Milo Lompar, zaražen duhom samoporicanja
Milo Lompar

Milo Lompar: Ja znam nešto što vi ne znate, titoisti su svuda oko nas

Photo: Media centar

Samo su Srbi ljudi

Vremena su teška. Srbi se potpuno prepuštaju denacionalizaciji. Borave u srcu ideologije po kojoj Evropa za njih nema alternativu, a ta nužnost je pozitivno ocijenjena samo zato što je nužnost. Ideologija je ono što treba da premosti razliku između onoga što je nužno i onoga što je povoljno, ona će stvoriti iluziju da je sasvim povoljno da saginju glavu pod jaram nužde. (Duh samoporicanja, 18) To je ideologija srpskog sekularnog sveštenstva. Ti sekularni sveštenici ideološki baštine titoističke recidive, a u njihovim strategijama se očituje paralelnost sa onim što su radili i kako su mislili politički komesari. (22)  Tragovi titoističke totalitarnosti postajali su sve brojniji, kako se odmicalo od godine 2000., da bi postali danas potpuno vladajućim. To potmulo dejstvo titoizma, u staroj dobroj represivnoj maniri, namrijelo je nedemokratsko stanje, protivsrpsko kretanje i privid slobode. (23) Ponovo se potiče srpska krivica, kao onda kad je neuspjeh komunističkog projekta pripisan srpskom narodu, njegovoj istorijskoj i tradicijskoj svijesti. Stajališta sekularnog sveštenstva propovijedaju najpriznatiji srpski intelektualci, a čak ni državne institucije nisu imune na njih.

Lomparevo delo, nastalo u titoističkom logoru, za vrijeme teških radovaSve to, međutim, postoji da bi profesor-doktor Milo Lompar mogao uspostaviti dijagnozu duha samoporicanja, kao najmračnijeg pokreta srpske kulture. (26) On je u svojoj istoimenoj knjizi Duh samoporicanja, kao i u zbirci intervjua Povratak srpskom stanovištu, klervoajantno osjetio to jezovito gibanje mraka, suprostavljajući mu se u dobar čas kao onaj što, valjda, u srpsku kulturu unosi svjetlo, pronoseći luču njenih najboljih tradicija. Lomparova kritika tako nije lišena moralističkog naboja. Tom raskorijenjivanju i samoporicanju Lompar suprotstavlja koncept nacionalnog inteligenta koji u slobodu svojih odluka i putanju svoje odgovornosti uključuje nacionalnu egzistenciju i nacionalnu kulturu. (Povratak srpskom stanovištu, 13) Lompar, kako kaže, ne samo da smatra da je sasvim u redu biti nacionalista, nego on misli nešto još provokativnije od toga: sasvim je u redu, naime, biti srpski nacionalista. (51) A svjedok cjeline srpskog naroda je, po nacionalnom inteligentu, upravo srpska kultura. Da li sada Lompar, možebitno, hoće reći da je došlo do nekog rascjepa u toj cjelini srpskog naroda, jer je maloprije bio napisao da je i duh samoporicanja sastavni dio srpske kulture, iako njen najmračniji pokret? Biće, stoga, zanimljivo ispitati koherenciju i usaglašenost onoga što Lompar, automatski, označava kao cjelina srpskog naroda. Jer, ako postoji taj paralelizam cjelina srpske kulture i srpskog naroda, a Lompar tvrdi da postoji, zar se onda taj pojam cjeline srpskog naroda ne može biti uzdrman ako se na tijelu srpske kulture, kao svjedoka cjeline srpskog naroda, otvorila ta strašna rana u vidu samoporicanja. To neće, naravno, ostaviti nikakvih konsekvenci samo onda kad se taj pokret proglasi nečim najmračnijim u istoriji srpske kulture, a nacionalno inspirisana kritika se ispostavi kao čišćenje tih mračnih rana na biću srpske kulture, kao osvjetljivanje tih gadnih ponora luminoznošću nacionalnih vrijednosti.

Da li danas i ovdje Lompar ima moralno opravdanje biti nacionalista? Nas to ne interesuje. Da li on ima pravo to biti u demokratskom društvu? Vjerovatno ima, to nas se takođe ne tiče, mi mu to nećemo osporavati. U sljedećoj analizi biće nam važna unutarnja usaglašenost njegove knjige u odnosu na načela koja sam sebi zadaje. Njegov koncept odmjerićemo prema principima neprotivrječnosti i usaglašenosti sa empirijom. Nas ovdje, dakle, interesuje da li se on, kao mislilac duha samoporicanja, metodološki ogrešuje o unutarnju logiku koju u svojoj knjizi ustrojava, obavezujući njome, prije svih, valjda samog sebe.

