Iz knjige Emira Suljagića: Razglednica iz groba (12)
Srebrenica

Photo: Paolo Siccardi

Ružičasti flomaster vodi u smrt

Srbi su već bili u gradu dok su se hiljade ljudi slijevale u Potočare, mjestašce na pola puta između Bratunca i Srebrenice koje je socijalistički režim izabrao za izgradnju industrijske zone. Jedni su dolazili pješice i zaustavljali se na ulazu u holandsku bazu, drugi su stizali u bijelim UN-ovim kamionima iz Srebrenice: viseći u grozdovima grčevito su se rukama držali za ogradu prikolice ili sjedili na kabini tako da su vojnici iza volana s velikim teškoćama vozili.

Iskrcavali su se iz kamiona, koji bi se odmah zaputili u logor i sakupljali na nevelikom prostoru između tri fabričke zgrade, tražeći u napuštenim halama sklonište od dolazeće hladne noći; i pored toga je najveći broj ljudi ostao vani, na otvorenom. Ležali su ispod pokvarenih i zahrđalih autobusa i kamiona, zamotavajući se u ćebadi. Stizali su 11. jula donoseći vijesti o padu grada, nekako čudno pomireni sa svijetom i sa sobom, uljuljkani u uvjerenju da će sve, koliko sutra, biti u redu. Nebo iznad njih su parali NATO-ovi avioni, i bilo je tačno dva sata popodne.

Holandski su vojnici u međuvremenu napravili sporedni ulaz koji su izbjeglice koristile da bi ušle u kamp. Nisu mogli ući na glavni ulaz jer su ih Srbi mogli vidjeti sa obližnjih položaja, pa su koristili otvor na rešetkastoj metalnoj ogradi, koji je bio zaklonjen od njihovih pogleda. Holanđani su me pozvali to poslijepodne da bi mi jedan od oficira kazao da stojim tu i usmjeravam ih kako budu pristizali. Pokazivao sam im pravac kojim će ići, još nekoliko stotina metara pravo dok ne uđu u veliku halu, a tamo će im već reći kuda dalje. Ne znam koliko ih je prošlo tim putem; možda pet ili šest stotina žena, djece i muškaraca koji se nisu htjeli razdvajati od svojih familija. Svi su htjeli ući, vjerujući da su sigurniji nego sa one strane ograde, gdje su se osjećali izloženim dok su Srbi iz tenkova i topova pucali po kućama udaljenima nekoliko stotina metara od njih.

Sa svakom eksplozijom, sa svakim stupom crvene prašine koji se podizao iz neke od okolnih kuća, začuo bi se kolektivni vrisak, zavladala panika, masa bi se nakratko pokrenula, ubrzo shvaćajući da ipak nema kamo. Bilo je prilično kasno poslijepodne kada je do mene došao vojnik sa glavnog ulaza i zamolio me da mu pomognem. Neki ljudi su, rekao je, bili na kapiji, a on se nije umio sporazumjeti s njima. Krenuo sam za njim do stotinjak metara udaljene rampe, gdje su stajali mladi muškarac i djevojka. Kako smo se primicali kapiji, a njihovi obrisi dobijali prepoznatljivost, poželio sam da umrem, odmah i tu. U nju sam bio neskriveno zaljubljen, proveli smo zajedno nekoliko istinski divnih mjeseci, onoliko koliko je to bilo moguće u Srebrenici. On je bio njen muž. Stajali su tu, oboje mladi i prepadnuti, on je bio samo nekoliko godina stariji od mene. Pitala je da li mogu ući u logor.

Gledao sam ih i znao da nijedan odgovor neće biti pravi, ali sam smogao snage i promucao ono što mi je rečeno da im kažem: "Možete ući, ali niko vam ne može garantirati sigurnost. Ni sam ne znam šta će se dogoditi." Ona je počela ridati i pitala me šta da rade. Šutio sam i gledao ih, ona ga je zagrlila. Rekao sam da mi je žao - okrenuli su se i otišli. On je ubijen, a ona se par godina poslije opet udala. Vidio sam je još nekoliko puta poslije rata, uvijek nasmijanu, neumorno kovrčave kose, i uvijek bih poželio da sam je to poslijepodne mogao pomilovati i nad neke lijepe rijed za utjehu. Ali, to nije bilo vrijeme za lijepe riječi.

