Sa vjetrom u lice

Baš zbog tog velikog duga, zbog tog velikog prijateljstva prema Milanu Mladenoviću, premda ga nikada nisam upoznao, osjetio sam potrebu da pokušam demistificirati tu magijsku formulu po kojoj je nastala muzika benda Ekatarina Velika. Potrebno je napraviti nekoliko uvodnih zapažanja kada je u pitanju muzika jugoslavenskog novog vala – što je pokret unutar kojeg se bend Ekatarina Velika ostvario. Umjetnost je stara koliko sam čovjek, ona čovjekov put na zemlji prati kao ona misteriozna, vješta pantera, o kojoj je govorio Miroslav Krleža – koja se svojim savitljivim kretnjama uvijek kreće ispred čovječanstva. Bilo da je ispred, ili uporedo – umjetnost je baš poput te savitljive pantere. Ta pantera „mijenja oblik kao vidra“ – što su stihovi jedne pjesme Ekatarine Velike.

Tako dolazimo do duha Vremena: „Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme“ – glase stihovi pjesme Platforme, benda Ekatarina Velika. O čemu se radi? Potrebno je poznavati razvoj gradova nakon Drugog svjetskog rata, što je svoju kulminaciju na jugoslavenskom prostoru doseglo sedamdesetih i osamdesetih godina, sa ekspanzijom socijalističke gradnje i nastanka sasvim novih gradova – jedne sasvim nove arhitekture. Ona traje i danas, premda je od tih vremena prošlo trideset godina. Nikada kasnije se nije u tolikoj mjeri gradilo, odnosno, prije bi se moglo reći da se više rušilo, nego što se gradilo – ako uzmemo u obzir jugoslavenske ratove. A muzika Ekatarine Velike je samo blistavi primjer tog duha koji je sazrijevao i oblikovao se na betonu jugoslavenskog socijalizma.

Može biti da je najpoznatija pjesma  Ekatarine Velike – Par godina za nas. Bilo je to suočavanje sa ambisom i sunovratom jedne realnosti (Moj prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde), krik u provaliju bez dna. U tom vrtlogu je nestala i Ekatarina Velika, baš kao i sama jugoslavenska priča pretvorena u ruševine. Njih je usisala centrifuga istorije. Ali, na tim ruševinama je rođena nova generacija mladih ljudi, kojoj i sam pripadam, djeca koja su pronašla muziku Ekatarine iz nekog drugog prepotopnog vremena. Ta muzika ne samo da je preživjela razaranje, već je vrijeme potvrdilo njenu vrijednost. Pjesme Ekatarine su poput ovisnosti: one nam govore da je sve ono o čemu se u njoj govori proživljeno, da nije izmišljeno, da nije nastalo u sintetičkim kompjuterskim laboratorijama zvuka. Baš kao kristal na zaleđenom prozoru, rascvjetan na jedan prelijep i neponovljiv način, u slučaju Ekatarine Velike, duh je upio i sačuvao suštinu  jednog iščezlog, ali nezaboravnog vremena.                   

Stvaralaštvo svakog ozbiljnijeg umjetnika se sastoji, sasvim jasno, od nekoliko različitih faza u nizu, što važi i za Ekaterinu Veliku. Međutim, to se ne odnosi samo za članove benda koji su stvarali muziku, to važi i za slušatelje, jer i oni prolaze skupa sa njima kroz različite životne etape. Tako je za mene, recimo, pjesma Iznad Grada imala jedno značenje u ranim dvadesetim godinama, kad sam se prvi put susreo sa naličjem grada, sa svjetlima koja su se prelivala dok sam ih posmatrao kroz stakla autobusa, sa bojama semafora, koje su se razlivale, curile... Sasvim drugo značenje je imala na početku tridesetih godina, kada sam prevazišao jednu veliku krizu identiteta. U ranoj mladosti sam često maštao o bijegu u neke druge, sjeverne gradove, sanjao sam o tome da nekada u svitanje stojim na uzvišenju iznad grada, iznad mora tinjajuće svjetlosti... Moj grad mi je bio previše uzak, stezao me je previše, sputavao mi korak, mislio sam da ću negdje drugo naći slobodu. Moj grad me je uvijek vraćao onome od čega sam htio da pobjegnem. Ako sam negde stigao bilo je to iznutra – glase stihovi Milana Mladenovića. To je velika istina. Čovjek od sebe ne može pobjeći, gdje god dođe, sve aveti idu s njim – suočavanje sa sobom se odvija iznutra.

