Riječki Husar, klub za ples uz glazbu s ploča
Priča o riječkom klubu Husar vodi za ruku u samo gradsko središte, na adresu Dežmanova 3. Uvodna sekvenca priče o Husaru nije se, međutim, odigrala tu, nego kojih stotinjak metara podalje, u Radio Rijeci, točnije u njezinoj velikoj dvorani na prvom katu (Velikom studiju), godine 1957. Zašto upravo tamo? Zbog velikog broja diskografskih noviteta što su ih nabavljali individualno organiziranom „prekograničnom suradnjom“, noviteta koji su pružali zavidno bolji uvid u aktualnu svjetsku produkciju od lokalne radijske fonoteke, odgovorni u Radio Rijeci rado su, nedjeljom od 10 do 12 sati, otvorili vrata Velikog studija vlasnicima tih izdanja, grupi mladih ljubitelja lakih nota.
Na djelu je bilo tinejdžersko društvo koje se ljeti poznavalo s gradskih plaža Ružićeva, Vile Marije i Vile Olge, a dolaskom hladnijih dana počelo se družiti u kućnim okriljima zbog zajedničkog slušanja novih ploča. I to dobrim dijelom onih iz čijih se brazda širio nepoznat, zarazan ritam, tek imenovan rock'n'rollom. Jednom krenula iz tog inicijalnog zrna, stvar više nije htjela stati…
U skladu s uzusima vremena, okupljanje u Radio Rijeci dobilo je službeni organizacijski oblik, što valja čitati kao informaciju o osnivanju Društva prijatelja zabavne muzike, u okrilju Općinskog komiteta Narodne omladine Stari grad. Imena tih prijatelja? Vittorio Franovich Vito, Anton Host Tonči, Igor Barbalić, Zdravko Lešić, Tonči Bralić, Davor Plešković, Anton Habčić Toni, Davor Pleše, Jurica Car, te mnogi drugi čiji se identitet u sjećanjima gubi, ostajući zabilježen tek imenima ili nadimcima (Franko, Slobodan, Dečo…) Članstvo u Klubu potvrđivano je iskaznicama, a za prvog predsjednika izabran je Franovich.
Granica kao privilegija
Otkud poletarcima ploče? Pitanje se čini čudnim samo iz vizure konzumerističkog (pre)obilja što nas je zapljusnulo na prijelazu dvaju milenija. Pedesetih je godina domaća diskografska industrija tek u fazi pripremnih radova koji su je trebali odvesti prema budućim zvjezdanim trenucima, a strana izdanja oficijelno su moguća samo u licencnoj, što će reći rijetkoj varijanti. No, ako je to drugim gradovima teško ili nikako savladiva prepreka, Rijeka uživa prednosti samo 40-ak minuta od zapadne granice smještenoga, štoviše lučkoga, time i privilegiranog grada. Dio Riječana donosio je ploče iz obližnje Italije, drugima su ih donosili prekogranični rođaci, a treći su se oslanjali u domaće pomorske snage, čekajući raširenih ruku da im brodskim putem stignu nova izdanja iz britanskih, njemačkih ili američkih prodavaonica.
Prema riječima Tončija Hosta, zvijezde toga posla bili su bivši učenici Pomorske škole Bakar. „Nakon što smo noću odslušali program Radio Luxembourga i Monte Carla, našem smo prijatelju Buci, koji se iz bakarskih učionica preselio na brod Hrvatska, dali prije puta popis najnovijih izdanja. A onda smo u stopu pratili radijske izvještaje o kretanju broda. Što se više približavao Jadranu, naše je uzbuđenje poprimalo euforične razmjere. Recentnu američku produkciju dobivali smo u ruke za tada nevjerojatna dva-tri mjeseca“.
Tom je strategijom na svoje došla i Radio Rijeka, dobivajući priliku posuđivati glazbene ekskluzivnosti Društva za emitiranje u redovnom programu, štoviše otvarajući im programska vrata u obliku zasebne tjedne emisije. Slušajući najvećem dijelu zemlje nedostupne hitove, organizirajući interna kviz-natjecanja u poznavanju pop-glazbe, te razmjenjujući informacije o najnovijim plesnim figurama, u Društvu se rodila zamisao o koraku dalje. S pogledom na pojedince koji bi se tijekom slušanja glazbe u Velikom studiju ustali i zaplesali, logično se rodilo pitanje: zašto ne pokrenuti plesne večeri na kojima bi se mladi Riječani prepuštali zvucima najnovijih uspješnica?
