Samo nek prođe Osmi, ionako će sve ostati po starom

Uzbuđenje, kao i prije svih proslava; Božića, Nove Godine, Uskrsa, 1. maja, Dana državnosti, Prve ustaničke puške… traže se izjave, mediji uglavnom nepismeni i veoma neupućeni, plove po sigurnom, koliko žrtava, stope nasilja, potresni pojedinačni primjeri, tužbalice zbog neosjetljive vlasti. I sugovornice se nerado upuštaju u neka druga područja. Tako ćemo i opet iznova “proslaviti” 8. mart. Uz obavezni dodatak poneke konferencije, bolje još i festivala, mogao bi se ponoviti neki maskenbal, kakav smo jednom već imali, nudi se tu i tamo neki koncert i ulaz je prigodno za žene slobodan, od likovne galerije do zološkog vrta, onda dodamo malo revolucionarne maskerade, podignute šake u zrak i obavezni No passaran!, jadna Ibaruri, već smo ga naime čuli i od desničara.

Zdvojne i moralno zgađene gošće u studijima čudom se ne mogu načuditi kako to da, eto sve i dalje traje, zaprepaštene nad činjenicom da imamo (mi, žene) pravo glasa, ali se naš glas ne čuje (osim selektivno i osobito za 8. mart), imamo pristojne zakone, koje nitko ne poštuje, osobito oni koji bi ih trebali provoditi, imamo sekularnu državu, a popovi odlučuju o ljudskim pravima embrija ili o tome tko smije a tko ne usvojiti dijete, imamo institucije… dodatak koji bi ovdje odgovarao je ciničan i odavno nepristojan.

Imamo sve i nemamo ništa. Imamo javne prostore iz kojih bježimo u zatvorene “sigurne” prostore konferencijskih dvorana, i festivalskih pozornica. Proglašavamo feminizam kao nešto normalno, tako rekuć, pripitomljeno, ne i subverzivno. Deradikaliziramo ga u politički nikad radikalnijem backlashu (uzvratnom udarcu patrijarhata) društvenog okruženja. Imamo svijet koji se posljednjih decenija veoma promijenio, naše su teme, međutim, ostale nepromijenjene. Problemi, s kojima se ženski rod suočava od kako je povijesti, dio su ukupnog problema društva i njihov partikularitet nesumnjivo traži i partikularni pristup, no ne i isključivanje iz cjeline. Tako činiti, znači raditi na samoisključivanju, ispadanju iz povijesti, a ljudi su (tu grupu čine žene i muškarci), tako smo (na)učili, povijesna bića.

Ako je prisjetiti se 8. marta, događaji iz kojih je niknuo kao praznik (a tada nije imao baš nikakve odlike praznikovanja) jesu bili potaknuti partikularnim (događaji već mnogo puta opisani u historijskim prikazima o stradanjima radnica u tvornicama). Međutim, ta su pobuna i zahtjevi istaknuti nakon toga u mnogome nadišli inicijalne razloge. Sa sindikalnog zahtjeva, poboljšanje uvjeta rada, prerasla je u politički, upućujući na osobito težak položaj žena u svim sferama života; političkom, ekonomskom, kuturnom itd. U osnovi, svi su ti, tako pobrojani problemi, ostali. Međutim, svijet i okolnosti su se promijenili. Izgleda, međutim, da se te nove okolnosti niti ne uzimaju u obzir, jer bi se njima trebalo baviti na drugačiji način od onoga kako su to radile Dolores Ibaruri, Kolontaj, Luxemburg itd. Njihov je kontekst bio jednostavno drugačiji, odgovarajući za svoje vrijeme, ali teško (ako ikako) primjenjiv na današnji svijet.

Na kraju sasvim konkretno o našem suvremenom kontekstu, u stvari, o samo jednom dijelu globalnih problema današnjice, a ti se nikako ne mogu izbjeći. Oni dolaze sami, nepozvani. Naime, na granicama ove naše male državice deseci tisuća ljudi, žena, muškaraca, djece, starijih osoba, koje nazivamo izbjeglicama, ili čak migrantima, praktičnije je, lakše se zaboravi da su ljudi, zaustavljeni policijom, uskoro i vojskom. Tamo je mjesto strašne ljudske patnje, žena, muškaraca, djece. Oni/e koji i sami pate, ili suosjećaju s ljudskom patnjom, nekako bi možda mogli imati bolje razumijevanje za sebi slične. Žene, na koncu, imaju najdugovječnije iskustvo patnje, pa je i u njih vjerojatnije očekivati empatiju. Gdje se ta izgubila? Moguće sam (ma jesam) silno naivna, misleći da bi umjesto paradiranja, maskenbala, festivala i sličnih pripitomljavajućih “revolucionarnih” poteza, jedan marš žena na granice gdje su oni koji trenutno pate neusporedivo više nego svi mi, posvećen eto historijskom 8. martu, bio ne samo znak empatije, već nužan, nasušan politički (od)govor.

Kako bijaše napisano na početku teksta, imamo sve..., jedino nemamo politiku. Zbog  čega je tako? I sama tek nagađam odgovor, ali pitanje je možda dobar početak.

*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad