Miroslav Krleža, život i djelo (2)
Pokris 05 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Ruganje ljudskoj gluposti

U OSLOBOĐENOJ JUGOSLAVIJI: Umorni Krleža počeo je sumnjati u komunizam najkasnije već nakon razgovora s Pavlom Bastajićem, a 1945. je razočaranje u komunističku ideju i praksu zaliječeno spektakularnom simplifikacijom: ta ideja i ta praksa došle su na vlast i to apsolutnu. Komunisti su dakle došli u priliku da simplificiraju, strijeljaju, opraštaju i kreiraju – više ili manje uvjerljive – iluzije o budućnosti.

Tito mu je prilikom prvog susreta 1945. jednostavno rekao: "S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka". S tom rečenicom završio je Sukob na književnoj ljevici, kratko i pragmatski, u Titovom stilu, a Krleža je pripušten na Dvor. Samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu u bilo koje doba, bez najave. To mu nacionalisti nikada neće oprostiti zaboravljajući banalnu činjenicu da postoje i drugačija uvjerenja od njihovih i da je Titov režim Krleža podržavao iz iskrenog uvjerenja – uprkos svim nemalim zadrškama i zamjerkama koje je imao.

Krajem 1945. Krleža je uzaludno kod Aleksandra Rankovića pokušao spasiti od vješala Đuru Vranešića. Nemoguće. Vranešić je bio ministar u vladi NDH i agent Gestapoa. Tom prilikom obišao je i Milovana Đilasa, duhovnog i ne samo duhovnog autora otrovnih Književnih sveski a sada i šefa Agitpropa CK KPJ, čovjeka bez čije dozvole se tada u jugoslavenskoj književnosti, štampi, izložbenim salonima, kazalištima, na filmu i radiju nije moglo dogoditi ništa. Krleža nadahnuto opisuje taj susret. Zgrada Madere na Tašmajdanu gdje je bilo sjedište CK KPJ, još uvijek konspirativno sjedište iako Partija ima apsolutnu vlast. Đilas ga dočekuje u svojem uredu u generalskoj uniformi, u čizmama, ne nudi mu da sjedne, pita ga zašto nisi došao? (u partizane). Da sam došao bio bih strijeljan. Đilas puši i kaže da, da si došao do 1943. ja bih te lično ubio, ali poslije 1943. ne bih... Kad komentira Krležinu verziju Đilas sa smiješkom i simpatijama tvrdi da Krleža po običaju pretjeruje: da je Krleža došao u partizane postao bi predsjednik AVNOJ-a!

Krleža obnavlja rad Jugoslavenske akademije i postaje njezin potpredsjednik. Kod Tita i Rankovića intervenira za mnoge hrvatske intelektualce koji su se kompromitirali za vrijeme NDH. Ako su samo štampali gluposti a nisu pokazivali odveć upadljivu i odveć neukusnu sklonost prema tvorevini bivaju pušteni iz zatvora i polako se vraćaju na poslove u izdavačke kuće i kazališta. Krleža ima stanovite privilegije, ali ne tiskaju mu se djela, ne izvode drame. Đilas je još uvijek dosljedni staljinist (možda najvatreniji od svih) i smatra da je sve to dekadentno. Dok nije došlo do dramatskog obrata.

Sukob s Informbiroom je Krležina velika moralna pobjeda. Kao što su mu Književne sveske Komunističke partije Jugoslavije (možda) spasile život u NDH, sada duh Književnih sveski, inkarniran u sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji napada tu istu KPJ koja je Krležu u vlastitim Književnim sveskama napadala na isti način, dakle Staljinovim pismom koje spada u književni žanr dostojan upravo Književnih sveski. Krleži postaje udobnije u Partiji. On je idealna osoba za organizaciju izložbe jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu. Zemlja se otvara Zapadu. Dalmatinski gradovi, hercegovački stećci i kosovski manastiri bivaju obasjani svjetlom jednog novog jugoslavenskog integralizma. Krleža ga vidi kao titoističko jugoslavenstvo, ali ono je zapravo krležijansko: prije samoupravljanja i nesvrstavanja Krleža poseže za bogumilskom herezom kao simbolom južnoslavenskog otpora Istoku i Zapadu. Srpski nacionalisti se tiho ljute, u tome vide negaciju srpske srednjovjekovne umjetnosti i pakosno ignoriraju Krležine nadahnute rečenice o Sopoćanima i Dečanima. Hrvatskim nacionalistima je poslovično zlo od svakog jugoslavenskog projekta, iako Nin i Zadar upravo na toj izložbi postaju nezaobilazni toponimi evropske civilizacije. Bosanskohercegovačka srednjovjekovna bogumilska hereza je treći put ne samo u svjetskim romansko-bizantskim antagonizmima nego afirmira središnju jugoslavensku zemlju, taj predmet trajne boli, čežnje i mržnje srpskih i hrvatskih nacionalista. Izložba je otvorena u martu 1950. s velikim uspjehom, kako za propagandu jugoslavenske kulture tako i za Krležu kao njenog idejnog tvorca i organizatora.