“Ples sa ploča“
Pomišljeno – učinjeno. Tu u priču ulazi prostor u Dežmanovoj, dobiven uz pomoć Narodne omladine, ne bez uzbudljivosti. Nekoliko članova Društva zaputilo se u zgradu Komiteta u Ulici Đure Đakovića (kasnije Ciottina) da prvom čovjeku Narodne omladine iznesu želju za prostorom. Kada se sjelo za stol, on je zapitao o kakvoj je glazbi riječ, a netko od mladića napravio je grešku u koracima. „To su američke ploče“, zabrzao je. Obrva predsjednika Narodne omladine na to se mrgodno podigla. Lešić, koji je bio dio „delegacije“ Društva, koljenom je pod stolom munuo prijatelja, pa su smjesta uslijedila pojašnjenja. “Ima tu i domaćih ploča, također ploča iz prijateljskih zemalja, sve što naša omladina voli slušati…“ Obrva se spustila, krizni trenutak prebrođen.
Prostor je bio malen i neuređen. Žustrom radnom akcijom, članovi Društva za nekoliko dana dvoranu su upristojili, Host i Lešić odvažili su se upoznati javnost s vlastitim slikarskim talentima, stilizirajući na zidu gradske konture, a električar Franko prihvatio se sklapanja sustava za reprodukciju zvuka. Činili su ga gramofon češke marke Suprafon, pojačalo, zatim dva zvučnika, svaki mišića „nabildanih“ na 40 V, kućnog porijekla, te mikrofon za komuniciranje s plešućom gomilom. Light show? Zasljepljivao je svim bojama svijeta, što znači kako se kretao u svjetlosnom rasponu što su ga omogućavale jedna plava i jedna crvena žarulja. Opremu su dečki sami financirali.
Kada je nakon toga pokrenut program „ples sa ploča“, a odgovornog posla ispunjavanja prostora prštavim ritmovima prihvatili se gramofonski čarobnjaci Tonči Host, Davor Pleše i Igor Barbalić, gdjekad također Vittorio Franovich, Toni Habčić i Zdravko Lešić, dečki neće ni slutiti kako su tim činom preuzeli odgovornost − za prvi rock klub i disko-klub u gradu. Štoviše, bila je jesen 1957, a taj podatak stavlja Husar na sam početak priče o pojavi rock i disko-klubova u tadašnjoj državi. Imena koja su se našla za gramofonskim pultom automatizmom su lansirana na mjesto − premijernih riječkih, hrvatskih i jugoslavenskih DJ-a. Pa i mnogo šire. Ime apsolutno prvoga? Vito Franovich.
Ništa u tomu ne mijenja činjenica da je izraz disko-klub još planetarno nepoznat, svjetlucave disko-kugle čekale su tko zna gdje, termin DJ nešto što tek valja u jezičnoj praksi zaživjeti, a rastuća popularnost disko-klubova tek treba dovesti do za njih stvorena glazbenog žanra, disca. Uz program „ples sa ploča“, sve ključno što čini disko-klub bilo je tu: dvorana, nosači zvuka, oprema za reprodukciju snimljene glazbe, osoba kojoj je ta reprodukcija posao i, dakako, plesači. Prijevod izraza disko-klub? Klub za ples uz glazbu s ploča.
Kako je novotariju u Dežmanovoj prihvatila gradska mladež? Zahvaljujući omanjim plakatima, a najviše širenju usmene predaje, Husar je brzometno postao omiljeno mjesto. Sretnice i sretnici koji bi subotom i nedjeljom uspjeli ući na vrijeme, u dvoranu koja je mogla primiti 200-300 duša, s programom od 18 do 22 sata, bili su tih večeri u novom epicentru zabave riječkih djevojaka i mladića.
Tu su hrlile one, kraljice večeri, s najlonkama „na crtu“ i podsuknjama prema najnovijoj talijanskoj modi, koje su vrtnjom na plesnom podiju ostavljale mušku populaciju bez daha, i oni, frajeri u prvim, prekogranično nabavljenim trapericama, s inicijalnim signalima frizure a la Presley. Početna i odjavna „špica“ večeri obvezno bi pripadale hitu Raunchy u izvedbi The Champsa, a zvučni prostor između činio bi trostruki set po četiri energičnije rock'n'roll teme, plus set laganijih. Tada su plesnog partnera birale djevojke („damen bal“), a krunski svjedoci događaja kunu se kako je to cijelom društvu iz Husara bio najdelikatniji trenutak večeri. Uz obje žarulje moćnoga rasvjetnog sustava zasjenjene, i najdramatičniji.
Zbog plesne gužve u šesnaestercu, gramofonsku opremu i osobu koja je njome rukovala izdiglo se na mali podij. Tu je stajao mlađahni čuvar, zadužen paziti da mnoštvo u plesnom rastrojstvu čula ne zapinje o podij nogama, jer bi to značilo ništa manje spektakularan ples gramofonske igle po površini ploče.
