Salaxia, fruškogorska vinska galaksija
Sale, kako ga zovu prijatelji, fruškogorski je kapetan iz Rakovca u kojem je 2008. godine dao izgraditi vinariju kapaciteta 150.000 litara. Na zemlji na kojoj njegovi roditelji žive već 48 godina i na kojoj će njegovi sinovi Vuk i Vanja, nada se, nastaviti širiti vinsku priču koja će slavu obitelji produžiti još najmanje 480 godina. Nazvati Aleksandra kapetanom nije tek leksička bravura, jer on je više od 20 godina dobro pohranjenom držao u glavi sliku Brod Salvadora Dalija iz 1943. godine samo čekajući zgodnu situaciju i "mirno more" da je ponovo porine na plovidbu. I onda, poslije 11 godina zastupanja velikog Parmalata na prostoru bivše Jugoslavije, generalnog direktorovanja Fidelinkom, izvršnog direktorovanja Agrohemom, komercijalnog direktorovanja Delta Agrarom, Aleksandar je shvatio da nije svaki mjesec, kad bi boravio u Toskani, bezveze spavao u nekoj od tamošnjih vinarija.
- To mi je ostalo negdje u podsvijesti i kad sam riješio pokrenuti neki privatni posao, to je mogla biti samo vinarija. To je bilo neminovno, vinarija se morala dogoditi, pogotovo što je cijelu moju poslovnu priču pratila i obiteljska povezanost s Fruškom gorom.
Poslovnim rječnikom rečeno, Aleksandar je na djedovini u Rakovcu, koji je široj javnosti dotad bio poznat samo po istoimenom samostanu, pokrenuo greenfield investiciju koja je postala nova prepoznatljivost cijeloga kraja. Vinarija Salaxia se od početnih 18.000, pa 36.000, 45.000, 75.000 proračunatom progresijom već nakon pet godina postojanja propela na planiranih 100 tisuća litara vina.
- Išli smo korak po korak, lagano i postupno smo razvijali tržište. Mogu se pohvaliti da smo u ovom kratkom razdoblju od vinarije napravili ime koje je postalo poznato i u Novom Sadu i Beogradu. Mi ne idemo na natjecanja, ne pravim vino da bih se natjecao i išao na izložbe. Ne zanima me imati naljepnicu, primjerice, osvojenog Decanterova zlata. U vinarstvu mora postojati neki čudak koga to ne zanima. Jedan mi je vrlo ugledni novosadski uglednik rekao da nikad ne bih imao ovako dobra vina da nisam tako specifičan! Kad sam otvorio vinariju, znao sam kakvo vino treba proizvesti, ali ne i kako to napraviti. No, ono oko čega nijednu sekundu nisam dvojio je način kako prodati vino. Znao sam koje su mi mogućnosti, što mogu proizvesti, ali prije svega sam znao gdje ću to vino prodati. I tako je bilo, pojašnjava Aleksandar.
Njegovo "čudaštvo" u svijetu vinara očituje se u mnoštvu detalja. Iskreno, ne znam nijednog vinara toliko zaluđenog Salvadorom Dalijem da je vlastitu interpretaciju Dalijeve slike odlučio staviti kao zaštitni znak na svaku pakovinu svojih vina. U tom kontekstu Aleksandar voli reći da su njegova vina svojevrsni hommage slavnom Kataloncu. I njegovom remek-djelu iz 1943. godine, akvarelu Brod.
- Ovo što imam na etiketama svojih vina je totalna modifikacija te slike na kojoj je Isus na križu. Međutim, križ nije pravi križ, Isus je raspet na punim jedrima iznad kojih je Sunce. Za razliku od Dalijeva originala, na kojem je Isusova glava pognuta, u mojoj puno optimističnijoj interpretaciji Isus ima podignutu glavu! Kad bih htio nekome slobodno protumačiti taj moj logotip vinarije, onda bih rekao da Salaxia ima mirno more i dobar vjetar.
Kao što je Dalija "držao u glavi 20 godina", tako Aleksandar nije imao problema ni s nazivom vinarije, jer se Salaxia "nametnula sama po sebi smještanjem u Rakovcu".