Krleža se po povratku iz Pariza sreće s Titom na Dedinju. Jugoslavija se nalazi u neposrednoj opasnosti od sovjetske invazije. Tito mu govori što da čini u slučaju najgoreg. Kako se računalo na siguran pad Zagreba i Beograda, Krleža bi zajedno s vladom i vrhovnom komandom bio evakuiran u Bosnu, onako kao što se evakuiraju arhive, dragocjenosti i zlatne rezerve.

Uredbom Vlade FNRJ osniva se u oktobru 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod sa sjedištem u Zagrebu. U roku od nekoliko godina Zavod će pod Krležinim rukovodstvom izdati Enciklopediju Jugoslavije, Opću enciklopediju, Pomorsku, Tehničku, Medicinsku enciklopediju... Krajem šezdesetih godina započet će tiskanje drugih izdanja. Uz sve mane i neizbježne ideološke nastranosti to je bio epohalan datum u povijesti jugoslavenske kulture. Jedna zaostala zemlja smogla je intelektualne snage da sjedinjenim naporima stvori sebi civilizacijski spomenik, a iza svega su stajale ideja i energija Direktora. U mnogim nepotpisanim odrednicama poznavalac Njegovog stila mogao je prepoznati onu dugačku, mladenačku, buntovnu rečenicu, ideološki obojenu, ali ipak pisanu s neodoljivim slobodarskim šarmom.

NEDODIRLJIVA VELIČINA: Nakon Ljubljanskog referata 1952. u kojem je do tad najoštrijom retorikom napao socijalistički realizam i nakon što je na Šestom kongresu primljen u CK SKJ Krleža je postao nedodirljiva veličina. Ono što je Tito bio u jugoslavenskoj politici Krleža je postao u jugoslavenskoj književnosti, pa i kulturnoj javnosti uopće. Tu krajnje riskantnu i za pisca iznimno kompromitantnu ulogu preuzeo je sâm, vlastitim izborom i vlastitim uvjerenjem, sasvim pragmatično, ali ne samo sa stanovišta osobne koristi. Što god da je učinio režim na njega nikada ne bi krenuo ad hominem, ne samo zbog prijateljstva s Titom nego i zato što bi se Titova Jugoslavija dovela u poziciju da Krleži učini ono što se nije usudila ni krvoločna Pavelićeva NDH. S druge strane Krleža je bio svjestan kakvu štetu bi nanio režimu da je kojim slučajem postao disident ili pak prebjegao na Zapad (što je mogao lako): svjesno je htio da takvu štetu ne učini i svjesno je izabrao mogućnost da djeluje unutar sustava ali ne i protiv sustava nego – u skladu s komunističkim mentalitetom po kojem se ono najvažnije i najbolje uvijek zbiva u dalekoj budućnosti – u korist vlastite vizije boljitka. Stari buntovnik, vječni adolescent izabrao je tu vrst pragme. Kada ga je nesretna Olga Hebrang molila za intervenciju, Krleža je s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom otklonio pomoć. Iza Hebrangove sudbine stajao je Državni Razlog ili Državna Iracionalnost – svejedno, a pisac Banketa u Blitvi dobro je znao granice preko kojih ne smije zakoračiti.

Prijemi i večere na Dedinju i Brijunima zbližili su dva žovijalna i jedinstvena karaktera čija je različitost bila inspirativna sama po sebi. Onoliko koliko su bili različiti, utoliko su i oba opisa njihovog susreta u Maderi 1945. u metafizičkom i simboličkom smislu bila točna i nadrasla su banalnost činjeničnog stanja.

