Samo mrlja krvi na asfaltu

TAKO JE POČEO RAT: Nijedna se zajednica ne smije staviti iznad zakona koji određuju odnose medu ljudima. Ne postoje okolnosti koje je mogu natjerati na to. Ili ipak možda postoje, kada je u pitanju biološki opstanak te zajednice? Nemam odgovor na to pitanje, ali znam da je ono što se obično podrazumijeva pod ratom u Srebrenici bilo jako prljavo, prljavije nego igdje u Bosni i Hercegovini. Srbi su nas tretirali kao životinje i mi smo se nakon izvjesnog vremena počeli ponašati kao životnje.

Nisu to bile dvije zajednice koje su vjerovale da je uništavanje neprijatelja pitanje sopstvenog opstanka. Ne, bio je to rat u kojem je jedna zajednica unaprijed bila osuđena na smrt. Gradovi i sela oko Srebrenice u kojima su Srbi preuzeli kontrolu još na samom početku rata već su tad postali utvrde. Iz tih utvrda Srbi su izlazili, spaljivali bošnjačka sela, sve dok već do sredine maja više nije bilo nijednog u okolini Bratunca i dobrom dijelu Srebrenice. Rijetka netaknuta bila su ili prevelika za srpske snage, koje su još uvijek funkcionirale na teritorijalnoj osnovi, ili je u njima postojala neka manja skupina koja je pružila otpor. Tako je rat počeo.

Bili smo satjerani u grad iz kojeg su Srbi već odnijeli sve rezerve hrane, kojih ionako nije bilo pretjerano mnogo. Nismo imali izbora osim da umremo.

Zašto Srbi nisu prije zauzeli grad i pobili nas sve, ni danas mi nije sasvim jasno. Vjerujem da je to dijelom zato što su i sami povjerovali u svoju propagandu o desetinama hiljada pripadnika Zelenih beretki - paravojne formacije koju je prije početka rata u BiH formirala SDA - u Srebrenici. Podjednako važan razlog bila je surovost odgovora na njihovo nasilje, koja ih je morala iznenaditi. Šta god bio razlog, nakon jula 1995. znam šta bi nam se dogodilo 1992. da u Srebrenici tada nije bilo šačice hrabrih ljudi.

Ali, zločin je zločin i jasno je da su neki ljudi koji su branili moj život počinili djela nedopuštena zakonskim i običajnim normama. Ne želim ih unaprijed osuditi, oni su nevini sve dok se ne dokaže drugačije; ne želim ih ni osloboditi krivice jer niti to mogu, niti je to moj posao. Želim samo postaviti jedno pitanje. Da li je svaki zločin zaista zločin?

Do rata je to bilo beznačajno, bezimeno mjesto na putu izmedu Srebrenice i Sasa, odakle se regrutirala radna snaga za obližnji rudnik. Ali, kao što to obično biva, nebitno i bezimeno, to selo postalo je tokom rata jedno od onih mjesta koje je u očima svih postalo simbol pa je za njega trebalo biti proliveno nesrazmjerno mnogo krvi. Bilo je relativno blizu grada, dovoljno blizu da su ga Srbi odatle početkom rata mogli gađati minobacačima, ubijajući ljude dok su prelazili ulicu ili čekali u redu za vodu na Knjaževcu, jedinom gradskom izvoru.

Iz neba bi se prvo začuo slabašan pucanj, svi ćemo, možda pogrešno, naučiti da se to zove "dopunsko punjenje", granata bi dugo zviždala i kako se približavala zemlji bilo je moguće po zvuku razaznati da se okreće oko neke od svojih osi, parajući vazduh. Na mjestu gdje su granate udarale u beton ostajale su jedva primjetne rupe i snop ožiljaka od šrapnela koji su se širili u svojim smrtno koncentričnim krugovima. Lokve krvi širile su se ugrijanim asfaltom, kupile prašinu i osušene ostajale tu dok ih ne bi saprala prva kiša.