- Kad su Rimljani, dolazeći s juga, došli do mjesta na kojem se nalazi vinarija na Fruškoj gori, s druge strane brda su mogli vidjeti Dunav i Bačku koja je potpuno ravna. Taj pogled ih je toliko impresionirao da su cijelo to područje prozvali Galaxia. Za vrijeme Marije Terezije i onih kitnjastih slova, G je mutiralo u S i do dan danas je među narodom za to područje ostalo ime Salaxia.
Aleksandar ponosno naglašava činjenicu da je Salaxia veliki nacionalni sponzor Galerije Matice srpske, čime pokušava dati svoj obol razvoju likovne umjetnosti u Srbiji. On je i veliki kolekcionar umjetničkih slika, tu ljubav je naslijedio od svojih roditelja. Njegov doprinos razvoju obiteljske kolekcije više se svodi na novi val umjetnika s područja Srbije poput slikara Duška Stojanovića.
Kao što je etiketama pokazao zahvalnost Salvadoru Daliju, Aleksandar svojom vinskom pričom kani prirediti posvetu i velikom kiparu i pokojnom obiteljskom prijatelju Jovanu Soldatoviću. U svojoj kolekciji već ima dosta njegovih crteža, skulptura, a šira javnost za Soldatovića zna kao autora spomenika "Porodica" u Novom Sadu, "Streljanim rodoljubima" u Žablju, Đuri Jakšiću na beogradskoj Skadarliji...
I nazivom svojeg najpopularnijeg vina, sjajne visokoalkoholne kupaže cabernet sauvignona, cabernet franca, merlota i vranca, Burlesque, Salaxia ostaje u umjetničkim vodama. Aleksandar objašnjava zašto njegova Burlesque svakom kapljicom priziva Ditu von Tesse ili Millie de Leon.
- I burleska je umjetnost. A moja Burlesque dodatno pomaže da svakom novom čašom stvorimo dezavuiranu sliku svijeta oko sebe.
Noir Noir, druga Salaxijina crna kupaža cabernet sauvignona i dva pinota crnoga, jednog iz 2011. i drugog iz 2012., jednog iz francuskog hrasta, a drugog iz domaćeg hrasta, također je prizivanje filma i mode.
- Sustav vrijednost koje sami napravimo neminovno će se odraziti i na vina, jer znamo što je dobro, tvrdi Aleksandar.
Da jabuka ne pada daleko od stabla pokazuju i njegovi sinovi, stari Vanja, koji studira turizam, i mlađi Vuk, koji je upravo upisao Likovnu akademiju.
- Mogao bih reći da je svatko od njih uzeo neku moju sklonost i odlučio se baviti time – umjetnosti i biznis!
Prije nekoliko godina Aleksandar je počeo raditi i svoj pršut, kao drugi posao vinske kuće Salaxia. Uzor mu je istarski pršut, količine su još uvijek probne ili, kako voli reći, u pelenama, i ne može ga se kušati nigdje izvan Rakovca.
- Pršut se pokazao fenomenalnim, 15-20 komada smo pomlatili. Čisto za potrebe vinarije, da se ima nešto seckati, hvali se Aleksandar.
Za kuhinju, koju razvija u prostoru vinarije, kaže da je "mikrolokacijska", jer kompletnu nabavku obavlja u krugu od 500 metara od restorana.
- U Rakovcu imamo obitelji koje se bave skupljanjem vrganja, onda imamo obitelji koje proizvode kozji sir i imamo obitelji koji proizvode organsko povrće. Pritom smo napravili naš pršut. U selu je i klaonica. Ovdje je moguće probati uvijek svježe i originalne stvari koje nigdje drugdje nije moguće probati. Mogu se pohvaliti da su naši bifteci s vrganjima, puževi ili kozji sirevi s vlascem sada već nadaleko poznati.
Područje Salaxije nekad je bilo poznato i po velikom rasadniku poznatog novosadskog gospodarstvenika Aleksandra Adamovića, koji je "prvi na ovim prostorima poslije pošasti filoksere uvezao podlogu iz Amerike".