Nekadašnji staljinistički pravovjernik, dinarski violentan, sada najvatreniji kritičar staljinizma, sve slobodoumniji – da upotrijebim njegov izraz – okošt i naočit, epski Milovan Đilas.

Nekadašnji eruptivni buntovnik, kritičar svega postojećeg, koji je staljinskih zabluda bio svjestan još tridesetih godina, sve gojazniji, sve mekši, pjesnik panonske lirike, sve pitomiji starac Miroslav Krleža.

Sudbine su im se srele na kratko, da bi se odmah razišle, u časopisu Nova misao kojeg je Đilas ambiciozno zamislio kao novo, općejugoslavensko i elitističko okupljalište kritičkih i slobodoumnih intelektualaca. Uoči samog Plenuma CK SKJ na kojem će pasti u januaru 1954, Đilas je došao u uredništvo Nove misli da se pozdravi s prijateljima. Đido i Fric su se zagrlili na rastanku. Riječi su bile nepotrebne. To je bio njihov posljednji susret. Tog ledenog beogradskog januara 1954. Krleža je Đilasu predao zastavu buntovništva: star sam i umoran... Đilas će je nositi hrabrije od Krleže, u zatvor, u disidentstvo; nastavit će tamo gdje je Krleža stao 1940. i dovest će kritiku staljinizma do njezine neminovne, logične i krajnje konzekvence: već sredinom šezdesetih godina komunizam je bio intelektualno demontiran ponajviše zahvaljujući Milovanu Đilasu. Đilas će uvijek o Krleži pisati toplo i s razumijevanjem, štoviše ponovno čitanje Krležinih djela bit će jedna od etapa Đilasove fascinantne evolucije iz nemilosrdnog komesara koji je (na to ukazuju mnoge indicije) osobno ubijao protivnike u Crnoj Gori 1941. i 1942, evolucije iz nepodnošljivog i opasnog šefa Agitpropa u pristašu liberalne demokracije. Krležina sjećanja o Đilasu bit će nekorektna i gruba i slijedit će – kako bi on sâm rekao – crtu dnevnopolitičkog oportuniteta.

Krleža je izabrao Titov dvor, putovanja Galebom, ali i brigu za Leksikografski zavod. Zvuči nevjerojatno ali ni taj izbor nije bio ni nelegitiman ni nemoralan – upotrijebimo i još jednom njegovu klasičnu frazu – uprkos svemu.
Na koncu, sve i da nije tako, sve da je Krleža i bio – kako neki možda i duhovito kažu – tek dvorska luda, otkud mi drskost da branim etiku jednog Režimskog Pisca?
Odgovor je banalan: scripta manent.

Zastave su saga o uvjerenom komunisti Kamilu Emeričkom koji se razdire između svojih genuino anarhoindividualističkih poriva i odanosti partiji, pokušavajući vjerovati da su komunistička ideologija i praksa ponajbolji medij upravo za artikulaciju tog istog anarhoindividualizma. Ta neurastenična i neizrecivo bolna iluzija razdirala je trajno i nemilosrdno sve lijeve intelektualce. Srpski nacionalisti čitali su Zastave kao manifest srbofobije iako nigdje u hrvatskoj književnosti nije napisano toliko lirskih i toplih riječi o Beogradu i Srbiji kao u Zastavama. Za hrvatske nacionaliste su manifest jugokomunizma iako niti jedan hrvatski političar, bilo stvarni bilo fiktivni, nije bio toliko plemenito zaljubljen u Hrvatsku kao Kamilo Emerički. Ako je tu istu voljenu Hrvatsku vidio u demokratskom i federativnom jugoslavenskom okviru nije li upravo time dokazao veličinu i ljepotu svoje ljubavi? U optjecaju su tumačenja da su Zastave anticipacija jugoslavenskog raspada. Vjerojatno je prirodno da se takve gluposti izgovaraju povodom opusa koji se nadahnuto izrugivao upravo ljudskoj gluposti. Čuveni dijalog Kamila starijeg i njegovog beogradskog prijatelja Stevana Gruića navodi se kao dokaz neodrživosti Jugoslavije, iako je nadahnut opis prividnih različitosti jugoslavenskih mentaliteta i jezika.

