"Autostoperski vodič kroz galaksiju" Douglasa Adamsa
Daglas Adams 3

Photo: themarysue.com

Roman koji daje odgovor na život, svemir i sve ostalo

Nema puno „trilogija u pet dijelova“ i zato vam predstavljam jednu od njih. Ne otkrivam Ameriku, jer je prvi dio serijala, kao novelizacija radiodrame, izdan još 1978. Zbog interesa publike, trilogija je dobila još dva djela, a žestoki fanovi serijala već mogu pogoditi da se radi o Vodiču kroz galaksiju za autostopere (The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy), britanskog spisatelja Douglasa Adamsa. Ali, ako kažem da se u romanu radi o čovjeku kojega je od uništenja Zemlje spasio prijatelj izvanzemaljac i koji s njim putuje svemirom, bilo bi to kao da sam rekla da je Top Gear emisija o automobilima.

Sigurno postoji razlog zašto su dečki iz Teorije velikog praska ludi za romanom i objašnjenjem iza broja 42, pa ako još ne znate vrijedi li roman uistinu i pročitati, možda vam mogu pomoći u odluci. Roman se lako čita. Imate doživljaj da jurite kroz tekst, jer nema trenutka u kojem vam je dozvoljeno odlutati. Jednostavno će vam pobjeći smisao, unatoč logici koja bi se prije mogla nazvati dječjom, nego odraslom. Svaka rečenica Douglasa Adamsa književni je primjer sarkazma, ironije i humora.

Naići ćete na britanske bedastoće, poput biološke potrebe da se popije čaj, nevolje ustajanja poslije lude noći, birokracijske probleme, poput obavijesti o rušenju kuće, koja samo do vas nije stigla, kao i kritiziranje politike i ljudske gluposti; ali ono najvažnije – suosjećat ćete s jadnim Arthurom Dentom koji se, obučen u kućni ogrtač i opremljen ručnikom, našao u svijetu koji se ravna po Vodiču kroz galaksiju za autostopere, prodavanijeg od Enciklopedije Galactice, zato što na koricama piše „Bez panike.“ U tom svijetu ljudi su opisani kao „uglavnom bezopasni“, miševi nisu pokusne životinje, dupini se zahvaljuju na ribama, možete naučiti kako letjeti tako da ne odlučite pasti, a upravo ručnik biva osnovna stvar koju trebate imati uza sebe.

Autorov glas najviše se čuje kroz sarkastično, ponekad politički nekorektno, životno filozofiranje, gdje je u jednom od njih zaključio da su ljudi prije 2000 godina razapeli čovjeka koji je rekao da bi bilo dobro za promjenu biti dobar jedan prema drugome. Tekstom često vlada miješanje humora i gorkog pesimizma, najviše zahvaljujući robotu Marvinu, koji je, u moru futurističkih i veselih računala i vrata (koja vam se zahvaljuju što ste prošli kroz njih), utjelovljenje čangrizavosti, nešto kao preteča Grumpy Cat.

Posebnost romana je u tome da ironizira apsolutno sve, pa tako i književnost. Vogonska poezija je, na primjer, opisana kao sredstvo mučenja i ne propušta priliku da poeziju svog suvremenika proglasi još gorom. Kod čitanja ipak postoji jedan problem. Roman je zanimljiv i zabavan širokoj publici, ali bez poznavanja SF-a, može postati zamoran, nerazumljiv, a propustit ćete i mnoge reference na razna djela.

Trebate biti upoznati s time da u SF-u svaki izvanzemaljac zna engleski i pogleda koju epizodu Zvjezdanih staza i Doctora Who, kako biste bili oduševljeni pojavom babel ribe. Drugi razlog je taj što vas praćenje SF-a priprema na prihvaćanje apsurdnih sljedova događaja i raznih nelogičnosti, koje su u roman namjerno uvrštene, pa čak i tada mašete glavom, jer vam je to u isto vrijeme i glupo, i briljantno.

Ukratko, roman je dio britanske i svjetske kulture, najpoznatiji primjer spoja SF-a i humora, i ako niste upoznati s SF-om, nećete uživati u njegovoj smiješnoj briljantnosti. Ali, ako želite saznati tajnu broja 42, ili kao lagano štivo uzeti nešto drugo osim ljubića, a znate tko je Mace Windu, ovo je roman za vas.

*Prenosimo iz Časopisa studenata Filozofskog fakulteta Split - Humanist (I broj, 2013/14)

Oceni 5