S prozora u svijet pogled je uvijek ograničen

1.

Ponekad čujem kako se nešto značajno dogodilo u Bosni i Hercegovini. Onda čekam da vidim hoće li to biti na vijestima BBC-ja. Ne bude. A sjećam se, kada je u Bosni i Hercegovini bio rat, svaki dan su o njoj govorili, u svako vrijeme, pa sam gotovo počeo vjerovati da ih ona zanima, da o njoj brinu.

2.

Vijest je za nas ono što možemo prepoznati kao vijest. Nešto što nam izgleda sumanuto, nelogično, a pogotovo nezanimljivo, nije nam vijest. Ako bi javili na radiju da je Gulliver pobjegao iz romana Jonathana Swifta, pomislili bismo da je u pitanju šala ili nečija fantazmagorična proza. Ako bi nam rekli kako je počeo rat zaraćenih strana pod noktom slučajnoga prolaznika, pomislili bismo da je to uvod u neku emisiju o osobnoj higijeni, ali ne i ozbiljna vijest. Vijest mora biti realna. Mora imati jasnu logiku i uvijek raspoznatljive, ili vjerojatne, moguće događaje. Vijest je vijest o stvarnome, čak i kada nam ta stvarnost uopće nije znana. Kada čujemo da je počeo rat u nekoj dalekoj zemlji, najčešće ne znamo mnogo o toj zemlji, ponekad čak ništa; pa, premda shvaćamo da je u pitanju rat, zbog njega previše ne brinemo. Vijest je za nas samo ono što nam je zanimljivo, značajno, važno, što nas se iz nekih razloga tiče, što je vijest za nas, naša vijest.

3.

Vijest je suština medija. Ali, što je, u biti, vijest?

Vijest: uvijek nova, uvijek drukčija, što je moguće atraktivnija. U medijima svjedočimo o promjenjivosti svijeta, i zapravo usvajamo svijet koji je u njima. Koliko medije proizvodi (formira) njihova publika, toliko i oni formiraju svoju publiku. Vijesti nas upoznaju s našom vlastitom stvarnošću, ali nas istodobno na neki način odvajaju od naše stvarnosti, jer se ono što je vijest događa nekome drugom, negdje drugdje. Kada vijest postane naša vijest, brzo može postati razlogom za brigu. Svaka vijest nastoji biti senzacija, koja je u temelju bulevarske štampe, ali može biti i ozbiljna, teška, drastična vijest o ljudskom udesu, prirodnim katastrofama, dramatičnim promjenama, o onome što se samo kao vijest nameće.

Vijesti uvijek mora biti, uvijek novih, zanimljivih, često drastičnih. Stalna potreba za novostima inačica je konzumentske želje za novim proizvodima, posjedima, senzacijama. Ona je potreba za ispunjavanjem vlastitoga života, avantura u sobi. Iz svoga sigurnog prikrajka osoba može pratiti što se događa u strašnom, surovom svijetu. A svaki dan događa se nešto zanimljivo i zabrinjavajuće. I ranije je bilo mnogo toga lošeg, ubojstava, nesreće, bezobzirnosti, ratova, ali sada smo bolje obaviješteni. O tome nam sada govore vijesti.

Ono što je prezentirano u medijima izaziva reakciju ako je pokazano „naše“ i ako iz bilo kojih razloga razbudi u nama osjećaj brige; nažalost, vrlo često nas ostavlja ravnodušnima ako je ono što je pokazano „tuđa briga“. Mediji, naravno, posreduju, prenose vijest, a ovo posredovanje udaljava, čini ljude indiferentnim, pa i ono što je po sebi stravično u njihovoj percepciji izgleda kao neka video-igra, nešto što je samo slika. Čak i kada je strašna, opet je samo slika, koja se i ne mora gledati, nešto daleko. U psihološkom smislu, ovdje je u pitanju iskazivanje vlastitoga interesa, ili je na djelu mehanizam projekcije i „uživljavanja“, a u distanciranju srodan odnosu prema slici (ili nekom drugom obliku reprezentiranja) kao nečemu artificijelnom, imaginarnom i, zapravo, za tu svijest nevažnom, tuđem i čak nepostojećem. Samo je neposredno iskustvo stvarnost užasa. I vijest o onome što je takvo postalo, o onome što se tu, pred nama, nama dešava.