Beživotna tijela djece, koju su majke najčešce slale na vodu, žene koje su žurno i samo na časak napustile svoje kuhinje, još uvijek sa komadidma tijesta na rukama i krajem dimija utrpanim iza učkura, ležala su unaokolo. Tu, na gradskoj česmi, ubijen je moj školski drug, Adam Rizvanović, dječak kojeg pamtim po najsjetnijem pogledu na svijetu, koji je kao i ostali strpljivo čekao da uspe vode u bijeli prozirni kanister kojih je tih mjeseci bilo neopisivo mnogo.

KIŠA SRPSKIH GRANATA: Srpski vojnici sa Zalazja svakodnevno su podsjećali na svoje prisustvo, a cijena tog prisustva bila je sve viša. Visili su iznad grada, nismo se mogli kretati ni putevima u okolici koji su im bili na nišanu; bili su predobro naoružani, njihovi rovovi bili su preduboki, čistine na prilazu selu načičkane minama.

Naoružane skupine su tih mjeseci iz okruženja napadale srpske ciljeve. Nekada su to bile kolone kamiona sa srpskim vojnicima, drugi put su piratski upadi u sela u blizini fronta. Poslije svake njihove akcije sa Zalazja bi se, bez izuzetka, na grad sručila kiša granata. Bilo da su u zasjedi poginula petorica srpskih vojnika ili da su na nekoj čuki spaljene dvije usamljene kuće, grad bi obavezno bio kažnjavan.

Odmazda je neumoljivo stizala sa Zalazja, a granate su padale s neuobičajenom preciznošću, sa početkom svake ma i najmanje čarke i dugo nakon što završi. Što je granatiranje bilo žešće i intenzivnije, slutili smo da je njihov gubitak bio teži, a srebrenički mladići bliže ostvarenju svojih planova. Ali, "mirni" dani su bili gori, uvijek donoseći više žrtava. Padala je jedna, najviše dvije granate za cijeli dan, kao po pravilu tamo gdje je gužva bila najveća, kuda su ljudi milili na iscrpljujućoj vrelini. Cjelodnevna tišina otupila bi njihove reflekse i ginuli su, slučajno stojeći na ulazu u zgradu, zadržavajući se još trenutak da doviknu i pozdrave poznanika preko puta, pričajući glasno da ne čuju huk koji se približavao, vjerujući da toga dana, eto, sve izgleda kao da ne bi trebalo biti rata.

Ujutro 30. jula 1992. snage iz Srebrenice napale su selo. Skoro svi koji su mogli nositi pušku, a pritom je i imali, krenuli su na Zalazje. Krajem dana pepeo na zgarištima kuća bio je hladan. Selo je napadnuto sa svih strana, a putevi presječeni. Iz Zalazja se moglo izaći, ali ne i ući: pomoć koja se uputila nije prošla dalje od zasjede postavljene na putu nekoliko kilometara od sela.

Naser Orić, kasnije sam saznao, lakše je ranjen tokom te akcije, od ručne bombe koju je na njega bacio srpski vojnik dok se spremao da uđe u jednu od kuća u selu iz kojeg je otvarana vatra. Orić i nekoliko njegovih vojnika su već bili pretražili prizemlje i spremali se pretrčati na sprat, kada se niz stubište dokotrljala ručna bomba, tačno među njegove noge. Manje obučen, spretan ili manje hladnokrvan čovjek ne bi preživio, padajući kao žrtva sopstvenog straha. On se, pak, istog trenutka bacio unatrag, prema ulazu u kuću, i dok se još kotrljao, bomba je eksplodirala razasipajući stotine čeličnih kuglica. Veća bomba ubila bi ne samo njega, nego i njegove prijatelje koji su prošli sa malo težim ranama.

