Mjesta nelagode
Pokro1

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Rodin ugriz

Najesen, kada svaka vlat trave na livadama postane zlatna, najviše volim putovati kraškim poljima i Krajinom. Kada ugledam vrtače i izgubim se u njihovim postojanjima. Kada siđem do jezera koje mi otkriva perje i kosti svih ptica koje su tu bile u prolazu. Kada dan promijeni sva četiri godišnja doba. Klima se mijenja, pokazuje sva svoja lica: zastrašujuća, nemilosrdna, nepredvidiva, zabrinjavajuća i, zapravo, predivna. I ja se usput mijenjam. Ali ne toliko brzo da mogu ispratiti korake prirode. Kaskam.

Volim našu zemlju i prirodu. Volim Krajinu, odatle su mi korijeni, porodična historija i priče koje sam otkrivala od malena.

Zaista, od malena sam voljela ispitivati i slušati priče o prošlosti. Rovariti po ladicama tražeći fragmente prošlosti o svojoj porodici, mjestima, ljudima i sebi. Od najranijih dana sam opsesivno arhivirala sve pronađeno. Kako u sjećanju, tako i fizički – sakrivajući pisma, novine, predmete, isječke iz novina, telefonske imenike, ručno ispisane knjige recepata, satove na kojima vrijeme više ne ide, prastare fotografije, iskrižane i nikad osvojene loto listiće, zahrđale medalje i prstenje, osušeno i skoro istrunjeno poljsko cvijeće. Ali, svi koje sam voljela i od kojih bih danas mogla saznati i upotpuniti svoje znanje o svojem porijeklu i postojanju, umrli su. Oboljeli su od depresije i bolesti koje su posljedica svega toga. Jedno po jedno. Ostale su fotografije, pisma, arhivski isječci u novinama i, naravno, spomenici na grobljima.

To je moje porodično prokletsvo i beleg.

Pulsirajući i vatreni beleg. Rodin ugriz.

Da. Nedavno sam saznala da crvena fleka koju nosim ispod kose skrivenu, ima veoma simboličan naziv: rodin ugriz.

Beleg moje porodice, i svako ga je od nas imao i ima. Barem unazad do onih koji su se sjećali naših prethodnika. Jedna crvena mrlja, malo visočije iznad mog vrata, ispod kose. Obilježje. Nešto što bi u neko drugo vrijeme predstavljalo blagoslov ili prokletstvo. Blagoslov jer je poput poljupca anđela, i prokletstvo jer je to znak kletve i osjetljivosti srca. Za mene je i prokletstvo, sreća i ponos. Posebno je. Tu je, premda skriveno: porodični kod prepoznavanja i pripadanja.

Porodične konstelacije su, na tom tragu, meni vrlo bliska, zanimljiva i važna tema, jer sam u zrelijoj dobi, nakon istraživanja svih traumatskih događaja čovječanstva, shvatila da se traume zaista prenose porodično, genetski, generacijski. Većina naših trauma, strahova, bolesti, depresija i anksioznost proističe iz porodičnog koda koji se nastavlja prenositi dalje iz generacije u generaciju, nevidljivo, uspavano… U mom slučaju, to bi bilo preuranjeni gubitak bliskih i voljenih članova porodice, i ono što nam je najvažnije u životu, nedostatak prihvatanja, razumijevanja i podrške.

Oduvijek mi je nešto falilo. Postojala je praznina u svemu. Nevidljiva sjenka. Ove godine sam shvatila šta je to. Fali mi porodica. Fali mi pripadanje. Fali mi čvrsto tlo, oslonac i kamen. Korijen.

Prije dvije godine sam kroz projekat na kojem radim Historija queer života u BiH, shvatila zašto toliko volim istraživati, zašto volim pregledati arhivske građe, sudske spise, novine i časopise. Ne samo zbog cjelokupnog kolektivnog pamćenja, nego zbog vlastitog postojanja, i porodične historije. Osim pronalazaka važnih nalaza koji pokazuju kontinuirano nasljedstvo kvir kulture, uporedo sam pronalazila i svoje prethodnike i poznanike. Ima nešto nevjerovatno u istraživačkom radu, rekla bih da je to neka vrsta zadovoljenja i sreće. Kada pronađete nešto što se tiče vas, i svih onih prethodnika koji su izborili, preživili, zapamtili, upisali u kod, u historiju, ono što danas živimo.

