Retorika genocida
Srebrenica

Photo: Paolo Siccardi

Sabornost Poezije na skupštini srpskog naroda

1.

Ratni žargon koji su devedesetih godina upotrebljavali komandanti i političari, među njima i književnici, nije nastao odjednom i ima svoju istoriju. Sve te medijske floskule, između ostalog, čuvaju relacije i sa književnim jezikom i visokom pismenošću prisutnom i po jugoslovenskim institucijama, sjećajući se puta koji je jezik prije toga prelazio u poeziji ili književnoj kritici.

Dok u studiji Ikonoborci i ikonobranitelji iz 1978. godine piše o pjesnicima koji se vraćaju tradiciji, Nikola Koljević kao književni povjesničar biva zadovoljan time što Stevan Raičković, Matija Bećković, Desanka Maksimović, Rajko Petrov Nogo, klasičnim formama nadilaze duhovnu krizu koja je rezultirala da se pjesnički jezik raspadne na individualne nizove i tokove svijesti. Vraćajući se u stihovima i refrenima, književna desnica nikada nije prestala da se boji običnog verbalizma, neobaveznog žongliranja, riječi utrošenih nizašto.

Nasuprot savremene neuroze koja svijet predstavlja iskidano i izmučeno, u fragmentima, samo za posvećene, ta srpska poezija koju afirmiše tih godina Koljević, kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, vodi se drevnim idealom lirike kao ogledala duše i njenom čežnjom za svetom koji traži lepši da postane, u jednom revivalu impresionizma i poentilizma. Umjesto da su omeđeni krugom nekoliko znanaca, privatnim tokom svoje svijesti, zidovima svojih soba, Bećković, Maksimović i Nogo, kao pjesnici, jezički evociraju vrijeme u kojem se nije osjećala ta otuđenost savremene civilizacije i istorije od onoga što čovek oseća kao svoje biće i svoju prirodu.

Udaljavanje pojedinca od iskonskog bića svoje zajednice, kaže Koljević, doveli su do toga da poezija mnogo više ispituje individualne osjećajnosti, nego što epski učvršćuje oblike u kojima bi ta raslojena osjećanja mogla biti opet okupljena i stopljena. Nasuprot raznim formalistima koji su odvojili književnost od čovjekovog života u istoriji i društvu, posebice dadaističko-nadrealističkih žongliranja i uživanja u iščašenosti, Koljević pledira za poeziju koja će se i razbijena na lirske trenutke sjećati obzora epske cjelovitosti.

Istovremeno, kao kritičar, iskoristit će priliku da se distancira od strukturalističkog rječnika, te umetnosti radi mene, kao kritike koja čitatelja odvaja i od književnosti i od života, želeći kao interpret ostati blizak isijavanju osjećajnosti koja zrači iz neposrednih oblika u književnim djelima.

2.

Matija Bećković, po Koljeviću, kao pjesnik je značajan zato što je na lirski način ispjevao krizu epskog; za njega je lirski odnos epska smejurija. Dok su se modernisti brzopleto odvajali od tradicije, Bećković je među pjesnicima koji se šezdesetih godina evociraju epski senzibilitet. Protiv anemičnog doba i dosadne epohe, koji teže blijedoj ravnoteži, zamjenjujući opanak lakovanom cipelicom, ustaje i junoša Rajko Petrov Nogo, kaže Koljević, koji tih godina seljački i pomalo jesenjinovski zvače slaninu po umjetničkim salonima. Zanimljivo da će u tom zanosu, kako Nogo i sam priznaje u memoarima iz 2014., za kritičare ostati vječno mlad kao pjesnik, pa će ga, naprimjer, Borislav Mihajlović Mihiz smatrati i devedesetih godina, kao pedesetogodišnjaka, najmlađim na pjesničkoj sceni.

Ta počvenička poetika, od svog početka iza Prvog svjetskog rata, želi sva ostati mlada, kao da se konzervirala banjajući se u rodnom lirskom blatu. Nasuprot bljedilu i defetizmu modernista, pjesnici ikonobranitelji, ozareni tradicijom, poetski se sjećaju i kosovskog horizonta gdje čovjekova sudbina skončava bitkom koja pokazuje da upravo takvim smrtnim raspletom, objašnjava Koljević, pojedinac biva neminovno vezan za društvenu skupinu kojoj pripada.

Nadilazeći otuđenost u suočenju sa smrću, Bećkovićeva poezija veliča kult predaka kojima je saživljenost sa smrću daje snagu da govore toplo o svijetlim grobovima u kojima svaka kost nosi miris ljuckovine i porodične bliskosti. U takvoj mitskoj viziji, poantira Koljević, igra ulogu i lelekanje, kao ritualni čin povratka počelu, primjeren času smrti i sjedinjenju sa precima, čime se povezuje sa korijenima i ciljevima života.

Za razliku od post-ratnih defetista i crnotalasovaca, koji se apsurdistički inspirani sjećaju i destrukcije i obračunavaju sa svima, po Koljeviću šezdesetih u poeziji opet nastupa čas kada smisao i dobrota postaju najvažnija stvar, sentimentalnost djeluje istinito i spasonosno... Umjesto da podražavaju haos ratnog i mirnodopskog modernog života pjesnici se okreću stvaranju novog i svog kosmosa, bježeći iz pokvarenosti istorije u nevinost prirode, dok ponovo iskrsava glavni junak sa čijom sudbinom saosjećaju i pisac i čitalac. Književnost apsurda izbacuje dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata sve opačine i sav besmisao, kao što more izbacuje katran na obalu, a u lirici izbija maslačak kojeg se može opet ugledati i udahnuti njegov miris.

