Samo će ga novci vratiti među žive

Književnost, književno, književnici. Proizlazi, dakle, da ne piše knjige.

Naprotiv. Piše samo što niko ne vidi i ne osjeća.

 

Traži da svi čitaju i znaju napisano. Piše tako da niko ne vidi i ne zna.

Nit je rudar, ni književnik, ni ratnik, ni princ, nit nastavnik.

 

Unosi smutnju u vladajuće ideologije i prinčeve.

Prži se ipak podalje od prinčeva.

Muva se da jezik ne zarazi govorom ideologija.

Biva jednako rod i prinčevima i gomili.

Nije ravnodušan prema nagradama koje mu ne dodjeljuju prinčevi.

Učinio je sve da ništa ne napiše kako bi ih zaslužio.

 

Nije učinio ništa da nešto napiše kako ih ne bi zaslužio.

Zato ih ne prima sa neravnodušnošću, jer nije učinio ništa da ih ne zasluži.

 

Ne piše za praznike, za jubileje, jer nije zaslužio da nešto napiše.

Kad je opšte slavlje, zato itekako ima razloga da i on uzme odmora.

 

Ne piše za „prosječnog čitaoca“, ne piše za elitu,

svi su čitaoci prosječni, elita ne postoji,

ne mogu oni pročitati, koliko on,

elitno i prosječno, može ne napisati.

Vjeruje da je elita majka rulje i stoga privlačna.

Kad neko pomene rulju - stvar prepušta elitnom odredu.

 

Pobjeđuje samo zato što je pao u nesvijest.

Kad ga pitaju vidi li napredak i bolje sutra golim okom -

treba onkolozi da preuzmu zemlju.

 

Ne boji se da bude optužen za samilost.

Kvalifikovan da sjedi i ne radi ništa.

 

Nema mirnu savest: prinčevi ga ne dotiču, jer on je šlic.

Ima mirnu savest: rudari mu se smiju, jer nije mudar,

(više nešto kao vic).

 

Nema čistu savjest u odnosu na honorare koje mu zanat pisca ne donosi.

Prokletstvo svog konta ne brka sa klasnom opsesijom.

Ne vjeruje onima koji kažu da je ovo najgora od svih zarada.

Vjeruje onima koji kažu da mu ne treba kvalifikacija da bude nesretnik.

 

Zadovoljan je svojom sudbinom, jer samo su rudari nezadovoljni.

Nije zadovoljan svojom sudbinom, jer on je sam sebi buržuj.

 

Neće da za jubileje žonglira nijednim postojećim jezikom.

Nastupa svaku noć u ime nečega, jer nije ničiji predstavnik,

do svoj. Po gradu zuji naveče kao roj.

 

Ne piše pohvalnice, kako bi se mogao ne kajati.

Ne piše posmrtno slovo narodnim velikanima, da bi se pokajao.

 

Naveče u opoziciji, jer nije gore,

Ujutro uz vlast i prinčeve, jer nije naspram,

malo sutra uz ponižene i uvrijeđene, nije nikad bio ni dole.

A ko nije bio dole, neće ni gore i naprotiv.

Ne vjeruje porocima, jer on je porok.

Nije prorok, jer njegovo je oružje droga.

 

Ne misli da je i sam koristan član društva.

Cilj mu je da prestane lagati, to će biti prava umjetnost.

 

Nisu ga uvjerili da je samo društveni parazit.

Čuva se da svako jutro ne prošeta ulicama olovke – jer to je opasno.

 

Vjeruje da je rudar moćniji od generala, ali se ne mjeri s njima.

Ne vjeruje da je general slabiji od rudara, ali se ne mjeri s njima.

 

Vjeruje da su pisci „savjest čovečanstva“: vidio je već toliko gadova.

Nije dao da ga uvjere da je niko i ništa: vidio da se pjesnici ne boje rudara.

Rado čini usluge prinčevima i rudarima,

bio tolerantan iz neučtivosti.

Ne traži usluge od prinčeva i rudara,

koliko se umori, vjeruje u nauku i intuiciju.

 

Zastupa relativizam svih vrijednosti: jer hijerarhija vrijednosti postoji.

Ako je droga biti savjest čovječanstva deset godina, onda voli i kokain.

Podvrgava ideološka opšta mjesta i citate.