Ne postoji fiksirana slika, ne postoji ništa zauvijek. Sve što je vijest je vijest o promjeni. U tom smislu vijest je kretanje, dinamika samoga svijeta u kojem živimo.

Vijest je ono što je zanimljivo, značajno, u čemu gledatelj može raspoznati svoje, nešto što mu je s viješću zajedničko, što ga iz nekih razloga zanima. Upravo zato su mediji okrenuti prvenstveno „domaćim“ vijestima, od stanja u lokalnoj upravi i državnoj ekonomiji do djela „naših“ umjetnika i kulturnih poslenika. Konzument vijesti najviše interesa pokazuje za ono što smatra svojim. To se očituje i u govoru o tragičnim događajima i o kulturnim vrijednostima. Što nije „naše“, može pobuditi interes, zabrinutost, izazvati radost, poštovanje, ali nikada kao  ono što ljudi smatraju svojom neposrednom brigom i interesom. Zato su vijesti prvenstveno „lokalne“ i „domaće“.

Takve su vijesti uvijek rado gledane, a najbolja je ona koja se pretvara u priču u nastavcima, koja je provokativna, intrigantna i dugo zanimljiva znatiželjnoj publici. Vijest je ono što je publici prihvatljivo, pa su vijesti sve jednostavnije, sve više usmjerene na interes „naše“ publike, često sprega sentimentalnosti i jasne poruke, slične rado gledanim sapunicama, a vrlo rijetko budu zahtjevne vijesti, gotovo nikada po svojoj namjeri obrazovne ili u bilo kojem smislu, od jezičnog do sadržajnog, komplicirane. One su jednostavno, lako shvatljivo saopćenje, obavijest o onome što je od općeg interesa. Pritom „od općeg interesa“ ne mora biti neki dramatičan događaj, koji se svojim značajem nameće, kao što su globalne klimatske promjene ili rat na Bliskom istoku, nego može biti, naročito među starijom publikom, neka vijest iz medicine, a kada je Engleska u pitanju, onda zanimljivost o nekoj životinji, najčešće nekom ljupkom kućnom ljubimcu, koji je ovdašnjoj publici mnogo bliži od onoga što se događa „tamo negdje, nekome“.

Mediji su omogućili brzu dostupnost velikog broja informacija i unijeli dozu nepovjerenja u te iste informacije, što zbog svog senzacionalizma i površnosti, što zbog svoje pristranosti, a ponekad, naknadno, zbog svojevrsnog „obrnutog senzacionalizma“, kada se zbog javnog mira prikrivaju alarmantne informacije, kao što su vlasti u Bosni i Hercegovini pred sam početak rata još umirivale stanovništvo obećanjima da „mogu mirno spavati, rata neće biti“. Pritom obilje informacija nije znak boljega uvida, a može lako poslužiti uvijek novom, oportunističkom političkom stajalištu, novom interesu, pa takve, uvijek nove informacije rade na potiskivanju pamćenja, jer je takvim pragmatičnim konzumentima vijesti i površnim novinskim izvještačima istina uvijek istina dana. Kako drugačije objasniti činjenicu da isti novinar na istoj televizijskoj stanici o istom događaju govori jedno danas, a sasvim drugo je govorio prošle godine? On samo misli da se toga njegovi gledaoci ne sjećaju. A ako se i  sjećaju, pa što onda − brzo će usvojiti nove činjenice, novu istinu, onu koja je postala nova vijest!

4.

