Saksofon u mraku i stihovani otisci
Vratio se Milje (Vladan Miljković, Beograd, april 1967), nezaboravni tekstopisac Dece loših muzičara (bend koji - svako ima svoju asocijaciju - pokreće ubistvene uslovne reflekse, budući da je svojim stvaralaštvom obeležio mračnih 30 godina, od 1988). Ako parafraziramo vic o Hokiju, nije važno kako se vratio, nego da su tu njegovi stihovi. A stihovi - zbirka pesama Živa muzika - dospevaju pred čitalačku publiku u izdanju kuće Enklava (Beograd, 2018.) kao sjajni izbor utisaka, refleksija, nagoveštaja, strahova, presuda, beleški, sećanja; kao priče o ljubavi i svakodnevici, novom dobu investitora, sponzora, vrednosne konfuzije, žena (pomenusmo li ih) u različitim raspoloženjima i pojavnim oblicima, prisutnih, poput izvesne “Zuhrije srednjih godina”, ili opravdano odsutnih, kakva je Harisson - Claptonova Layla koja ište oprost i daje ga prvom mužu.
Zaboravite, evo nenametljive preporuke, sve što ste otpatili uz DLM, prizemne dosetke o poznatom košarkašu, zanimljive opise smešnih pokreta (“uđeš, izađeš i gotovo”), bezbednosnu procenu autora (“njen zaručnik je poručnik”…”ubiće me nečija ljubomora”), briljantnog i neponovljivog Zeku, zadržite u glavi tek instrument I instrumentarij pesnika koji ne beži od rock’n rolla, znajući, valjda, da je to posao uzaludan.
Pa, hrabro u Miljkovićevu zbirku, zabeležiće autor ove roto avanture da je napisana “umesto žurke” koju nikako da napravi; putem, dakle, koji otvara tako duhoviti i višeznačni distih:” Nobelova Dilanu/Fabrike radnicima”. Koji nagoveštava da ćemo čitati pesme provučene kroz kvalitetnu uredničku miksetu, koja i ne pokušava da obuzda vredni telenat, naprotiv.
Pa, kad je već unpugged, čitajmo naglas: “kako da znam/da je to što ide/s kolena/na koleno/i nikada/pošteno/nije ni radilo/kako treba/sjebano?/više se i ne trudimo/da obrišemo otiske” (Odzvanjaćemo deci naše dece, kako ko). Opeva začas Miljković Srbiju i koješta što nosi (Srbija) u koferu mržnje, polupraznom bagažu prostora neispunjenog, uzaludno rezervisanog za empatiju i odgovornost.
Umišljajni izbor, ne zamerite, negde daleko od nas Miljković se podseća nezaboravne srbijanske Narodne skupštine:”od nastanka/srpska skupština/divno mesto/duzmeš/dobru platu/dnevnice/putne troškove/dodatke za ovo/dodatke za ono/i jedeš dobro/za male pare/plus ostalo” (Demokratija nije konj). Usred socioloških stihovanih minijatura uleteće naslov Ko je u devojačkoj sobi, da autor podseti na svoje nasleđe i moralni sustav: “kamera ide na fensi fićka (dan)/za stolom kontroverzni biznismen/zaštićeni svedok, ministar/I starleta dvesta komada/čuju se dva kratka rafala/rez na slučajnog prolaznika/čovek od rikošeta pada/pada i ne ustaje vala/u kući hiljadu dana/devojačka soba ljudskih prava.”
O investicijama i investitorima je i novokomponovana zakletva, dobrodošlica zlikovcima različitih fela; malo levičarenja, duboki ton Miljkovićevog saksofona kao da dopire odnekud, sa palanačkog groblja iluzija, zašto ne: “lokacije/ spremne /čekaju/ teške/ građavinske/ mehanizacije/ poj/ a pismenost/ će mo uspešno/ iskoreniti uskoro/ne žaleći /ni život/svoj (Dobrodošli dragi investitori).”
Još malo refleksije, pa da se razilazimo u miru i poverenju; nagradna je igra u toku, ko kupi zbirku Živa muzika, mora da je pročita, vreme nam curi: “sekundara/ udara/ reciklira /vreme/ sekundarnu/ sirovinu/ u pičku lepu/ materinu.”
Poslao, dakle, Milje pozdrav iz Sežane, sećate se (naravno da se ne sećate, niste svi ’67), bilo je to mesto na kojem se nalazio “izlaz” iz SFRJ (Ko izađe poslednji, neka ugasi svetlo). Fakat, mrak je, odnekud se čuje saksofon, ko bi propustio inspiraciju.