Sa Bogoslovije u Komunističku partiju Francuske

Veliki dani uzvišenih ideja i snova izgleda da su zauvijek prošli. Otišli su sa ovog svijeta i veliki ljudi koje je ljubav za Jugoslaviju zadahnula da svoj um, duh i energiju posvete izgradnji boljeg i pravednijeg života svih Jugoslovena. Sanjali su da će jednom Južni Sloveni  živjeti u miru, bratstvu i jedinstvu, radovati se životu, stvarati, biti ponosni na Jugoslaviju i vjerovati u svoju budućnost… I nisu mogli ni zamisliti da će taj san biti prekinut i da će se Jugoslavija i samoupravljanje pamtiti samo kao lijepa prošlost i ostati kao možda najplemenitija ideja rođena u ljudskoj glavi.

Među sanjarima jugoslovenskog srca čija je težnja bila da se obogati narodni život i stvore uslovi za što bolji odnos društva prema čovjeku i društvenoj pravdi, bio je i Todor Vujasinović Tošo – student bogoslovije, pariski đak, filozof, član Komunističke partije Francuske, partijski radnik u Srbiji i Bosni i Hercegovini, robijaš u Sremskoj Mitrovici i Bileći, organizator ustanka 1941. godine u dobojskom kraju, publicista i pisac… U prvoj Titovoj vladi bio je ministar saobraćaja do 1951. godine, zatim predsjednik Odbora za saobraćaj Savezne narodne skupštine, predsjednik Mješovitog komiteta za privrednu i tehničku saradnju Francuske i Jugoslavije. U njegovom mandatu ministra i poslanika izgrađene su pruge Brčko – Banovići, Šamac – Sarajevo, Doboj – Banjaluka, Doboj – Tuzla i još mnogo puteva i nekoliko pruga u Jugoslaviji. Sa svakim korakom u životu bio je i ostao veliki čovjek i svoju filozofiju i rad usmjerio na jugoslovenske narode i sve svoje vrijeme posvetio izgradnji svijeta u kome će biti više znanja i morala.

Bio je to čovjek u čijoj su se duši našli revolucija i nada, ljubav prema Jugoslaviji, sa željom da se uvijek bude bolji, bolji danas nego juče.

U međuvremenu  Todor Vujasinović pisao je knjige memoarske proze i priče sa tematikom iz narodnooslobodilačke borbe. Često je posjećivao Doboj, Gračanicu, Maglaj i Tešanj – gradove u kojima je djelovao Ozrenski partizanski odred čiji je komandant bio, opštine u kojima će Jugoslavija poslije rata ulagati velike napore da se njihov privredni i kulturni razvoj što više unaprijedi.

Todor Vujasinović je rođen 1904. godine u Tešnju. Završio je studije bogoslovije u Beogradu. Odlazi zatim u Pariz, studira filozofiju i vraća se u Jugoslaviju kao član KP Francuske, radi na povezivanju i jačanju partijskih organizacija u Kraljevu, Užicu, Čačku i Kragujevcu, a godinu dana pred rat biva zatvoren i prognan u Bileću gdje su robijali Ivo Lola Ribar, Ivan Milutinović, Moša Pijade, Đorđe Andrejević Kun…

Logoraši u Bileći su imali horove u svojim ćelijama i često pjevali. Htjeli su da imaju  svoju pjesmu. Milan Apih, učitelj iz Celja, napisao je 'Bilećanku'', pjesmu koju su logoraši prvi put u gradu zapjevali 1. maja  1940. i zatim uvijek pjevali prilikom odlaska na kupanje u grad. To se dopalo omladini Bileće i tražili su riječi melodije koju su već bili upamtili.  Pjesma je bila napisana na slovenačkom, Todor Vujasinović ju je preveo na srpski ili hrvatski jezik. Tako je ''Bilećanka'' krenula u svijet i često je pjevana u Jugoslaviji sve do dolaska nazovi demokratije na ove prostore. Nedavno su je pjevali i građani u Zagrebu prilikom protesta zbog mijenjanja imena Trga maršala Tita.

- Drago mi je da čujem tu pjesmu, ona me vraća u dane kada smo pokušavali nešto da radimo i napravili prve korake u borbi za pravednije društvo, rekao je Todor Vujasinović u jednom intervjuu s  početka osamdesetih godina 20. vijeka.