- Njegovi rasadnici su bili od Banoštora do Petrovaradina, sve je bilo njegovo, a na području Salaxije su bili baš njegovi vinogradi. Tu je bio i čuveni crni burgundac koji se zvao Crni biser. Stoga ne čudi što je moj Noir Noir toliko dobar. On je samo nasljednik Crnog bisera i tradicije pinota crnog iz vinograda Salaxije.
Inače, Aleksandar je poseban i po tome što je prvi počeo razvijati kooperaciju koja uvelike podsjeća na nekadašnje zadrugarstvo. Zajedno s kooperantima ima 18 ha vinograda. Kaže da posjedovanje vinograda nije neophodno za praviti dobro vino, a svoju tvrdnju ilustrira primjerom Rothschilda čija vinarija je "bez vinograda funkcionirala 150 godina".
Dobro, Aleksandar nije Rothschild, ali nije morao ni čekati 150 godina da bi imao vlastite vinograde. Ali, Aleksandar ne bi bio Aleksandar da ni u tome nije imao pomoć „onoga gore“. Naime, posred nasada chardonnaya (posadio je i pinot sivi, a sve na 4,8 hektara!) ukazao mu se – izvor vode!
- Na novom vinogradu postoje tri potpuno različite zemlje, od lapora do bijele zemlje i gline. Tamo sam posadio chardonnay i napravit ću kupažu iste sorte s tri različite zemlje. E sad, na toj bijeloj zemlji ima izvor vode na nekih 200 metara dubine, temperature oko 7-8 stupnjeva, izvire iz kamena, čista za piće, savršena. Još ne znam što ću s njom u konačnici napraviti. Znam samo da imam još 10 hektara zemlje i da ću sljedeće godine iznad tog položaja saditi novi vinograd na 2,5 hektara sa crnim sortama za Burlesque. Posadit ću cabernet sauvignon, cabernet franc i – vranac! Da, dobro ste me čuli – vranac! Kad me pitaju po čemu bih, primjerice, volio da ljudi pamte moju vinsku priču, onda odgovorim da bih htio da to bude po vrancu. Naime, postoji zabluda da ta sorta ne može opstati na Fruškoj gori, a ja imam jednog kooperanta u Neštinu od koga već 4-5 godina uzimam vranac koji daje fantastične rezultate. Nažalost, nemam ga puno i zato ga ne mogu raditi sortno nego ga kupažiram sa cabernet sauvignonom i cabernet francom. Zato ću u novom vinogradu sigurno barem jedan hektar posaditi i vranac!
- Plašite li se da će ga, gore visoko u brdu, pozobati divlje životinje?
- Iskreno, ja bih volio imati problem divljih životinja u vinogradima, ali zbog jako brzog širenja grada prema Fruškoj gori i lovačkim društvima se smanjio atar na kojemu mogu loviti, cijeli prostor je „raspucan“ između nekoliko lovačkih društava i životinje su se povukle na vrh Fruške gore. Nama ovdje silaze samo štetočine poput lisica ili jazavaca, divljih svinja je sve manje, koliko čujem od lovaca ove godine se uopće malo na njih i pucalo zbog premale brojnosti. Nedavno sam bio kod prijatelja u Puli, on je lovac i priča mi da tamo imaju manjak lovaca i višak divljači, potpuno suprotno ovome ovdje.
Aleksandrova posljednja umotvorina je linija vrhunskih bijelih i crnih vina naslovljena – Bijela vrana. Netko je negdje napisao da bijela vrana simbolizira „marginalca i izuzetak koji je bar naučio letjeti i kome je teže doskočiti, za razliku od crne oce koju zaskače i šiša tko hoće“.
- Da, bijela vrana nije crna ovca, vrana je ipak malo inteligentnije biće od ovce. Ali, kod mene je sve tako išlo. Vinariju sam napravio bez vinograda, ne idem na festivale i izložbe…, gotovo da je Bijela vrana moj autobiografski roman!
*S dozvolom autora, prenosimo sa bloga Vinske priče