Svetska premijera na Sarajevo Film Festivalu
SamSamcatAllAlone

Photo: Nikola Predović

Sam samcat, film o običnom i nemoćnom čoveku

All Alone / Sam samcat

2018.

scenario i režija: Bobo Jelčić

uloge: Rakan Rushaidat, Predrag Miki Manojlović, Snježana Sinovčić, Lea Breyer, Ksenija Marinković

Pojava Bobe Jelčića na regionalnoj filmskoj sceni pre nekoliko godina predstavljala je pravo osveženje. Inače aktivan pre svega u teatru, Jelčić je sa Obranom i zaštitom (2013) demonstrirao da poznaje ljude, likove i glumce, šta i kako treba raditi s njima, da polazeći od njih zna konstruirati i ispričati priču, a usput i da ume režirati sa stilom i sigurnošću jednog prekaljenog veterana. Ako je i prvi put bilo slučajno, drugi nije: nakon premijere u takmičarskom programu Sarajeva belodano je jasno čak i na prvo gledanje da je Sam samcat delo istog autora (Autora sa velikim A), da nije u pitanju isti film, ali da je on u najmanju ruku jednako dobar kao i prethodni.

Poveznica sa Obranom i zaštitom je mnogo. Prvo, u centru stoji običan, odnosno sjeban i nemoćan čovek. On je sada nešto mlađi, sveže razvedeni Marko (igra ga Rakan Rushaidat) koji se bori za starateljstvo nad svojom kćeri (Breyer) ne samo sa bivšom ženom, nego još i više sa šumom kontratiktornih i promenama podložnih birokratskih potpisa. Kao što se Obrana i zaštita završava u policijskoj stanici pri pokretanju određene procedure, tako sa kancelarijskim žamorom koji se, skupa sa radnjom u toj prvoj sceni ponavlja u krugovima po oprobanom birokratskom modelu “fali ti jedan papir, ovde datum i potpis, ako ste ovo, onda ne može ono” i sve u tom stilu. Marka žongliraju razne državne službe, a on, sasvim ljudski želi samo jedno: da provodi više vremena sa kćerkom.

Jasno nam je da je on gubitnik, stalno na istom dosadnom poslu, stalno u istoj “lonac-plavoj” jakni, sa izbezumljenim i izmučenim pogledom. I jasno da taj gubitnik neće dobro završiti, ma kako se svi oko njega trudili da mu pomognu. Ili možda čak zbog toga. Tu su pre svega njegovi tetka (Sinovčić) i tetak (Manojlović) sa kojima živi koji su takođe svako za sebe u svom svetu. Oboje buncaju sebi u bradu i govore sami sa sobom čak i kad govore s nekim, tetka se žali kako nju niko ne sluša, dok tetak stalno spominje tog nekog svog znanca koji je nekada radio u nekom ministarstvu i ima veze. Prijatelji koji mu dolaze u posetu nisu ništa bolji: i oni su puni saveta i ideja, doduše manje razrađenih i svako je uveren da je baš njegov predlog najpametniji.

Sarajevo Film Festival: Ekipa filma pred Narodnim pozorištem

Kada govorimo o stilu, nameće se pitanje kontinuiteta. U prethodnom filmu se oslanjao ponajviše na glavnog glumca i fotografiju Erola Zupčevića (nalik na filmove s početka rumunskog novog vala, sa kamerom iz ruke koja snima izbliza, naglim švenkovima, čudnim uglovima i grubim pokretima). U novom filmu je to još dodatno razradio: glumac sa najviše autoriteta, Miki Manojlović, diktira tempo iz pozadine, igrajući sporednu ulogu (što je majstorsko dostignuće ne samo zato što je toliko pasivni lik teško igrati, već i zato što drugima ne oduzima priliku da se i oni pokažu), Rakan Rushaidat svoj posao odrađuje nezavisno, potpuno ulazeći u svoj lik koji je tek delimično svestan okoline, a Zupčevićeva fotografija je nešto prefinjenija, manje napadno sirova, ali opet prepoznatljiva.

Novina sa kojom se Jelčić poigrava je dizajn zvuka kao oruđe dramaturgije. Dakle, u svoju “rumunsku” poetiku on uvodi elemente ranog Altmana: dijalog koji se preklapa i stapa u iritantniji ili tiši šum. Razlog je jasan – svi govore i niko nikog ne sluša, a kako sve gledamo iz Markove perspektive, agresivnost prisustva buke savršeno korespondira sa njegovim raspoloženjem, pa mu taj šum ili stvara dodatni pritisak ili je u stanju da se iz njega makar delimično isključi.

Važan element za razumevanje filma je i prilično detaljan kontekst. Reč je o periferiji Zagreba i krugu Hercegovaca koji tamo žive. Jelčić to nigde ne spominje eksplicitno, ali to je jasno iz svakog detalja i malog socijalnog rituala. Opet, to može biti unekoliko problematično gledaocima koji taj kontekst neće prepoznati bilo zato što im je suviše lokalan i stran ili egzotičan, bilo zato što sami nemaju koncept kulta zavičaja.

Ono što je možda i najveći domet filma je uklopljenost svih elemenata sa kojima Jelčić žonglira i kao scenarista i kao reditelj. Tehnički i zanatski, film je onakav kakav treba biti. Na narativnom nivou zna se šta je tu bit priče: borba čoveka sa stoglavom aždajom korupcije, sa svojom okolinom i sa samim sobom, zna se šta je tu neprijatelj, a ko je “levo smetalo”, da kontekst ne preuzima priču, pa ovo nije još jedan od kultur-rasističkih filmova o seljačinama sa periferije kakti metropole. Sam samcat možda nije savršeno komunikativan film niti film po svačijem ukusu, ali bi bilo potpuno krivo reći da ne valja.

Oceni 3.6666666666667