Po izlasku iz logora, Todor Vujasinović počinje pripreme za borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika. Ustanak u dobojskom kraju nešto kasni u odnosu na početak borbe u Bosni i Hercegovini; 23. avgusta 1941. puca prva ustanička puška u Osječanima kod Doboja i zatim se oslobodilački pokret širi na opštine Gračanicu i Maglaj. Todor Vujasinović formira Ozrenski partizanski odred čiji borci nanose velike gubitke četnicima, ustašama, Handžar diviziji i Nijemcima.

U jesen 1943. godine pozvan je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Tito mu daje zadatak da sa svojim saradnicima tehnički pripremi i organizuje zasjedanja Zavnobiha u Mrkonjić Gradu i Avnoja u Jajcu. Njegov drug sa robije Đorđe Andrejević Kun izradio je grb nove Jugoslavije, odluke Avnoja su bile istorijske, u Jajcu je rođena nova, slobodna država koju su podržali tada najvažniji političari na planeti – Vinston Čerčil i Franklin Ruzvelt, koje slobodoljubivi svijet i danas poštuje i cijeni.

Odmah poslije oslobođenja, Todor Vujasinović neumorno kreće u obnovu zemlje. Svakodnevno putuje na nova gradilišta pruga i puteva, fabrika, škola i bolnica, čuva uspomene na svoje saborce, piše knjige… Bio je na čelu tima za izgradnju pruge Doboj – Banjaluka 1953. godine. U pripremi za izgradnju ove pruge bile su u opciji dvije varijante  trase. Izabrana je kraća i jeftnija – od Doboja preko Stanara, Dragalovaca i Čelinca do Banjaluke. U Tešnju su, međutim, smatrali da je pruga  trebalo da ide trasom prema ovom gradu i zatim preko Teslića i planine Borja do Banjaluke. I, naravno, optužili su Todora Vujasinovića da je izdao svoj rodni grad i usmjerio trasu isključivo kroz srpske krajeve, mada je najveća stanica, selo Dragalovci  naseljeno samo hrvatskim življem upravo na toj trasi. Prije kojih četrdeset godina, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine u Tešnju i visoki politički rukovodilac u Doboju, Alija Galijašević  istražio je ko je uticao na to kojim će pravcem biti građena pruga Doboj – Banjaluka.

- Dugo sam istraživao dokumente i ljude koji su odlučivali o trasi pruge, napisao je u svojim sjećanjima Alija Galijašević. Odluku je isključivo donijela struka kako je tvrdio glavni projektant pruge dr Uglješa Subotić i Todor Vujasinović nije se nijednom riječju miješao u predlog stručnjaka. Bila je to kraća i jeftnija varijanta, ali su nastale velike teškoće zbog nepredviđenih problema u izgradnji tunela Ljeskove Vode. Graditelje je posjetio i Josip Broz Tito i pohvalio napore neimara da narodu ovog inače zaostalog kraja poklone još jednu radnu pobjedu.

Prvi put sam vidio Todora Vujasinovića na njivi svoga oca Branka kada je kao savezni poslanik posjetio žeteoce i ručao sa njima, u hladu, pod jednim hrastom. Rekao je tada da seljaci treba da proizvode što više hrane kako ne bismo morali da dajemo velike pare za kupovinu pšenice ili kukuruza. Slobodna je i nezavisna ona  država koja proizvodi dovoljno hrane za svoje stanovništvo, kazao je  Vujasinović i ja i danas pamtim te riječi.

Drugi put susreli smo na izložbi knjiga u Osječanima koju sam pripremio u saradnji sa Narodnom knjižarom i Narodnom bibliotekom u Doboju.

- Plemenita su nastojanja da se knjiga približi narodu i posebno čitaocima na selu. Knjiga je duša naroda, rekao je tada Todor Vujasinović . Objavio je sedam knjiga: ''Kosorići iz Kusača'', ''Blagoje Parović'', ''Sećanja iz ilegalnog partijskog rada u Beogradu'', ''Ozrenski partizanski odred''(dva izdanja), ''Mučne godine'' ''Neznani'', ''Jabuka na vojničkoj karti''. Naš novi susret bio je poslije mog prikaza njegove knjige ''Mučne godine'' u kojoj opisuje vrijeme robije u Sremskoj Mitrovici i Bileći. Tada sam kao mladi novinar u listu ''Glas komuna'' razvukao  tekst na cijelu stranicu.