Stidi se vrline što je literata i izbacivač zečica.

Vjeruje u slast i književni život nakon smrti, zato što nije kolegijalno.

 

Naučio je sve o konkursnim bodovima na kursu šivanja.

Upoznao misao niščih, zatim je preko prečke prebacio eliti.

 

Ne vodi TV program, ne pohodi nijedan program: stvara iz stigme i haosa meta.

Čuva se i drži samo onih koji nude elitna rešenja.

 

Pomalo senilan, da ga treneri projekata uzmu za vratara.

Nije baš uvijek naduvan, da ne liči na ratare fondova.

 

Na pomen viška vrijednosti napušta svaki dalji razgovor i stvar prepušta mecenama.

Kad tvrde da podstiče ono najgore u ljudima, isti postupak kao gore.

 

Nije pisac manjina jer mu to donosi tek stanovitu korist.

Čim ga većina počne svojatati, raspitaće se oko kredita u banci.

 

Ne udružuje se ni s kim: pisac je hram, kh, ram.

Osjeća se ugodno i među progonjenima i među progoniteljima.

Ne piše reportaže iz zemalja u kojima je bio kao ekstremista.

 

Prihvaća sve ponude dok ih nisu ponudili.

Odbija unaprijed sve ponude, čak i one koje niko nije ponudio.

Ima ponekad na umu misao: „Ko pogodi vir, sve promaši.“

Zna da ono što je rekao u novinama nije propalo zauvijek: to je deset puta deset.

Ne piše po narudžbini dana, osim ako nije platio vodu.

Ne kladi se na trenutak, ako nije platio struju.

Ne kladi se ni na vječnost, jer inače ne plaća pretplatu.

 

Čuva se da ne umre kad ga neko iskritikuje.

Kad dođe sveopšte priznanje, trudi se duhom već biti odsutan.

Ima ponekad na umu da je Alzheimer rođeni brat Nobela i stoga bezopasan.

 

Nije uznemiren kritičkom hitnjom i ponekad vjeruje u vozilo književne istorije.

Uskače, dakle, u vozila istorije koja su davno prošla, stižući mlaznjake tečne kao centi.

 

Posjećuje tribine, festivale, okrugle stolove: trudi se ne izazvati genitalne kataklizme.

Ne vjeruje u statistike, u cifre, u javne izjave: feminizam je ono što se ne vidi golim okom.

 

Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.

Ne traži uopšte opravdanje ako je bilo dosadno na času.

 

Ko kaže da su babi muda bila bi marksista, napušta svaki dalji ugovor.

Ko zatrudni čim pročita dvije zore - raskida bez objašnjenja i predugovor.

Bori se kolumnama za prava porodilja i gay delfina.

 

Posjećuje fabrike, parade, gradilišta: ljudsko pravo gleda golim okom.

Po cijelu noć vari bez maske: završava roman koji nikad nije počeo.

Vjeruje onima koji skupo naplaćuju svoju nedosljednost.

Vjeruje i onima koji svoju dosljednost nikako ne naplaćuju.

 

Ima snage nazvati beščašćem ako neko prošiva bod po Lakanu.

Onome ko je dosadan sa jouissanceom, ne omlati joystick o glavu.

 

Nije ove godine bio romansijer, jer je u žiriju za nagradu.

Nije bio ni žirant, jer je napisao roman. Dozvolio da ga uvjere da su obojica upravu,

iako više voli biti žirant, da ne mora podizati kredit.

Na pomen „konceptualnog strabizma“ upušta se u svaki dalji razgovor.

Na temu „angažovana književnost“ gleda kao riba i prijavljuje se na rezidencije.

 

Upisuje se u sve škole koje mu ne nameću.

Zna se da je to uvijek nešto oko psihonalize i seksa.

Vjeruje da je i lizanje sladoleda politički čin.

Da se uvjeriti da je samo oralna podrška.

 

Ne da se uvjeriti da je njegovo lizanje društveno nekorisno.

Da ponekad reći i da je njegovo lizanje „društveno koristan posao“.

Vjeruje da njegov kornet vrijedi više od govora političara i prinčeva.

Zna da njegov kornet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.

 

Vjeruje da je jezik kojim liže najbolji od svih jezika, jer on drugog nema.