Poezija se i kod Raičkovića i kod Desanke Maksimović, citira Koljević, vraća reinkarnaciji prirodnog čina, a stara slovenska osjećajnost iz života prirode prelazi u kontekst društva i morala.

3.

Koliko god Koljević predstavljao originalnim takav povratak autentičnoj jednostavnosti prirodnog čina, takav bijeg iz pakla haotičnog života u spasonosnost zajedničke istorijske kuće i obrte inovirane narodne retorike, u pitanju je samo još jedan ciklus koji se nakon tridesetak godina podiže iz lirskog tla, na spirali zahuktavanja i smirivanja u poetici književne desnice koja od Prvog svjetskog rata traži utjehu u prirodnoj harmoniji i stabilnoj organskoj anatomiji pjesničkog jezika.

Načela transcendiranja smrti, načelo lirskog iskona i sabirnosti, načelo entuzijazma protiv fatalizma, načelo realizma protiv apstrakcije i besadržajnosti misli, između ostalih, po Radomiru Konstantinoviću, u osnovi su poetike srpskog nacizma, onako kako ih je definisao Dimitrije Najdanović u tekstu Dobrovoljačka lirika objavljenom u kolaboracionističkom časopisu Srpski narod godine 1944.

Kao što je nova lirika u vrijeme Najdanovićevo trebala odmijeniti defetističku i besadržajnu avangardnu poeziju, rascvalu nakon Prvog svjetskog rata, tako će Koljević sedamdesetih godina rastjerivati mračine postratne poezije ražalovanih nadrealista, pouzdajući se ponovo u iskon, sabirnost, entuzijazam, boreći se ovog puta protiv besadržajnih neo-nadrealističkih akrobacija i apstraktnosti strukturalističkog metoda koji odvaja literaturu od stvarnosti i života.

Mislenost je, po Najdanoviću, uvijek skopčana sa stvarnošću, uzor su religiozni pjesnici koji su temu pokušavali nadmašiti u estetskom obliku: svešteni žižak se gasio u ulju lijepoga, dok Koljevićevi pjesnici vajaju svijet koji postaje bolji od sebe. Kad kosac smrti posijeca mlade živote, po Najdanoviću, u preživjelog druga to razbrujava skepsu i veličanstveno i divno u konačnici savlađuje smrtni užas, a smrtna raskoš će se vratiti i u koljević-bećkovićevskoj viziji o lijepim grobovima i mirisu ljuckovine. Dok je za Najdanovića entuzijasta ustvari heroj vidovitosti, okat u Bogu, širom otvornog duhovnog oka, kod Koljevića, da bi se vidjelo ljudsko lice neke političke, psihološke, filozofske, istorijske ideje, potrebno je da bude ispitana sredstvima neposrednog doživljaja: „emotivni naboj čovekovog događaja uvek je u krajnoj liniji osnova na kojoj se opredjeljujemo za neki životni stav ili političku ideju“.

Reforma jezika i u doba srpskog nacizma, kaže Konstantinović, podrazumijevao je jedan povratak celosnosti praroditeljskog zahteva, ali i nezadovoljstvo postojećim jezikom koji se u savremenosti otuđio od izvornog, autentičnog, obogovljenog, praroditeljskog Ja. Zahvat ponovnog o-plemenjivanje riječi podrazumijeva posve konkretne jezičke tvorbe, naprimjer, što zagovara Stevan Ivanić u tekstu Srpski jezik kao izraz srpskog duha iz 1944. pozivajući na povratak pre-vukovskom jeziku (očuvanom u srednjovjekovnim izvornicima i prevodima), kao i građenje novih složenih riječi, u težnji da se dosegne pra-jezik.

Razlika je što Koljević, u odnosu na poetiku srpskog nacizma, poziva na imitiranje govornog jezika u evokaciji dijalektizama i stila epske poezije, za razliku od lingvista i kritičara iz vremena kolaboracije koji su insistirali na crkvenoj visokoj pismenosti. No to proturječje između večno-iracionalnog plemenskog Nad-ja i racionalizma svijesti i jezika, pokazuje Konstantinović, stoji tek kao izazov da se to svjesno posjedovanje onostranog i praroditeljskog što prije stekne i u okviru nove pismenosti i modernih žanrova. To će Koljević pokušati da dohvati i u sintezi epskog vremena koje se kod pjesnika izražava u lirskim trenucima.

Ono što Koljević gubi iz vida, da ikonični pjesnici dijele sa avangardistima, a što Najdanović u kolaboracionističkoj dobrovoljačkoj lirici nije propustio zapaziti – to je da su i pjesnici dobrovoljci i ikonobranitelji, iako stvaralačke jedinke, skloni zajedničkom poletu i kolektivnoj recepciji i kreaciji, samo što ih umjesto avangardne imaginarne masovnosti ovog puta povezuje lirska sabirnost, duh nacionalne povezanosti, lirskohorska celosnost, nasuprot građanskoj lirici, strogo individualnoj, među četiri zida, raspuknutoj na tokove svijesti, dekadentno izoliranoj po salonima.