Zastave su jedna bolna i psihoanalitički duboka ljubavna priča, ali dok srpski i hrvatski nacionalizam bulje jedan u drugoga, dok dakle bulje u ogledalo vlastitih gadosti i dok ih njihova komplementarna simetrija stapa u jedno jedino krvavo klupko gluposti i zločina, oni ostaju poslovično slijepi i prezrivi za svetinju pojedinačne sudbine.

– Stižu uvijek od vremena na vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama, a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego u zločinstvo... – riječi iz Zastava koje bi trebalo napisati na zastave, ali koja korist od lepeta svilenih rečenica...

Banket u Blitvi jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.

Tog istog Nielsena diktator Barutanski superiorno i duhovito, cinično, ali iskreno simpatizira (što ga ne sprječava da za njim šalje svoje atentatore, svoje bastajiće i golubiće) i dok se nad krvotokom ratova koji bjesne fiktivnim Karabaltikom njiše obješeno tijelo lijepe Karine Michelson, Krleža ne čini ništa drugo nego montira leće, prizme i ogledala u kojima savršeno jasno postaje vidljiv besmisao političkog angažmana, vlasti i politike uopće jer slavna poetska sentenca o olovnim slovima samo je Pirova pobjeda: stvar je došla do točke nakon koje smo prinuđeni braniti vlastiti ponos – pa čak i slovima.

I nezavisno od prividno političkih do nedvosmisleno intimističkih djela kakva su Povratak Filipa Latinovicza, glembajevski ciklus, novele, nepravedno zanemarena poezija, mračne i teške Balade Petrice Kerempuha, eseji, dnevnici, ostaje Krležina neobično prodorna književna percepcija, njegova rečenica duga kao rijeka, bistra i opasna kao anatomski nož pod kojim se razlistavaju tkiva i vlakna stvarnosti, ljudi, pojave i odnosi, a glupost – taj šišmiš u sumraku svijesti – smrdi kao otvorena rana.

TAJNA KNJIŽEVNE VJEČNOSTI: Otimala se velika Krležina književnost njegovoj vlastitoj kontroli već u Povratku Filipa Latinovicza kada se u dijalogu Filipa i Kyrialesa sve teže raspoznaje tko je zapravo od njih dvojice piščev alter ego, kao što se to ne zna ni u antagonizmu Kamila Emeričkog i Amadea Trupca ili Nielsa Nielsena i Kristijana Barutanskog, jer se genijalnost Krležine proze nezavisno od volje autora opire jednoznačnim i plošnim idejama. Likovi su živi i logika njihovih uvjerenja i emocija prelijeva se preko granica piščevih namjera. Intelektualno i moralno superiorni Leone Glembay stiže nakon godina izbivanja u svoj patricijski, agramerski dom i u šarmantnoj kombinaciji jakobinskog i psihoanalitičkog bunta skandalizira autoritet svojeg oca, njegovih dionica i dividendi, njegovog bogatstva i njegove – dakako lažne – obiteljske idile, gdje su kreature poput odvjetnika Fabriczyja, popa Silberbrandta i natporučnika Baločanskog samo ogledala jednog degeneriranog establishmenta, inferiorni simboli jedne potpuno unakažene civilizacije, kao što bi to trebala biti i bivša bečka prostitutka, fatalno lijepa barunica Šarlota Castelli-Glembay, dvadesetipet godina mlađa od svojeg supruga Ignjata Glembaya, bešćutnog i antipatičnog Leoneovog oca – simbola Reda, Autoriteta i Poretka, simbola Obitelji, Doma, Izvjesnosti i sličnih budalaština koje se pameti i dostojanstvu rugaju već stoljećima. U kristalnoj zgradi te drame koja ne ostavlja prostor za dilemu između Dobra i Zla, Pameti i Gluposti, na njenim vertikalama, na njenoj glatkoći pojavljuje se neravnina, pukotina Spolnosti: iz podteksta nervozno zvoni činjenica da je Leone bespomoćno zaljubljen u svoju maćehu Šarlotu i da je Krleža jednako bespomoćno i odveć nametljivo pokušava osuditi kao jednu običnu anonimnu kurvu. Uzalud. To je tragika Ženstva u čijem ogledalu taj isti briljantni i beskompromisni Leone postaje odbačeni ljubavnik i ubojica.
Sve ostalo samo su škare i teatar.