Ime tog seoceta urezat će nam se u sjećanje i po događaju koji se zbio nekoliko mjeseci kasnije, na najmračniji dan tokom tri godine koliko je enklava postojala, tako mračan da se činilo kako uopće nije svanulo. Četrdesetak vojnika, na čelu sa njihovim zapovjednikom Akifom Ustićem, masakrirano je na ulazu u napušteno selo, na mjestu gdje put iz šume izlazi na proplanak po kojem su razbacane kuće. Pronađen je samo kamion pun rupa od metaka i ugrušane krvi, pramenova kose slijepljenih krvlju i komadića kostiju. Srbi su na njih pucali iz pravoslavnog groblja sa obiju strana vijugavog puta. Niko iz kamiona nije imao vremena uzvratiti vatru, ispaliti jedan jedini metak, za tili čas bili su sprženi vrelim olovom. Njihovi leševi nisu pronađeni nakon što su prvi vojnici stigli u pomoć, nadajući se da bar još neko pruža otpor. Bio je to najveći gubitak koji su srebreničke snage ikad pretrpjele. Kada su poslije mjesec dana razmijenjeni, njihovi leševi bili su unakaženi, obezglavljeni tako da su ih familije prepoznavale samo po uniformama.

Srbi su tokom zime 1993. nekoliko puta pokušavali da vrate selo, jednom im je nakratko i uspjelo, ali do demilitarizacije Zalazje je ostalo u sve manjoj enklavi. U tom selu bili su ključevi za ulaz u grad. Nakon demilitarizacije kanadske snage su na nekadašnjoj liniji razgraničenja postavile jednu od svojih osmatračnica i tu ostale sve do odlaska u zimu 1994. Holandski bataljon je odmah po dolasku napustio mjesto, iako je bio skoro pet puta brojniji i bolje opremljen od kanadskog kontingenta.

Nakon manje od pola godine srpski vojnici ušli su u prazne rovove, uzimajući u prividnom miru, pored hladnih i nezainteresiranih holandskih vojnika, ono što nisu mogli u ratu.

SMRT KAO SVAKODNEVICA: Bio je već šesti mjesec opsade: bili smo na ivici izdržljivosti, svaki naredni dan pomjerali granice za koje se još jučer mislilo da su krajnje. Budili smo se bijedni, u hladnim sobama sa najlonom na prozorima na čija su okna bila složena drva koja su pružala zaštitu od šrapnela granata; budili smo se izgladnjeli i ušljivi, bez želje, mnogo češće bez snage da se pomjerimo; bez porodica, sami i napušteni, poniženi, silovane prošlosti i zaklane budućnosti, poražene i porazne sadašnjosti; i nešto se slomilo u nama.

Protekle mjesece smo preživljavali napuštajući enklavu i idući po hranu, krišom noću posjećivali spaljene kuće i ugažene njive; nešto se stvarno slomilo, i bez razmijenjene riječi u zraku se osjetila odluka da se to okonča. Ljudi su umirali kao tati, noseći na mršavim leđima vreće žita. Bilo je u toj smrti nešto tako degradirajuće; prvo su pretvoreni u posljednje lopove, one koje obijaju salaše, a onda ubijeni. Smrt od granate bila je brza, bez patnje, tijelo bi za jedan časak bilo raskomadano, koža izderana, kosti polomljene. A ovi ljudi su satima ležali i krvarili na šumskim putevima previjajući se, prije nego što bi pustili dušu.

U striktno vojnom smislu enklava je i dalje bila slabija, imala nesrazmjerno manje oružja. Tih zimskih mjeseci dobila je i jedno sasvim novo oružje, nešto za što niko osim nas nije znao: gnjev. Prokuljao je nakon svega i porušio brane obzira i morala, dvije stvari koje prve stradaju u ratu, dvije osobine koje žrtva prvo izgubi, ili ih se oslobodi jer su se ispriječile izmedu nje i života.

Enklava se počela širiti kao mrlja mastila, po nekom sopstvenom rezonu i pravilima: nije u tome bilo nikakvog smisla i plana, događaji su nas pretekli i postali veći od samih aktera. Da li zbog toga ili uprkos tome, u borbama koje će se voditi od decembra 1992. do februara naredne godine srpski vojnici nisu imali nikakvih izgleda. Prvi put su za protivnike imali ljude kojima su tuđi životi bili važniji od sopstvenih.

