Priča o mom životu: Kako sam uspeo (6)
Karl Malden

Stari prijatelji: Karl Malden i Marlon Brando u filmu Jednooki Džek

Photo: www.imdb.com

Sa Marlonom Brandom u vesternu “Jednooki Džek”

Na sreću Drvo za vešanje je snimano tokom leta. To je značilo da će Mona i devojke sa mnom provesti nekoliko meseci u Los Anđelesu (manje tri nedelje, dok sam snimao u Vašingtonu). Uspostavili smo praksu da iznajmimo kuću u Los Anđelesu, svaki put kada sam snimao film u tom gradu. Ukrcali bismo se na Tventit senčuri limited, na Grand central stanici i započeli put obilazeći državu, prešli bismo na Super čif, u Čikagu, nadajući se da će voz iz Albukerkija dovoljno kasniti kako bi devojke mogle da kupe sombrero sa perlama ili tkanu torbu za novčiće od Indijanaca, koji prodaju svoju robu. Devojke bi dobile priliku da vide svoju državu iz vagona, umesto iz aviona, sa visine od deset hiljada metara.

One-Eyed Jacks: Marlon Brando, Karl Malden, Katy Jurado i Pina PellicerNaravno, nije svaki film sniman tokom leta. Vratio sam se u Njujork, u želji da neko vreme ostanem u jednom mestu, odlučan da malo više biram, a ne da prihvatam prvi film koji mi ponude. Želeo sam da ostanem kod kuće sa svojom porodicom. Kako je sudbina odredila, moje najbolje planove promenio je jedan telefonski poziv. Marlon je zvao i rekao da radi na filmu u kome postoji uloga za mene. Pristao sam bez čitanja scenarija. (Mislim da je to bio jedini put da sam to uradio i mogu da dodam da mi je telefon kojim slučajem zvonio sutradan i da je zvao Marlon sa istom ponudom, moj odgovor bi bio potpuno isti.)

Mladi popularni režiser Stenli Kjubrik bio je veoma kratko u projektu; brzo je odustao tvrdeći, koliko se sećam, da su „kreativne razlike“ razlog za to. Mislim da se uspaničio (veoma razumljivo) zato što scenario nije imao kraj, a bili smo veoma blizu početka snimanja. Bili smo spremni i svi na svom mestu, osim režisera. Studio, „Paramaunt“, je obavestio Marlona da će morati da preuzme i taj posao. Složio se, ali je tražio par meseci, kako bi doradio kraj. „Paramaunt“ je to odbio, insistirajući na tome da se odmah počne. I tako smo započeli snimanje Jednookog Džeka.

Rediteljski debi Marlona Branda: Jednooki DžekVideo sam Marlona jednom kako režira scenu u Glumačkom studiju, tako da sam imao puno poverenje u njega. Bio je okružen najboljim ljudima; sve što se tiče produkcije bilo je vrhunsko – kamerman, kostimograf, cela ekipa... Uklopilo se to što je Marlon bio režiser, jer je taj film bio njegova vizija. On ga je takođe producirao i pomogao oko pisanja scenarija; doneo je „palicu i loptu“, pa smo svi bili spremni da igramo po njegovim pravilima.

Najbolje od svega bilo je da niko nije morao da požuruje Marlona. Za razliku od toga kada sam ja režirao, nije ga uopšte brinulo kada bi ljudi iz kancelarije počeli da mu dišu za vratom. Angažovao je veliki broj glumaca sa B vestern liste, među njima i Pinu Pelicer, iz Meksika, koji nikada prethodno nisu igrali u filmu. Marlon je imao ogromno strpljenje sa njima i bio je odlučan da sa svojom ekipom radi koliko god je vremena bilo potrebno, uključujući tu i sebe.

One-Eyed Jacks: Karl Malden i Katy JuradoSećam se dana kada smo snimali scenu na plaži, kada on proučava svoju razbijenu ruku, pokušava da je koristi, ali ne može. Hteo je da talasi nalete i udare u stenu. Plima je učinila nešto drugo, tog jutra nije uopšte bilo talasa. I Marlonov koproducent, Frenk Rosenberg, i pomoćni režiser su predložili da snimamo drugu scenu.

 „Ne“, Marlon je rekao. „Saznaj kada će se plima promeniti.“ Javili su da ćemo morati da čekamo do podneva – u najmanju ruku. Čekali smo. Tri sata kasnije talasi su udarali o te stene i Marlon je dobio scenu kakvu je želeo, jednu od najspektakularnijih u tom filmu.

Kao što sam rekao, jedna od najvećih radosti u radu sa Marlonom bio je konstantni izazov. Do tada sam već naučio da sa njim očekujem neočekivano. Došao je dan kada smo snimali scenu bičevanja, u kojoj lik koji sam igrao, Dad Longvort, jednom za svagda objašnjava Riju, liku koga je igrao Marlon, ko je šef. Probali smo nekoliko puta, a Marlon me je terao da ga stvarno udaram bičem dok se dobro ne oznojim. Marlon – uvek glumac pre svega – konačno je uzeo bič od mene da mi pokaže šta je tačno želeo. Počeo je da bičuje toliko jako da je posle nekoliko minuta ispustio snažan jauk. Iščašio je rame. Čekali smo da dobije lekarsku pomoć a onda smo nastavili sa scenom.