1. Titoizam, još jednom

Titoistički način mišljenja, trajući dugo, ostavio je vidan trag u savremenoj javnoj svijesti. (27) Titoizam je aktuelan i poslije raspada Jugoslavije zato što sekularno sveštenstvo tim načinom mišljenja ispunjava ključne sadržaje kolektivnog samorazumijevanja. (27) Preuzimajući pojam sekularnog sveštenstva od Isaija Berlina, koji je tako označavao komunističke intelektualce koji su branili državnu ideologiju i zločine vlasti, boreći se protiv disidenata, Lompar mu daje, kako kaže, nešto opštije značenje, obuhvatajući njime žrece voljne cenzure koja prećutkuje nepopularne ideje i zamračuje neugodne činjenice, što je Orvel detektovao u slobodnoj Engleskoj. (31)

Baštineći stare manire titoističkog mišljenja, Helsinški komitet, naprimjer, ponudio je javnosti listu nepodobnih profesora, što, po Lomparu, strukturno i u umišljaju proističe iz onoga što se dogodilo u osvit titoističke neslobode 19. maja 1945. godine, kada su neki srpski profesori i intelektualci udaljeni s Univerziteta, po spisku koji je izdala partijska Komisija za obnovu Univerziteta. (28) To je, kaže Lompar, istovjetan postupak žigosanja političkih neistomišljenika koje opet provodi sekularno sveštenstvo. Vratimo se sada na taj pojam sekularnog sveštenstva i na Lomparevu analogiju. Šta se dogodilo s profesorima koji su bili na spisku pomenute Komisije? Oni su udaljeni s Univerziteta. Šta se dogodilo sa onima koji su bili na spisku Helsinškog komiteta? Oni su normalno ostali u svojim kabinetima pisati nacionalno samoinspirirane knjige. U čemu je onda ta strukturna sličnost ili istovjetnost sekularnih sveštenika iz Helsinškog komiteta i onih iz Komisije za obnovu Univerziteta? Kolika je moć jednih a kolika drugih? Kako je onda moguće da i jedni i drugi, prema samoj definiciji tog sekularnog sveštenstva, budu branitelji državne ideologije i zločina vlasti? Lompar je napisao da su možda slični u umišljaju. Kakvom umišljaju i čijem umišljaju? Ta analogija, izgleda, proističe samo iz Lomparevog umišljaja. Lompar, dakle, pretpostavlja da je u korijenu stvari stoji istovjetan umišljaj, i to mu je dostojno logičko opravdanje da novu intelektualnu kastu označi pojmom sekularnog sveštenstva, kao što je Berlin onomad označio neke komunističke intelektualce. Izgleda da taj profesor zna i šta neko umišlja.

Slobodan Milošević, nakon što mu je rečeno da nije bio na srpskom stanovištuKada se zemlja nalazi u kolonijalno-okupacionim uslovima, piše Lompar, postoje dva oblika otpora: institucije i pojedinci. (35) Otkud sada to? Profesor Lompar, dakle, tvrdi da se sekularnom sveštenstvu, kao vladajućoj intelektualnoj kasti, može suprotstaviti u institucijama. Ko onda drži institucije braneći državnu ideologiju? Sekularni sveštenici ili disidenti? Kako je moguće da se u teško vrijeme ukazanja titoističkih recidiva, kao disident, Lompar djeluje u jednoj državnoj instituciji, pri tom pozivajući na ujedinjenje svih srpskih institucija, širom bivše Jugoslavije, u ime pružanja otpora sveprisutnom eurointegralističkom i globalističkom titoizmu koji na raznim stranama pretvara srpstvo u srbijanstvo? Ako je postmoderna mutacija titoizma vladajuća državna ideologija, otkud onda profesor Lompar na svojoj katedri? Kako to da ga dosad nije pomeo Helsinški komitet, kad već nema Komisije za obnovu univerziteta?

