Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (2)
Astulic 07 S

Pred 'Zvečkom' 1979: Jura Stublić, Džoni Štulić i Paolo Sfeci

Photo: Goran Pavelić Pipo

Sada je vrijeme za akciju u gradu

Naslovnica: Prvi broj novog Poleta 27. 10. 1976.Te prijelomne 1977. zbilo se nekoliko događaja koje danas bez sumnje možemo iščitati kao vjesnike skorog rađanja novog urbanog duha, no nema sumnje da im tada apsolutno nitko nije pridavao važnost. Jer, tko bi prepoznao išta iznimno u činjenici da je netom ponovno pokrenut omladinski tjednik Polet, kad su takve novine u pravilu shvaćane kao besmislena nužnost, nešto što, premda nema nikakva utjecaja, zbog tvrdoglavosti sistema mora postojati.

Polet je, naime, bio glasilo Saveza socijalističke omladine Hrvatske, a takve aktivističke novine namijenjene mladima uglavnom su se distribuirale po ispostavama omladinske organizacije i izvan tog kruga čitali su ih doista rijetki. Zato su se često gasile, pa ponovno pokretale, pa gasile ... Hrvatska je imala dva takva izdanja, Polet i Studentski list, koji su stalno levitirali između utapanja i reanimacije. Krajem 1976. Polet je pod uređivačkim vodstvom Pere Kvesića krenuo iznova. Ubrzo će se u redakciji okupiti, s današnjim znanjem možemo reći, fantastični generacijski dream team: u Poletu su tada objavljivali Slavenka Drakulić, Ratko Bošković, Nino Pavić, Denis Kuljiš, Željko Žutelija, Inoslav Bešker, Gojko Marinković, Rene Bakalović, Vladimir Cvitan, Dražen Vrdoljak, Darko Glavan, Vladimir Tomić i još niz drugih ljudi koji su u međuvremenu narasli do novinarskih institucija. Njihova su imena tada imala nejednaku težinu, neki su već bili razmjerno poznati (prije svega u cehovskim ili zainteresiranim krugovima), a neki apsolutni početnici pa time i anonimci. No, posve je sigurno da nitko nije bio svjestan kakvu je novinarsku snagu imala tadašnja neugledna redakcija smještena u Opatičkoj ulici br. 10, pa su se tako i novine prodavale u potpunom nerazmjeru s današnjim ugledom njezinih autora – vrlo skromno, kao uostalom i sve druge omladinske novine.

Urednik stripa u Poletu: Mirko Ilić, predah u Kvakazu, 1979. godine

Na mjestu urednika stripa i ilustracije u toj će se garnituri pojaviti Mirko Ilić, vrlo mlad i vrlo agilan crtač, koji počinje agresivno nametati svoje ideje o stripu i forsirati radove istomišljenika (A5). To se poklopilo s idejama Pere Kvesića, koji je već u nultom Poletu stripu posvetio četiri ili pet stranica, što je dotad, izvan usko specijaliziranih strip-izdanja, bio nezabilježen slučaj (priča kaže da u toj uredničkoj odluci ima nešto pragmatizma: Polet se tada tiskao na prastarom Borbinom tiskarskom stroju, pa su tako otisnute fotografije bile jedva raspoznatljive. Jedini izlaz bio je osloniti se, umjesto na fotografe, na ilustratore ...)

Nova kazališna energija: Kugla glumišteDakle, trebalo je svakoga tjedna stvoriti nekoliko stripova iz domaće produkcije. Ilić je oko redakcije okupio pet-šest stalnih autora i još barem toliko onih na koje se moglo povremeno računati. Strip-table objavljivali su Radovan Devlić, Nino Kunc, Joško Marušić, Krešimir Skozret, Radovan Devlić, (nešto rjeđe uključuju se Krešimir Zimonić i Igor Kordej) i sam Ilić, formacija koja će nešto poslije početi istupati pod zajedničkim imenom Novi kvadrat.

Osim u uskom umjetničkom krugu, dotada su stripovi uglavnom smatrani razbibrigom za klince i nedorasle. Autori Novog kvadrata presudno su pridonijeli afirmaciji stripova za odrasle, pod njihovim naletom strip se počeo smatrati generacijskim izražajnim sredstvom i svatko tko je držao do sebe morao je biti upoznat s novim izdanjima, novim autorima i novim trendovima.