(Nije li i čitatelj Banketa u Blitvi vješto, lecarréovski zatečen kad poima da Kristijan Barutanski zapravo nije antipatična osoba i da je virilni konkurent tankoćutnom Nielsenu u borbi za dušu i tijelo lijepe Karine? Je li bila ili nije bila špijun Barutanskoga nikad ne saznajemo: Nielsen nastavlja svoj izvanknjiževni život u toj bolnoj dilemi i nakon što je knjiga sklopljena. Nisu li jednako uvjerljive i antikomunističke tirade Amadea Trupca? Nije li konzervativizam Emeričkog seniora torryjevski – u najboljem smislu te riječi?)

Sva tajna i sva književna vječnost Miroslava Krleže ostat će u njegovoj ingenioznoj intuiciji kojom je doživljavao i opisivao nesreću i ljepotu Ženstva. Iza samoubojstava i ubojstava Ksenije Radajeve Bobočke, Laure Lenbach, Šarlote Castelli-Glembay, Ane Borongay, Karine Michelson, stoji kao trajni omen, kao kriminalistički nedvojbeno utvrđen uzrok smrti: muška slabost i krvavi determinizam povijesti, ako je uopće riječ o različitim pojavama. Posebnim, u književnosti dotad nepoznatim spektrom, krležijansko svjetlo obasjalo je ljepotu ženskog mesa, nemir ženskog živčevlja i užas ženske sudbine koju kroje ubojice, tirani, očajnici i politički zanesenjaci, naša takozvana civilizacija uopće. Krležina percepcija Vječno Ženskog tako ulazi u Panteon uz Joyceovu Molly Bloom, Millerove ljubavnice, uz de Laclosa, uz Héloïse, uz Balzacove kurtizane, Emmu Bovary i sve ruske grofice.

Na toj se točki u djelu Voltairea Titove revolucije raspada svaki smisao daljnje diskusije o Krležinom odnosu prema toj istoj Titovoj revoluciji, prema Titu, klasi, naciji i domovini – kako god se ta domovina zvala ili se pokušavala zvati. Prestaje svaka diskusija o političkoj etici. Čini se da je estetika trajnija od nje što god o tome mislili Immanuel Kant, Stanko Lasić, Radovan Zogović ili poštovanja uvijek vrijedni buntovnik Igor Mandić čiji je obračun s Krležom bio upravo krležijanski neodoljiv.

Ipak, da vidimo što se zbivalo u prividnoj stvarnosti povijesnih tokova, što se zbivalo u toj nebitnoj, ali upravo zato trajno opasnoj efemeridi nakon što je Krleža svojim djelom i o tome rekao zapravo sve što se moglo reći.

Ranković je bio trajno zabrinut što je Krleža u Leksikografski zavod sklonio mnoge suradnike Hrvatske enciklopedije koja je počela izlaziti još 1940, a nastavila je izlaziti za vrijeme NDH. Krleža je lojalno branio i obranio svoje suradnike i u tome vjerojatno ne bi uspio da nije uživao Titovu podršku i povjerenje. Federalistički integralizam kojeg su afirmirala enciklopedijska izdanja smetao je i krugovima oko Srpske akademije nauka. Što god mislili Aleksandar Ranković i Aleksandar Belić, "ustaše" koje su radili u Zavodu nisu u enciklopedijske odrednice prokrijumčarili nikakav nacionalistički otklon. Opet na užas hrvatskih nacionalista pred čijim očima je rastao jedan veliki jugoslavenski projekt. Kada 1991. bude preuzela Leks nova Hrvatska će shvatiti da je za njega i za vizije zbog kojih je osnovan jednostavno premala.

Iako je Krleža poštivao Rankovića i u privatnim kontaktima na Dedinju i Brijunima intimno se čudio kako tako ugodan i staložen čovjek može obavljati onako krvav i kompromitantan posao, nedvojbeno je odahnuo kada je 1966. Ranković smijenjen, a u društvu zavladala unekoliko slobodnija klima. Podatak da se Krleža šezdesetih godina družio s poluinteligentom i neurastenikom takvog kalibra kakav je bio Franjo Tuđman, zlatnim slovima je zapisan u spomenar hrvatskog nacionalizma, ali to se prijateljstvo raspalo krajem šezdesetih godina kada je Tuđmanove nacionalističke grčeve postalo teško trpjeti.

(NASTAVIĆE SE)

*Tekst je prvobitno objavljen u e-novinama

Oceni 5