliko glup da je tvrdio da je »starosjedilac«, da sjedi već nekoliko mjeseci u zatvoru, a nokti su mu bili uredno podrezani. Jednog se jutra taj tip vratio tobože s preslušavanja malko kasnije od Osipa zaudarajući po luku. Osip mu je to odmah i rekao.

Odgovarajući na Osipove riječi da je zatvoren u samicu, istraži­telj je spomenuo humanu zabranu samica i dometnuo da je Osip bio u ćeliji s još jednim zatvorenikom, ali je »vrijeđao svoga susjeda« pa su ovoga potonjeg morali premjestiti. - Kakva pažnja! - uspio je Osip ubaciti, i time je bilo završeno čarkanje oko te teme.

Osip je već na prvom preslušavanju priznao da je autor inkriminiranih stihova. Prema tome, zadatak ubačenog provokatora nije mogao biti da otkrije činjenice koje je Osip tobože tajio pred istražiteljem. Vjerojatno je funkcija takvih ljudi bila da zastrašuju i zamaraju zatvorenike ne bi li im život omrznuo. Do 1937. godine naša se tajna policija razmetala psihološkim metodama, ali ih je tada zamijenila posve primitivnim, tjelesnim mučenjem. Nakon 1937. godine nisam više čula da je itko zatvoren u samicu, ni s provokatorima ni bez njih. Možda ljudi koje su počastili samicama u Lubjanki nisu izlazili iz njih više živi.

Osip je bio izložen tjelesnim mukama koje su se kod nas oduvijek primjenjivale. To je u prvom redu nespavanje. Svake su ga noći vodili na preslušavanje koje je trajalo po više sati. Veći dio noći nije provodio na preslušavanju nego u čekanju pod stražom pred vratima istražiteljeva kabineta. Jednom, kad nije bilo preslu­šavanja, ipak su ga probudili i odveli do neke žene, koja ga je ostavila da čeka više sati pred njenim vratima, a onda ga izvoljela upitati ima li kakvih pritužbi. Svi su znali da je potpuno besmisleno žaliti se takozvanoj inspekciji javnog tužilaštva, pa Osip nije htio ni iskoristiti to svoje pravo. Vjerojatno su ga vodili do te žene samo da udovolje formalnosti i da Osip probdi i tu noć, dok je istražitelj spavao. Te noćne ptice neuredno su živjele, ali su se mogle svejedno naspavati, iako ne u ono vrijeme kad spava običan svijet. Mučenje nespavanjem i snažnim svjetlom uperenim pravo u oči dobro je poznato svima koji su prošli taj put.

Već sam u zatvoru bila opazila da su Osipu upaljeni očni kapci, i upitala sam ga otkud mu to. Na to pitanje požurio se da odgovori istražitelj kako je Osip tobože previše čitao. Međutim, domalo se pokazalo da mu uopće nisu davali knjige u ćeliju. Osip je poslije liječio oči sve do kraja života, ali ih nikad nije potpuno izliječio. Uvjeravao me da mu se nisu upalile samo od jakog svjetla, nego da su mu štrcali u oči nekakvu jetku tekućinu kad god bi se primakao otvoru na vratima ćelije. Nemir se u njega uvijek pretvarao u kretanje i, kad je ostao sam u ćeliji, bacakao se amo-tamo. Čula sam da je otvor na vratima zaštićen s obje strane debelim staklom, pa da se kroz njega nikako ne može štrcati nikakva tekućina. Možda se to Osipu tek pričinjalo, ali može li samo jako svjetlo izazvati takvu kroničnu bolest očnih kapaka?

Davali su mu slanu hranu, ali mu nisu ništa davali da pije — tako su često radili u Lubjanki. Kad bi prišao otvoru na vratima i zatražio od čuvara vode, odvukli bi ga u karcer i navukli na njega luđačku košulju. Nikad prije toga nije vidio luđačke košulje, pa mi je predložio da je opiše, a da nakon toga zajedno pogledamo u bolnici hoće li opis biti točan. Bio je posve točan.

Isto sam tako primijetila u zatvoru da su Osipu previjeni zglobovi na rukama. - Što ti je to na rukama? - upitala sam ga. Osip je samo odmahnuo rukom, a istražitelj je održao srdit govor o tome kako je Osip unio u ćeliju zabranjene predmete, što se kažnjava po zakonu tom i tom... Pokazalo se da je Osip pokušao prerezati žiletom žile na rukama. Naime, bio je čuo od Kuzina, koji je 1933. godine odsjedio dva mjeseca u zatvoru — izvukao ga je neki njegov znanac čekist - da na takvim mjestima čovjeku najviše nedostaje nož ili bar kakvo-takvo sječivo. Čak je smislio kako se čovjek za svaki slučaj može osigurati britvicama - da ih sakrije medu potplate. Kad je to čuo, Osip je zamolio svoga znanca postolara da mu umetne medu potplate nekoliko britvica. Takve su mjere opreza bile postale kod nas prirodne. Još oko sredine dvadesetih godina Lozinski nam je pokazao vrećicu sa stvarima koje je bio spremio za slučaj da ga uhapse. Inženjeri i ljudi iz drugih profesija koje su bile »na udaru« činili su to isto. Najčudnije od svega nije to što su oni držali kod sebe vrećice spremljene za zatvor, nego što te vrećice i priče nisu na nas ostavljale nikakav dojam - bilo je sasvim prirodno što ljudi misle na budućnost, svaka im čast... Takva je bila naša svakidašnjica, a britvica sakrivena na vrijeme u čizmu omogućila je Osipu da pokuša prerezati sebi vene. U ovom našem životu nije baš ni loše rješenje da čovjek umre od krvarenja...

