Roker, zabavnjak, nacionalni radnik

Svaka scena, estradna, muzička, ima svoga negativca. Jednu od onih ličnosti koje mogu biti i vrlo uspješne u onom što rade, umješne i tehnički i izvođački, čak i autorski. Ali, nešto je u njima i oko njih, nešto do pojave, neka neobična „aura“ koja odbija i zbog toga ne da da dobace onoliko koliko bi oni htjeli ili mogli.

A takvi uvijek hoće više od onoga što su dobili i postigli, makar to bilo mnogo ili bar relativno s uspjehom, makar bile u zbroju stvari solidne karijere. Da ne bude sve suviše apstraktno evo jedan primjer prošlih decenija: takva je pojava recimo Dino Merlin – čovjek izrazitog talenta za određeni tip sarajevske pop-pjesme, melodija s natruhama narodnog bosanskog stila upakiranih u pop-muziku, na tragu alkemijske škole post-bregovićevskog manira. Autor uspješan skoro od prvog dana kako se pojavio, čije je uspjeh gotovo neprestano rastao i išao uzlaznom linijom.

Ali, nešto je trajno antipatično u pojavi, u licu i izrazu koji impliciraju neku naročitu vrstu mutne psihologije u pozadini i taj je dojam teško promjenjiv. A pošto su ovu osobinu primijetili mnogi - zapravo svako s mrvom sposobnosti za uočavanje i naslućivanje takvih nijansi – neće onda biti da je stvar sasvim subjektivna, da je samo do promatrača. Dalo bi se govoriti o tome zašto je tako, ali za to bi bila potrebna drugačija vrsta teksta.

Interesantno je pak: kad vremena postanu „tvrda“, surova, u onom općem, društvenom smislu - takve pojave redovito prave i loše idejne izbore i po pravilu završe služeći nekoj od ekstremnijih pojavnosti ovdašnjih demagoških ideologija kojima je osobina da se formiraju na razdvajanju, a ne na dogovoru, na zavadi, a ne pokušaju mirenja, na nepovjerenju i širenju straha, a ne na davanju šanse, i tako dalje. Takvi uvijek biraju pobjedničku stranu, i biraju je na vrijeme. Da je tu uključen redovito i neki ćar, podrazumijeva se skoro po sebi.

Čovjek koji je o muzici sve znao

U generaciji prije, onoj koja se formirala šezdesetih a napravila uzlet u sljedećoj dekadi, Krunoslav Kićo Slabinac imao je nešto od takve pojave, i za mene osobno, bio „omiljeni negativac“ jugoslavenske estrade. Bez sumnje istinski muzičar, jedan od onih prirodnih muzikanata, pjevač odlične boje, uz Čobija jedan od dva najbolja baritona šlagerske muzike i muzičar koji je pritom „kod kuće“ u različitim žanrovima.

I u svima se snalazio dobro: od narodnog zvuka svoje neposredne osječke i slavonske okoline, od čega će u drugom dijelu karijere napraviti od sebe čak i sinonim za folklor toga područja – preko stila croonera, ispred svih Toma Jonesa i samog Elvisa iz drugog, kod nas utjecajnijeg dijela karijere, pa – unazad – do bazičnog, „korijenskog“ rokenrola, opet Elvisa, samo iz rane faze i ostalih začetnika žanra, sve do soul pjevača i utjecaja Raya Charlesa. Povrh svega, na estradnoj, šlagerskoj sceni gdje je u počecima njegove karijere još uvijek vladala podjela – ili si autor ili si pjevač – bio je čak i darovit kompozitor: svoju trademark pjesmu, ponesenu i senzualnu, sjajno napisanu, silno melodioznu i sugestivnu „Zbog jedne divne crne žene“ – napisao je sam.

Kao i još nekoliko uspješnih singlova poslije, a tamo gdje je uzimao ili gdje su mu davali pjesme drugi autori, birao je songove najjačih autora domaće scene, poput neprolaznog Runjićevog himničkog tour de forcea zvanog „Cvijet čežnje“, pjesme inače koja pripada jednoj od onih rijetkih što su imale više života, razdvojenih, jer su se javljale u neobičnim i neočekivanim intervalima kroz decenije – fenomen koji je danas nažalost zbog „Vječne Sadašnjosti“ društvenih mreža i dostupnosti svega postao nemoguć, uništivši time potencijal jedne male ljepote u tome da zaboravljena pjesma, nekad vidljivim i jasnim, a nekad upravo tajnovitim razlozima, ponovo oživi.