Slična vrsta nove energije u kazalištu zvala se Kugla glumište. Baš se tada ta trupa, odreda sastavljena od neprofesionalnih kazalištaraca studentske dobi, izborila za status alternativne atrakcije. Već prvom predstavom Ljubav i pamćenje osvojili su kolektivnu nagradu za režiju na uglednom beogradskom amaterskom festivalu BRAMS, što je pomoglo da njihov čudni scenski izraz pronađe put do gledatelja. Kugla je postala kazališna tema dana, njihove su se predstave i akcije događale na najneočekivanijim prostorima – u periferijskom dvorištu, na glavnom gradskom trgu, u klubovima – njihov su nam jezik i sfere interesa bili mnogo bliži od opera u HNK, koje su nas nastavnici periodično silili gledati, i Kuglu smo ubrzo prepoznali kao kazalište po našoj mjeri (A6).

Sve su to bile izolirane, samonikle, u to vrijeme posve nepovezane inicijative. Među njima nitko nije uočavao izravnu vezu, vjerojatno je nije ni bilo. Tek poslije će se pokazati da su međusobni utjecaji rockera na crtače, glumaca na muzičare, muzičara na fotografe – ukratko, svih na sve – bili toliko isprepleteni da se bez sumnje radilo o jedinstvenoj kreativnoj sceni. Nerijetko su to različite, sasvim nepodudarne poetike koje se organski opiru trpanju u isti koš, ali čak i kada su neusporedive, one su hranile i poticale jedna drugu. Time je duhovna klima bila spremna da se grupiranje snaga, kakvo se dogodilo među mladim novinarima, crtačima ili avangardnim glumcima, dogodi i među muzičarima.

Kod Zdenca života: Max Juričić i Džoni Štulić, krajem sedamdesetih

U Poletu broj 17. (usput, pretposljednjem koji će, prije odlaska u vojsku, urediti Pero Kvesić, tada će ga na čelnoj funkciji zamijeniti današnji novinski magnat Nino Pavić) od 4. ožujka 1977. prvi se put spominje neka od grupa koje će poslije činiti udarnu garnituru novoga vala. Prilično je sigurno da mladi glazbeni kritičar Sven Semenčić, netom kooptiran u redakciju iz nekog srednjoškolskog lista, nikada ne bi izdvojio posve anonimnu skupinu imena Azra, da idejni vođa sastava, izvjesni Branimir Štulić, nije bio njegov susjed u novozagrebačkom naselju Sopot. Ovako ih je ugurao u tekst pretenciozno naslovljen Muzika iz zagrebačkih podruma i drvarnica – tu se rađaju zvijezde (A7).

Azra se tako dokopala novina u paketu s pet-šest drugih sastava, od kojih doslovno nijedan nije ostavio nikakva traga. Kratili su duge školske praznike uvježbavajući hitove grupa Focus, Pink Floyd, Jethro Tull, Cream, Emerson, Lake & Palmer, deformirali ih do neprepoznatljivosti na svojim jezivim pojačalima i zvučnicima iz kućne radinosti i tako bi to trajalo ljeto, dva, tri, dok se ne bi zaposlili, pooženili ili iz bilo kojeg razloga uozbiljili. Tako je, s iznimkom nekoliko poznatijih grupa, izgledala zagrebačka scena.

Nikakva nagovještaja bilo kakvih uzbuđenja tada još nije bilo. Tako i to spominjanje kasnije proslavljene Azre u ovom slučaju prije možemo smatrati curiosumom, dobrosusjedskom uslugom, negoli nekakvim burevjesnikom.

I na kraju, ništa manje važno: jedna posve neugledna, usto i vrlo skučena slastičarnica u gradskom središtu pretvorila se u okupljalište mlađih glazbenika. Tako je počela priča o Zvečki (što je bio ulični naziv za lokal koji se formalno zvao Zvečevo, jednako kao i tvornica slatkiša koja je njime upravljala).

Ispred Zvečke: Vlatko Georgiev, Aki Rahimovski i Hrvoje Galekovic

Tu, u blizini, u nekom je podrumu probe održavao Parni valjak, u kvartu je stanovao i njihov menadžer Milan Škrnjug zvani Škrga, a vođa grupe Husein Hasanefendić Hus stanovao je iza ugla. Negdje u tom krugu ljudi začeo se običaj da se, umjesto u uglednijim kavanama, počnu sastajati u Zvečevu (A8).