Vratio sam se do prolaza na ogradi. Tamo me dočekao isti onaj oficir i rekao da idem van kampa i pomognem njegovim vojnicima da smjeste pridolazeće izbjeglice. Otišao sam tamo i tek što sam stigao jedan od vojnika mi je dao megafon i naredio da im prenesem kako nema potrebe za panikom, kako svi ne mogu ući u kamp, ali da se ne trebaju plašiti... Među stotinama ljudi koji su mi od tog trenutka počeli prilaziti, sa stotinama pitanja na koja nisam imao odgovor, bili su i moj djed i nena. Djed, koji je patio od astme, bio je umoran od prevaljenog puta i blijed, dok se nenino lice žarilo ispod brojnih marama i nekoliko slojeva odjeće koju je imala na sebi.

Spustio sam megafon na zemlju i onom vojniku rekao da su to moj djed i nena i da ih želim odvesti u kamp. Na sporednom ulazu koji je još bio otvoren, nekoliko stotina metara odatle, stajala su druga dvojica vojnika koji su me propustili. Uveo sam ih, proveo kroz jednu fabričku halu, a zatim i drugu u kojoj su na prljavom podu ležali ranjenici upravo dovezeni iz gradske bolnice dok je sa zida sablasno svijetlila velika žarulja. Doveo sam ih do kraja fabrike u veliku prostoriju punu ugaženog blata, gdje je već bilo nekoliko stotina civila. Rekao sam da ću se brzo vratiti. Djeda vise nikad nisam vidio; u ljeto 2002. njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u jednoj od masovnih grobnica pored Zvornika i preneseni u Sarajevo. U to vrijeme bio sam u Haagu, kao izvještač sa suđenja Slobodanu Miloševiću. Nenu sam prvi put vidio poslije pola godine.

I dalje nisam znao šta da uzvratim na brojna pitanja, nisam nikome mogao potvrditi da će svi sutra, a svi smo bili u stanju misliti samo na sutra, biti evakuirani, da im se ništa neće desiti. Hodao sam između njih, dok me neki starac koga nisam poznavao gledao sa zahvalnošću, drugi, kojeg takoder nisam znao, sa zabrinutošću, kao da mene moraju umilostiviti da bi se osjećali sigurno. Kao da su meni, zato što sam mogao razgovarati sa "svemoćnim" stranim vojnicima, željeli povjeriti svoje živote, a ja nisam znao kud bih s tim teretom, pa sam svraćao pogled ustranu.

Sreo sam rođaka, na nogama je imao samo papuče. Očigledno ga je pad grada zatekao nespremnog, jer je na sebi imao još samo laganu ljetnju košulju. Crvenih i suznih očiju i on me pitao da li da ostane u Potočarima ili krene u šumu. Ne znam zašto, ali sam mu, ne razmišljajući ni trenutka, rekao da vise izgleda da preživi ima ako odmah pođe, možda će stići veliku grupu koja je tada bila pet kilometara odatle, na Buljimu, brdu iznad Potočara, i spremala se da krene kroz srpske položaje.

Vidio sam i svog hodžu, i on je takoder tražio da jednom riječju odagnam njegove sumnje. Oni koji su odrasli u malim bosanskim, vednski muslimanskim sredinama kao ja, znaju šta mislim kad kažem "moj hodža". U mejtef sam krenuo prije nego u školu, arapski alfabet sam naučio kad i latinicu. Preda mnom je bio čovjek koji me naučio prvim kur'anskim ajetima, naučio da razlikujem dobro od zla, usadio prve strahove i prva moralna uvjerenja. Sada je sjedio u prašini, grančicom crtao nešto na suhoj zemlji i tresao se od straha. Sulejman efendija, kako sam ga uvijek zvao - nikad prezimenom Hodžić koje, uzgred, u tom času nisam ni znao - imao je dvoje djece i suprugu negdje tu i oni su čekali da se babo i muž vrati. Gledao sam ga i samo mislio na to koliko mi je dugo trebalo da savladam "dugo a"; kako sam lako naudo "Kunut dovu", kako sam smeće iz mejtefa umjesto u kantu gurnuo pod ćilim, iako je to tog jutra bila moja dužnost pa sam dugo poslije puhao u dlanove crvene od njegove šibe...