Ne znam da li je i koliko među srebreničkim vojnicima bilo tako tipičnih za svaki rat, usamljenika bez igdje ikoga na ovom svijetu, koji su lijegali i ustajali sa željom da i sami brzo odu na onaj, ubijali hladno, proračunato, naplaćujući dug i brinuli se da svaki novčić bude isplaćen. Ali, pouzdano znam da je mnogo više bilo drugih, također tipičnih, očeva i muževa, običnih ljudi koji su shvatili da više ne mogu i nemaju kamo bježati, da svoju djecu više ne mogu izložiti poniženju da roditelje gledaju kako plaču i još jednom prte torbe i idu nekamo gdje ranije nisu bili, ne znajući tačno kamo, ali znajući da neće biti dobrodošli. Oni su ratovali da prehrane familije, govoreći sebi i drugima, "Ma nek' poginem!", u borbu kretali sa sjekirom ili vilama na ramenu, bez ičijeg poziva.

Ako su prvi postojali, onda se bijes u njima do tada morao skameniti, otvrdnuti i oni su se morali okameniti s njim. Drugi su bili glasni, njihovi rami pokliči bili su upućeni njima samima vise nego neprijateljima.

Bilo je među njima i marginalaca, tipova koje je rat izbacio iz kolotečine njihovog prijeratnog neprimjetnog postojanja i koji su oružje koristili da nadomjeste sve propuštene prilike. Ali, i jednima i drugima i trećima taj rat bio je nametnut i oni su se ponašali baš tako. Bili su najčudnija vojska na svijetu, a šarenilo uniformi, oznaka i grbova govorilo je najviše o tome kako je nastala.

BORBE U DOLINI DRINE: Zima je te godine došla rano i bila surovija nego ikad prije ili poslije. Hladnoća i glad koja paralizira uzimali su danak veći nego granate. Groblja su se širila, a kad je na starim ponestalo mjesta, napravljena su nova. Svježe humke nicale su svaki dan, a šuma drvenih nišana je rasla. Navikli smo se na umiranje, ljudi su nestajali, gledali smo na to kao na jedno od općih mjesta ukupnog užasa i hladno primali vijesti da je neko koga smo znali, jučer se vidjeli s njim, ubijen.

Hrane, oko koje se vrtjelo sve, ama baš sve u Srebrenici, bilo je dovoljno u selima u dolini Drine. Ta sela sada su bila pusta, njihovi prijeratni žitelji pobijeni u aprilu i maju te godine ili prognani, mnogi od njih u Srebrenicu, ali trebalo je biti brz i preteći mrazeve koji su uništavali neobrane usjeve. Sredinom decembra nepregledne mase ljudi pohrlile su za vojnicima koji su se uputili u torn pravcu. Hiljade nenaoružanih dobrovoljaca pridružile su im se, noseći municiju i hranu za njih. Kao i obično, nisu napadali najjača srpska uporišta. Snage iz enklave su ih, štedeći ljude, naprosto zaobilazile, presijecajući puteve i ostavljajući ih u poluokruženju; veze sa drugim mjestima bile bi prekinute, a Srbima otvoren prolaz kojim su mogli otići - samo vani.

Tako je bilo i ovaj put: rudnik u Sasama, naoko neosvojivo utvrdenje, izbjegnut je. Umjesto toga, vojnici su bili koncentrirani oko ranjivog i nebranjenog puta između Bratunca i rudnika. Od dvije skupine ubačene iza srpskih položaja, jedna je imala teži i važniji zadatak - da spriječi srpski pokušaj da priteknu u pomoć napadnutim ciljevima, a druga da ih iznenadi napadajući ih iz pravca iz kojeg su očekivali pomoć.