Medij je posrednik između događaja i njegova recipijenta. Posrednik (odnosno njegov nalogodavac) odlučuje o vijesti, odlučuje o prezentaciji događaja. Odlučuje kako će ga i na koji način prezentirati. A svaki je prezentiran sukladno zahtjevima nalogodavca, sukladno stavu prema događaju i interesima publike. Kao i svaki posrednik, medij, odnosno izvještač može napraviti štetu, spojiti nespojivo − ali može naći i dobru vezu, ukazati na nešto do tada neprimijećeno. Gledatelj ili čitatelj prima vijest kao novost. Ta novost nije nikada u potpunosti novost. Nije, jer je u njezino tumačenje i razumijevanje uključeno gledateljevo prethodno stajalište i njegov cjelokupni svjetonazor, pa mu je zato odmah moguće iskazati jasan stav o onome što se tek dogodilo, jednako kao što je moguće brzo shvatiti što taj gledatelj ili čitatelj hoće i priželjkuje, što je za njega povoljna i istinita vijest, a što mu je suprotna vijest. Pojednostavljeno rečeno, povoljna vijest odgovara interesima zainteresiranoga subjekta. Svaka druga mu je loša ili lažna.

Televizijski aparat nazivaju „prozorom u svijet“. A s prozora je pogled uvijek ograničen. Pogled je, najprije, ograničen onome koji samo želi potvrdu vlastitih, subjektivnih stajališta, a ograničava ga i onaj koji vijest prezentira. Izdvajanje objekta, montaža, komentar – sve to čini vijest selektivnom, dotjeranom, prilagođenom, a po potrebi i cenzuriranom, jer cenzura i izvjestan stupanj (samo)kontrole uvijek postoje, ako nikako drugačije a ono kao poštovanje određenih usvojenih medijskih normi.

Ima razboritih gledatelja i čitatelja, kojima nije ni do desničarskih podvala ni do ljevičarskih fantaziranja. Oni bi htjeli znati što uistinu jest. Zato je uvijek potrebna verifikacija iz neovisna izvora. Takav je izvor  vrlo teško naći, i uglavnom označava izvor informacija koji nije u službi u događaj umiješane politike i njezinih emotivno ponesenih „navijača“. Uvijek je dobro usporediti više izvora i dobro razmisliti što čija motivacija može biti; dakle, ne samo što je o nečemu rečeno, nego i kakva je motivacija onoga koji govori, onoga koji prezentira vijest. Treba pažljivo osmotriti kakva je argumentacija, ima li osnove za ono što izvjestitelj tvrdi. Bilo bi još bolje ako bi se zainteresirani mogao vratiti „samoj stvari“, što je barem ponekad moguće kada se pravi vijest ili donosi sud o kakvom tehničkom pronalasku ili umjetničkom djelu, ali je vrlo rijetko moguće, zapravo samo preko neposrednih svjedoka, kada je u pitanju neki značajan događaj.

5.

Od biblijskih tekstova do suvremenih medija, istinska vijest je značajna vijest, a one najvažnije imaju smisao životne važnosti. Vijest je ono što je od širega interesa. Ona postaje dokazom značaja nekog događaja, neke osobe, zemlje, njezine kulture i politike. U lokalnim sredstvima informiranja vijest o smrti kakvoga vlastitog građanina u inozemstvu zauzima mnogo više mjesta nego što bi to mogla vijest o smrti mnogobrojnih građana te iste zemlje, premda će se i ova pojaviti ako je dovoljno tragična, jer je tada i dovoljno atraktivna. Vijest iz „bijelog svijeta“ u maloj zemlji je ona vijest koja je veliki, značajan događaj, ona koja je relevantna za tu zemlju, ili pak neka zanimljivost, jednom bizarna, drugi put neobična vijest. Veliki su za male zemlje nezainteresirani, a mali, kao ovisnici, o velikima stalno brinu.