Isto kao što soc-realizam manipuliše avangardnu konstrukciju mesijanskih, transcendentnih, kolektivnih poleta: proglasivši avangardističku jezičku akciju kao karakter već preobražene stvarnosti, nacionalna sabornost i plemensko Nad-Ja koju Koljevićevi pjesnici još uvijek evociraju na riječima uskoro će se, u političkim metamorfozama književnog jezika, u stilskoj preregistraciji od žanrova manifesta do pamfleta, u spuštanju od poetskih žanrova do nacionalnih besjeda i agitki, u govoru po mitinzima i skupštinama srpskog naroda, otjelotvoravati u stvarnosti na način bliži dobrovoljačkim idealima duha junačke falange i herojstva. I avangardisti i post-avangardisti u vidu ražalovanih nadrealista, ostaće, međutim, do kraja vjerni jezičkoj akciji kao jedinom pokretu, tek imitiranju poleta, i u doba kolaboracije i u vrijeme novog rata i genocida devedesetih godina.

Zamišljajući jednu poetiku koju je trebala vratiti iskon i smisao književnom jeziku, Koljević je izgubio iz vida gubitak aure koji se decenijama ranije dogodio blagodareći tehnici koja je umjetničko djelo učinila reproducibilnim. Ne mogavši to podnijeti, kako pokazuje Walter Benjamin, poetika fašizma je izgubljenu auru umjetničkog čina u industrijskom društvu, gdje ju je mehanička reprodukcija učinila zastarjelom, transplantirala iz artističke sfere u politiku.

Fašistička estetika, dodaje Benjamin, tako duguje i starom majstorstvu jednog Celinea ili Marinettija, ali i ritmu nove reprodukcije u medijima, na radiju, u kinu. I najprivrženiji umjetnik, anatom prirode, biće prinuđen narušavati staru logiku djela fragmentacijom ili komentarom, prilagođavajući se novinama, novim registrima i modernoj tehničkoj recepciji. Kad god bude poželio čuti stari žubor jezika kao iskupljenje, naići će na odsustvo i šutnju.

Zastali pred novom tehnikom koja starom bajanju oduzima mističnu snagu –right-wing počvenički poetičari i književni poslenici sada će se naći pred izazovom da, na valu kolektivnog zanosa, ožive staru osjećajnost i okuće milione pod krovom restaurirane zajedničke istorije. Izgubljeni rituali biće nadomješteni političkim poduhvatom. Uskoro će se pjesnici ikonobranitelji Raičković, Nogo, Bećković, kao i sam teoretičar Koljević, uputiti stazama jednog angažmana, na kojima će pokazati da taj povratak lirskom iskonu i autentičnom ne vrijedi ako se ne umnoži u hiljadama medija, pred mikrofonima i kamerama, na plakatima, po mitinzima, što će dati novu privlačnost primitivnoj snazi auratičnih rituala i tradicije koja sada, prevedena u političke registre i TV slike, opet ima konkretne učinke i težinu u stvarnosti.

Načela jedne studije koja je pjesničkom jeziku vraćala iskonsku auru – umnožena u slici i tonu – u naredna dva desetljeća pretvaraće se u političke floskule i zvuk koji okamenjuje sve čega se dotakne u stvarnosti, što će izvući krajnje konsekvence iz starih rituala. Takav transfer lirskih impresija sve do političkog jezika, kao po retoričkim serpentinama naniže, odigraće se u grandioznom pokušaju da se stvarnost otjelotvori na sliku i priliku izgubljenog plemenskog raja.

4.

Zov kolektivne recepcije u novoj tehnologiji biće naprosto neizdrživ. Dnevni list Politika početkom devedesetih, kako prenosi Olivera Milosavljević, svakodnevno izvještava o napornoj aktivnosti akademika i radu Srpske akademije nauka i umjetnosti, o promocijama knjiga, o pojedinim odjeljenjima, o nagradama, "koje su u periodu 1988-1991, više nego ikad ranije dodeljivane politički aktivnim akademicima“.

Izučavajući štampane tragove o aktivnosti svih tih pisaca i akademika krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, Milosavljević će primijetiti jednu razliku „između pisane i govorne reči, tj. reči namenjene svima ili odabranima“ koja se „u naše vreme ispoljila kao razlika između reči za 'široke narodne mase' i za uže intelektualne krugove“. Stvari su išle tako daleko da se „istovremeno sa objavljivanjem svojih izjava najširoj javnosti sa neprikrivenom težnjom za raspaljivanjem emocija, pre svega straha, mržnje i gneva, pojedini autori (naučnici) na stručnim skupovima i u slabo čitanim časopisima objavljivali i tekstove mnogo umerenije sadržine a na iste teme“.