Dakle, ne može se reći da Kićo nije od početka imao uspjeha. Ali ono njegovo slavonsko – i slavensko – široko lice, razrok pogled i tanka usta, uopće nešto s tom fizionomijom, nešto s tim crtama lica, bilo je neprivlačno, davalo mu izgled jednog od onih likova što kad bi ga čovjek vidio na omotima ploča, lako bi ga bio zamislio i kao negativca u filmu ili seriji.

Čovjek kojeg je vrijeme počelo da gazi

Do početka sedamdesetih imao je serije uspješnih festivalskih pjesama i prodavao dosta ploča, singlova naravno. Ali, kasnio je, već je kasnio. Samo dvije godine nakon „Crne žene“ već će se pojaviti Bijelo dugme i vrsta pjevača poput Kiće postaće bespomoćno datirana brže nego se stigla snaći.

Ironično je tu što je on sam bio osnivač i član prve postave osječkih Dinamita, jednog autentičnog lokalnog rokenrol benda koji će poslije Kićinog odlaska imati postavu u kojoj će se formirati neobjašnjivi nebrušeni dijamant naše muzike – izvjesni Adolf Topić, ubrzo poznatiji pod hipokoristikom Dado – čovjek koji će kao muzičar, pjevač i autor biti čitav pravac, stil i škola.

Postoji u Osijeku „teorija“: razočaran zbog toga što nije još uspješniji, s fiks-idejom da mu ne daju da se razvije i postane zvijezda kakva je smatrao da treba da bude (sjetimo se, to je čovjek koji je nastupao u Americi i to izgleda s uvjerenjem da bi tamo mogao uspjeti), lokalci kažu da je ta vrsta ogorčenja pridonijela okretanju Kićinom u smjeru koji se jeste doduše simbolički i zvučno javio prvo kroz muziku, ali su mu korijeni bili drugdje – i pokretali su ih „vanmuzički“ razlozi, da se tako eufemistički kaže.

Čovjek koji je sa Elvisovih zlatnih sakoa prešao u slavonske duge gaće od platna

Ovo sve događa se naime u godinama nakon slamanja Maspoka i tzv. Hrvatskog proljeća. Nakon što je, najprije istupima a poslije naročito neugodnog i teško obranjivog incidenta, Vice Vukov, najveća pjevačka zvijezda SR Hrvatske prije pojave Miše Kovača, gurnuta u prisilnu anonimnost  - a pošto je Mišo, svim kasnijim (auto)interpretacijama svojih stavova unatoč, bio čisti i nepatvoreni „integralni Jugoslaven“ – u onim pak krugovima Hrvatske koja je naginjala najprije tihom pa s vremenom sve jačem resentimanu spram zajedničkog državnog i nacionalnog krova, u godinama rađanja posebne vrste otpora u socijalnim slojevima koje bismo mogli nazvati „gemišt-hrvatstvom“, novačenim i formiranim uglavnom u radničkoj i nižoj srednjoj klasi, Kićo je postao neka vrsta favorita i u isto vrijeme zaštitnog znaka, gotovo „označitelja“, javke i lozinke za nacionalno.

Napuštajući sve više zabavnu glazbu i šlagere, vraća se i na toj liniji i valu svojim korijenima (uz tu riječ kod nas treba uvijek doza opreza!) – najprije u muzičkom smislu: sve manje u odijelima na roze-košulju i leptir mašnom, a sve više u dugim bijelim „gaćama“, slavonskim narodskim hlačama od platna, u bijeloj košulji „rubači“ i crnom prsluku, glave pokrivene škrlakom  (šeširom), što je u prvom kadru na televiziji bio pouzdan znak da će krenuti neki od bećaraca, drmeša i tamburaških dvojki, da će se pjevati o „veseloj šokadiji“, „seoskim lolama“, „šorovima, snašama, dikama i tamburicama“ u „nasred sela čađavoj mehani“ (slavonska dvojka koju je u momentu spajanja nespojivog Kićo snimio čak u rokenrol dvanaestercu).

Šešir i duge široke platnene „gaće“ nisu bile samo oznaka regije i lokalnog folklora. Naprotiv, one su služile za glavno – da se o njih poveže tanka trobojnica – „mila trobojnica, crven-bijeli-plavi“, naravno.

