Šaban Šarenkapić: Očevi rukavi

Nikada me dragi otac nije zagrlio

Strog kao bezrukost

Od kuće je

Odlazio uvijek s paltom

Prebačenom preko ramena

Prazni i pusti očevi rukavi

Mahali su crnoj zemlji

Vrišteći

Trčao sam

Za njim do ukraj mahale

Rukavom da me barem dotakne