Bila je to prilika i za pjesnike ikonobranitelje da stare ritualne sentence počnu prevoditi u novu ekspresiju, po štampi, mitinzima, u ritmu novih slogana i medijskih izjava, uprostivši zapreteni pjesnički jezik, dok stari pleodajea za povratak tradicionalnim formama ne počne ličiti na poletan medijski i politički angažman, na krilima jedne moderne institucije kao što je Akademija. Razdružena stara recepcija, nakon što su se guslarska sijela odavno razišla, ponovo se okupila oko ognjišta s ekranom, forme su bile inovirane i moderne i posvema bliske masama, a privatno mišljenje akademika, kako poantira Milosavljević, postajalo je javni stav i opet privatno mišljenje sljedbenika. Stari ritualni izričaji, izgubljene čari, oživljujući sada medijski, oporavljeni su u novom i privlačnim obrtima političke retorike.

Starostavna osjećajnost, za koju je Koljević pledirao desetak godina ranije, kao pravo na individualni senzibiliet pjesnika i ličnu slobodu stvaralaštva, polako se ugrađivala u jedan kolektivni glosarijum blagodareći hiljadama reprodukcija: rituali jezika i pjesnička anatomija će postajati javno dobro čuvajući stari prizvuk kao da se recituju na sijelu. Takav angažman i medijska sveprisutnost pomagao je, po Milosavljević, da se i neki kritički intelektualci – čiji su jezici ranije zvučali apartno – polako priklone jednoumlju, približavajući se događanju naroda, pomažući u raspletu krize.

Jedan od Koljevićevih pjesnika - Matija Bećković uzeće učešća, pokazuje Milosavljević, već u prvim većim grupnim aktivnostima akademika kod stvaranja Srpskog nacionalnog saveta marta 1991. i Srpskog sabora u septembru 1991, a pojaviće se i na osnivanju Udruženja Srba iz BiH u Srbiji „gde su, kako prenosi Politika, ovacijama propraćeni predlozi Amfilohija Radovića i Radovana Karadžića ostvaranju sjedinjenih srpskih država, (a) govorili su opet akademici Ćosić, Ekmečić, Isaković i Bećković (Politika, 31.01.1991)“.

Njegovo ikonobraniteljsko-ikonoboračka retorika ukazaće se preodjevena u zvučne političke izjave, među kojima su:- Narodi koji nisu imali svoju državu u Jugoslaviji su je dobili, a Srbi su je izgubili (Politika, 21.08.1990), u kojoj će koliko na nacionalne odrednice u kolektivnom rječniku pjesnik računati i na jedan isključni paralelizam, dok će u drugoj posegnuti za metonimimijsko-metaforičnom pjesničkom igrom, sniženom do političke komunikativnosti, uobičajeno arhaičan u duhu epske i narodne leksike, rekavši da „bolesnika na Bosforu smenio je mrc na Balkanu. Srbi su vezani za tog mrca, nose ga na leđima dok ne spadne kao krasta ili puževa kućica“ (Politika, 2.08.1991). Ništa neskloniji neće biti ni populistički jakom paradoksu objašnjavajući da„... ni iz jednog rata nismo izišli toliko nagrđeni i osakaćeni kao iz 50-godišnjeg mira“ (Politika, 28.01.1992).

Takav politički angažman u štampi gdje su stari ritualni poetski izričaji dobili najprotočniju političku komunikativnost, Bećković je najavio u manifestu Kosovo — najskuplja srpska reč, što suptilno graniči sa pamfletom koji je držao i kao predavanje po univerzitetima i crkvenim institucijama u Australiji, Evropi i Jugoslaviji tokom 1989. godine, prilikom obilježavanja šestostogodišnjice Kosovskog boja; iste godine će zo biti štampano u Književnim novinama i Glasu Crkve.

U emfazama ovog napisa definitivno će jezički trijumfovati stari Koljevićev koncept prema kojem se jednačina lične sudbine do kraja razrješava samo u društvenom kontekstu, kada se porivi sadašnjeg besmisla utole u humusu zajedničke istorije, s konačnim priklonom političkom žargonu u poetskim krilaticama. Tu Bećković upliće najordinarnije miloševićevsko-memorandumske fraze u pjesničke manifestne sentence: Kosovo je najskuplja srpska reč. Plaćena je krvlju celog naroda. Po cenu te krvi je ustoličena na prestolu srpskog jezika. Bez krvi se nije mogla kupiti, bez krvi se ne može ni prodati, što dobiva i nesumnjive belističke nijanse.

Inovirana u novom kontekstu ukazuje se i stara dobrovoljačka optimistička sublimacija smrti koja se provodi u književnom jeziku od davnina do sadašnjosti:Od reči patrijarha Danila Banjskog, kosovskog savremenika: Umrimo da večni živi budemo! - do Đakona Avakuma, od pokliča Đure Jakšića: Padajte braćo! - do lozinke patrijarha Dožića: Bolje grob nego rob i smirene reči Vukašina iz Klepaca: "Samo ti, dijete, radi svoj posao!" - ne prestaje oduševljavanje smrću, ne jenjava obasjanje idejom vodiljom, ne posustaje rešenost srpskoga naroda da gine...