Čovjek koji se od početka angažirao u nacionalnom pokretu

U doba takozvane „hrvatske šutnje“, kuće naših nacionalno osvještenijih prijatelja i njihovih roditelja poznavale su se, pored Kićinog tamburaškog repertoara, i s obaveznim, a za mnoge u generaciji formiranoj bez takvog utjecaja, prilično zagonetnim albumom „Christmas with Kićo“ – pločom božićnih pjesama, gdje je Kićo na naslovnici prerušen u Djeda Mraza, sa sve zlatnom goticom na omotu – malo kao Elvisov The Christmas Album, a malo i po trajno usađenom germanskom, ili njemačkom modelu.

Uopće, mnogo je jugoslavenskih gastarbajtera iz SR Hrvatske u Njemačkoj u ovom albumu nalazilo „premosnicu“ između dva mjesta i svijeta, nešto što ih je spajalo. Ne baš u najsretnijem smislu, reklo bi se poslije svega. Ni za njih, ni za nas, ali za Kiću da.

Već početkom 1990., bilo je jasno da je došlo njegovo vrijeme. Ne pjevački ni muzičarski dakako. Angažiran od početka u nacionalnom pokretu, što apsolutno nije iznenadilo nikoga. Naprotiv: ako se i od koga očekivalo da će biti u prvom redu onda kad tanke trobojne trake s pojasa postanu višemetarske zastave što vijore masovno po ulicama i kad krene demontaža zajedničke države, znalo se da će on biti taj među onima na čelu.

Kao zastupnik HDZ-a (koga drugog?) u Saboru, u državnom parlamentu dakle, onaj njegov spomenuti imidž negativca, dobio je punu i zaokruženu formu.

Kićo Slabinac nije bio okretač kaputa kao toliki, on je, s punim pravom i čak bez pežorativnosti rečeno, bio „Hrvatina“ u vrijeme kad se malo njih bilo usudilo to biti na takav način. Zato tada, sa stvaranjem nezavisne države, likujući u Saboru i dijeleći lekcije manje pravovjernima, držeći govore onim razvučenim ravničarskim naglaskom (i taj akcent je mnogima bio, a bogami do danas ostao još jedan dodatni sastojak za već postojeću antipatiju), trubio je s govornice i šuškao na onaj svoj način, s umekšanim slovom „š“, i vokabularom novih termina što ih je uvodio demijurg nove nacionalne tvorevine, obračunavajući se s nedovoljno lojalnima. Nismo odmah to uzeli ozbiljno. Pjevači u parlamentu, to je stvarno bilo novo. Malo čak i zabavno, bar na početku.

Čovjek dosljedne tvrdokornosti

Sve se to događa dok u njegovom Osijeku po zatvorenim garažama tim nelojalnima, „Petoj koloni“, pune grla kiselinom iz akumulatora prije nego im tijela zaplove Dravom.

Takav, slijep od vlasti, od trijumfa, od takozvanih „svojih pet minuta“, od mogućnosti da govori napokon ono što se inače decenijama govorilo u pola glasa (ili su bar tako tvrdili), i tada na vrhuncu svoje role negativca, bilo je u toj dosljednoj tvrdokornosti, paradoksalno, nešto po prvi put gotovo simpatično - jer napokon potpuno transparentno i dosljedno u vremenu nedosljednosti. Osnova antipatije nečija je nedohvatljivost, ali u isto vrijeme i naslućivanje prisutnosti zadnjih i krajnjih motiva. Sad su maske zaista bile pale. Dosljednost je bila stvarna. Kao u onom vicu neprevaziđenog Groucha Marxa: „Ovaj može izgledati kao idiot i zvučati kao idiot, ali nemojte da vas to prevari. On stvarno jeste idiot.“

Ne, nismo bez poštovanja, ne psujemo, pogotovo u ovom trenutku, niti pokojnog pjevača zovemo idiotom. Stvar bi trebalo shvatiti ovako, u parafrazi: „Pokazivao se i zvučao uvijek kao ono što je tvrdio da jest, ali nemojte da vas to prevari. On jeste zaista sve vrijeme bio to.“

Šteta, kao i šteta što ga nema više. Baš i zbog toga.

Kad smo kod viceva već, ima onaj čuveni kad Mujo pita Sulju, nakon što je čuo da je umro Ivo Andrić: „..a ko će nam sad bit' pisac?“

I zaista, tako i ovdje, u vrijeme ispranih, sterilnih, nepamtljivih, u dlaku istih estradnjaka, u doba praznoglavih pjevača bez ijedne ideje, makar i pogrešne, u eri mladih dresiranih lutaka bez stavova – stvarno, ko će nam sad biti negativac?

Zbogom Kićo!