Virtouz u raju
Cder 01 S

Photo: www.prairiehome.org

Ry Cooder: Ništa nije daleko

Na listi najboljih gitarista svih vremena časopisa "Mojo" Ry Cooder se nalazi na 22. mestu. Ovakva, reklo bi se, niska pozicija za jednog od najuglednijih rock muzičara posledica je raznih okolnosti. Stereotip rock gitariste je preuzak referentni okvir za muzičke delatnosti Ry Coodera. On se bolje može shvatiti kao muzikolog čija virtuozna gitarska veština rock-provenijencije jeste sredstvo pomoću kog ispituje dva, za njegovo poimanje muzike, važna procesa. Coodera, pre svega, zanima kako individualno iskustvo, pomoću nekog žičanog instrumenta - gitara, mandolina, azijski saz ili kubanska gitara sa sedam žica poznata pod imenom armonico - biva transformisano u muziku. Druga njegova preokupacija je virtuoznost - umeće i lakoća sviranja - kojom se muzika odvaja od predmetne odnosno iskustvene osnove i transponuje u selestijalne predele čiste lepote.

Muzički materijal koji Cooder koristi u svojim muzikološkim ekspertizama veoma je raznolik i svedoči o velikoj erudiciji. Predmet njegovih interesovanja u toku tridesetogodišnje karijere bili su svi autentični oblici američke muzike od bluesa i jazza do conjunta i soula. Takođe su ga zanimale muzičke forme karakteristične za Karibe, Indiju, Afriku, Havaje i druge predele. Kriterijum kojim se rukovodio pri odabiru materijala za svoje projekte bio je da te pesme, muzički žanrovi i forme "nisu deo modernog sveta". Misli se pre svega u vulgarno-komercijalnom smislu. Potraga za takvim materijalom vodila je Ry Coodera od prvih fonografskih zapisa do kantina na granici Teksasa i Meksika, od vodvilja s početka veka do havajskih plaža i crnačkih plesnih dvorana. U tako raznovrsnom materijalu Cooder je umeo da pronađe muziku autentične inspiracije koja je postajala gradivni materijal za njegovu muzičku viziju. Zamke sterilnog akademizma koje prete ovakvom pristupu lako je izbegao. Rokerska pasioniranost i duboka privrženost muzičkom materijalu u kombinaciji s gitarskom veštinom činile su da njegova svirka bude duboko tradicionalna i arhaična, u najboljem značenju tih reči, a istovremeno u bliskom kontaktu sa savremenim senzibilitetom. Brilijantan stil i sofisticirani humor čine da Cooderova muzika, bez obzira na arhivske i geografske ekstravagantnosti, bude relevantna i u ovo vreme koje glorifikuje "istost svih stvari".

Cooderov odnos prema pojedinim muzičkim žanrovima kojima se bavio - Tex-Mex, blues, rhythm & blues, jazz, soul - bio je uvek visoko personalizovan. On nije, naime, pristupao apstraktnim muzičkim formama. Zanimali su ga veliki majstori svakog žanra ponaosob. U centru njegovog bavljenja Tex-Mex zvukom na primer, bio je odnos sa Flaco Jimenezom, legendarnim teksaškim harmonikašem. Kad se bavio bluesom, onda je to bio odnos sa Sleepy John Estesom, u slučaju jazza relacija sa Earl Hinesom. Takva strategija omogućavala je Cooderu da lako izbegne akademizam i muzikološku sterilnost. Duboko uvažavanje starih majstora, čiju umetnost nisu zahvatile metastaze komercijalizacije, omogućavalo je Cooderu da lako dosegne najdublju autentičnost i najviše estetske vrednosti. Često Ry Cooder sa svojom perfektnom izvođačkom tehnikom služi kao katalizator koji omogućava da "umetnička hemija" lako i brzo radi svoj posao. Kao na albumu Jazz iz 1978. godine, ili najnovijoj ploči Buena Vista Social Club.

