I ja sam igrao lopte (2)
Aarat 11 S

Photo: Filip Horvat

S ratom je došao kraj djetinjstvu

S ratom je došao kraj djetinjstvu u selu gdje sam rođen. Igru na podinama, velikim i malim, ponijet ću sa sobom u izbjeglištvo kao najljepšu uspomenu. Nekad mislim da nije bilo rata da bi mnoga moja prijeratna sjećanja iščezla. Ovako, prognan iz djetinjstva, po podrumima tužnih i napuštenih kuća bit ću prinuđen sanjati tih nekoliko godina prijeratnog odrastanja – nadomaštavajući ih kako ne bi popucala od rastezanja.

U početku, lopte nećemo nikako igrati jer je bilo opasno boraviti vani zbog granata i snajpera. Tek nekad poslije, tokom 1994., kada će u mjestu gdje boravimo zavladati privremeno primirje, počet ćemo se okupljati na ledini u naselju i od nje praviti naše prvo ratno igralište. Iako neravna i mala, dugo će nam služiti za igranje nogometa. S dvije bočne strane livada je bila ograđena zidovima iza kojih su bašče. Iza jednog gola bila je bodljikava žica i ulica, a iza drugog, nekoliko brežuljaka i na jednom od njih poljski klozet.

Igrali smo s čim smo stigli. Nekad su to bile odbojkaške, nekad košarkaške lopte, napuhane ili čak izdušene. Tek kad se počnu iz bijela svijeta vraćati naši očevi logoraši, dobit ćemo prve prave poslijeratne lopte. Pošto je ledina bila mala, igrali smo u ekipama od po dvoje ili troje igrača i golman. Nekad su s nama igrale i djevojčice. O nogometu tada ništa nismo znali jer nije bilo struje i sve što se dešavalo u svijetu prolazilo je iza mrtvih ekrana televizora koje smo zatekli u napuštenim kućama. I Svjetska i Evropska prvenstva. I Lige prvaka.

U jednu i drugu bašču često su nam upadale lopte. Vlasnik bašče s donje strane bio je mrk čovjek koji nije volio djecu pa smo vjerovali, iako to nikada nije napravio, da će loptu, ako je ugrabi, isparati nožem koji čuva negdje da mu se baš za tu priliku nađe pri ruci. Pravilo je bilo da se pravimo da je lopta i dalje u igralištu ako bi je ko slučajno nabio na njegovo imanje, kako bi šuter lopte imao više vremena da se snađe i preko zida uskoči u bašču, među redovima krompire nađe loptu, uzme je i s njom iz bašče iskoči. „Dodaj, dodaj“, derali bi se jedni na druge i krajičkom oka gledali vlasnika dok nešto radi oko svoje kuće. Naša graja je za njega bila znak da je sve kako treba, da je lopta u igri i da on ne treba brinuti. Često ne bi ni primijetio da je neko od nas uskočio u njegovo dvorište i nešto mu pogazio. Tek sutra ili za koji dan našao bi prelomljenu cimu, prilazio zidu i pitao znamo li slučajno, jesmo li možda vidjeli nekoga da je ulazio u njegovu bašču. „Mi nismo nikoga vidjeli“, govorili bismo gledajući ga direktno u oči. „A ako vidimo, odmah ćemo vam reći.“

Moj prvi pravi poslijeratni fudbal donio je daidža kad se vratio iz Danske u koju je otišao nakon što ga je iz logora izvukao Cveni križ. Jedan dan je samo bahnuo uz ulicu, s velikim sivim radiom na ramenu i s fudbalom pod rukom. Nisam siguran, ali čini mi se da je svirao Dino Merlin i da je tu jedinu kasetu daidža donio iz Danske gdje ju je od nekoga dobio i tamo njome liječio nostalgiju. Loptu smo odmah iznijeli na ledinu i zaigrali. Došla su i druga djeca i svi su htjeli dodirnuti pravi fudbal, kožnu loptu sašivenu od puno šestougaonih komada.

Prva važnija utakmica koju smo pogledali nakon što je konačno došla struja, bila je ona između Juventusa i Ajaxa u finalu Lige prvaka 1996. godine. Juventus je pobijedio na penale i tako stekao navijače u svijetu koji se upravo dizao iz ruševina. Poslije sam negdje pročitao da je baš sticajem tih okolnosti Juventus na ovim prostorima uvijek imao najviše navijača od svih drugih stranih klubova. I ja sam, tada, počeo navijati za Juventus i nikada – iako fudbal ne pratim – nisam mijenjao klub. A i danas, ako me neko priupita za koga navijam, ja im kažem „za Juventus“ i ispričam priču o prvoj velikoj poslijeratnoj utakmici. Prisjetim se sastava kluba iz tog davnog finala, spomenem sijedog Ravanellia, Peruzzia i Del Piera.

Te iste 1996. godine, u junu, kao učenik šestog razreda osnovne škole otišao sam na razmjenu učenika u Italiju. Tamo sam deset dana živio u jednoj talijanskoj porodici, imao svog talijanskog prijatelja Cosima i s njim i njegovim tatom Saveriom gledao utakmice Evropskog prvenstva. Ni jednu ne pogledavši s punom pažnjom i do kraja, tada sam shvatio logiku po kojoj navijam. Pošto su svi oko mene navijali za Italiju, ja sam odlučio da budem protiv. Tako je najčešće i danas. Čim su svi na strani jednog tima ja ispadam. I ne samo to. Mene mase toliko straše i uznemiravaju da ne mogu posvećeno i u miru gledati nogomet i u njemu uživati na način na koji to rade Gudžević, Jergović ili Dežulović. Dok čitam njihove tekstove, pitam se je li oni nogomet gledaju ili ga – kao muziku – slušaju… Možda bih i ja u nogometu uživao da nije one buke s tribina, da se nogomet igra negdje u nekim zatvorenim stadionima, bez navijača, i gdje su igrači kao u šahu ogrnuti mantilima tišine.