Ne znam kako sam tu noć zaspao, ali vrlo dobro pamtim da sam usnio zmije; velike crne zmije koje su klizile mirnom površinom močvarne vode i primicale se zaobilazeći listove lokvanja; bježao sam, trčao po vodi, dok su mi noge propadale u mulj, vrištao, ali glas nije izlazio iz grla. Okrenuo sam se i vidio kako se najveća od njih izdvaja, ide prema meni, zastaje na trenutak, gleda me i skače, vidim njena dva zuba u široko otvorenim raljama, a ona i dalje leti i znam da leti ka mom vratu, ali sam paraliziran, ne mogu se sageti ili izmaći, nemam kuda pobjeći. Stigao sam do kraja, a ona je već blizu, svega nekoliko centimetara, pokušavao učiniti nešto da se iskobeljam, još jednom uprežem svu snagu u želju da se pokrenem, batrgam... i budim se. Budan sam dočekao i jutro u sobici na spratu zgrade u kojoj je bio štab holandskog bataljona, namijenjenoj nama, prevodiocima. Moje kolege su ležale okolo, njih četvorica: jedan je bio budan kao i ja, ostala trojica su spavala snom umornog djeteta.

Tako budan sam izašao van, u dan koji će promijeniti moj život. Nisam to mogao znati i, kao i svi drugi, naredne sate sam proveo u iščekivanju. Zabrinut, ali ne previše. Sve dok mi De Haan, u pravom vojničkom maniru, govoreći kratko i odsječno nije dao "zadatak" da napravim listu domaćeg osoblja zaposlenog u UN-u. Usto, morao sam napraviti i listu ostalih muškaraca u kampu. Bilo je već poslijepodne kad sam, uz dosta papira i olovku, krenuo na posao.

Do tog momenta već se znalo da Srbi razdvajaju žene i djecu od muškaraca i dok su žene i djecu vozili ka slobodnoj teritoriji, autobusi i kamioni sa muškarcima su iščezavali u Bratuncu. Srpski oficiri, koji su pažljivo nadgledali evakuaciju civila, zatražili su spisak domaćeg osoblja, a holandski komandni kadar im se nije želio suprotstaviti. S druge strane, ne znam ko je došao na ideju da napravi spisak ostalih muškaraca, mislim da je to bio Hasan Nuhanović, ali se mislilo da je to jedini garant njihove sigurnosti. Svi zajedno smo mislili da se, kada ih Holanđani izruče Srbima, što je već postalo izvjesno, ovi neće usuditi ubiti ako budu znali da su njihova imena negdje zapisana.

Međutim, prije nego što sam počeo praviti spisak, moj kolega Hasan, De Haan i ja, morali smo učiniti još nešto. Spasiti ili bar pokušati spasiti Hasanovog brata od izručenja. Sjedeći u novoj kancelariji, prostoriji ogoljelih zidova u koju smo na brzinu potrpali komunikacijsku opremu, razgovarali smo kako da to izvedemo. Na kraju smo odlučili da bi najbolje bilo da ga stavimo na spisak UN-ovih radnika, kao tek zaposlenog čistača.

Na listi je bilo sedamnaest imena: njegovo, upisano posljednje, bilo je osamnaesto. Drugu, veću listu, bilo je mnogo teže napraviti. Ljudi su me sa strahom gledali dok sam bilježio njihova imena, godine i mjesta rođenja, tražili objašnjenje, neki odbijali da kažu kako se zovu. Odgovarao sam im da ne znam čemu spisak treba poslužiti, da Srbi vjerovatno hoće da provjere da li među njima ima zločinaca (Bože, koliko su htjeli vjerovati u ono što sam govorio!), većina je poslušno klimala glavom, hvatajući se za svaku moju riječ kao za spasonosnu slamku. Ali, ni u jednom trenutku im nisam mogao reći da ih napolju čekaju vojnici koji će ih kundacima razdvojiti od familija, da će za nekoliko sati biti u kamionima, ne znajući kuda ih voze, da možda nikada neće vidjeti svoju djecu...