U gradu koji je odjednom opustio, još malo se pričalo o predstojećim borbama, a onda je zavladala tišina iščekivanja. Niko pouzdano nije znao šta se dešava, iz daljine, daleko iza brda, čuo se potmuli tutanj artiljerije, ali vijesti nije bilo. Poslije tri dana utihnuli su i topovi, sa fronta su počeli stizati kuriri, a novosti curiti. Poraženim srpskim snagama preostalo je još samo da napuste Sase i cijelo je područje skoro do ulaza u Bratunac bilo čvrsto u rukama naših snaga. Oni su to i učinili: shvativši da pomoć neće stići, temeljito su uništili sve što nisu mogli ponijeti. Najteže borbe vođene su prvog dana: i jedni i drugi vojnici, nevični bliskoj borbi, međusobno su se toliko izmiješali da su u nekim trenucima, ne znajući jedni za druge, bili u istim kućama.

Mjesto u kojem je postavljena zasjeda bilo je pravo ravničarsko selo: kuće su u Voljavici bile velike i tvrde, gusto poredane sa obje strane puta. Skoro svi vojnici u zasjedi bili su baš odatle, poznavali svaki grm, svaku prečicu izmedu prostranih dvorišta i svaki žbun duž obala rječice koja je kroz selo proticala i srpski vojnici, koje bi tamo gdje su to najmanje očekivali dočekala vatra, bili su izgubljeni.

Prevagu na njihovu štetu, barem prema onome što mi je ispričalo nekoliko učesnika tih borbi, donijela je između ostalih stvari i početna zabuna koju je izazvao Almas H., jedan od tri profesionalna oficira u Srebrenici. On je radio-stanicom zarobljenom u prvom srpskom naletu, skinutom sa ubijenog srpskog oficira, navodio njegove ljude tamo odakle se nisu mogli izvući, a oni su prevaru shvaćali tek kada bi bilo prekasno.

I on sam će poginuti u potonjim borbama u Skelanima, ali ta priča nikad neće dobiti svoj epilog. Navodno je još bio živ kada su ga Srbi pronašli u ruševinama zarobljenog ispod zidova srušenih u srpskom kontranapadu i odveli u zarobljeništvo. Njegovi roditelji i danas bezuspješno obijaju pragove raznih humanitarnih organizacija i komisija za nestale pokušavajući da saznaju šta se zaista desilo s njim.

KAD ŽRTVA POČNE LIČITI NA KRVNIKA: Srbi su se i drugog i trećeg dana probali probiti do Sasa, ali su opet zaustavljeni u Voljavici. Na rječici koja je dijelila selo ukopali su se pripadnici najgladnije vojske na svijetu i nisu imali namjeru popustiti. Odatle, pa sve do Bratunca, nije uopće bilo srpske odbrane, ali napad nije nastavljen.

Srpsko stanovništvo u gradu i okolnim selima zahvatila je panika, most na granici sa Srbijom bio je zakrčen ljudima koji su bježali u automobilima, traktorima, kamionima, pješice, noseći sve što mogu sa sobom. Izvještaji srpskog radija sa Pala koji sam tih dana slušao sa strašću - uvjeren da ću znati prepoznati poraz u tome kako su formulirali vijesti - vrvjeli su terminima kao što su "Alijini falangisti", "mudžahedini", "Arapi". Kao i uvijek u ovakvim situacijama, njihova verzija toka događaja bila je drugačija do neprepoznatljivosti.

Srbi su bježali, a u Srebrenici su svi bili opijeni time, otvoreno likovali, vjerovali da su, po prvi put, Srbi dobili ono što su i zaslužili. Vijesti koje smo slušali, o pokolju civila, pratili smo sa zluradošću. Čak i da nismo mislili da je to srpska propaganda, naši su položaji bili toliko drugačiji da smo čak i zločin drugačije definirali. Radije smo vjerovali onima koji su učestvovali u borbi o tome kako su, kada je selo napadnuto rano ujutro, civili istrčali iz kuća miješajući se sa našim vojnicima i civilima. U toj mjeri, kažu oni s kojima sam ja razgovarao, da je bilo nemoguće napraviti razliku između srpskih vojnika koji su pucali iz kuća, naših vojnika koji su te kuće napadali, srpskih civila koji su iz njih istrčavali i naših civila koji su upadali u kuće dok je pucnjava još trajala.