Iz Italije sam se vratio s tri postera. Na njima su bili Juventusovi napadači, Vialli, Del Piero i Ravanelli. Nakon povratka u naselju se odmah pročulo da sam donio postere pa su nam na vrata počela dolaziti mnoga djeca, čak i ona nepoznata – koju sam možda tek nekoliko puta vidio – i tražiti od mene da iznesem postere i pokažem ih. Njih nekoliko sjeli bi na klupu ispred kuće u kojoj smo tada živjeli i ja bih sramežljivo iznosio fotografije, razmotavao ih i pokazivao. Neki dječaci bi ustali i približili se, gledali bi dugo u igrače koji su na fotografijama obično bili u trku i s loptom, pa bi me upitali smiju li ih dodirnuti. One kojima sam mogao vjerovati da iz pakosti neće isparati postere dopuštao sam da svojim prstima dodirnu papir. Činili bi to polako, kao da je u pitanju malo dijete i oni ga diraju po tjemenu, tamo gdje mu kosti još nisu srasle i ispod je mozak. Posteri su u tom poslijeratnom mraku, u djetinjstvu bez televizora, novina, stripova i svega onoga što uz djetinjstvo ide – bili stvarno nešto veliko i vrijedno.

Cosimo kao i svi drugi dječaci koji su nas primili kod sebe u sklopu programa školske razmjene, trenirali su u lokalnom klubu. Među njima je bio najpopularniji i najbolji jedan mali dribler, čijeg se imena ne sjećam i koji je – a toga se dobro sjećam – imao onu frizuru „talijanku“. Bio je sitan i brz i ja sam ga tada gledao kao nekoga ko će jednom kad poraste igrati za veliki klub. Pošto mu se imena ne sjećam, možda danas i stvarno igra, kao igrač nekog Milana ili Intera. Te utakmice koju smo odigrali, mi dječaci iz postratne BiH protiv njih, dječaka iz nogometne velesile Italije – sjećam se kao ljepše uspomene. Pozvani smo bili na malo pomoćno igralište njihovog kluba, dobili smo dresove, našu svlačionicu – i prvi se put osjećali kao pravi igrači. Igrali smo i izgubili. Nismo se mogli fokusirati na loptu jer smo bili omađijani svjetlima reflektora pod kojima smo igrali, golovima koji su imali prave stative i prečku. Zatim pravim dresovima koje smo neprestano na sebi dodirivali kao da smo se milovali. Imali smo i sudiju koji je zajedno s nama trčao za loptom, kao i navijače, roditelje naših prijatelja koji su nas bodrili s tribina.

I poslije rata, kao i prije rata, nogometne lopte s kojima smo igrali redovno su dušile. I tada je, kao i prije rata, u naselju bio čovjek koji je jedini imao pumpu i kod kojeg smo odlazili napuhati loptu. Isto tako, bio je i onaj drugi, koji je jedini imao hemijsku olovku „na rastavljanje“ i čiji donji dio bi umetali u pipu i preko njega upuhivali zrak u okrpljenu dušicu. I poslije rata smo igrali do kasno uvečer, dok god bi se vidjela lopta, samo što nam više na igrališta nisu dolazili naši očevi koje je u međuvremenu postarao logor i koje više ni jedno nogometno prvenstvo nije moglo razgaliti. U njima probuditi davne djetinje snove, kada su i sami igrali lopte između četiri kamena – i maštali da postanu veliki igrači.

Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. bila je pretposljednja nogometna smotra za koju sam se pokušavao zanimati. Ni jednu utakmicu ne pogledavši od početka do kraja, pratio sam i pomalo navijao. Tada je rat sigurno bio iza nas i bili smo kupili naš prvi poslijeratni televizor. Otac ga je bio iznio ispred kuće u kojoj smo stanovali i stavio na stol gdje smo navečer gledali utakmice. Hrvatska je tada igrala dobro i uskoro se našla u polufinalu. Iako nije bilo popularno navijati za reprezentaciju s dresovima na kockice zbog svega što se izdešavalo u ratu, mnogima se na licu vidjelo da im je zbog uspjeha te reprezentacije ipak drago. Odjednom je nogomet postao i naš, i nisu ga više bile dostojne samo Njemačka, Nizozemska ili Brazil.

Posljednja nogometna smotra koju sam nastojao pratiti bila je Liga prvaka 1999. Finale između Manchestera i Bayerna utakmica je koju sam za malo odgledao do kraja. Baslerov gol na početku i bratova radost, koji je za Bayern navijao zbog Salihamidžića, držali su me dugo budnim. Onda sam zaspao i sanjao Gilgameša kojeg sam tih dana čitao za školsku lektiru. Ujutro sam se probudio i saznao da je pobijedio Manchester i da svijet ipak nije onakav kakvim sam ga sinoć ostavio. Da je, zahvaljujući Sheringhamu i Solskjæru, drugačiji. Za nijansu.

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5