Praveći još jedan korak od puke apstrakcije ka stvarnosti, ti iskazi se istovremeno još više približavaju entuzijazmu i mitu, kao da jedna ideja svoju konačnu potvrdu dobiva prije u estetskom otjelotvorenju nego u faktima: Kosovo je najbolje zapamćeni boj u srpskoj istoriji, a istorija ne jamči ni da ga je bilo... - Poraz je otkriće poezije. Poezija se odlučila i saglasila da je to bio poraz, nalazeći u porazu veću dobit od zlobiti. Kosovo je granica dvema Srbijama. Zemaljska odgonetka nebeske zagonetke.Polje na kome je poezija pobedila istoriju. U konačnici u ovom manifestu iz 1989. neće izostati ni lirska sabirnost naroda, kao prvi aksiom i poezije Ljotićevih falangista, po Konstantinoviću: Nesloga i izdaja, presudne reči za sudbinu Srba vezane su za Kosovo. Kosovo je postalojedino mesto gde su Srbi bili zbraćeni.

Lebdeći neprestano između visokoparne ikonobraniteljske retorike, zasnovane na počvi i narodnom leksiku, sada prevedenim u ritam visoke pismenosti u žanru jednog manifest-pamfleta, ispunjenog političkim žargonom, Bećković će u jednom napisu deklamativno naći rješenje krize pjesničkog jezika koja je trajala najmanje od Prvog svjetskog rata: Dno praznine koja je zinula, mogao je dosegnuti samo pesnički jezik. Tražeći početak bespočetnog, pesnik je tragičnu istinu pretvarao u blagu vest.

Preuzevši i dijelove iskaza i genocida nad Srbima, u riječima Vukašina iz Klepaca koji je nastradao u Jasenovcu, prevevši ih u ikonobraniteljska pletenija i uzdigavši u mitsko, prokockaće rasutost i razornu moć živog svjedočenja i postaviti i te riječi u jezičke vitrine i ornamentalnu frazu, koji mogu biti izloženi na televiziji i izlozima akademije. To će nesumnjivo biti uvodni taktovi u novom poglavlju srpske poezije koja će protezati od mitskih grobova sve do visina Carstva Nebeskog, zastajući na mitinškoj pozornici da bude ustakljena u milione slika, dok ne postane javna osjećajnost.

5.

Ukazavši se 1993. za govornicom na 34. skupštini srpskog naroda, reproduciran na magnetofonskom snimku, Nikoli Koljeviću činilo se da su se njegove stare postavke o pjesničkom jeziku konačno izrasle kao organi stvarnosti, kao da su pjesnici i kritičare smjestili milione ljudi, dotad zatrovane besmislom, u esencijalne kuće bitka. Uz pomoć tehnike stvarateljima se činilo da vraćaju izgubljeno ovdje i sada za koje su, po Benjaminu, vezani i aura i ritualnost.

Pomažući govorom da se stara poetska hiper-realnost ocrta u presudnim momentima društvenog života, okrećući besmislenu egzistenciju na puninu najnovije političke istorije, Koljević izjavljuje da je „u svoju odlučnu bitku za spasavanje srpskog nacionalnog bića posle jugoslovenske kataklizme naša inspiracija, naše osnovno pogonsko gorivo bili su žeđ za vraćanjem sebi, za otkopavanjem zablaćenih izvora našeg srpstva, našeg duhovnog života“, dok je ta „čežnja za upoznavanje sa samima sobom imala protiv sebe dva lјuta protivnika: rasrblјavajući komunizam i raščovečujući model potrošačkog društva“.

Kao što su se ikonoborci-ikonobranitelji sjetivši se obzora Tradicije, suprotstavljali svim iščašenjima savremenog čovjeka, protiv zaraze nadrealističkom hipnozom i modernističkim defetizmom, tako se politički aktivizam srpskih poslanika, po Koljeviću koji se iščahurio u političkog proroka, suočio sa dvoglavom aždajom konzumerizma i komunizma, podjednako rasrbljavajućih, kojima se u prvim predizbornim bitkama suprotstavlja na tribinama, skupovima, prvim svetosavskim svetkovinama, demonstrirajući zamah našeg osrblјavanja, koliko je svakom od nas život postao puniji, koliko se rasplamsao sveti oganj na našim drevnim duhovnim istočnicima.

Nekada tek evocirajući tu drevnu lirsku sabornost na riječima, u pjesničkim formulama, Koljević je na skupštini pomogao da se izvuku krajnje konsekvence iz tog i takvog koncepta što se tiče akcije, pokazujući in vivo političke implikacije te poetske projekcije, kao naprimjer, kad usred tekućeg rata poziva na najdublju srpsku mobarsku tradiciju u pothvatu naseljavanja etnički očišćenih teritorija, potpuno politički aktivno i prizemno pozivajući opštine da planiraju i fizičke radove i duhovne akcije koje bi nam pomogle da materijalno i duhovno što brže stasamo, što pre da se lečimo zla rata, nasilјa, svakovrsnog bezakonja i destrukcije, potpuno u duhu, kaže, oživlјavanja naših zajedničkih dobrovolјnih, nepotrošačkih akcija na svakom planu.

Ništa manje sklon evociranju Tradicije i stare prirodne harmonije u političkoj retorici, pozivajući se na stabilni anatomski rječnik, neće biti još jedan pjesnik predsjednik, Radovan Karadžić, blizak Koljevićevim ikonobraniteljima-ikonoborcima, koji će naprimjer u novembru 1994. na 46. sjednici skupštine srpskog naroda cijeli taj rat i nacionalnu borbu porediti sa procesom rađanja, prispodobiv naciju vitalnom novorođenčetu: „Dijete kad se rađa remeti jednu stvar i ne može lako da se rada, nego porođajni kanal stisne, pa ako je ono vitalno ono svojom glavom probije taj kanal irodi se, a ne ošteti ženu ništa. Istog časa kad se rodi bolovi potpuno prestaju i nastupa zadovolјstvo kod žene“.