Potkopavanje duševnog zdravlja obavljalo se u Lubjanki vrlo sistematski, a budući da je naša služba javne sigurnosti također birokratska ustanova te ništa ne radi bez instrukcija, vjerojatno su postojale i određene instrukcije u tom smislu. Iako su, naravno, pomno birali osoblje za taj posao, ne može se sve ono što se zbivalo pripisivati njihovoj opakoj naravi, jer su ti isti ljudi mogli preko noći postati dobri — da su dobili drukčije instrukcije. Među nama se pričalo da je Jagoda uveo tajne laboratorije, u kojima je zaposlio specijaliste što se bave kojekakvim eksperimentima s hipnozom, narkozom, gramofonskim pločama i tako dalje. Ti se glasovi nisu mogli provjeriti - možda je njima bila kriva naša bolesna mašta, ili je tajna policija namjerno pustila među nas te priče kako bi nas sve držala u napetosti.

Osip je čuo u ćeliji ženski glas koji je dopirao izdaleka, a činilo mu se da je moj. Bile su to nekakve jadikovke, stenjanje i žurno pričanje, ali sve toliko nejasno da nije mogao razabrati ni riječi. Tada je zaključio da su i mene zaista uhapsili, kao što mu je istražitelj davao na znanje. Kad smo poslije raspravljali o tome, nismo bili nacistu je li to bila slušna halucinacija ili nije. Zašto nije mogao razabrati riječi? Inače je u slušnim halucinacijama čuo i te kako dobro svaku riječ. Štoviše, mnogi ljudi koji su u tim godinama bili u zatvoru isto su tako mislili da čuju glasove i krikove svojih žena, a poslije se pokazalo da one uopće nisu bile uhapšene. Zar su svi patili od halucinacija? Ako je tako, čime se to postizalo? Govorkalo se da policija ima gramofonske ploče sa snimljenim tipičnim glasovima žena, majki i kćeri, kojima se služe da slome moral uhapšenika. A pošto su rafinirana mučenja i psihološke metode bile zamijenjene najprimitivnijim sredstvima, nitko se više nije žalio da je čuo glas svoje žene. Od tih grubih metoda znam, na primjer, da su zatvorenici pokazivali kroz ključanicu ispremlaćena i raskrvavljena čovjeka i tvrdili da joj je to sin ili muž. Ali više nitko nije govorio o glasovima što dopiru iz daljine. Je li bilo takvih gramofonskih ploča? Neznani i nikako ne mogu to znati. Budući da je Osip i nakon izlaska iz zatvora imao halucinacije, sklona sam mišljenju da je i taj glas bio jedan od onih unutarnjih glasova koji su ga mučili u Čerdinju. A o laboratoriju u kojemu se služe narkozom priča se i dan-danas.

Sve su te metode moguće samo ondje gdje zatvorenik u trenutku hapšenja gubi svaku vezu s vanjskim svijetom. O ljudima koji su ostali vani ne zna ama baš ništa, osim što vidi potpise u knjizi paketa, ali ni primanje paketa nije nipošto svima dopušteno. Prvo sredstvo pritiska na zatvorenika jest zabrana primanja paketa, te posljednje niti koja ga veže sa svijetom. Eto, zato je kod nas bilo bolje da čovjek ne bude vezan ni za koga. Koliko je jači onaj koji ne mora na preslušavanju vrebati istražiteljeve aluzije i tobožnje omaške u govoru da bi doznao za sudbinu bliske osobe! Kudikamo je teže uzdrmati psihu samcu, kome je lakše usredotočiti se na vlastite probitke i smišljeno se braniti. Iako je svaka osuda bila uglavnom unaprijed određena, vješta obrana mogla je štošta izmijeniti. Jedan moj prijatelj uspio je izvanredno nadmudriti istražitelja, doduše provincijskog. Nakon dugog natezanja pristao je da u ćeliji stavi na papir sve one besmislice koje su mu bili prisili. Dali su mu papira, pa je pribilježio sve što je istražitelj tražio od njega, ali se ispod tih svojih iskaza nije potpisao, a istražitelj to nije, na zatvorenikovu veliku radost, primijetio. Moj je prijatelj, očito, bio rođen pod sretnom zvijezdom jer je nekako u to vrijeme pao Ježov. Njegov slučaj nije još bio došao pred sud, osuda mu nije bila izrečena, pa se uspio izvući jer njegovi iskazi bez potpisa nisu imali nikakve vrijednosti. On je bio jedan od onih malobrojnih koji su nakon Ježovljeva pada izišli iz zatvora. Ali nije dovoljno biti rođen pod sretnom zvijezdom - uputno je ne gubiti glavu, a to je najlakše samcima.

*Odlomci preuzeti iz knjige Strah i nada, Znanje, 1978, prevod Zlatko Crnković;

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5