Sablasti srušenih spomenika

1.

Progone nas demoni mjesta. Skupljamo sličice u pamćenju kao što su naše majke i bake skupljale razglednice gradova koje su posjećivale. Školska klupa, stablo platana gdje smo nekad šetali zaljubljeni, opustjela plaža u jesen, gostionica na kraju grada, ulice kroz koje smo nekad prolazili, mjesta gdje smo nekad bili sretni.

2.

“Vozite u Španjolskih boraca!”, rekao sam taksistu koga sam zaustavio na glavnoj sarajevskoj ulici u kasni noćni sat, na što je on zbunjeno odgovorio da ne zna za takvu ulicu. Taksist je, očito, bio novi u ovom gradu i ja, nekadašnji, shvatio sam da mi već razgovaramo nerazumljivim jezicima. “Vozite u Nerkeza Smailagića”, ispravio sam se i motor je snažno zaturirao jer je nesporazum u trenutku bio otklonjen i komunikacija uspostavljena. Ulica Španjolskih boraca danas nosi ime mog kolege, zagrebačkog novinara, sudionika Hrvatskog proljeća, priređivača zbornika Uvod u Kur’an i Leksikon islama. Njegova potonja publicistička djelatnost vezana za islamsku religiju vjerojatno je, više nego li novinarstvo, razlog zbog kojeg su ratne sarajevske vlasti odlučile da njegovo ime dadu ulici grada u kojem je Smailagić kratko živio, ulici koja je nosila uspomenu na naše dobrovoljce poginule u Španjolskom građanskom ratu i u tome ima neke surove logike. Nerkez se, naime, borio za islam, dok su ti bezimeni borci pali u nekoj dalekoj zemlji za uzaludnu stvar, na braniku jedne univerzalne utopije.

Međutim, za mene osobno ulica Španjolskih boraca predstavlja svojevrstan toponim identiteta. Njeno ime stoji u rodnom listu moje djece (stanujem u Španjolskih borovaca, odgovarala je moja kćer na učiteljevo pitanje o adresi), na njen naslov stizala su mi bezbrojna pisma od prijatelja, ime te ulice nalazilo se na svim mojim osobnim dokumentima, baš kao i moje vlastito ime, potpis, otisak prsta, ili datum rođenja. Novim nazivima ulica ne brišu se samo ideološki tragovi, nego i bezbrojne osobne historije, stoga ta renominacija nije ništa bezazleniji proces od nasilnog pokrštavanja ljudi.

3.

Glavna sarajevska ulica, naprimjer, samo u jednome vijeku nosila je četiri naziva – Ulica Franza Josefa, Kralja Aleksandra, Ante Pavelića i Maršala Tita. Njeni su zidovi i fasade kao palimpsesti, jer, kao što svjedoci jedan kroničar – kad su uslijed detonacija tokom opsade grada otpadale pločice s natpisom Maršala Tita, ispod njih su se pojavljivale druge s imenom Ante Pavelića. Kao što u geološkom presjeku razaznajemo epohe zemljine povijesti, tako bismo i u slojevima žbuke na prastarim fasadama otkrili jasno raspoznatljive slojeve razlicitih ideologija. Vele da su komunisti prednjačili u tim preimenovanjima, vjerujući da historija novoga čovjeka počinje od njih, ali ni ovi novi nisu nešto bolji. U Sarajevu sam nedavno otkrio pločicu s natpisom Ulica Alije Isakovića.

S ovim prozaikom drugovao sam često posljednjih četvrt stoljeća, kako u socijalističkom Sarajevu, tako i u bečkom egzilu. Mogu čak reći da smo bili i prijatelji – razmjenjivali smo knjige i tekstove, a u Beču smo zajedno sastavili i objavili jednu antologiju bosanske ratne literature na njemačkom. Bio sam ganut da su se vlasti u ovom vremenu sveopćega zaborava sjetile nazvati ulicu imenom jednoga književnika, ali sam kasnije zaključio da je razlog bio ipak u Isakovićevu vanliterarnom, političkom angažmanu. Iako je bio praktični ateist, Isaković je pokopan uz sve vjerske počasti u haremu ugledne sarajevske džamije, a ulica koju je posmrtno dobio nosila je prije ime slikara Branka Šotre (1906.-1960.). Ironija slučaja govori da su i Isaković i Šotra rođeni Stočani, i da je živ, Isaković zacijelo ne bi nipošto pristao da se njegovim imenom precrta ime njegova slavnog zavičajnog prethodnika.

No, ima ljudi koji su to i za života dopuštali. Doživotni jugoslavenski predsjednik Tito dozvolio da se pojedina mjesta nazovu njegovim imenom dok je još bio živ, pa su toponimi Titov Veles, Titova Korenica, Titovo Užice i Titograd bili ucrtani na naše školske zemljopisne mape, kao da su tamo oduvijek stajali. Neposredno nakon Titove smrti „kolektivni organ” se dosjetio da samo Makedonija, Srbija, Crna Gora i Hrvatska imaju mjesto s maršalovim imenom, što nije u redu, pa su pohitale i preostalim socijalistickim republikama darovati nešto slicno. Radničko Velenje u Sloveniji polovicom osamdesetih dobilo je maršalske epitete u nazivu, a oko Titova grada u najsocijalističkijoj” Bosni i Hercegovini politbiro je lupao glavu mjesecima. Najlogičnije bi bilo da uzvišeni posvojni pridjev dobije grad Jajce, jer je u tom mjestu stvorena Titova država, ali naziv Titovo Jajce davao bi cijeloj stvari vulgarnu i pošprdnu dimenziju, pa je konačno kompromisno odlučeno da to bude gradić Drvar u sjeverozapadnoj Bosni.