S pogledom na šank gdje se moglo dobiti piće, s njim i sendviče pristigle iz kućne radinosti, bilo je jasno kako ni djevojke ne stoje po strani od organizatorskih poslova. Tako zarađenu novcu bilo je predodređeno pretočiti se u nove pošiljke stranih ploča, ne baš jeftinih. U Husaru će tada biti demonstriran vjerojatno prvi hula hoop u državi. Nakon nekog vremena ploče će se započeti puštati i u terminu „matineje“, odnosno već u 17 sati, umjesto u standardnih 18, da i mlađi srednjoškolci dobiju priliku omirisati disko-ugođaj.
„Čudan ples“
Kako se dalo pretpostaviti, Husar i njegov rockerski „ples sa ploča“ nisu bili svima po volji. Zanimljivo, to se ne odnosi isključivo na starije sugrađane. U članku naslovljenom Riječ mladih: Kako se zabavljamo, Novi list 4. prosinca 1958. donosi izjavu jedne djevojke: „Školski ples … u prostoriji Husar nije za nas. Tamo je ustvari više ostalih nego gimnazijalaca. A ples je čudan. Djevojke ovamo dolaze barski dekoltirane, pleše se 'rock and roll' koji više sliči na divljanje nego na ples.“ Druga djevojka pridodaje: „I na igralištu Nafta dešavalo se svašta. Umjesto da se organizatori brinu za kulturnu razonodu omladine, oni priređuju takmičenje u 'rock and rolu', mambu i drugim igrama. Postoji žiri od starijih ljudi, postoje nagrade. Prvu nagradu odnosi onaj koji djevojku baca najviše u zrak, kod koje suknja leprša više…“
Godine 1958. husarski je kolektiv odlučio ići dalje, odlučujući se za desant u prostor udaljen desetak minuta hoda, na igralište Košarkaškog kluba Nafta (kasnije Kvarner). Informacija o novom mjestu za sjajan provod nije dugo ostala u okviru Rijeke. Ugledajući se u dečke i cure iz grada na Rječini, nešto slično s vremenom su nakanili organizirati i drugi.
Grupa Opatijaca pokrenula je 1959. „ples sa ploča“ u svom novom Omladinskom klubu. Odgovarajući na pozive i demonstrirajući o čemu se tu radi, Društvo je ploče iz Husara – do travnja 1960. nabavljeno je preko 150 ploča, u podjednakom omjeru LP-ja i singlova - započelo odnositi u mjesta u gradskoj okolici. Krajem 1959 / početkom 1960. uslijedili su pozivi Tončiju Hostu u Split (plesnjak Bačvice) i Zagreb (plesnjak Tuškanac), pa on predočava DJ vještine i u tim sredinama, ujedno potiče lokalne mladiće da krenu njegovim stopama. Dalmatince nije trebalo mnogo poticati: mnogi su studirali u Rijeci, pa su sami pozvali Hosta i ekipu da husarovski tip zabave presade južnije. Pozivi iste vrste stizali su iz Varaždina, Slavonskog Broda i još nekih gradova.
Ako je Društvo imalo svoju emisiju na Radio Rijeci (do lipnja 1960. ponedjeljkom, nakon toga subotom), u trajanju od jednog sata i vrlo popularnu, Radio Zagreb mu je, želeći uhvatiti korak, ponudio termin ponedjeljkom od 12 do 13 sati. Za tu su emisiju dečki nosili ploče u Radio Zagreb nekoliko godina, dopuštajući obogaćivanje njegove fonoteke presnimavanjem. Da sve bude husarovski, najavnu i odjavnu špicu činila je njegova standardna tema Raunchy.
Dvorana u Dežmanovoj bit će u rukama Društva do 1962, što se otprilike poklapa s kopnjenjem njegovih aktivnosti. Husar tada preuzima Muzička sekcija Amaterskog kazališta Viktor Car Emin. Slijedi preuređenje, s njim i ponovno otvorenje 1962, s plesnim večerima dva do tri puta tjedno, te organiziranjem plesne škole. To je donijelo promjenu odjevnih regula: traperice postaju manje poželjan dio odjeće, u prvom planu su odijela i haljine, citiramo, „prikladnog“ izgleda. Premda će se ploče u Husaru nastaviti vrtjeti sve do 1964, već od 1962. u njemu će se znati pojaviti i prvi gradski „električarski“ bendovi: Uragani, Riječani i Sinovi mora.
Husar je zatvoren 1964. godine. Sve što je trebao, dotad je već napravio. Ta nevelika, spartanski opremljena dvorana u razizemlju zgrade zaslužna je za otvaranje novih obzora pop-kulture u državi u mjeri mnogo većoj nego što to sugeriraju njezina lokacija i interijer.
Štoviše, njezina uloga prelazi okvire države u kojoj se pojavila, ucrtavajući ime Rijeke na svjetsku mapu. Husar je prvi rock klub, ujedno prvi disko-klub u cijelom socijalističkom dijelu kontinenta.
* Tekst iz knjige Red! River! Rock! prenosimo sa dozvolom autora