Poentirajući dosjetkom koja kaže da dijete ako nije nije vitalno neće se roditi, Karadžić se poziva na fizičke zakone i ukazuje na političko kretanje dočaravajući poslanicima kako je rađanje pupolјka poremećaj postojećeg poretka, isto kao što je tren rađanja nove države poremećaj poretka: „Ako smo vitalan narod rodićemo državu. Svi će se tome protiviti. To je taj porođajni kanal koji nam ne da da prodremo. Ali ako smo vitalni, ako smo rođeni na život a ne na smrt, mi ćemo prodrijeti taj kanal i rodićemo se. A kad se rodimo moraju da nas lјulјaju. Nema im druge. Mi, dakle, znamo svoj cilј - stvoriti novu realnost. I mi smo tu novu realnost stvorili, a sad treba tu novu realnost da održimo. I vidjećete kako će svijet tu stvar da prizna - po tipu 'rodilo se, valјa ga lјulјati'”.

Sve te riječi, snimljene i prekucane, godinama kasnije objavljene kao Transkripti genocida, poslužit će kao svjedočanstvo kako su pjesnici i kritičari, neki među njima presuđeni za genocid (kao Karadžić), a neki navedeni u optužnicama kao pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata (kao Koljević), dali svoj doprinos u građenju jednog jezika, jedne retorike koja – nakon što je genocid izvršen – kao i svi jezički nizovi u jednom društvu, postaju sumnjivi po osnovu kolaboracije sa kulturno-političkim žargonom koji je služio kao zavjesa iza koje su žrtvovane hiljade ljudi.

Istovremeno, na konkretnim slučajevima, u pomaku od kritičara do političkih aktivista i čelnih ljudi jednog političkog projekta, može se vidjeti kako bezazleni jezik poetske desnice evociran sedamdesetih, u neprestanoj čežnji za prirodnim harmonijama i stabilnim poretkom, u organskom glosariju, snivajući kuću zajedničke istorije, sada prilagođen političkoj retorici, može postati jedan aktivistički rječnik namijenjen svakodnevnoj upotrebi, kao faktor komunikacije najradikalnijih političkih i ratnih konačnih rješenja.

Sve te riječi i formule nisu nastale najednom, budući njegovane godinama prije, kao što politički angažmani tih pjesnika nisu došli preko noći, anticipirani u književnosti i kritici decenijama ranije. To će se osjećati upravo na jeziku. Zanimljivo da su u tim transkriptima skupštine srpskog naroda, kao u jednoj pravopisnoj guštari, frekventni oblici kakvi su naprimjer prisvojni pridjevi koji se kao nacionalni kvalifikativi pišu velikim slovom, najčešće kad idu uz imenice, kao što su narod, država, teritorija (Srpska, Srpski), postajući i sami imenice, kao i mjestimično korijensko pisanje tih riječi (Srbski).

Posebna stvar jeste prisustvo govornih fraza, krnjeg infinitiva, često formula iz epske poezije (sučim), kao da se u političkom laboratoriju na licu mjesta presipa jezička hemikalija iz književnost u govor i obrnuto, u retortama neke jezičke reforme i novojezičke tvorbe, pod pritiskom potrebe za novim jezikom koja je počela odavno, iznova snivajući prapočetak.

6.

Stari književnopovijesni koncepti, nijansirani u Ikonoborcima i ikonobraniteljima na razuđenijoj temi književnog jezika i istorije poezije, još konkretnije i komunikativnije tonove kada je u pitanju kulturna istorija, dobiće u Koljevićevoj zbirci političkih i kulturnih eseja pod naslovom Otadžbinske teme, objavljenoj u Beogradu 1994. godine. Osim toga što će evocirati istu ikonobraniteljsku skupinu pjesnika u novom ratnom kontekstu, jedan od njih, Rajko Petrov Nogo, javiće se lično u knjizi i već u predgovoru nacrtaće novi kontekst svojim uobičajenim metereološko-epskim repertoarom, rekavši da se knjiga javlja u vremenu ubrzane istorije koja nije ništa drugo doli golo nasilje - eto to nam je što nam je, rat je elementarna nepogoda, tajfun bujica - dodajući da ta knjiga nastaje pod smirenom rukom autora kojemu sudbina zajednice postala važnija od sopstvene.

Još jednom se sjetivši poezije i Bećkovića i Noge iz sedamdesetih godina, pridodavši im sada i Karadžića koji je krenuo istim putem, Koljević – uvrstivši tako aposteriori i predsjednika u svoj koncept - sada će eksplicitnije napisati da su se u jugoslovensko vrijeme kadrovskih komisija i moralno-političke podobnosti pojavili pjesnici koji su tadašnje duhovno i političko beznađe ukrstili sa nadahnućem narodne poezije. Proglasivši kraj stoljeća za vrijeme velikog povratka Nacije, koja se ukazuje kao jedna od neuništivih struktura društva, iskoristiće i priliku i da kritikuje pomodni internacionalizam Evropske zajednice koja se brzopleto i jeftino odvaja od svoje prošlosti.

