S glavom, srcem i mudima

Nisam neki veliki ljubitelj kazališta, a još sam manje ljubitelj rapa, stoga je pomalo čudno da mi se toliko dopao debitantski film njujorške dramaturginje Radhe Blank koji se bavi upravo tim oblicima pop kulture. Možda je stvar u fantastičnoj crno-bijeloj fotografiji koja daje osjećaj da gledate neki od klasika iz vremena zlatnog Hollywooda, možda zato što je to naklon indie filmovima 90-ih, ali i ženska verzija neuroza koje je u svojim filmovima tako sjajno prikazao neponovljivi Woody Allen. A možda je žena jednostavno napravila prokleto dobar film…

Korpulentna crnkinja leži u krevetu u malom sobičku dosađujući se dok daljinskim prevrće kanale TV-a. U jednom trenutku kroz tanke zidove čuje poznati zvuk snošaja iz susjednog stana i lice joj se odmah razvedri i krene prisluškivati, no osmijeh joj se brzo izgubi kada shvati da je to stenjanje znak da je seks u susjedstvu gotov. Jebiga, propustila je highlight dana pa što će, razočarano se vraća na krevet pred dosadni TV program…

Dobrodošli u isprazni i dosadni, usamljenički svijet Radhe Blank, spisateljice kazališnih komada koja je svojedobno dobila nagradu kao jedna od najviše obećavajućih kazališnih spisateljica mlađih od 30. To je bilo prije deset godina, a od tada Radha, danas na pragu 40-ih, nije imala ništa izvedeno na daskama koje život znače. Preživljava tako što drži satove glume u srednjoj školi za grupu hormonima gonjenih tinejdžera koji pod njenim nadzorom pokušavaju osmisliti predstavu o – pogodili ste – seksu.

Radha je totalno down, a jedini koji još ima povjerenja u nju je njezin agent i najbolji prijatelj iz srednje škole, Archie. On joj sredi upoznavanje s poznatim kazališnim producentom Whitmanom, ljigavcem koji se zainteresira za njezinu dramu „Harlem Ave.“, no upoznavanje na nekom fensi šmensi tulumu ne prolazi baš idealno: kada Whitman zamjeri Radhi da nije dovoljno autentična u prikazivanju života crnih ljudi, ona nasrne na njega gušeći ga. Nakon toga čini se da su joj sva vrata kazališta za sva vremena zatvorena.

Ono što ljudi oko nje ne znaju, to je da Radha voli repati i ima čuku za pričati duhovite i cinične priče o životu crne žene na pragu 40-ih, njezinim strahovima, nesigurnostima i sranjima kroz koja prolazi u životu. Na Instagramu nailazi na underground hip-hop producenta D-ja i odlazi kod njega u gajbu da joj „skuha“ neki beat. D je isprva nezainteresiran za tamo neku ženturaču, no kad ju čuje kako improvizira pred njim i njegovim posse-om, sredi joj nastup u poznatom njujorškom klubu koji se pretvara u katastrofu: Radha se zablokira i pošteno osramoti, tako da i ono malo samopoštovanja koje je još imala jednostavno ispari. Dobra je vijest što je Archie nagovorio Whitmana da pređe preko Radhine agresije i producira njezinu dramu, ali pod uvjetom da ju Radha „izbijeli“ i prilagodi bijeloj publici koja pohodi kazališta. I sada Radha ima izbor: vrabac u ruci (predstava koja je sve manje njezina) ili golub na grani (karijera u hip-hopu koji je izrazito muška igra i jako zatvoren za ženske reperice, pogotovo one starije dobi).

Radha Blank je glavni lik ovog film, ali Radha Blank je i njegova scenaristica, redateljica i glumica. Iako je za svoju ulogu rekla da je polu-autobiografska, sličnosti ima napretek: i prava Radha je kazališna spisateljica koja muku muči s postavljanjem predstava u kazališnim trupama, okušala se kao reperica, a i velik broj likova koji se pojavljuju u filmu dolazi iz stvarnog života njezinih poznanika i prijatelja. Zbog toga film ostavlja dojam autentntičnosti i vjernog prikazivanja života jedne crne Njujorčanke u današnje vrijeme.

Prvo što će vas privući filmu jest to što je snimljen u crno-bijeloj tehnici (snimatelj je Eric Branco koji je odradio sjajan posao), a obzirom da je riječ o dramediji s mnogo humora, c/b fotografija jako vuče na filmove iz zlatnog doba Hollywooda prve polovice 20. stoljeća, a mene je jako podsjetila i na klasik „Manhattan“ Woody Allena ili (također c/b film) „She’s Gotta Have It“ Spike Lee-a. Doista, Radha kao lik doima se poput ženske inačice brojnih Allenovih nervoznih, strganih, ciničnih Njujorčana koji su nam svima ostali u dragom sjećanju, a film, iako u osnovi komedija, ipak ima snažan društveni i socijalni dramski naboj koji je Lee tako maestralno znao prenijeti.