Vjeruj da je jezik kojim liže najgori od svih, mada ga ne bi zamijenio ni za jedan drugi

 

Čuva se postistina - vjeruje u laž.

Postistina je došla, a laži je nestalo.

 

Ako ne može reći postistinu – onda radije ćuti.

Ima o sebi kao piscu i svoje i drugo mišljenje, misli sa dvije glave.

 

Neće da kaže o sebi svoje, ni drugo mišljenje.

„Budući čas studen čas vruć, uglavnom mlak, izbljuvaće ga iz usta drugih.“

U dubini duše samom sebi najbolji pisac, mada se ne bi zamijenio za nekog drugog.

Bori se protiv društvenih nepravdi, ako drugi od tog pravi program.

Ne dopušta da zna ljevica šta mu daje desnica.

 

Pusti da gleda desnica dok ga radi ljevica.

Pušta da ga borba protiv društvenih pravdi skrene sa pravog puta.

 

Rado istjeruje tranzicionu pravdu na konac i voli se prepirati sa budalama.

Kad oba sagovornika nemaju krivo, to može čak da znači da su obojica upravu.

Nikad, međutim, nije dozvolio da ga uvjere da smo svi jednako u pravu.

to ga nije zaštitilo od jedne druge opasnosti:

da povjeruje da možda, dovraga, svi nemaju krivo.

 

Onoga ko tvrdi da je olovka moćnija od kite cvijeća pita -

Da li bi zamijenio jednu za dvije.

 

Ko tvrdi da su poslije Aušvica i Kolime trijebili samo vaške a ne ljude kaže –

Ostaje da godi ko se na onom svijetu rodi. I ostaje da se ovdje rodi

ko će onom svijetu da godi.

Zasad može biti sve što izmisli. Teško je sa sobom,

a ni bez sebe nije baš lako.

Boji se da slučajno ne emigrira u onostranstvo.

 

Samo će ga novci vratiti među žive.

Samo proza kao utjeha, feljtoni za sitniš, ako to nije jedno te isto.

 

Svom snagom se trudi ništa ne stvoriti:

padne na leđa i slomi nos i naočale.

 

Ne voli predugo biti drugi. Ne voli predaleko otići izvan sebe.

Ko samog sebe ne može stići, ondu mu ne uspijeva čak ni da se prestigne.

 

Zna biti komično ozbiljan, to je tako tragično,

zato neće da bude komedijant, jer su svi navikli da se ne zabavljaju,

zato sanja bar da bude dvorska luda.

 

Naprotiv. S ignorantima rado raspravlja oko stvari koje

prvi put čuju od njega. Svašta nauči od njih.

Zato dolazi samom sebi, iako nema kome drugom sad.

Vrijeme radi za njega, da njegov rad nikada ne bude otkriven.

Biće jasnije sutra to što je radio prekosutra.

 

Vjeruje u besmrtnost pisca,

rasparčao sam sebe na vrijeme i rasporedio organe u zamrzivač.

Misli o smrti i zaboravlja da je smrtan.

Život se nastavlja i nakon smrti, ostavio bubrege u oporuci.

Tako se na vrijeme misli na svoju budućnost.

 

Posao radi dobro, pogotovo što se njega tiče.

Budućnosti pristupa s mnogo optimizma, iako ništa ne radi.

Ljubavi pokazuje kancerozni gen i sklonost gudačkoj muzici.

 

Ostaje u formi, kad se uskoro desi Revolucija,

maksimalno za onaj svijet spreman.

 

Trudi se sakriti da ima tačno određen rok trajanja.

Zadnje dvije godine propovijeda sveopštu razvezanost,

zato što nema misiju,

ali ne čuva se onih koji imaju misiju. I to su ljudi.

 

Njega riječi najmanje ne koštaju.

Daleko da su njegove riječi najdragocenije.

Kao okot koji će proždrijeti zečica jer je viđen.

 

- Onaj zec mu je uzeo zube.

-Ti si njegova žena, znači, on je zec.

- Upravo sam ubio ženu. - Hvala na pitanju, i ja također.

Tako je prestao biti zec.Književnost, književno, književnici. Znači da piše po paperju,

mlati po zečjim njuškama.

Naprotiv. Ne piše samo kad niko ne gleda.

 

Ne treba pisati nikako. Naprotiv.

Samo ne treba niko da gleda.