Nova knjiga Jagode Kljaić
Acbra 06 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Sa druge strane štreke

U uvodnom tekstu Jagoda Kljaić, piše: „Za deset-dvadeset godina malo tko će razumjeti navedene riječi i mnoštvo drugih a još danas poznatih nam. Nije nemoguće da će za nekoliko stoljeća neki novi Milorad Pavić pisati također novi Hazarski rečnik u kome će Hazari biti Srbi sa Banije, iz Like ili Korduna. Ili da će za osamdeset godina, možda, također neka nova Isidora Sekulić napisati tekst pod naslovom: Banijski jezik, kao što je prava Isidora pisala o Bosanskom jeziku sad već davne 1936. godine. I hoće li uopće za stotinu godina postojati knjige i bilo kakvi pisani tragovi, kad nam proroci nauke i tehnologije predviđaju preseljenje ljudi na neku novu planetu na kojoj će i organizacija života biti nama nepoznata? Bez obzira na takva predviđanja nedaleke sutrašnjice, riječima kojima doslovno prijeti ubrzano nestajanje u zaboravu, kako koji starac i starica odu s ovog svijeta, ostaje posljednja nada: zapisati ih, trajno spremiti u prozu, poeziju, rječnike, leksikone, u knjige ili na novinske i internetske stranice. Sasvim je svejedno na koji način i tko će ih u kojoj formi objelodaniti, hoće li to biti odmah ili za deset godina, one moraju biti zapisane, kao okosnica kulturnog naslijeđa jednog naroda koji na jednom prostoru nestaje.“

Recenzije o knjizi, objavljene kao njen sastavni deo, pisali su prof. dr. Dušan Marinković sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. Dušan Ivanić sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Oni, o knjizi, među ostalim, pišu:

Marinković: „U ovom slučaju radi se o kompoziciji od 100 pjesama, čime se priziva simbolička tradicija evropskog kulturnog kruga, dakle tradicija okruglog broja! – ne proizvodi li se time snažno markiran aspekt svijesti o svojevrsnoj dovršenosti, zaokruženosti, uokvirenosti kad se „radi“ s brojem 100? Impresivan je i broj stranica Rječnika – uključeno je oko 1 000 leksikografskih jedinica s objašnjenjima … I upravo u tom prostoru iskustva pjesme, snažno, markantno i nenadomjestivo nastupa jezični eksperiment zbirke – štokavski poddijalekt, osebujan štokavski idiom koji prkosno i samosvjesno ignorira i izaziva uobičajene a stilistički i afektivno nemarkirane izričaje na književnojezičnom standardu, jezik/govor kojim jedva da više iko govori, osim lirska svijest ove zbirke. Jedan oformljen jezični svijet, neponovljiv u svom očitovanju. U tom kontekstu se afirmira stvaralački i pjesnički potencijal tog jezika/govora, osobito kad ga se postavi u okvire pjesničkih jezika u hrvatskoj književnoj zajednici, jer je dijalektalna književnost u Hrvatskoj razvijena i posjeduje impozantnu infrastrukturu koja takvu proizvodnju prati i podržava, dakle književnost na čakavskom i kajkavskom dijalektu, ali ne i na štokavskom, odnosno štokavskim govorima u Hrvatskoj. Štokavski dijalekti korišteni su uglavnom kao aspekti karakterizacija likova u prozi i drami, ali ne i u poeziji. U tom smislu zbirka Sa druge strane štreke predstavlja ne samo osvježenje nego ukazuje na neistraženo polje stvaralačkog iskustva. Međutim, i u kontekstu srpske pjesničke tradicije realizirani jezik jest neponovljiv upravo zato što se u štokavskim dijalektalnim govorima/jezicima eksperimentiralo i eksperimentira, ali ne sa dijalektalnim govorima Srba u Hrvatskoj. Ipak, niko tako izazivački ne koristi tolik broj arhaičnih, lokalnih, personalnih, porodičnih izraza kao što to čini Jagoda Kljaić, odnosno njezin lirski ja zbirke.“