Male zemlje mogu biti u emisijama o turizmu, u reportažama o „egzotičnim mjestima“: „Posjetite hrvatsku obalu“, „Otkrijte ljepote Plitvica“, „Crna Gora kao nova turistička odrednica“, „U Sarajevu sve više turista“... Spominju se i kao zemlje kroz koje prolaze novi emigranti. Spominju i kada se u njima dogodi nešto posebno, a ponekad i ako je nešto smiješno: „Čičku spale hlače...“, a pritom ni njemu ni predsjednici Hrvatske nijedan strani izvještač ime nije izgovorio korektno. U svakom slučaju, male zemlje nisu mnogo ni često zastupljene u glavnim vijestima. U odnosu prema malim zemljama velike imaju nadmen stav, a ponekad potiho gaje i neokolonijalne aspiracije. Mali mogu biti mete iskorištavanja, napada, interesa, ali nikako faktori odlučivanja. Mala zemlja je zemlja od svega toliko i toliko stanovnika (čitaj: kupaca i vojnika) i na prostoru od samo toliko i toliko četvornih kilometara (čitaj: od malog bogatstva, strateškog interesa i utjecaja). Ona može biti, prije svega, primjer negativnoga (siromaštva, zaostalosti, loše vlasti i još goreg rata), a potom zanimljiva kao kuriozitet, mjesto u kojem se može jeftino ljetovati ili kupiti kakva vikendica, primjer bizarnoga i egzotičnoga, ali nikada nije normalna, obična vijest, kakva pripada samo razvijenim zemljama, onima koje odlučuju o svijetu, onima koje bi, barem na prikriven način, htjele vladati svijetom. Tako je kada su u pitanju politika i ekonomija, tako je i kada su u pitanju kultura i umjetnost.

6.

Svaka velika, značajna televizijska kompanija ima i program iz kulture i niz obrazovnih programa; postoje i specijalizirane radiostanice, u ozbiljnim novinama rubrika „kultura“, a i mnogo časopisa za umjetnost i kulturu i specijaliziranih televizijskih kanala.

U njima je na programu ono što je od „općeg interesa“, premda, kao i vijesti iz malih zemalja, zanima manji broj ljudi. Iako se takvi programi bave ili nacionalnim kulturnim vrijednostima, ili onim što je od „svjetskog značaja“, njihova obrazovna i prosvjetiteljska misija odvaja ih od senzacionalizma i popularnih vijesti. To, naravno, ne znači da je program iz kulture bez značaja, samo je manje ljudi koje zanimaju programi iz kulture, kao i umjetnička djela...

Djelo se usvaja jer spada u temeljne vrijednosti kulture i nužni je sastojak dobrog obrazovanja. Osoba usvaja nešto jer je opća vrijednost, jer  temeljnu vrijednost kulture ne može promijeniti njezino subjektivno stajalište, pa se, čak i kada toj osobi nije sasvim blisko ili dopadljivo, prema usvojenoj i utvrđenoj vrijednosti odnosi s poštovanjem, a prema onome što je od općega interesa i onome što postaje vijest, barem neko vrijeme sa zanimanjem.