Bilo ih je 239. Punoljetnih, izgladnjelih, umornih, na smrt prepadnutih, nervoznih, neispavanih, sijedih, mršavih, ćelavih, tamnoputih, plavokosih, noću im je bilo hladno iza šupljih limenih zidova, danju pretoplo ispod zagrijanog metalnog krova... Bilo ih je 239. I svi su ubijeni. Spisak sa njihovim imenima napustio je Potočare prekasno, deset dana kasnije, u konvoju sa holandskim vojncima. Srbi nikad nisu saznali da spisak postoji, a vjerovatno bi ih pobili i da su znali. Možda ne bi, možda je neko od njih, gledajući u puščane cijevi, u posljednjem trenu, pored najdražih, pored djeteta rođenog prije tri mjeseca, pomislio i na to: "Hej, pa moje ime je na tom spisku, ne možete vi ovako!"

Fehim Mašić bio je moj komšija, jedan od ljudi koje sam poznavao skoro cijeli život i valjda zato ne mogu, da budem pošten - ne želim, da zaboravim izraz na njegovom licu dok sam bilježio njegovo ime. U naručju je držao tek rođenu djevojčicu, stariju kćerku od tek četiri ili pet godina čvrsto stezao rukom. I oboje su gledali u mene, dijete ne razumijevajući ništa, ali sluteći da se dešava nešto strašno. On je činio sve što je trebalo da čini, ali njegov mi je pogled govorio da nema potrebe da se zavaravmo, da zna da neće preživjeti.

De Haan i ja odnijeli smo liste u odvojenu zgradu u kojoj je nekad bila smještena uprava tvornice, a sada štab. Nagnut nad mapama, položenima na stolu u velikoj prostoriji koja je nekada bila konferencijska sala, stajao je Robert Franken, zamjenik komandanta. Unijeli smo liste i spustili ih na stol, a on je rukom odgurnuo mape u stranu. Prvo je pregledao veći spisak, bio je to niz njemu nepoznatih imena i vjerovatno cijela ta stvar nije imala mnogo smisla u njegovim očima.

Kada je došao do spiska sa našim imenima, podigao ga je sa stola i pažljivo proučavao svako ime. Njegov pogled se polako spuštao prema dnu stranice i onda naglo stao: zaustavio se na imenu na dnu stranice. Podigao je ruku, koja je beskorisno ležala na kuku, i upro je svoj debeli, kratki, zaobljeni kažiprst. "Ko je ovo?", upitao je podižući pogled ispod naočala, kao da je kakav profesor, a mi loši đaci koji su prepisali i dobili dobru ocjenu na ispitu. Skoro uglas smo odgovorili da je to naš novi čistač.

De Haan je ozbiljnog lica kazao da je posao dobio prije samo dvije sedmice, ali da zbog srpskog napada nije bilo moguće riješiti sve formalnosti poput ugovora i izdavanja UN-ove akreditacije. "Ne, to nije istina, on ne radi kod vas", kazao je Franken, a De Haan se zacrvenio. Bio je uhvaćen u laži, a morao je lagati da bi spasio život jednog dječaka.

Franken je papir ponovo vratio na stol, pružio ruku malo dalje, dohvatio ruzičasti flomaster i - ne mogu da vjerujem da je to učinio ružičastim flomasterom, možda je trebao biti crni - prekrižio ime, čovjeka, život. Muhamed Nuhanović - imao je 19 godina, a ja i danas krivim sebe, krivim sve nas, što smo njegovo ime stavili na dno liste; možda ga Franken ne bi primijetio da je bilo negdje u sredini spiska, skriveno između naših imena, možda bi bio živ da je njegovo ime bilo samo nekih dva, tri, pet centimetara iznad.