Ivanić: „Rijetke su knjige dijalektalne lirike s područja standardnog štokavskog govora. U prozi ima dosta takve građe, u kojoj se prenosi živ govor lica (likova) s određenog područja, ali u poeziji takvih je tekstova malo. Lirika je nekako išla za normativnim jezikom ekavskog ili ijekavskog izgovora … Vrlina pjesama Jagode Kljaić u tome je što spajaju izvoran govor, koji je već decenijama u nestajanju, kulturno-civilizacijske okvire takvog govora i lirski duh. A lirski duh je univerzalan, moglo bi se reći i nezavisan od jezika, vezan za opšteljudske emocije, čežnju, ljubav, strah, želju, radost, susret, samoću, doživljaj pejzaža ...  Višeznačan smisao naslova Sa druge strane štreke govori i jezički (štreka, stari varvarizam za prugu), i simbolički (s druge strane našeg vremena, preko neke granice itd.), i stvarni (prelaz, na onoj strani), gdje je nešto drugo nego „na ovoj strani“. Prelaz, distanca, neizvjesnost, nešto drugačije i nešto drugo. Oko toga „prelaza“ ili te „štreke“ autorka je isplela vijenac slika, scena, lirskih stanja služeći se jezikom svoga „ja“ ili svoje lirske junakinje, koja govorom objedinjuje sva vremena koja je prošla … Dakle, osim izrazite jezičke inovativnosti i, moglo bi se reći, eksperimenta, osim jezičke dokumentarnosti (unošenje riječi koje nestaju s generacijom koja odlazi iz života; rječnik na kraju knjige), ovaj rukopis je lirska panorama ženskog bića i života žene/djevojke u starom, već izgubljenom prostoru krajiških Srba.“

Knjiga je do sada predstavljena u autoričinoj rodnoj Glini, u Zagrebu, Beogradu i Subotici.

MOJ ĆAĆA NA DREŠU

Izučio je i položio lanjske godine

na pûpavcu je zanat ispeko

kaže nije neka škola more svako

a ja ne mislim baš tako

zašto onda od mojije drugova

ćaće ne voze traktora.

 

Objasnio mi je

da ga dânma viđet neću

možda me samo noću

razbudi njegovo hrkanje

pred svitanje.

Poslije toga neću zaspîvat

među plàte ću sebe posakrivat

bruj traktora osluškivat.

 

On ne zna moju tajnu

da u školi propitam

đe je žetva toga dana

koje selo je na redu

pa ako nije predaleko

sve nekud poprijeko

preletim do gvozdene bube

samo je izdaleka glêdim

ne smije ćaća znati

on mora pravac ùperti

durk-marš i natrag

pa jòpet durk-marš

nečiji je urod

zadružni je traktor.Oćemo l mi doći na red

prije promjene vremena

propašće nam ljetina

svaku veče mati pita

počela b pripremati aljdemaš.

 

Ne briga mater za traktor

pozna ona svog čojeka

odavno je poludio

za njenim mirisom

pokošenog sijena

najmiliji s mu žitni plodovi

šuštavi snopovi

čvrste stožine

osunčani stogovi

puni badnjevi

poslagani varićaki

jaki kominjači.

 

Pa kad moj ćaća

posred našeg gumna

sjedne na crveni dreš

i objavi početak mašînanja

žeteoci zapjevaju

oblaci se raskinu

vjetrovi potpomognu

rastu kàmare slame

pljeva avlijom leprša

 

njive su naša svetinja

pjeva ćaća sa zrnima.

 

U SNAJE MI ŠÙVAKA

 

Pravo m je dobra snaja

ni sama ne b sinu bolju izabrala

bilo me strâ koju će trevti

oće l ga kaka loša šćorlati

voli se on začikavati

bedevisati i snâtriti

vavjek sam se bojala

da kojoj dijete ne napravi

nije u njega džabe

špic-namet barabe

sa ovom se baš šikuje

svi i glêde svake srijede

kad na sajam pođu

on zađene duvankesu

njoj đinđe oko vrata

svima za oko zapanu

 

snajka m je vrijedna i uredna

gaće joj se kaj labudovi bijele

čarape joj cijele

a štrumpajzlini čvrsti

nema majci da štogod popusti

 

jedina je u nje mana

što joj glavna ruka šùvaka

čega se god màši promaši

nàmjesto da ulije ona izlije

oće dovatti ono ispane

da će zagrabti samo raspe

ona b da dokuči pa srûči

sve joj snenaruke i naopačke

mi u smîj ona se rasplače

 

i uvje se nabrunji

kad splačne nosi svinji

nešto s joj mrski krmci

 

dosta i čekala dok nije prozborla

 

nijesam došla

da u kući smrdim

ako ć u svinjac

neć u krevetac

sin nek vam odabere

voli l više debele praščiće

il mojije ruku milovanje

 

ispod ponjave nema šùvake.

Oceni 5