Umjetnost i djelo postaju vijest onda kada su skandal, provokacija, bezobrazluk, vrijednost, glasnogovornici određene politike, nametnuta vrijednost; kada su ideološka vrijednost. U knjizi razgovora sa Derridom, jedan od sudionika diskusije s naglašenom ironijom reče da ne treba očekivati na prvoj stranici nekog tabloida vijest o tome da su „filozofi riješili pitanje bîtka“ (1). S iznimkom prikaza knjige i vijesti o smrti uglednog filozofa, filozofi su prisutni u medijima samo kada ne govore o filozofiji. Tada su obično iskorišteni za izvjesne svrhe, pa najčešće govore o politici, o nekim zanimljivim društvenim fenomenima, ili pak tumače neke pojave od šireg interesa, a pritom ničim ne dokazuju i ne pokazuju da su zapravo filozofi. To su iskusili čak i najslavniji filozofi, koji su gotovo u pravilu bili pitani o nekim osobnim političkim gestama (Heidegger o umiješanosti u nacizam), o važnim društvenim događajima i političkim krizama (Sartre, Russell, Chomsky, Foucault, Derrida i drugi koji su govorili o alžirskom ili vijetnamskom ratu, o aparthejdu u Južnoafričkoj Republici, o studentskim nemirima 1968., o izraelskoj okupaciji palestinskih teritorija, o krizi kapitalizma itd.), pa su se tome pridružili i oni koji bi htjeli biti ugledni i slavni, poput Bernard-Henrija Lévyja, Alaina Finkielkrauta i Slavoja Žižeka, koji su brinuli i o Bosni dok je u njoj trajao rat, a ona još bila u fokusu medijskoga interesa. S prostora bivše Jugoslavije u doba socijalizma, sredinom 1970-ih, zapadni su mediji spominjali mislioce okupljene oko časopisa Praxis, Korčulansku ljetnu školu, progon profesora beogradskog Filozofskog fakulteta − dakle, sve što je u sebi imali kritički odnos prema socijalističkom poretku i bilo opozicija službenoj politici. Spominjali su kasnije, uzgred, i Mihajla Markovića, koji je bio zastupnik Miloševićeve politike, ili Aleksu Buhu, koji je bio blizak Karadžićevoj ratnoj vladi. Ni jedne riječi o filozofiji. Jer filozofija nije vijest. Ne treba ni biti. Kada to postane, prestane biti filozofija i postane šarlatanska zabava za pučanstvo.

7.

S umjetnicima to nije slučaj. Oni su bliži srcu publike. Marina Abramović  jedna je od njih. Ali najprije je bila sadržaj senzacionalističkih, potpuno iskrivljenih izvještavanju o njezinim umjetničkim, konceptualnim gestama i izvedbama, koje su svođene na „skandal“ i „sablazan“, a kvalificirane kao ekshibicionizam. Njezin je umjetnički trud doživio  priznanje tek kada je umjetnica ušla u prestižne institucije zapadne kulture, te tako i sama postala „institucija“, odnosno institucionalno priznata vrijednost.

Premda je umjetnost najlakši put da se približe kultura i osoba Drugoga, što potvrđuje i gledanost programa o „egzotičnim umjetnostima“, takvi su programi ipak rijetki, pogotovo ako je u pitanju mala zajednica ili zemlja. Vijesti iz male zemlje ostaju nepokazane, a zemlja medijski nepokrivena, pa je pravo čudo kada netko otud bude spomenut, a najčešće bude spomenut onda kada je sasvim integriran u kulturu u koju je primljen, kada piše na jeziku te zemlje ili sudjeluje aktivno u njezinu kulturnom životu. Čak ni pisac iz male zemlje koji pobere sva priznanja, pa i Nobelovu nagradu dobije, nije baš u fokusu medijskoga interesa i interesa šire publike. Knjige rumunjske književnice Herte Müller prodane su u jednakom broju primjeraka ovdje, u Velikoj Britaniji, koliko i u maloj Hrvatskoj: Engleze ne zanimaju previše  prevedeni autori/ce i autori/ce iz malih zemalja. Nemaju previše interesa ni za filmove koji nisu iz velike produkcije, a oni iz manjih kinematografija igraju rijetko i kratko u sve slabije posjećenim umjetničkim kinima (art cinemas). Kada se javi film iz „male kinematografije“, on svojim kvalitetom može upozoriti na nemar imperijalnih kultura prema mnogim estetički vrijednim i značajnim djelima. Zapadnoeuropski kritičari uglavnom hvale one filmove i djela iz Istočne Europe koji su bili opozicija komunističkoj vlasti. Ponekad su zato zanemarivali odlične filmove. Niko im ne spori estetičku vrijednost, ali ona komercijalna, nažalost, postaje gotovo jedina mjera uspjeha.