Tako sam jedne noći, pred svitanje, ustao mnogo ranije. Svi su drugi spavali, grad je nijemo ležao u dolini. Tamni Grad u Carstvu Tišine. Bila je to slika bez zvuka. Samo tinjajuća gradska rasvjeta u svitanje. A nebo iznad planinskog masiva je modrilo. Bilo je to Sarajevo u dubokoj noći – isti onaj grad koji sam posmatrao kroz sve životne etape... Ali, tada je bilo potpuno drugačije: osjećao sam se kao da posmatram neki američki grad na Pacifiku. Tada sam se sjetio pjesme Ekatarine Velike – Iznad Grada. Biti iznad grada, u jednoj fluidnoj zoni – koja je više okrenuta prema nebu, nego što je pripijena uz gradski beton. U ljetni sumrak, kada smo sjedili na toplom betonu, a iznad nas modro je nebo pritezala borova šuma, sa televizijskim Repetitorom na Trebeviću, a pod nama se u ljubičastom sumraku palila rasvjeta grada...

Potom nekoliko pjesama sa posljednjeg albuma Milana Mladenovića, kojeg je snimio sa Mitrom Subotićem Šubom u Brazilu. Nije mi mnogo toga bilo jasno u mlađim danima: razjapljena usta Zagrobnog Svijeta i Disanje Anđela, sve mi je to bilo još mnogo udaljeno. Bio je to Svijet na Okeanu, na koji su se spustile neke druge Realnosti – gdje su se miješali zvukovi uporednih Svjetova. Ali sve je to vrlo brzo i mene samog stiglo, stigla su ta Ljeta u Crvenoj Svjetlosti, kada je nebo proželo zemlju... Bilo je to puno spoznavanje dubine posljednjih pjesama Milana Mladenovića, prije nego što je i sam prešao granicu, prije nego što je napustio ovaj svijet. Njegova muzika posjeduje neku duboku žicu, korijen koji crpi iskonsko iskustvo iz magnovenja nastanka svijeta, spajanje nespojivog... Muzika Milana Mladenovića je upravo to – Most između Svjetova.

Na primjeru muzike Ekatarine Velike se otvara još jedan vrlo bitan, presudan problem – a to je odnos između Zla i Umjetnosti. Prava Umjetnost ne spava, ona se suočava sa Zlom – pokušava ga upiti, potom preobraziti suprotnim principima. Sasvim jasno, vidimo da je Ekatarina Velika bila u toj misiji: „Promeniću svet do kraja pesme“  glase stihovi numere Sinhro.

Muzika Ekatarine Velike kreće se rubom, tamo gdje ključaju magma i lava Svijeta. O tome je pisao Danilo Kiš – u Savjetima mladom piscu. On govori da umjetnost nastaje iz te magme i lave Svijeta, u vrtlogu prvobitnog haosa, i savjetuje mladog pisca da se kloni istina akademskog tipa, jer su osmišljene u cilju vlastitog održanja...  Međutim, te akademske istine ne zahvataju bunar koji ključa, ni kotao nabijen parom – a upravo je to prava magma, lava Stvarnosti. Tu niko ne prolazi bezbolno. Upravo je u takvo vrelo uronjena muzika benda Ekatarina Velika.

(NASTAVIĆE SE)