Ali, i to se pričalo samo da bi se imalo pričati o nečemu, bez ikakvih simpatija za pobijene, bez tona samilosti i suosjećanja u glasu. Šta god da bilo, bila je to mrlja na pobjedi, inače čistoj kao suza. Bio je to i pouzdan znak da smo sve sličniji Srbima, da sve više postajemo oni, odnosno ono što bi oni željeli da postanemo. Možda se to dogodilo ranije nego što je bilo ko očekivao, ali neminovno je bilo da žrtva, ali to je samo moje mišljenje, u ovim okolnostima, počne ličiti na krvnika. Tada se nismo pretjerano bavili tim pitanjem: hrane je bilo i mogli smo narednih mjesec dana mirno spavati.

U januaru je srebrenička komanda - ime iza kojeg se krilo nekoliko ljudi sa različitim mišljenjem i interesima, ali približno istim brojem naoružanih ljudi - donijela odluku da napadne Kravicu. Jedino je to selo preostalo na putu između Srebrenice i Konjević Polja i Cerske - dva mjesta u drugoj enklavi u tom dijelu zemlje; u Cerskoj je bilo mnogo više hrane nego u Srebrenici i trebalo je nekako spojiti te dvije posude. Do tada se iz jednog u drugo mjesto putovalo šumskim stazama, ali se ni one nisu uvijek mogle koristiti zbog brojnih zasjeda.

Bosanski Srbi, bar oni u seoskim područjima, imaju običaj da na božićnu noć ispred kuće ostave komad pečenice: ako se do ujutro smrzne, godina će biti dobra, u protivnom - neće. Mraz je bio strašan tog jutra u Kravici, ruke su se lijepile za cijevi oružja, ali pečenica se nije smrznula.

"Muslimanske snage iz Srebrenice, otvarajući vatru iz pješadijskog naoružanja, ušle su jučer u Kravicu", izvijestio je srpski radio. Bila je to neuobičajeno hladna vijest, koja je manje ili više tačno sažimala ono što se dogodilo na božićno jutro, 7. januara 1993. Nije bilo ništa iz onog zapaljivog rječnika, nije bilo pomena o "mudžahedinima", "artiljerijskim napadima", ništa iz svakidašnjeg repertoara srpske propagande.

Činilo se da srpski oficiri nikako ne uspijevaju da shvate kako njihovi protivnici stalno primjenjuju jedan te isti šablon, tek ga prilagođavajući okolnostima. Ili, ako ga shvaćaju, da ne mogu pronaći pravi odgovor, jer su ponovo gorjeli kamioni, upućeni ka napadnutom selu, koje je mnogo lakše nego što se to očekivalo bilo pregaženo.

NOVI VAL PANIKE MEĐU SRBIMA: Mnogi seljani, koji se nisu uspjeli izvući na vrijeme, skrivali su se satima nakon što su borbe za selo bile okončane. Otkriveni u pljački koja je uslijedila bježali bi, pucajući po pijanim vojnicima, koje je, izgladnjele, šljivovica brzo obarala. Jedan takav, bacajući ručnu bombu, ubio je sedmoricu vojnika okupljenih oko kace rakije.

Srebrenički civili su, ulazeći u tuđe kuće, podrume i ostave, nailazili na te očajnike koji su znali da nemaju izlaza i bili utoliko opasniji. I jedni i drugi su ginuli tu: ni jedne ni druge niko nije pomicao, ostavljani su da trunu, niko se nije obazirao na truhle leševe koji su ležali duž puta i između kuća.

Danima poslije napada žene i muškarci iz Srebrenice i Cerske vraćali su se u Kravicu, noseći sve što se moglo upotrijebiti. Selo je bilo temeljito rastureno: sve muslimanske kuće davno su bile opljačkane ili spaljene, a sada i srpske. Ništa nije sačuvano: uzimali su i ono što je bilo sasvim nepotrebno, čupali kablove iz zidova, prozore, skidali crijep, na konjska kola tovarili drvene krovne konstrukcije. Nakon što su ostali samo goli zidovi, opaljeni vatrom, sa tragovima čađi po kojoj se uhvatila tanka kora leda, mještani susjednih sela su u dokolici rušili i njih, obarali ih čekićima i satima, strpljivo, čistili ciglu, odvlačeći čak i nju.