- Nemoj pisati tako duge tekstove. Čitaoci ne vole novinarske kobasice, bio je u pravu i dobronamjeran Todor Vujasinović.

Tri-četiri mjeseca pred njegov osamdeseti rođendan, 1984. godine, predložio sam Pavlu Stanišiću, urednika časopisa ''Značenja'' u Doboju da pripremimo nekoliko tekstova o Toši, njegovom revolucionarnom i književnom radu. Predlog su prihvatili i Hamdija Pozderac, tada predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine i Ferhad Kotorić, Dobojlija, član Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Organizovan je naučni skup o životu, radu i književnom stvaralaštvu Todora Vujasinovića i o tome objavljen poseban broj časopisa ''Značenja''. Nekoliko dana poslije tog skupa na moju adresu u Doboju stiglo je kratko pismo iz Beograda u kome je bila zahvala za ideju i učestvovanje na simpozijumu.

Kada sam prije nekoliko godina potražio taj broj časopisa u Narodnoj biblioteci u Doboju, nije ga bilo među knjigama, a nisam vidio ni knjige Todora Vujasinovića. Iznenađenje je stiglo iz Tešnja – objavljena je 2014. godine knjiga priča Todora Vujasinovića pod naslovom ''Razgovor pod jabukama'' koju je priredio Amir Brka u izdanju Centra za kulturu i obrazovanje. 

- Pred nama je iznikao pisac psihološke proze s tematikom dominantno vezanom za Drugi svjetski rat i partizanski pokret, napisao je u svojoj recenziji Enver Kazaz, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, književni istoričar i kritičar, pjesnik i publicista. Nemalo je iznenađenje da visokopozicionirani pripadnik komunističkog pokreta Todor Vujasinović ne slijedi nalog ideologije nego vlastitu umjetničku viziju u kojoj ponire u ljudsku psihu.

Todor Vujasinović je umro u Beogradu 1988. godine i sahranjen u Aleji velikana. U Doboju je po dolasku nacionalista na vlast nekoliko godina bio zaboravljen; izbrisana je ulica sa njegovim imenom. Ipak, zalaganjem nekolicine učesnika NOR-a, Doboj sada čuva uspomenu na čovjeka koji je mnogo doprinio njegovom razvoju. U Parku narodnih heroja postavljena je bista Todora Vujasinovića. Samo nekoliko metara dalje moja nekadašnja i, srećom, sadašnja Ćuprijska ulica desetak godina zvala se – Ulica đenerala Draže. Nedavno je vraćen stari naziv ove ulice – Ćuprijska, po Ćupriji, gradu u Srbiji koji je zajedno sa Celjem iz Slovenije bio grad pobratim sa Dobojem. A još nešto dalje nalazi se Ulica Cvijetina Todića, komandanta Ozrenskog četničkog odreda čiji su pripadnici zaklali Tošinog saborca, narodnog heroja Todora Panića iz Gračanice. Četnici su ubili i Ismeta Kapetanovića, Nijemci Simu Lukića, ustaše  i pripadnici Handžar divizije Refika Bešlagića, Josipa Jovanovića i Miloša Kupresa, pet narodnih heroja, boraca Ozrenskog partizanskog odreda, čije se biste takođe nalaze u Parku narodnih heroja u Doboju. Povodom Dana ustanka naroda dobojskog kraja, 23. avgusta 2003. godine  na kubusu Spomen-kosturnice Tošinih partizana, upisano je da se grad sjeća i 111 ustanika koje je Ustaški prijeki sud u Doboju u septembru 1941. osudio na smrt.

I dok se na početku 21. vijeka snijegom i mećavom zasipa sve ono što je bilo vrijedno, dobro i lijepo u Jugoslaviji, u moje sjećanje dolazi davno vrijeme u kome se rađaju ideje, pršti snaga, a jugoslovenski čovjek sanja, radi, radi, veseli se i raduje  životu i danas i  sutra. To davno vrijeme bijaše u Jugoslaviji, zemlji koja je bila jedan od najvećih kulturnih i ljudskih eksperimenata u istoriji.