Ruske šućurke
niz riđu glinu jeseni,
glatke kosine bunila,
tamo gde su se u žurbi, iz bašti
ka trgovima, survavale taljige
s kojih su spadale bundeve
kao glave otfikarene na cepalu,
a šućurke, njihova zaostala deca,
plakale u kanalu,
u veličanstvenom poretku vrste,
kao božji vojnici,
revnosno marširaju termiti
za poletanje se spremaju
ćilimi od šarki, pruća i zlatnih ribica,
i divlje se svinje baškare u pustoši gostinskih soba,
pred večernje izlaske na puste ulice
u neodustajanju žive selice i uvežbavaju
formacijske pokrete ka jugu
neeksplodirano Sunce bljuje nutrinu
umorno od spasavanja sveta,
opomena razmetljivcu, posustalom, niščem...
odustati od simfonija radosti, požude i ushićenja,
mimoilaziti se s čuđenjem i apsurdom,
pristajati na laž, laž, laž... bodljikave ograde sozercanja,
bežati od upitanosti i sumnje,
odmetnuti se u slabost i gluvoću,
ravno je smrti spoznaje i mašte,
tromoj, nevidljivoj entropiji, moždanoj smrti,
tavorenju na aparatima za varenje,
spravama za mlevenje, ceđenje, ispiranje...
bekstvo u mrklinu sopstvene lobanje, u bezdani hropac,
tako duboko skapavati, podvižnički predano, štedro,
zakopavati izvor, svrhu, volju, snove...
i čuvati kao Zlatni Čas života
jednu jedinu ljudsku osobinu, zavist,
dok flekavomutnim očima šućurke,
odozdo, iz užasa sopstvenih provalija
zavidiš snenom „mešancu“ - lutalici
što posut junskim svetlom,
bogougodno drema na prašnjavom tepihu parka,
i nepomućenim se trenovima radosti
otima nepostojanju
jun 2019.