Zagledan još jednom u istoriju srpske kulture usred rata, neće prestati da insistira na tome da su modeli kulture kod Srba, uključujući i žanrove, „uvek bili više zasnovani na diktatima srca nego nekog visokog i hladnog uma“. Ilustrirajući na licu mjesta stare koncepte prevashodstva u emocionalnom razabiranju stvarnosti, protiv pametara i umozriteljnih filozofa, kao da priziva Najdanovićev koncept entuzijazma i okatosti u Bogu, Koljević će od Njegoševog vladike pa do aktuelnog ratnog momentuma, pokazati kako „toliki misaoni ljudi i obrazovani ljudi lako sebi nalaze opravdanje za neodlučnost i ostajanje po strani od učešća u presudnoj istorijskoj bici koju srpski narod još jednom mučenički i krvavo vodi za svoj opstanak i ujedinjenje“, provevši sada svoj stari koncept potpuno u ratni kontekst.

Još jednom, u presudnom momentu, pozivajući taj stari koncept prema kojem „preterano razvijanje intelektualnih funkcija gotovo neizbežno odvaja čoveka od složenosti životnih problema“, Koljević će svoju ideju potpuno otjelotvoriti u jednu aktivističku sintaksu koja ima daleke filosofske korijene u averziji prema običnoj apstrakciji i besadržajnosti misli, pogotovo sada kao mislilac sklon sabornosti, realizmu i entuzijazmu, poznatih iz poetike dobrovoljačke lirike iz 1942. godine. U pismu iz 1994. montiranom na kraju knjige, kao komentar ratne lirike jednog mladog pjesnika sa fronta, koji pjeva o jastucima mina, cveću u šlemovima poginulih, rasadu lakih smrti i semenu crnine, Koljević će istaći da nikada nije čitao poeziju u kojoj je smrt bogatije i raznovrsnije prisutna, postajući gotovo živo biće, što će biti prilika da se još jednom prizove duh starostavnih pogrebnih pjesama.

Godinama kasnije, kad rat bude i završen, Koljevićevo podizanje nacionalne prašine koju je proizveo udarajući tradicionalnim lasom po tlu nacionalne kulture koje se kao spirala pružila kroz stoljeće, postaće dominantni koncepti po republičkosrpskim katedrama u tumačenju tradicije, poezije i rata.

8.

Taj kolaboracionističko-ratni književnokritički žargon ostaće živ do danas. Pišući protiv postmodernističkih mahinacije koje su proizašle iz rimokatoličkog sakralnog nasljeđa, banjalučki profesor Ranko Popović će dvijehiljaditih godina redovno evocirati koljevićevsku tradiciju, napominjući da bi se bez poezije moglo izgubiti zavjetno pamćenje pjesme, bez kojeg kolektiv postaje nesposoban da prepozna sam sebe. Upravo će zaboravljena sabornost protiv sitnog politikanstva i strančarenja pomoći da se iz toplih i varljivih privatnih zaklona – prema Popoviću u knjizi Riječi za sretanje (2014) - obnovi duh i potreba zadružbinarstva.

Podsjećajući samog sebe na ozbiljnog jezičkog pregaoca – a ustvari opet poveden za Koljevićem - i Petrov Nogo u svojim memoarima će napisati da su naši najbolji stilisti radili sa visokim beogradskim lijepim stilom, zasnovanom u vukovskoj reformi, koji je baštinio desetarački epski i lirski ritam, sintaksu i leksiku narodne priče, koji su u meandrima i rukavcima Dučićeve pulsirala moderno, a u Andrićevoj sintaksičkoj ravnoteži našli svoju konačnu stabilizaciju. Ta visoka mjera do koje došla književnost, kaže Nogo, u brozovsko je vrijeme proćerdana jer su ti korifeji bili skrajnuti, a zavladala je stilska pometnja i retardriranost koja i danas traje.

Ne samo što je upetljao u to sve i Crnjanskog, koji je ne samo deklamativno nego i na riječima, uz Vinavera, glavni rušitelj tog le beau style de Beograd i koncepata koji su tada afirmisali braća Popovići, već docent Nogo, kao i ostali kritičari u 21. vijeku, slijedeći Koljevića, stavljaju na tapet dana prepariranu stogodišnju Dučić-Andrićevu rečenicu mumiju, za koju tvrde da se još nije raspala, preživjela tri rata, pozivajući se svejednako na iskon i sabirnost koji su izgubili legitimaciju nakon Prvog svjetskog rata, budući da su rituali usmenog pripovijedanja već tada izgubili moć. To su beogradski avangardisti još dvadesetih i tridesetih godina, mnogo prije Tita, osjećali i varirali kao šlagvort.

Ljudi su se tada sa bojišta vratili nijemi, piše Walter Benjamin, klasično pripovijedanje je izgubilo na cijeni u kontekstu neviđenih falsifikacija i reprodukcije, sve riječi su bile natjerane u laž, niko više ništa nije mogao saopštiti, nije više postojalo iskustvo koje je moglo biti preneseno od usta do usta, kolektivna konzumacija teksta bila je razdružena, čitalac usamljen i upućen samo na sebe, razmjena iskustava nemoguća, usložnjeni svijet potpuno izmakao riječima i percepciji, tako da su stare forme mudrosti i savjetodavnosti pola stoljeća prije Koljevića i stotinu godina prije Noge postali smiješni.