Osim toga, kako je, uopšte, moguće da se istim pojmom označe intelektualni branitelji jednog totalitarizma i apologeti druge kolonijalne okupacije? To je u najmanju ruku jedna hroma analogija, prema kojoj je jedino i logično da disidenti onda drže institucije. Lompar na stranici 21. tvrdi čak i da je Slobodan Milošević pripadao sekularnom sveštenstvu, da je i on bio partijski drug, nesrećni zatočnik partijske misli, pa prema tome on ne pripada srpskoj istorijskoj i kulturnoj tradiciji. Odgovarajući Dejanu Iliću u polemici, četriristo stranica poslije te izjave, kao da je zaboravio šta je prethodno napisao, Lompar će navesti da Peščanik, priznavši da je 1988. i 1989. godine Milošević prešao na srpsko stanovište, nehotično potvrđuje njegove teze kako je titoizam preko četrdeset godina isključivao srpsko stanovište. Lompar, međutim, ovdje ne vidi da i on ovim riječima nehotično potvrđuje da je Slobodan Milošević također bio na srpskom stanovištu, iako ga je maloprije isključio iz svih srpskih tradicija, proglasivši ga za partijskog druga i valjda samoporicatelja. Nadalje, priznajući da je i Slobodan Milošević bio na srpskom stanovištu, Lompar iznevjerava svoju tezu da srpsko stanovište isključuje nasilje. Ili možda Milošević nije bio pobornik nasilja? Ko je onda predstavnik srpskog stanovišta: pacifist Crnjanski ili nimalo nemilitaristički Milošević?

Lompar dalje navodi slučaj Mihaila Đurića koji je osuđen zato što je 1971. godine napisao da se stvara društveno uređenje koje će razoriti Jugoslaviju. (36) On pobrojava koji su sve u doba titoizma časopisi zabranjeni: Vidici, Student, Kultura, Književne novine. (45) On lamentira nad činjenicom da je 1971. godine na Televiziji Beograd umjesto emisije o fruškogorskim manastirima prikazana emisija o Eskimima, irvasima i pingvinima. Kada Lompar danas napiše sve što mu na um padne protiv stvaranja nove jugosfere, za svoju knjigu dobiće nagradu Pečat vremena. Kada da intervjue u pet i šest različitih medija, ti mediji će samo potvrditi svoje srpsku pravolinijskost. Kada bi, naprimjer, srpska državna televizija danas pustila emisiju o Eskimima, irvasima i pingvinima, prije nego o fruškogorskim manastirima, onda bi to jamačno bila emisija u kojoj ti Eskimi, irvasi i pingvini izjašnjavaju protiv nezavisnosti Kosova.

Lompar će, osim toga, najnormalnije napisati da je 2006., dakle usred srpskog titoizma, donesen Ustav kojim sekularni sveštenici neće biti nimalo zadovoljni jer je zadržana preambula o Kosovu. (39) Otkud to da partijska misao, ako je već  partijska i uvezana s državnom ideologijom, nije bila u stanju izdejstvovati ni to da se jedna preamabula izbaci iz Ustava, budući da je u potpunoj suprotnosti sa vrijednostima koje proklamuje. Kakva je to partija i koja je to moć? Čija je to onda država? Ko je donio njen ustav? Disidenti? Izgleda da je Srbija 2006. bila jedina država na svijetu koju su vodili disidenti.

Josip Broz Tito, izvor svih Lomparevih strahova: Kad će taj duh samoporicanja?Radi se o tome da Lompar, u svome antititoističkom zanosu, gubi osjećaj za finese i razvedenost stvarnosti. Krivim analogijama i neadekvatnim pojmovima, on je zapravo obesmislio svaku kritiku na račun te strukture mišljenja koju krsti sekularnosvešteničkom. Pišući poglavlje svoje knjige u kojem tobože razotkriva novi titoizam, on će istovremeno navesti pregršt podataka koji osporavaju njegovu najvažniju tezu. Najprije će tvrditi da novi komesari nameću srpskom narodu titoističku autoritarnost, a onda će pomno opisati kako je, "u skladu sa procedurom, sa podrškom preko četiri petine poslanika višepartijske Skupštine, u vremenu u kojem postoji sloboda štampe, sa referendumskim izjašnjavanjem građana posle toga" (39), izglasan Ustav za koji sekularno sveštenstvo tvrdi da je donijet na prevaru i mimo svih njihovih interesa. Kada se donese neka odluka koja ide u korist Lomparovu ideološko-političkom opredjeljenju, onda se, naravno, srpsko društvo otkriva kao primjer neobične demokratičnosti.