On bi bio živ, a ja se ne bih sjećao jednog oštrog poteza flomasterom, kratke ružičaste crtice ispod koje se još naziralo ime, i ne bih imao osjećaj da sam, ne htijući, učestvovao u nečijoj smrti na tako ružan, prisilan i posredan način. Izašao sam iz sale, potpuno otupjelih čula pod utiskom onog što se dogodilo nekoliko trenutaka ranije. Prešavši nekoliko stotina metara do kancelarije, sjeo sam za stol i počeo ukucavati konačni spisak u kompjuter, sa osjećajem da nepovratno gubim nešto važno, da se sav moj dotadašnji život skoncentrirao u trenutak kada je Hasan ušao u prostoriju, a ja, ne znajući za drugačiji način da mu to kažem, izgovorio: "Haso, Franken je skinuo Bracu sa spiska!"

Da li su moje riječi zazvučale hladno, da li je Hasan u njima čuo nezainteresiranost, osjetio moju sebičnu želju da preživim, pa je iz njega provalio gnjev? Poželio sam da se branim, iako znam da nije urlao na mene, da nije prijetio meni, nego nekom drugom, ko uopće nije bio tu. Hasan je ponavljao da će ga ubiti, da nije normalan i sa svakom novim izrečenim upozorenjem primicao se sve bliže, dok nisam došao sebi i zagalamio: "Heeej, nisam to učinio ja, nego Franken. Idi pričaj s njim, dok još ima vremena!"

Ponovo sam ga vidio predveče, dok je duga kolona ljudi milila u sumrak, prema izlazu, gdje su ih čekali naoružani srpski vojnici. Braco je sjedio na podu u uglu onog što smo zvali uredom, a Hasan na stolici, zgrčen, sa glavom na podignutim koljenima. Franken je odbio sve molbe da njegovog brata ostavi na listi sa osobljem UN-a. Dižući glavu, prekinuo je tešku tišinu glasnim jecajem. Braco je i dalje sjedio nepomičan. Znali smo da će brzo doći vrijeme da krene. I dalje smo šutjeli, da bi on konačno kazao: "Idem, šta god da se desi ostalima, desit će se i meni."

Podigao se sa zemlje, riješen da prekine mučenje i krenuo. Hasan je otišao za njim. Stajao sam na vratima i gledao ih kako odmiču, utrnuo, nesposoban da osjećam bilo šta, samo sam gledao njihova leđa i vidio kako Hasan grli svog mlađeg brata, sve dok se njihove prilike nisu izgubile u polumraku neosvijetljene fabričke hale na čijem su se kraju vidjela velika otvorena vrata.

U istoj toj hali, odmah uz vrata, stajali smo nekoliko sati kasnije, nas sedamnaestoro, jedno pored drugog. Ispred nas se šetkao major Momir Nikolić - sada je lagao o činu, u stvari je bio kapetan - okružen holandskim oficirima, kao ispred stroja, a mi smo stajali mirno, bez daha. Niko nije znao šta je svrha inspekcije, a to je bila prava vojna inspekcija, ali smo bili sigurni da se baš tu odlučuje da li ćemo živi napustiti enklavu. Prišao bi svakom od nas, upitao ponešto i, uglavnom ne čekajući odgovor, nasmijao se. Njegova su pitanja bila svakodnevna, odgovori koje je sam davao bogohulno površni, a on je mislio - duhoviti. Kada je došao do Hasana, upitao je: "Gdje je tvoja porodica?" Hasan je odvratio da su odvedeni: njegovu majku, brata i oca Holanđani su izveli iz kampa i prepustili "vašim vojnicima".

I Hasan i ja smo poznavali Nikolića, sretali ga svake sedmice na redovitim sastancima koje je održavao sa Vojnim promatračima. Naposljetku, bio je oficir sigurnosti Bratunačke brigade VRS-a i odlučivao da li će neki konvoj ući u opkoljeni grad ili ne; on je morao odobriti svaku kap nafte za holandske transportere, svaku konzervu hrane za izbjeglice. Nikada nisam vidio da reagira ljudski: sada je, pred svima, podigao ruku na čelo i mašući glavom znakovito kazao da "ih nije smio pustiti iz kampa". Ponovio je to još jednom, klimajući glavom, a onda se vratio u sigurnost uloge srpskog oficira koju je tako besprijekorno igrao, nastavljajući da hladno ispituje ostale prevodioce.