Osim toga, sve se odavno počelo recipirati u ritmu novinskih vijesti, protok informacija nevjerovatno ubrzan, to je vid priopćavanja koji nije više spor kao epsko pamćenje, sklon svakojakom razjašnjavanju i stalnom provjeravanju informacija. Upravo će najbolja polemička kontraknjiga, Smrt je majstor iz Srbije Marka Vešovića, Koljević-Noginim pletenijama slova protivstaviti novinski niz stvarnih iskustava iz prve ruke, u registru živih slika stvarnosti, fakata i izvještaja iz opsađenog grada, doslovnih svjedočenja i polemički intoniranih dionica o političkom angažmanu tih vračeva koje će njihova lirska pletenja prespitati i raskrinkavati faktima, popunjavajući mjesta šutnje u refleksijama i biografijama svih tih autora sa književne desnice konkretnim podacima iz ratnog vremena.

Posegnuvši za dokumentarističkim registrom, te Vešovićeve polemike će još jednom raskrinkati izgubljenu auru i ritualnost ratnog čina koji je prema Nogi-Bećkoviću-Koljeviću vraća čulnu prisutnost od Kosova naovaomo u konačnoj borbi za plemensko Nad Ja, a konkretno na terenu daje i fiksira rezultate potpune destrukcije i opustošenja. Taj njihov angažman, uhvaćen u reprodukciji, u novinskom žanru sklonom autentizmu, provjeri, kolažu i citatima stvarnosti, ukazaće se na stvarnosnim negativima kao konačni rezultat tih velikih koncepata sabirnosti.

Suočene sa konkretnim podacima, sve te riječi otkriće se, ustvari, kao jedan glosarijum starodrevnih i arhaičnih riječi i floskula koje imaju višak smisla. Neovisan o stvarnom sadržaju, umrežen u ritmu odsutne konkretnosti koju iskupljuje tobožnje oplemenjivanje riječi, ukazuje se pravi žargon autentičnosti koji ostavlja tragove rasne i plemenske superiornosti čim se pogleda konkretnije, otisnut tako u crnoj masti dvadesetovjekovnih novina i političkog jezika.

Cijela filosofija književne desnice, koja se na ovom jeziku vratio sedamdesetih godina upodobljen naprimjer u Koljević-Bećković-Nogi, bila je legitimisana ritualima u čijem prapočetku, na iskonu pripovijedanja, stoje smrt i samrt. Mada će im se istorija u sadašnjosti otkrivati kao prisutno nasilje, neminovno kao bujica ili tajfun, te će kategorije svoju legitimaciju izgubiti već nakon Prvog svjetskog rata a pogotovo kasnije, kada će do Treblinke i Aušvica do Srebrenice ljudi početi nestajati, uništenje ljudi će biti potpuno tako da će i sahrana biti nemoguća, samrt kao kategorija će biti zbrisana iz njihovih života, a nekmoli ritualno značenje smrti.

Svaka filosofija koja se sjeća praiskonskih okvira čovjekovog života konačno će izgubiti utemeljenje. Pripovijedanje u čijem početku smrt i samrt – sve te vizije o svijetlim grobovima i mirisu ugodne ljuskovine – neuvjerljive su u literaturi najmanje pola stoljeća prije nego što ih promoviraju Nogo ili Koljević.

Nije stoga čudan toliki zamah medijskog i političkog angažmana, koji su te izgubljene rituale i iskon govora trebali vratiti i oprisutniti, čineći ih autentičnim. Rat i smrt će svoju staru ritualnu snagu vraćati samo, umnoženi tehnikom, u toj neobičnoj preuzetnosti sabornika, i tako postmodernistički renoviran, u percepciji tih pjesnika ikonobranitelja zadržati privlačnu sliku, kao poezija. Svi ti koncepti koje slavodobitno otkrivaju sedamdesetih godina bio je već tada moguće vidjeti samo u potopljene u formalinu, kao nedonoščad, izložene u vitrinama akademija, ili zakopane duboko u zemlji kao mošti.

Ovog puta otkriveni i iskopani, izloženi u šetnji sa starim eksponatima i nastupima akademika, naštimani na na balu mrtvaca, dok oživljuju svi ti preci i heroji prošlosti, ukazaće se osamdesetih godina u performansu i spektaklu političke parade, simulirani na licu mjesta, dok riječi ne postanu stvarnost. - "Napola rasrbljeni i odvojeni od svojih duhovnih pravoslavnih istočnika" - piše Koljević 1994. u Otadžbinskim temama - "Srbi su se, tim pokajničkim činom (iskopavanja mošti) - iznova posrbljivali i hristijanizirali. Tu se na delu videlo dejstvo osećanja greha zbog toga što smo tami nesećanja i političke laži prepustili svoje bliske pretke".

Konkretno opravdanje i smisao svih tih ideja, tih pjesama, tih studija i zbirki, tog angažmana stvaralaca – otpočetka do kraja – jeste onaj koji su dobili u julu 1995. kada će u taktu jednog aktivističkog šifrarnika, evoluiralog godinama od poezije do politike, dati konačne rezultate na terenu.

Oceni 5