U tome je bît vijesti: vijest je ono što može biti prodano kao vijest, što će publika rado kupiti. Vijest je također roba, komercijalna vrijednost. Upravo taj mentalitet rodio je “žuti tisak“ i njegove ne baš uvijek moralne novinare, od kojih su najviše razvikani i na zlu glasu fotoreporteri (paparazzi), novinare koje nalikuju zločestim tračerima, uvijek spremnim o najboljima govoriti sve najgore; upravo taj, senzacionalistički mentalitet stvara publiku koja traži šokantne i skandalozne vijesti, vijesti u kojima je malo moralnih skrupula a mnogo vulgarnosti. Jedina utjeha dobrom umjetniku/umjetnici jest da njegova/njezina djela i on/ona nisu meta takvih „novinara“.

Ako se danas vijesti sve manje gledaju i nova publika potpuno okreće svojim vlastitim izvorima i istraživanjima što je novost, što je interesira i što je za nju uistinu vijest, onda će nestati politika vijesti, serviranih u velikim kompanijama ili političkim organizacijama. To ne budi previše nade, jer će vijest opet biti „plasiran i dobro distribuiran proizvod“, koji će kupci sami nalaziti u mega marketu elektroničkih medija. I opet će jedan proizvod biti na vidnome mjestu, a drugi se neće probiti na tržište. Vjerojatno, tj. gotovo sigurno onaj isti koji je bio i do sada, u danas već starinskim novinskim i televizijskim vijestima.

Ponekad je dobro ne biti vijest. I shvatiti da postoje vrijedne vijesti i značajne informacije za kojima moramo sami tragati. Pogotovo kada su u pitanju djela kulture i estetske vrijednosti. (2) Samo takav, znatiželjan duh sazna za one čija djela, nažalost, nisu ni u vijestima ni u emisijama iz kulture. Sazna za filmove Sergeja Paradžanova (koji je bio toliko svoj da nije mogao imati sljedbenika) i Alekseja Balabanova, za poeziju Endrea Adyja i Fernanda Pessoae, za slikarstvo Dimitrija Popovića i Safeta Zeca. Sazna za još mnogo drugih sjajnih a nedovoljno poznatih djela i umjetnika. Samo takav duh otkrije veliki svijet, kojega nema u dnevnim vijestima niti u domaćim emisijama iz kulture; samo takav duh za sebe otkrije nepokriveni svijet djela velike umjetnosti, svijet koji je izvan interesa velikih medija, a izvan je njihova interesa jer od njega nemaju koristi, ne prodaju njegove proizvode, ne donosi im prihod. A o prihodu oni brinu mnogo više nego o kulturi i umjetnosti, čak i onda kada o njima govore.

8.

Alternativni umjetnički pokušaji i cijele male zajednice pružaju otpor duhu dominacije kapitala i dominantnih, neprikriveno agresivnih medija. Velike, moćne kompanije od svoga proizvoda traže profit, dok mali, alternativni i neovisni proizvođači najviše brinu o tome kako pokriti troškove − a ako se štogod zaradi, bit će dobro. (3) U svakoj od malih zemalja sve se više slave regionalne vrijednosti, pa se na taj način pruža otpor globalizaciji i njezinim „univerzalnim vrijednostima“. Mnogi lijepi primjeri iz svijeta umjetnosti i kulture dokazuju kako vijest o značajnim, vrijednim djelima nije postala vijest, nije se našla u sklopu općega znanja, nije uopće postala poznata. A ono o čemu se ne govori također govori o toj sredini i njezinoj kulturi. Što ona jest i što nije. U vijestima nije samo novost dana, nego i lice jedne kulture. U informacijama je ono što mediji hoće saopćiti, ali i ono prikrivenō; u njima je ono što izvjestitelj zna, ali je i mnogo neznanja. Zato se barem ponekad znatiželjan duh mora upitati: A što je ono što nam ova kultura i njezini mediji ne nude i ne pokazuju? Čega u vijestima nije bilo? Jer kultura nikada nije samo „naša“, nikada samo ona u kojoj se zrcali „naš“ interes. Niti je umjetnost samo ono što je blisko i što se sviđa „nama“. Zar je tako teško shvatiti i prihvatiti da svijet nije samo „naša slika svijeta“?