Deset dana kasnije bili smo u Zagrebu, nakon dvodnevnog putovanja u holandskom konvoju koji je posljednji napustio Potočare i Srebrenicu. Tu smo, u sjedištu UNPROFOR-a, šokirani, doznali da spiska sa 239 imena naprosto nema; niko nije znao o čemu govorimo. Pozivali smo se na Frankena, koji nam je u Potočarima kazao da "je spisak faksom poslao u Zagreb, Ženevu i New York, a original drži u gaćama", holandski bataljon, civile u kampu, nadajući se, štaviše sigurni da se radi o greški, o previdu, ali ništa nije pomagalo.

Šest fatalnih mjeseci kasnije spisak je ipak iskopao neki službenik UN-a, u međuvremenu zaturen među zaboravljene i nepotrebne spise. Sada on nije imao nikakvog značenja za one zbog kojih je napravljen. Njihova tijela su odavno truhnula u jarugama, masovnim grobnicama na nogometnim igralištima i livadama pored puta.

Volio bih da mogu napisati priču o svakome koga sam znao u Srebrenici. Svakoga ko je bio tamo i preživio ili ne, volio bih napisati svaku pojedinačnu priču. U svakoj bih volio napisati da su on ili ona ipak bili samo ljudi, sa svim što to nosi.

Volio bih napisati priču o Vahidu Čiviću i njegovoj supruzi Hanifi, kod kojih je moja familija stanovala prvih nekoliko mjeseci rata. Priču o tome kako je Vahid, kada se zapošljavao u obližnji rudnik, prevario komisiju doktora i pored toga što nije vidio na jedno oko uspio dobiti posao. Naime, u trenutku kada je čitao slova sa bijele table, i kada je došlo vrijeme da gleda lijevim okom, on je samo drugu ruku stavio na desno oko, stvarajući svojevrsnu optičku varku. Kada je posao postao previše težak za nekog poput njega, podnio je zahtjev za ranu penziju i zaprepastio druge doktore kada je svoje stakleno oko stavio na stol.

Da, volio bih nešto napisati i o Senadu Aliću, čovjeku čiji sam smisao za humor obožavao, divio se njegovoj hrabrosti i sposobnosti da prevaziđe našu mračnu stvarnost. Bio sam zbunjen kada bih ga zatekao u njegovoj prevodilačkoj kancelariji u Potočarima kako čita poslovnu rubriku International Herald Tribunea, koji je neki holandski oficir donio sa odmora.

Ili o njegovoj kućnoj biblioteci koja je bila puna knjiga o budizmu, premda sumnjam da je on vjerovao u bilo šta od toga. Kada je Srebrenica pala, Senad je, iako je sklonište mogao potražiti u Potočarima, odlučio da se pješice probije do Tuzle. Kada je, poslije 38 dana probijanja kroz šumu i srpske zasjede, stigao u Tuzlu, dobio je upozorenje od poslodavca, UN-a, da ne može uzimati odmor ostatak godine jer je već potrošio sve dane namijenjene za odmor.

On je poginuo tri godine kasnije, u saobraćajnoj nesreći, u okolini Tuzle. Sa njim u automobilu bio je još jedan mladić iz Srebrenice, čiji roditelji nisu preživjeli pad. Sam, bio je na odsluženju velikog vojnog roka, i u Tuzlu je stigao na odmor. Senad mu je, baš kao i meni kada nisam imao nikoga u Srebrenici, ponudio svoje prijateljstvo.

Da, volio bih napisati mnogo sličnih priča, ali se bojim da to, nažalost, nije moguće. Umjesto toga, napisao sam tri price o četiri različita čovjeka, koje sam tek poznavao. Ne zato što se bojim da neću moći pisati o svojim prijateljima, nego zato što su ove tri priče odrazi onoga što nam se desilo.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5