Slim Pikens je vezao Marlona kao vepra za ogradu i ja sam počeo da ga bičujem. (Sa mog mesta izgledalo je kao da ga bič dodiruje; naravno, nikada nije.) Bilo je vruće tog dana a ja sam nosio kompletnu šerifsku uniformu. Nije prošlo dugo pre nego što sam počeo da se preznojavam, za čim je Marlon žudeo. Scena je od mene zahtevala da došetam do njega tamo gde je bio zavezan preko ograde, i kažem: „Sada da vidimo od čega si napravljen.“ Izgovorio sam tu rečenicu, a onda je Marlon napravio jednu od njegovih patentiranih pauza, pogledao me je u oči i pljunuo mi u lice. To nikada nije uradio, niti je nagovestio da će uraditi ni na jednoj probi. Posle šoka prva stvar koja mi je prošla kroz glavu bila je da ja ne želim da budem taj koji će prekinuti scenu. Nisam ništa rekao.

Pogledao sam ga i rekao: „Pa, to je veoma dobar početak“, a onda se vratio na svoje mesto i ošinuo ga bičem. Marlon mi je kasnije rekao da je stezao ogradu, kao da mu život od toga zavisi, misleći: „Šta će dođavola Malden sada uraditi?“ Mislio je da neću stati na svoje mesto i stvarno ga nekoliko puta udariti. (Razdaljina je bila tačno izmerena, računajući bič od tri i po metra i skoro metar mog domašaja.) Ali nikada nije viknuo „Rez!“ Kao režiser, to je mogao da uradi, ali on je samo visio na toj ogradi i čekao je da bičevanje počne.

Bivši razbojnik postaje šerif: Karl Malden kao Dad Longvort u filmu Jednooki DžekKao režiser, Marlon je imao njuh za glumce koji se čak preneo i na statiste. Mora da je unajmio preko dve stotine statista za scenu zabave, sve profesionalce. Drugog dana snimanja te scene primetio sam da je išao okolo od statiste do statiste i privatno pričao sa svakim od njih. Dodeljivao je svakom statisti kategoriju: „Ti si A. Ti si B. Ti si C.“ Onda bi im rekao, „Zapamti to.“ Kako je dan napredovao oni su uzbuđeno poredili svoje klasifikacije, ali Marlon nikada posle toga nije pričao o grupama.

Sledećeg dana prešli smo na scenu oko bunara. Dok smo Marlon i ja iscrtavali akciju, zadirkivao sam ga: „Šta sam ja, Marlone? Mogu li da budem B? Hoćeš li da mi daš B?“ Konačno sam ga pitao šta je to sve, dođavola, trebalo da bude.

Rekao je: „Posmatrao sam statiste tih nekoliko dana snimanja i nisu mi ništa pružili. Ništa. Pa sam pomislio da će mi dati malo više ako bi verovali da ću od njih tražiti da urade nešto posebno.“ Nikada im to niko nije tražio, naravno, ali njegovo instinktivno razumevanje psihologije je dalo rezultate.

Rio i Dad Longvort: Marlon Brando i Karl Malden u Jednookom DžekuI pored svih pritisaka sa kojima je Marlon bio suočen na snimanju Jenookog Džeka, ili možda upravo zbog njih, Marlonova težina je počela nekontrolisano da raste. Imao je veličanstvenu garderobu, dizajniranu za njega i izgledao je super na početku snimanja, ali ne zadugo, morao je da naruči novu garderobu. Odsedali smo u motelu zvanom „Zaintrigiran“ (The Tickled Pink), u Montreju, nedaleko od prelepog hotela sa četiri zvezdice zvanog „Hajlends in“, koji je služio hranu. Sećam se jedne noći kada je Marlonu jednostavno bilo dosta njegove hrane. Naručio je sve duplo, onda pitu a la mod, a na sve to je dodao ceo litar mleka. Jednostavno ga više nije bila briga koliko jede. Borbe koje je vodio sa studijom bile su veoma teške, pa mu je možda bio potreban relaks, možda je to bila hrana.

Marlon je iskreno želeo da ovim filmom kaže nešto o ljudskoj prirodi – da nijedna osoba nije potpuno dobra ili potpuno loša. Ništa što se tiče ljudi nije potpuno crno ili potpuno belo; sve je u nijansi sive. Svi imaju dve strane i možda pokazuju samo jednu, kao Jednooki Džek, ali druga strana i dalje postoji. Formulisati ovu temu u vesternu, gde crni i beli šešir tradicionalno definišu likove – karaktere, učinilo je to mnogo fascinantnijim. Marlonov pristup je plašio studijsko rukovodstvo, koje je imalo zadatak da prati reakciju javnosti i zaključilo da javnost to neće shvatiti.