Bio je to vrhunac nečega što su Srbi od samog početka doživjeli ne kao gubitak, nego poniženje. Njihov osjećaj sigurnosti, odnosno nadmoći, bio je rasturen u paramparčad. Prognani iz svojih domova na Božić, kao mi osam mjeseci ranije, na Bajram, iza njih kao i iza nas su ostale bogate i nenačete trpeze. Kruh je još bio vruć kada su prvi meci zazviždali iznad sela.

Slike iz prošlog mjeseca su se ponavljale: prelazi u Srbiju zakrčeni civilima, izmiješani muškarci koji su odbacili oružje sa ženama i djecom, svi u bezglavom bijegu. Novi val panike zahvatio je i zaprepašteno gradsko stanovništvo. Bratunac je bio napušten. Nastupio je čudan mir. Front je bio tih, srpska artiljerija umukla, dovikivanje izmedu rovova prestalo. I jedni i drugi su čekali. Jedni sa zebnjom, drugi puni vjere. Jedne je tišina plašila, druge umirivala. Jedni su razmišljali o grijesima, drugi o nepravdama.

Srebrenica je nakratko preselila na ulice, izmamljena škrtim zimskim suncem i primirjem; ulice su ponovo bile pune ljudi i svi su na umu imali isto, zažareni pogledi bili upereni ka Bratuncu. Tada, i nikad poslije, poželio sam da se vratim kući, tada je još bilo izgleda da pokrpimo ono što je ostalo od naših života, tada sam još dječiji naivno mislio da ću konačno završiti srednju školu, upisati fakultet i sustići vlastiti život, jer zaboga, rat ne može trajati dugo nakon toga. Ali, i ovaj put, zaglušenog žagorom općih očekivanja koja se nisu mnogo, ili nimalo, razlikovala od mojih, rat će me iznenaditi.

U takvoj atmosferi, krajem januara održano je nestrpljivo očekivano ratno vijećanje, koje je inače održavano uoči svake operacije. Nijedan prije ili poslije nije privukao takvu pažnju. Ni od jednog se nije očekivalo više, nijedan nas nije razočarao i koštao više. Najradoznaliji, a priznajem da sam bio među njima, od ranog jutra su šetkali ispred štaba, pošto se nisu mogli zadržavati jer bi to bilo previše upadljivo.

Željan da budem tu i saznam ishod, nisam obraćao pažnju na mraz koji mi je stezao stopala u napuklim cipelama, a tijelo ispod tanane jakne kočilo od zime. Sastanak, očigledno mučan, trajao je satima. Izlazili su jedan za drugim, osmjehujući se zadovoljno ili ozbiljni i namršteni. Zadnji je iz zgrade izašao, na brzinu ušao u auto, kao da ne želi da se suoči sa pogledima punim pitanja, Naser Orić. Premda je formalno bio komandant, on je prema svemu što sam uspio saznati o međusobnim odnosima unutar te vrlo šarolike grupe ljudi, bio "prvi medu jednakima" i odluke, kakva je bila ona zbog koje su se jutros svi sastali, nije mogao donositi sam.

Istražujući šta se dogodilo na tom sastanku, saznao sam da je Orić ostao u manjini tražeći da ovaj put svi zajedno napadnu Bratunac koji je bio potpuno prazan i nebranjen. Medutim, ostali komandanti - naročito oni iz južnog dijela enklave - usprotivili su se tome i naprosto ga ucijenili. Kazali su mu da će oni učestvovati samo u napadu na srpske položaje južno od enklave. Bratunac ih nije zanimao jer bi sa oslobađanjem prvog grada u dolini Drine, na samoj granici sa Srbijom, tok rata bio nepovratno izmijenjen. To bi, pak, dovelo u opasnost njihove male feude. I tako je donesena odluka da svi zajedno napadnu Skelane.

(NASTAVIĆE SE)