***

Ovo je bila teška godina. Izlazim iz nje premorena, otuđena…

Premorena od stisnutosti.

Da, to bi bila najbolja riječ koja opisuje moje stanje i anksioznost unazad svih ovih godina. Moje tijelo je moje mjesto nelagode. Zgrčeno, stisnuto, pod groznicom, i bolešću s kojom se borim.

Stisnem, da drugi ne vide.

Stisnem, potisnem, progutam, prešutim. I dan-danas bih. Tiho, u sebi, sve gutala i gomilala. Ali mi se, u međuvremenu, dogodilo putovanje i san koji su sve promijenili.

Koncem ove godine, stigla sam u Drvar, sa namjerom da pokušam pronaći ljude koji su još uvijek živi, a koji bi mi mogli reći nešto više o mojoj porodici. Stigla sam, s namjerom da zadovoljim svoja osjećanja i izgubljenost. I da, uspjela sam se osloboditi svoje stisnutosti i donekle sam uspjela u svojoj namjeri. Moja savjest se manifestirala. Progovorila. Upozorila me.

Spavala sam u šumi, u jednom etno selu. Nisam se mogla prepustiti i uživati kao što sam nekad to mogla. Te noći sam sanjala strašan san. Sanjala sam da sam trudna. Osjećala sam da ću se svakog trena poroditi. Požurila sam u bolnicu, a kada sam ušla bilo je tako mirno. U čekaonici nikoga nije bilo. Ja sam prišla na recepciju, predstavila se i rekla da se trebam poroditi. Dvije sestre su stajale sasvim smireno i arogantno su me otkačile. Rekle su mi da nisam hitan slučaj i da pričekam. Ja njima panično saopštavam: Ali slušajte me, ja se trebam poroditi svakog trena, šta da radim? One meni odgovaraju: Stisni! Stisni i pričekaj malo. Ja sam stisnula. Nekoliko puta sam ih dozivala, ali izignorisale su me. Otišla sam u jednu sobu, jer više nisam mogla izdržati. Tu sam se sama porodila. Rodila sam mrtvo dijete.

Došli su specijalisti i sestre, i mene su osudili. Rekli su mi da sam ja kriva. Da sam previše bila stisnuta i da je moje zgrčeno tijelo ugušilo dijete. Probudila sam se, i znala sam da sam došla do granice gdje moje vlastito tijelo guši samo sebe.

***

Znam, jako je teško trznuti se iz stanja depresije. I dan-danas, društvo ne shvata, ne primjećuje osobe koje se bore sa depresijom. To nikad neće biti naročito promijenjeno. Depresija je često bolest koja se odsamuje. Ali ono što može pomoći i što se može promijeniti, jeste vlastiti pristup svemu tome. Potraga za samim sobom. Hrabrost i odlučnost.

Konac je godine, decembar, i ja često mislim o tome kako mogu pomoći sebi i drugima.

Sklopim oči i pomislim: O, da! Vozovi!

Volim putovati vozom, čak i na kratke relacije. To je moje ugodno i sigurno mjesto. Ima nešto drugačije u vozovima, nešto tako lijepo i toplo. Nešto nalik domu. Često srećeš ista lica, iste ljude, i oni postanu dio tebe. Osim toga, i predjeli koji se izmjenjuju postanu dio tebe. Najdraži su mi veliki grmovi uz prugu, s prelijepim crvenim lišćem. To je lišće crveno, jer je izgorilo od strasti. To je lišće crveno jer je izgorilo za ljetom, i toplinom. Za onim što je nekad bilo, svih tih mjeseci. Uspjelo se i s korovom oko sebe izboriti, i tako se visoko vinuti. Zato mu se toliko divim. To je strast za životom. I voljela bih da je svi koji se bore s depresijom, opet, uvijek i iznova osjete.

Kada putujem, putujem kroz sjećanja, sadašnjosti i budućnosti. Putujem kroz svoju tamu i kroz svoje svjetlo. Ta putovanja ne moraju biti kilometarski duga. Mogu biti izlazak iz kreveta, šetnja sa mačkom. Mogu biti iskorak u neodlučenim odlukama i neodgovorenim porukama. Mogu biti kratka šetnja do samoposluge, ili mogu biti šetnja upoznavanja vlastitog grada i ulica.

Svaki korak mi je veliki i važan. Jer to je izlazak iz stisnutosti.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5