Hus će poslije pojasniti kako su onamo u pauzama navraćale balerine iz obližnjega Hrvatskoga narodnoga kazališta, što je u očima mladih rockera bio više nego dovoljan razlog. I kao u klasičnoj dječjoj priči djed za repu, baba za djeda, unuk za babu ... privučeni, vjerojatno, gracioznim plesačicama (ili su one, zapravo, počele dolaziti zbog muzičara, vrag će ga znati), u slastičarnicu je odjednom počela zalaziti uglednija klijentela. Redoviti su postali i novinari Poleta. U proljeće 1977., baš negdje u vrijeme kada će Sven Semenčić prvi put spomenuti Azru, Poletova redakcija seli iz Opatičke u Savsku ulicu, preko puta najnovijeg i najluksuznijeg hotela u gradu, hotela Intercontinental (danas Hotel Opera), pa je Zvečka bila blizu, a kako su se tamo nazirali obrisi zanimljivog svijeta, počeli su zalaziti i oni.

Mjesto za dnevne kave: Konobarica i Alemka Lisinski pred ZveckomZbog glazbenika i mladih novinara sve češće su navraćale djevojke – tu će se presudnom pokazati neposredna blizina Pravnog fakulteta i Škole primijenjene umjetnosti, kao nepresušnog izvora zgodnih cura – pa su, kako to već ide, za zgodnim curama stigli i svi ostali... Tako će Zvečka postati dnevni boravak generacije novoga vala. Zvečka je bila dnevna birtija, mjesto za dnevne kave, a mnogo manje za večernje izlaske, cehovsko utočište u kojem su glazbenici, novinari i mladi kreativci razmjenjivali informacije o svojim specifičnim interesima. No, u to pionirsko vrijeme još je bilo nemoguće naslutiti razmjere masovnosti koje će zvečkarenje za koju godinu poprimiti...

Dakle, već tada, 1977., sve je bilo na svome mjestu: i Zvečka, i Kugla, i Polet, i Novi kvadrat ... Tada još doista ništa nije govorilo da će pojava tih samoniklih i time nepovezanih žarišnih točaka bilo što promijeniti: i prije bi se u pospanom gradu Zagrebu javljale iznimke čija bi nas darovitost nakratko obuzela, ali nakon izvjesnog bi se vremena i oni skotrljali u kaljužu prosječnosti, ne bi dugo izdržali u sredini koja je oduvijek bila iznimno nenaklonjena natprosječnima. Masovnije generacijske manifestacije talenta ovdje su upravo zbog toga bile vrlo rijetke.

U događajima koji će uslijediti vidim stoga veliku iznimku: tada su iz rovova, iz svojih podruma i podstanarskih stanova odjednom izašli svi – i crtači stripa, i neškolovani avangardni glumci, i muzičari koji teško vladaju s više od dva-tri akorda, i nadobudni studenti koji su naumili biti novinari i fotografi – i svojim oskudnim zanatskim znanjima stvorili mikrokozmos po svojoj mjeri.

Većina njih upravo je tada, iz pozicije blagoslovljenih diletanata, dosegla svoje kreativne vrhunce: energiju i snagu radova koje su tada stvorili, rijetki su poslije uspjeli dosegnuti. Poput erupcije, dogodit će se da u kratkom razdoblju – ne mnogo dužem od godinu dana – baš svi postignu svoje najviše domete.

Ispred redakcije Poleta u Savskoj ulici: Jelena Zlatković, Vlatko Fras i Denis Kuljiš

Ta simultanost zbivanja, ta kolektivna stvaralačka ekstaza, nevjerojatan presedan da se u gradu u kojem se u pravilu ne događa mnogo odjednom dogodi sve – to je ono što me do danas nije prestalo fascinirati i intrigirati. Tu talent, zapravo, nije bio presudan, pogotovo ne umijeće: početak svega bio je u potrebi da se napravi svijet po mjerilima vlastite inteligencije, koja više nije mogla prihvatiti ustajalu tupost kasne faze socijalizma, u želji da se, umjesto u bari, kupamo u moru.

Riječ je o generacijskoj spoznaji koja tada, posve sigurno, još nije bila osviještena, no splet okolnosti nagnao je najdarovitije, najsenzibilnije među nama da uzmu u ruke ono čime su se već znali izraziti i da nacrtaju naše duhovno igralište.