Ry Cooder, pored toga što je vlasnik jedne od najuglednijih diskografija u rocku, izuzetan je i veoma aktivan session muzičar. Njegovo ime možete pročitati na omotima ploča raznih izvođača. Svirao je sa svima, od The Rolling Stonesa, Van Dyke Parksa i Randy Newmana do T-Bone Burnetta i Syd Straw. Njegov angažman na pločama drugih izvođača davao je uvek tim projektima neobičan kolorit. Prvi put sam ime ovog izuzetnog muzičara video na omotu ploče Let It Bleed sastava The Rolling Stones. Cooderov angažman na toj ploči nije se završavao samo na sviranju mandoline u numeri Love ln Vain i stvaranju centralnog riffa za numeru Honky Tonk Women. On je tih dana pokazao Keith Richardsu specijalni način štimovanja gitare poznat pod imenom "open G", što je danas zaštitni znak ovog gitariste. U to vreme bila je vrlo aktuelna mogućnost da Ry Cooder zameni Brian Jonesa u grupi The Rolling Stones.

Da bi se shvatila veličina Cooderovog session-umeća najbolje je čuti pesmu T-Bone Burnetta When The Night Falls sa albuma Proof Through The Night. U toj pesmi Cooder nema furioznih solo deonica. On slide gitarom, njenim kricima zapravo, stvara atmosferu koja slušaocu omogućava da vizualizuje junaka Burnettove pesme: urbanog nevoljnika koji noću luta po gradskim avenijama dok one "urlaju" na njega. Evokativni potencijal Cooderove gitare dovodi nas do još jedne oblasti njegove delatnosti, po kojoj je možda najpoznatiji. To je filmska muzika.

Cooderov filmski rad najvećim delom je povezan sa stvaralaštvom reditelja Walter Hilla. I najpovršniji poznavalac filmske umetnosti zna da je Walter Hill reditelj koji vrlo uspešno uspeva da klasične filmske priče o tvrdim momcima u graničnim situacijama prilagodi današnjem vremenu. Cooderova muzika u Hillovim filmovima - Long Riders (1980), Southern Comfort (1981), Streets Of Fire (1984), Johnny Handsome (1989), Geronimo (1993) - lep je kontrapunkt surovim fabulama koji radnji daje rokerski "višak značenja". Najpoznatija Cooderova filmska muzika je ona napisana za film Wim Wendersa Paris, Texas. Njegova gitara - zvuka karakterističnog za engleski rog, kako kaže Sonny Landreth - odzvanjala je u teksaškom pustinjskom beskraju sprženim nemilosrdnim suncem, evocirajući, morikoneovskom snagom, egzistencijalni mrak iz kojeg se pojavljuje Harry Dean Stanton.

Ryland Peter Cooder, u svetu rocka poznat kao Ry Cooder, rođen je 1947. godine. U trećoj godini naučio je da svira gitaru. U četvrtoj, nesrećnim slučajem, izgubio je oko. Može se pretpostaviti da ga je taj hendikep još više vezao za muziku. Kao šesnaestogodišnjak, 1963. godine, svira u grupi sa Jackie DeShannon. Prvi vinilni zapis Cooderove svirke predstavlja debi album crnog blues muzičara Taj Mahala i njegovog benda Rising Sons. Cooder je bio član Captain Beefheart's Magic Banda. Svirao je na albumu Safe As Milk (1967).

Poznanstvo s legendarnim aranžerom i producentom Jack Nitzscheom približilo je Coodera svetu filmske muzike. Prvi filmski skor na kojem je sarađivao bio je za film Candy (1968). Rad na soundtracku za Roegov film Performance (1970) omogućio mu je susret sa Mick Jaggerom, što je bilo dosta važno za nastavak karijere.