One-Eyed Jacks: Marlon Brando, Karl Malden, Katy Jurado i Pina PellicerNaterali su nas da promenimo dve teške scene, čime su, verujem, iskasapili film. U originalu, moj lik Dad, trebalo je da bude jedini lik koji je govorio istinu u svakoj situaciji. U konačnoj verziji lagao sam Rija u sceni u kojoj se pojavljuje posle pet godina. Učinili su lik Dada jasno teškim. Zbog odluke Studija bojkotovali smo snimanje, skoro mesec dana. Marlon je to teško primio, zbog njegovog pristupa priči. Ali, konačno, postalo je očigledno da Studio neće hteti da popusti, i sa tim, Marlon je izgubio kontrolu nad filmom.

Do trenutka kada smo počeli da snimamo kraj, koji je od početka bio problematičan, nije bilo mnogo borbe, jer je Studio hteo da ga učini „srećnim“ (ili barem „srećnijim“). Originalni kraj bio je stvar grčke tragedije za mog lika, Dada, koji slučajno upuca svoju ćerku, dok jaše sa Riom iz grada. Trebalo je da je Rio nosi na rukama nazad na gradski trg, njeno beživotno telo kao simbol svih njihovih obmana.

U novoj verziji kraja Rio napušta grad oproštajnim govorom, koji počinje rečima: „Tražićeš me u proleće...“ Iako smo verovali da smo napravili dobar film, to nije bio inoviran vestern, iako smo se nadali da smo snimili novi klasik, kakav smo želeli.

Od početka do kraja snimanja prošlo je dugih šest meseci (neobično dug raspored snimanja za to vreme).

Mislim da sam video svoju porodicu samo jednom tokom tih dugih šest meseci, kada sam imao pauzu i odleteo kući na nekoliko dana. Na neki užasan način ta kratka poseta delovala je usiljeno, kao kad nadoknađujete susret sa dalekim rođacima. Mila mi je zabrinuto pričala o svemu što se dešavalo u školi, a Karla me je naterala da sednem u dnevnoj sobi da bi mi demonstrirala kako je naučila da preskače i pucka prstima. Poruka je jasna i glasna: mnogo toga sam propustio.

U rediteljskom ostvarenju Marlona Branda: Karl Malden i Sheryl DeauvillePrvi put, Mona i ja smo počeli ozbiljno da razgovaramo o mogućnosti selidbe za Los Anđeles. Nisam više mogao da poričem da mi je tamo posao. To je teško zamisliti sada, ali ako me je potpisivanje ugovora za film mučilo, selidba za Holivud je bila još mučnija.

Bez obzira na sve to, kada sam se vratio u Los Anđeles odmah sam počeo da tražim kuću. Prvo sam morao da prihvatim mudrost kupovine kuće, jer je to bila užasavajuća ideja za mene, pošto sam ceo svoj život bio podstanar. Potraga za kućom značila je neospornu predaju Los Anđelesu. Ali koga sam ja to zavaravao? Nisam radio u Njujorku više od dve godine. Našao sam kuću... koja se nikome nije dopala. Vodio sam svakoga koga sam znao u Los Anđelesu i proveo ga kroz kuću – uključujući Moninog ujaka, mog dragog prijatelja Aub Cerka; baš sve i svakoga – i nikome se nije dopala. Ali pokušao sam da je sagledam iza crvenih tapeta i prepoznao sam u njoj potencijal. Mona je na kraju doletela za vikend i, hvala bogu, složila se sa mojim izborom. Kada smo završili sa snimanjem Jednookog Džeka, mi smo već posedovali kuću, a snimanje filma je okončano u leto 1959. godine.

Priča o izdaji: Karl Malden i Marlon Brando u Jednookom DžekuNekoliko meseci pošto što smo se uselili, Marlon nam je došao na večeru. Pogledao je kuću i rekao: „Znači, ovo je kuća koju je Džek izgradio.“

„Da, jeste.“

I Mona i ja od tada živimo u njoj. To je kuća gde se naši dragi prijatelji okupljaju svakog 31. decembra, u susret novoj godini. To je kuća u kojoj su naše ćerke odrasle i gde su se obe udale. To je kuća gde su naše tri unuke došle na nebrojane čajanke posle škole. To je kuća gde cela porodica, sada devetoro nas, sedi oko tog starog stola za ručavanje, od borovine, i čekamo Monu da počne da se kikoće. Mi je uvek zadirkujemo jer, kao satni mehanizam, ona počne da se kikoće na kraju svakog porodičnog obroka. Mislim da je to zbog toga što kada gleda taj stari sto koji je zauzimao skoro polovinu naše dnevne sobe u našem malom Njujorškom stanu, ne može da veruje koliko daleko smo dogurali i koliko smo srećni što i dalje imamo porodicu oko sebe.

To je naš dom.

(Nastaviće se) 

Oceni 5