Ono što mi se također jako sviđa je to što, za filmsku debitanticu, Radha ima iskusno redateljsko oko koje odlično napisanom i slojevitom scenariju dodaje sjajnu glumačku postavu. Tu se poigrava s klišejima: naravno da je njezin agent gay (zar nisu svi?), ali Peter Kim sjajno dočarava američkog Korejca koji ima problema i zbog boje kože i zbog seksualne orijentacije ali je, unatoč tome, uspješan u svome poslu; naravno da je bijeli producent Whitman (kao u White man, get it?) toliko ljigav da mu, čim otvori usta, sluz izlazi iz njih, ali velika zvijezda Broadwaya Reed Birney mu daje potrebnu dubinu i izbjegava njegovo pretvaranje u karikaturu; naravno da će se D (Oswin Benjamin), nakon prvotne rezerviranosti, pokazati kao osjećajan momak koji će s Radhom postati i nešto više od suradnika; naravno da tu mora biti i loser oštrog jezika ali velikog srca, a ovdje je to beskućnik Lamont (Jacob Ming-Trent) koji je zadužen za salve smijeha kad god se pojavi jer se zna zajebavati iako su mu dodijeljene šugave karte u ovoj partiji života itd.

Svaki je lik napisan s dubokim razumijevanjem za okolnosti u kojima se nalazi i svaki glumac (a dobar dio njih su naturščici bez prethodnog glumačkog znanja, ljudi iz Radhinog svakodnevnog života), djeluje prirodno, neusiljeno i iskreno. Tom dojmu doprinosi i činjenica da je film sniman ručnom kamerom što mu daje dodatan osjećaj sirovosti, a zbog financijskih ograničenja snimanje je trajalo, ne bi čovjek vjerovao, svega tri tjedna.

Filmu bih možda mogao prigovoriti što traje nešto preko dva sata i povremeno sam gubio pažnju, posebice u onom dijelu koji se odnosi na Radhin odnos s otuđenim bratom i njezino tugovanje za nedavno preminulom majkom. Brat u filmu Radhin je brat i u stvarnom životu, Radhina majka je i u stvarnom životu umrla nedugo prije snimanja tako da autentičnost cijele situacije nije upitna, no imam dojam kao da je to u filmu upotrijebljeno više kao alibi, izlika da se dodatno podcrta zašto je Radha toliko sjebana u životu.

Tu i tamo u crno-bijelom filmu se pojavi i tračak boje, kao u scenama proba za Radhinu predstavu gdje se likovi pojavljuju u boji u nekakvim stripovskim kvadratićima i to je simpatična metafora: Radhin život u filmu je crno-bijel (dobro, više crn nego bijel), ali njene maštarije o likovima iz svoje predstave odražavaju nadu da će predstava biti uspješna i da će joj pomoći da se digne s dna. Super mi je i fora s kratkim pojavljivanjem nekoliko likova koji komentiraju događaje u Radhinom životu: kineski vlasnik trgovine, umirovljena crnkinja oštrog jezika, Latina koja parla isključivo španjolski… Možda je to samo kroki New Yorka kao najvećeg svjetskog melting pota, možda mu ga to dođe nešto poput zbora u antičkim grčkim dramama koji se pojavljuje u prijelomnim trenucima, a tko zna, možda su to samo glasovi u Radhinoj glavi od kojih ona traži odobrenje i potvrdu da je ono što radi ispravno.

No, nebitno; bez obzira gledate li ovaj film kao romantičnu komediju ili socijalnu dramu, kao ljubavno pismo New Yorku kao gradu koji je težak za život ali ti ne pada na pamet otići iz njega ili kao disertaciju na temu rasnih odnosa i još uvijek vladajuće nejednakosti; kao intimnu priču o starenju i (ne)uspjehu ili kao segment epske priče o borbi pripadnica crne populacije za svoje mjesto pod suncem, debi Radhe Blank je film vrijedan gledanja. To što je osvojio nekoliko nagrada na Sundance film festivalu nije bez vraga – tamo takvi filmovi s glavom, srcem i mudima uvijek dobro prolaze. Dajte mu priliku i siguran sam da će se i vama svidjeti.

*Prenosimo sa autorovog bloga