S nama ili bez nas, priroda će preživjeti

„Priroda će preživjeti, s nama ili bez nas“, kaže Sir David Attenborough negdje pred kraj svog posljednjeg dokumentarca „Život na našem planetu“ koji se početkom prošlog mjeseca pojavio na Netflixu. Sjajan, ali jako crn i pesimističan dokumentarac koji je Attenboroughovo svjedočenje o tome kako naša planeta ide u trokurac, ali bi se mogao shvatiti i kao podvlačenje crte pod buran i uzbudljiv život danas 93-godišnjeg barda kvalitetnih dokumentarnih filmova o prirodi…

Ne znam što da vam kažem, u zadnje vrijeme sve više pišem o temama koje se bave idejom nestanka čovječanstva kao takvog: tu je sjajna serija „Sloborn“ koja govori o smrtonosnom virusu koji se širi svijetom i protiv koga nema lijeka; pisao sam i o filmu „2067“ o crnom scenariju budućnosti u kojoj je ljudska rasa izumrla, a evo sada i dokumentarca koji se bavi istom temom, samo ne sa sci-fi gledišta već sa znanstvenog, utemeljenom na onome što vidimo oko sebe.

Sir Davida Attenborougha mi pripadnici stare garde znamo još od 70-ih i 80-ih kada se serija „Opstanak“ pojavila u našem tada oskudnom TV programu, a tada smo i po prvi put vidjeli čuvenu fusnotu „Odabrao Đelo Hadžiselimović“ što će postati oznaka za brend nesumnjive kvalitete. Takva je bila serija „Opstanak“ ali i brojne druge serije i filmovi koje je Attenborough snimio u svojih skoro šest desetljeća rada za britanski BBC i bezbrojnih putešestvija po najdaljim kutevima svijeta, od vrhova najviših planina do najdubljih dijelova oceana. Ono što je zajedničko svim njegovim projektima bila je fenomenalna kamera, upečatljive i rijetko viđene scene iz biljnog i životinjskog svijeta, jednostavnost i razumljivost kojom se stari majstor obraćao svojoj publici te vedar i optimističan pristup temama. Bila je to popularna znanost u najboljem smislu te riječi.

Stoga je pomalo začuđujuće što njegov posljednji dokumentarac započinje ni više ni manje nego u Černobilu, odnosno gradu Pripjatu čijih je 50.000 stanovnika 1986. godine evakuirano nakon eksplozije obližnje nuklearne elektrane, što je sjajno prikazano u najboljoj TV seriji 2019. „Černobil“. Černobil je možda izoliran događaj, samo jedan dokaz sposobnosti čovjeka da uništi svoj okoliš, no to je ujedno i jedan mali kamenčić u velikom mozaiku destruktivnih aktivnosti koje se stalno događaju i koje možda vode prema izumiranju ljudskog roda. Heavy stuff, ha?

Fakat, ne sjećam se da sam Attenborougha ikada gledao ovako ozbiljnog, tmurnog i pesimističnog. Prve dvije trećine filma su teški čemer i jad jer nam autor, ujedno i narator, lijepo i razložno izlaže zašto kao planeta idemo u trokurac: naglo i ubrzano smanjivanje biološke raznolikosti  planete koje vodi do izumiranja vrsta; konstantni porast broja ljudi kojih je danas skoro 8 milijardi, a do 2100. moglo bi nas biti i 11 milijardi; krčenje šuma doseglo je alarmantne razine (milijuni stabala posijeku se svake godine); nestanak velikog broja životinjskih i biljnih vrsta; povećanje razine ugljika; otapanje leda na polarnim pločama; zagrijavanje oceana i porast globalne temperature prouzrokovano čovjekovim djelovanjem itd.

Slavni prirodoslovac upozorava kako je kroz povijest Zemlja doživjela pet izumiranja vrsta, od kojih je posljednje bilo izumiranje dinosaura. Te su katastrofe bile ili rezultat iznenadnog udara meteora, koji je dokusurio dinosaure, ili posljedica stotina milijuna godina klimatskih poremećaja, no mi ljudi smo se u situaciju šestog izumiranja doveli za svega 200 godina industrijske revolucije.

Za one koji su se rodili ovih dana, Attenborough nema lijepe vijesti: predviđa da će se džungla Amazone pretvoriti u negostoljubivu savanu, nastavit će se otapanje Arktika i zatopljenje oceana, a prosječna temperatura mogla bi biti veća za 4 stupnja Celzijusa, što će velike dijelove zemlje učiniti nenastanjivim pustinjama. Doći će do izumiranja biljaka, pa životinja pa potom ljudi, jer smo svi dio tog prirodnog lanca na Zemlji. Neke od tih crnih prognoza mogle bi se ostvariti već za desetak ili 20-ak godina, neke možda za sto godina, ali rezultat je isti: idemo u ponor pjevajući.

Ipak, da ne bude sve baš žešći crnjak, Attenborough nam u posljednjoj trećini filma govori kako još nije kasno da promijenimo takav tijek povijesti i predlaže brojna rješenja: najvažnije za obnoviti planet, po njemu, je obnoviti njegovu bioraznolikost i vratiti divljinu u svijet. Drugo, treba smanjiti ljudsku populaciju, no ne preventivnom dehumanizacijom kako je to zamislio Krleža već ujednačenim razvojem, ublažavanjem siromaštva, kroz bolju zdravstvenu zaštitu, bolje obrazovanje žena, što sve dovodi do manjeg nataliteta. Kao primjer daje Japan gdje je prosjek djece u 70-ima bio troje, u 90-ima dvoje, a danas je jedno i svi sretni i zadovoljni. (A tko će danas-sutra raditi u njihovim tvornicama, to ne kaže, ali to je ionako tema za neki drugi film…).

Naravno, zalaže se i za prestanak korištenja fosilnih goriva koja najviše zagađuju atmosferu i prelazak na obnovljive izvore energije (Sunce, voda, vjetar, geotermalni izvori…). Smanjenje ribolovnih područja za trećinu dovest će do brzog obnavljanja ribljeg fonda te, posljedično, većih količina ribe koje će se kasnije moći uloviti; koristiti nove tehnologije obrade zemlje za razvoj organske poljoprivrede (primjer: Nizozemska), zaustaviti krčenje šuma čim prije, a tu je i preporuka s kojom osobno imam najviše problema: jesti što manje mesa, a što više biljaka i prijeći u vegetarijance. Jebem ti mater, Sire; sa svime što si do sada rekao se slažem, ali ovdje si me pogodio tamo gdje sam najtanji i tu podvlačim Maginotovu liniju preko koje se ne može. Prihvatio sam većinu blagodati čistog i održivog okoliša, odvajam smeće, ne bacam otpatke po ulici, ne bacam hranu, ali nema jebene šanse da prestanem jesti meso. Pa ako će zbog te moje tvrdoglavosti propasti čovječanstvo, neka propadne, nije bolje ni zaslužilo ako se oslanja na mene…

*Prenosimo sa autorovog bloga