Kao solo artist debitovao je 1970. godine, istoimenim albumom. Od tada pa do 1980. godine objavljuje deset albuma, za koje rock kritika nije imala nijednu ružnu reč. Svaka od tih ploča, obeleženih fabuloznom tehnikom i savršenim poznavanjem arhaičnih muzičkih formi, predstavljala je nadahnutu ekspertizu nekog muzičkog žanra. Po mnogim najbolja Cooderova ploča lnto The Purple Valley (1972) donosi folk i blues muziku koja je bila karakteristična za doba velike depresije tridesetih godina ovog veka. Klasične folk pesme Vigilante Man i Billy The Kid u Cooderovoj interpretaciji postavljene su na novim temeljima u kojima se ljubav prema tradicionalnim napevima dodiruje s tipično rokerskom oduševljenošću odmetništvom i hipertrofiranim individualizmom.

Album Bop Till You Drop (1979), koji se bavio rhythm & bluesom pedesetih, bio je prva rock ploča koja je u potpunosti snimljena digitalnom tehnikom. Superponirajući najmoderniju tehnologiju preko arhaičnog materijala, Cooder je dobio brilijantan rezultat. Album otvara pesma Little Sister Doc Pomusa, koju je pevao Elvis Presley. U ovoj interpretaciji Cooder se predstavio kao izvanredan pevač što je njegovoj muzici dalo potpuno novu dimenziju. Numera The Very Thing That Makes You Rich obeležena je možda najboljom svirkom u celokupnom Cooderovom opusu. Ry Cooder i David Lindley, jedan od njegovih najpouzdanijih saradnika, dosegli su gitarističku perfekciju na ovom snimku: savršena stvar koju svaki ljubitelj rocka mora obavezno da čuje. Ploča Bop Till You Drop zajedno sa albumom Borderline (1980) predstavlja najprisniji kontakt Ry Coodera s nečim što bismo uslovno mogli nazvati mainstream.

Posle 1980. godine Cooder se uglavnom bavio filmskom muzikom (sa izuzetkom albuma Get Rhythm iz 1987. godine). U ovom periodu Coodera počinju da zanimaju zvukovi udaljenih meridijana. U ovom kontekstu treba pomenuti albume koje je snimio sa indijskim muzičarom V. M. Bhattom A Meeting By The River i ploču Talking Timbuktu (1994) koju je uradio u kolaboraciji s gitaristom iz Malija čije je ime Ali Farka Tour. Ova ploča donela im je nagradu Grammy. Veoma zanimljiv eksces u karijeri Ry Coodera predstavlja bend Little Village koji je osnovao 1992. godine sa Nick Loweom, Jim Keltnerom i John Hiattom. Jedina ploča ovog benda nije naišla na dobar prijem.

Ovih dana pojavila se nova Cooderova ploča Buena Vista Social Club. Ploča je snimljena u Havani s kubanskim muzičarima čija se starost kreće između 70 i 90 godina. Susret s kubanskom muzičkom kolonijom predstavlja, po Cooderovim rečima, vrhunac njegove karijere. Kubanski starci su ovog kalifornijskog gitaristu uverili da je njegova teza da su "muzičari benevolentna grupa koju novac ne zanima", potpuno tačna. Kad Compay Segundo (89 godina) ili Ruben Gonzalez (77 godina) počnu svojim, od artritisa zgrčenim prstima da prebiraju po instrumentima, nastaje magičan trenutak u kom sve surove odrednice stvarnosti gube na važnosti. Tog trenutka poteče muzika vanvremenska i vantelesna, koja kao topli ponoćni vetar Havane budi davno hiberniranu radost življenja.

Cooderov muzički opus u rock univerzumu doima se kao egzotična planeta na kojoj su prostor i vreme, surove dimenzije našeg bitisanja, maksimalno relativizovani. Ništa nije daleko i ništa nije prošlo u muzičkom svetu Ry Coodera. Njegova gitara je mesto gde se prostor i vreme transformišu u nadnaravnu dimenziju ljudskog bitisanja koje je izvan efemerija prolaznosti i konačnosti. U muzičkom svetu Ry Coodera nema kraja. Samo vanvremensko trajanje. Kao u raju.

*Tekst je objavljen u septembru 1997. godine u XZ magazinu broj 10

Oceni 5