Poezija bunta i otpora
Koude 01 S

Photo: Josef Koudelka

Sahat na ruci ubijenog

NABRAJANJA

Prvo sam vidio, ispod rukava košulje, sahat na ruci ubijenog,
a potom, u ritmu njegovih otkucaja:
pogrbljene ljude što su mu prilazili,
svjetlo sirene, koje je u naletima osvjetljavalo ukočene face,
izborane ruke što su ga stavljale u nosila,
crveni krst, geometrijski oblikovana krv, na autu hitne pomoći,
bijelo stopalo ispalo iz nogavice, čiji su prsti bili
okrenuti prema nebu,
lice koje se osipalo u detaljima.

Sjedim u sobi i u mraku, pod svijećom, nabrajam činjenice:
svijeća u rembrantovskim sjenama dubi mi lice,
ruke se iz dosade ukrštaju, spajaju, rastavljaju,
prsti na stopalima, petoglavo čudovište, na kojem sjena prvog
prsta pada na drugi, lomeći ga u pokret,
otimaju se iz vaseljenskog odzvanjanja praznine.


OŠTRINA PTIČIJEG KLJUNA

U Prvom svjetskom ratu
na početku posljednjeg stoljeća
rovovi su sami sebe
kroz vojnička tijela
kopali.

Zemlja
ih je
majčinski grlila
njena ih utroba
kao grobnica
od neprijatelja
štitila.

Postajući nevidljiv
neprijatelj
bi se
ponekad
otkrio
kad bi ga nišan puške
ulovio.

U dosadi rova
vojnici su ispredali čudesne priče
o neprijatelju
o njegovoj nevidljivoj moći
da se neprimjetno dovuče
do naših položaja
i da nas
poput vukodlaka
dlakavim rukama
u mraku
davi.

U ponoć bi dovlačio

kurve
i čitavu noć orgijao
nad tijelima
naših poginulih drugova
na krst razapinjao ranjenike
i molio se Bogu
za nestanak naše nacije
svoju zastavu
našom krvlju
bojio
državni grb
očima mrtvih
nanizanih na ljubavni lančić
kitio.

U svakodnevnoj dosadi smrti
rovovi su sjaj
nacionalne slave
krojili
njihove granice
postajale su granice
svijeta.

Pokoji
poginuli vojnik
izletio iz rova
ispružen na ničijoj zemlji
sebe je ptičijem
kljunu
poklanjao.

U otvorenim ranama
oštri ptičiji kljun
nebeske je vezove
tkao.
On
granice
rovovske podjele
ne priznaje
svi su vojnici
za njega
isti
braća.

U njegovom kljunu
krv se raznih nacionalnosti
miješala
bratski
spajala
kao u svevaseljenskom
poljupcu.

U kaplji što
u predvečerje
klizi
sa oštrog kljuna
odsijavala se
majčina suza
koja
poginule sinove
oplakuje.

U Sarajevu
u ratu
vođenom
na kraju milenijuma
proveo sam
kao vojnik
čitavu noć
u rovu.

Moja samoća
gnijezdila se
u želju
da se raspršim ptičijim krilima
da nestanem u njihovim cijucima
da se
u najsitnije detalje svijeta
razlijem.

Pomišljam
za sve su krivi
udžbenici istorije
koji nas nisu učili
o vojničkoj samoći
što se
u nama
kao ptičiji kljun
oštri.

Oceni 5