 4.

I kao što su se početkom osamdesetih utrkivali tko će prije neki grad ili ulicu nazvati maršalovim imenom, tako su se koncem osamdesetih natjecali tko će prije taj naziv skinuti. U cijeloj su stvari najbrži bili poslovično lijeni Crnogorci – već s prvim dahom antibirokratske revolucije svome su glavnom gradu Titogradu vratili pretpotopni naziv Podgorica. U Titovu Užicu nisu samo promijenili ploču na ulazu u grad, već su dinamitom u zrak digli i veliku statuu osnivača Užicke republike. Makedonci i Slovenci učinili su to diskretno, Hrvati pompozno, dok su iz Titova Drvara krenule prve četničke postrojbe na Jajce i sve što ono simbolizira.

Hrvatski predsjednik Tuđman je dolaskom na vlast Trg žrtava fašizma preimenovao u Trg hrvatskih velikana, što je u Zagrebu izazivalo trajne frustracije i trajalo toliko koliko i vrhovnikova vladavina. Ali, slijedeći genijalne ideje stratega i vode, vlasti su zapadnog Mostara staro gradsko okretište Rondo prozvale Trgom hrvatskih velikana. I dok su, po uzoru na Zagreb, okolnim ulicama nadjenule imena kneza Mislava, kneza Branimira, kneza Domagoja, kneza Mihajla, kneza Trpimira, kneza Višeslava, kralja Petra Krešimira, kralja Tomislava, kralja Tvrtka, kralja Zvonimira, te kraljica Jelene i Katarine, shvatile su da su potrošile sve kraljeve i sve ulice u polovici grada koju drže. Da je Hrvatska kojim slučajem obilovala kraljevima kao Francuska, neki bi se od njihovih veličanstava u Mostaru morali zadovoljiti i prigradskim blatnim sokacima.

Suvišak povijesti u našim životima dovodi i do takvih groteskno-komičnih situacija. Možda ćemo biti sretna zemlja tek onda kad naši gradovi budu imali ulice naziva sličnih ovima čija imena prepisujem s otvorene mape grada Beča: Blumengasse (Cvjetna ulica), Seidengasse (Ulica svile), Schönlaterngasse (Ulica lijepih svjetiljki), Langegasse (Duga ulica), Siebensterngasse (Ulica sedam zvijezda), Lindengasse (Ulica lipa), Rosengasse (Ulica ruža), Siebenbrunnengasse (Ulica sedam bunara), Tannengasse (Ulica borova)...

Milan Kundera u romanu Knjiga smijeha i zaborava navodi da se praška ulica u kojoj se rodio Franz Kafka za vrijeme njemačke okupacije zvala Schwerinova, pod Austro-Ugarskom Černokostelecki bulevar, poslije prvog rata Focheova ulica, poslije Drugog svjetskog rata Staljinov bulevar, pa nakon toga Vinohradska, i zaključuje da je to „ustvari uvijek jedna te ista ulica, kojoj su samo mijenjali imena da poblesavi. Jer, po ulicama koje ne znaju kako se zovu lutaju sablasti srušenih spomenika”. Kundera tvrdi da je stoga „užas i prokletstvo Kafkina junaka upravo u nepoznavanju njegova ranijeg života. Vrijeme Jozefa K. vrijeme je čovječanstva koje je izgubilo kontinuitet s čovječanstvom, čovječanstva koje više ništa ne zna i ničega se ne sjeća i živi u gradovima koji više nemaju imena i u kojima su i ulice bez imena ili se zovu drukčije nego što su se zvale jučer, jer je ime kontinuitet s prošlošću, a ljudi koji nemaju prošlost su ljudi bez imena. Zaborav u tim gradovima raste kao trava na ruševinama...”

5.

Moj prijatelj, slikar, pričao mi je da mu je pisala nepoznata žena iz Toronta u Kanadi s molbom da joj pošalje duplikat svoje grafike iz sedamdesetih. „Nisam se sjećao lica te žene, mada mi je ona u telefonskom razgovoru opisivala čas kad sam joj prodao grafiku, i to za male novce, jer sam tad bio mladi asistent i trebali su mi novci”. Mukotrpno sam odvrtao te filmove u svojoj glavi, pa sam se sjetio o kojoj je slici riječ, ali sam rekao kako nemam tu grafiku, već bih joj mogao poslati neku drugu”. Nakon toga ona mi je uzbuđeno rekla: „Molim vas, ja sam tu vašu grafiku držala u sredini mog dnevnog boravka i gledala sam je svakodnevno dvadeset godina, pijući jutarnju kafu. Nakon što sam s obitelji pobjegla u Kanadu pred ratnim razaranjima, ponovno sam ovdje napravila kuću, sad imamo još ljepši, svjetliji i prostraniji dnevni boravak, ali ja sad prilikom jutarnje kafe nemam u što da gledam.”

Ta slika mog prijatelja bila je za tu ženu znak identiteta, amblem njezine porodicne sreće, ikona njezina vlastitog života. Ona je htjela u dalekoj zemlji obnoviti to mjesto koje više ne postoji (njezina je kuća u ratu porušena), a ta grafika bila je ikona na oltaru njezine vlastite sudbine. Slika je označavala mjesto gdje je provela svoju mladost, gdje je osjećala puninu, a sad je svijet prazan i ona vjeruje da bi joj grafika vratila sadržaj pogledu uprtom u prazninu.

(NASTAVIĆE SE)