(NASTAVIĆE SE)

(A5) Kad je Marušić otišao u vojsku prepustio mi je ilustriranje Pitanja. Neko vrijeme je tu bio i Skozret, no to je njemu uskoro dosadilo i tako sam ja došao na red. U Pitanjima sam vidio da se šuška o Poletu. Proveo sam sate i sate s ljudima koji su radili koncepciju novine. Ja sam nekako gurao strip. Naravno, i Pero Kvesić je bio za strip, mada ne vjerojatno za onakav kakav sam ja nudio, ali što je tu je. Čim se ukazala šansa za objavljivanje, pozvao sam Kordeja, Zimonića, Skozreta i druge. Ljudima u redakciji su se naši stripovi svidjeli i dobivali smo sve više prostora. (Intervju: Mirko Ilić, strip-crtač, inadžija – Bum! Tras! Beng!; Rene Bakalović, Polet, br. 5. 3. 1980)

Osnovna stvar koju smo mi uspjeli jeste da se strip počeo gledati na drugačiji način. Za naše prilike, naravno o njima govorim, strip je postao nešto vrednije od asocijacije: strip? aha, Mirko i Slavko, Komandant Mark, plus nekoliko provjerenih vrijednosti kao Maurović, Radilović, Beker. Uspjeli smo utoliko što se napokon o tom stripu počelo pisati i pričati na sve strane. (Mirko Ilić, intervju: Sporo, loše, ali zato skupo, Zoran Petrović-Piroćanac, Zum reporter, 846, 10. 02. 1983)

(A6) Otvoreni poziv omladinkama i omladincima da se pridruže radu na predstavi. Svima! Svima! Gutačima vatre, gromoglasnim recitatorima, ljubiteljima stripa i science fictiona, kostimografima, čitačima Brechta, električarima, onima koji znaju napraviti drveni ormar, propovjedačima, sviračima viole ili bilo kojeg drugog instrumenta, skakačima dvostrukog salta!!! Svima! Opčinjeni ljepotom stiliziranih konvencija, koristimo priče o Flashu Gordonu da bismo stvorili čarobno i uzbuđujuće kazalište na pola puta između života i teatarske iluzije. Napustili smo dramski tekst i u banalnim klišejima stripa otkrivamo uzbuđujući tekst čistih emocija. Stvaramo poetične prizore ne suviše udaljene od jednog već zaboravljenog filma, u kojem Fred Astaire stepa na blještavom podiju, a ljepotice se spuštaju na scenu poput šuštavog vodopada. Napustit ćemo kazališne dvorane da bismo mjerili svijet razornim mjerilom radosti. (Flash Gordon u svemirskom cirkusu na planeti Tog, Kugla glumište, Polet, br. 12, 14. 1. 1979)

Lapidarij, odmorište za Poletovce: Zoran Franičević, Sven Semenčić i Davor Slamnig

(A7) Ima tu imena koja moraju uspjeti. Recimo, grupa Ego se iz te skupine izdvaja i već je donekle postala poznata zagrebačkoj publici. Ako bismo pokušali definirati njihov stil, mislim da bi bilo najlakše reći da su po zvuku negdje oko Genesis. Spomenuo bih i grupu Pro futoro, s izvanrednim klavijaturistom Stankom Juzbašićem, koja vrlo uspješno svira na području angažiranog free-jazza. Grupa Stonhenge začuđujuće dobro interpretira psihodelični rock. Svakako treba istaknuti i grupu Azra koja svira u standardnoj postavi – bas, bubnjevi i dvije gitare, ali koja ima zaista realne šanse za uspjeh, zahvaljujući tome što izvodi isključivo vlastite, vrlo zanimljive i specifične kompozicije. (Sven Semenčić, Tu se rađaju zvijezde, Polet, br. 17, 4.3.1977)

(A8) Velika fora ovog kafića je što svoje piće možete iznijeti van i posaditi ga na prvi parkirani auto, a da se pritom konobarice neće derati i prijetiti milicijom. Instaliranje pred Zvečevom ima još jednu veliku prednost: tu je društvo potpuno zakrčilo prolaz i kolone gimnazijalki iz obližnjih škola moraju se očešati o vas (Tabacco Road, Polet, br. 72, 3. 10. 1978).

* Fragmente iz knjige „Sretno dijete“ prenosimo sa dozvolom autora i izdavačke kuće Fraktura

Oceni 5