Novi album Queens of the Stone Age
Queens of the Stone Age S

Photo: Andreas Neumann

Rock za 21. stoljeće

QUEENS OF THE STONE AGE

In Times New Roman

Matador – Dallas

*****

Šest godina nakon albuma “Villains” QOTSA su se vratili rasnim stonerskim albumom kojeg je ovog puta - nakon snimanja u njegovom studiju – producirao Josh Homme. Ili – preciznije – nakon očijukanja s pop-plesnim vibracijama prethodnika, osmi album QOTSA je baš onakav kakav su priželjkivali stari fanovi: žestok, bučan i beskompromisan rock album.

Takav je već najavni singl “Emotion Sickness” u kojem se zrcali Hommeov bijes, tuga i jad nakon raspada braka te gubitka dvaju prijatelja – Taylora Hawkinsa iz Foo Fightersa i Marka Lanegana. Otvara ga Hommeovo pjevušenje no uz reski i režeći “qotsaovski” riff s primislima na glam rock te uz (vokalne) harmonije koje kao da su stigle od brit-popa šezdesetih. Uvodna skladba “Obscenery” je još žešća s opakim gitarama, glamom (via Bowie) vokalom i beatlesovskim “touchem” dramatičnih gudača. “Paper Machette” (kakva zgodna igra riječi!) još je eksplozivnija s tipičnim Hommeovim promjenama ritma i melodije te „dijalozima“ gitarskih pasaža i repetitivnog riffa. “Negative Space” – koji zaziva tonjenje u ljekoviti zaborav – opet otvara opaki režeći riff kojem kao kontrapunkt dolazi gitarski solo, melankolična melodija, Hommeov lelujavi vokal i himnički refren.

“Time And Place” je drugačijeg kroja s moćnim bubnjem, naglascima s psihodeličnim dalekoistočnim gitarskim mantrama i melodijom (te posebno vokalnom stilistikom podebljanom drugim glasom) nadahnutima zacijelo i Jackom Bruceom (Creamom) na “I Feel Free”. “Made To Parade” bi mogla biti zgoditak kakvog glam banda na steroidima, a “Carnavoyeur” – s uvodnim sintom – vokalnom manirom i svirkom otvorena počast Bowieu prije nego li se broj sljubi s “pustinjskim” zvukom (na način QOTSA) na tragu kakve teme iz spaghetti westerna. “What The Peephole Say” je beskompromisni rocker s novovalnom bas figurom i štihom osamdesetih i “grandece” Queena, a “Sicily” – za album t(r)ipičan – umješak s primislima i na “Kashmire” Zeppelina i mantričkog “pustinjskog rocka” (ovog puta čak saharskog).

Zaključna devetominutna “Straight Jacket Fitting” je građena na temeljima glama i kotrljajućeg blues-boogiea kao mračna tema s izrazito emocionalnim vokalom (naglašenim stihom “da biste se suočili sa svojim demonima morate ih osloboditi”) koja u – poput stavaka kod prog-rockera – ima i dramatične promjene ritma, atmosfere i stilistike (s bogatim gudačima), a u zadnjoj trećini broja – nakon eksplozivnog finala – neočekivanom akustičnom dionicom u prozračnoj atmosferi ipak “primi svjetlost”.

*Prenosimo s portala Mixer

Oceni 5