Kako je moguće da je duh samoporicanja pri izglasavanju Ustava zakazao? Gdje je bila autoritarnost? Šta je radilo sekularno sveštenstvo? Glasali su i dejstvovali protiv svojih interesa? Jesu li to onda oni, ustvari, bili u tom trenutku pomalo nacionalno odgovorni inteligenti? Kakav je to košmar u Lomparevu metodu? Šta se dešava s ovim vodećim srpskim misliocem? Nema drugog odgovora osim onog da su sekularni sveštenici u tom trenutku odsustvovali iz svojih centara moći, što je doista čudno, jer bilo je to 2006., te gole godine novog eurounijskog titoizma, u teško vrijeme njihove strahovlade, kada su intelektualci kao što je profesor Lompar surovo progonjeni.

2. Čiji je u čijoj: jugoslovenski pisci u nacionalnim književnostima

Kao opreku tamnom duhu samoporicanja, po Lomparu, stoji srpska kultura, kao jedno biće, u punoj datosti svog integralizma i policentrizma: "barokni i građanski svet  koji nastaje severno od Save i Dunava, ustanička i epska tradicija u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji, gradska uporišta našeg kulturnog života u Trstu, Beču i Zagrebu, štokavski govor Dubrovnika, vizantijska svetlost kosovsko-metohijskih i makedonskih manastira, ogledanje sentandrejskih crkava u velikoj vodi Dunava" (Povratak srpskom stanovištu, 12) Duh samoporicanja, s druge strane, hoće pobrisati taj sjaj prešutkujući i ostavljajući u tami cijele entitete srpske kulture.

Time srpski intelektualci idu na ruku tendencijama hrvatske kulturne politike koja hoće ugroziti i oskrnaviti srpsku kulturu. Važan dokaz da su ti intelektualci zaraženi duhom samoporicanja jeste, na primjer, činjenica da usred eurounijskog titoizma državni Službeni glasnik, u korak s novom vlašću, naručuje i štampa Krležine Marginalije u kojima se taj hrvatski klasik izruguje s knezom Lazarom i srpskom arhitekturom. Kao što poima srpsku kulturu poput jednog bića, Lompar i hrvatsku kulturnu politiku vidi kao jedan postojan organizam. Tako on neće vidjeti, na primjer, da Peščanik, kao stožer toga duha samoporicanja, objavljuje tekstove, recimo, Viktora Ivančića, koji hrvatsku kulturu samoporiču više i jače nego bilo šta srpsku. Lompar, takođe, dosljedan svojoj monističkoj perspektivi, neće zapaziti ni to da drugi sekularni sveštenik, s kojim polemiše, u svojoj izdavačkoj kući godinama štampa knjige hrvatskih samoporicatelja, rečenog Ivančića i Dubravke Ugrešić. Kako je onda moguće da ovo ordinarno sekularno sveštenstvo ovako podriva hrvatsku kulturnu politiku? Osim toga, taj duh samoporicanja detektovan je i u drugim postjugoslovenskim književnostima: neka Lompar pogleda, na primjer, "Obzore bošnjačke književnosti" Enesa Durakovića, pa će vidjeti kako se sve može boriti protiv tog prokletog duha samoporicanja. Dakle, ni duh samoporicanja nije eminentno srpski. Nadalje, Lompar sebi utvara da cijelo sekularno sveštenstvo kuca postojano kao jedno srce, on iza svega paranoično vidi jednu partijsku misao, pa čak i napade na svoju knjigu, u PeščanikuNovostima i Sarajevskim sveskama, vidi kao dobro osmišljene udarce jedne usaglašene i uhodane partijske misli. I tako dalje.

Miroslav Krleža, uporan: Cilj mi je Srbe progoniti i u dvadeset i prvom vijekuLompar, dakle, slijepo nastavlja svoju borbu sa tim utvarama hrvatske kulturne politike, sve više bez ikakvog osjećaja za stvarnost. On će u to ime definisati i neke univerzalne kriterije prema kojim bi se trebalo utvrđivati kojoj književnosti pripada dati pisac. Tada, kaže Lompar, moramo uzeti u obzir na kojem je jeziku taj pisac pisao, kako je on sam razumijevao pripadnost pojedinoj književnosti i kojoj tradiciji i kulturi pripadaju distinktivni, posredni i dominantni činioci njegova djela. (256) Prema tome, Andrić, ma šta o tome mislio Književni leksikon Milivoja Solara (čije knjige također objavljuje neotitoistički Službeni glasnik), pripada srpskoj književnosti, jer je pisac odbio da štampa svoja djela u ediciji Matice hrvatske i naglasio da se jezik u njegovim djelima ne smije nikako mijenjati. U Matičnoj knjizi vjenčanih 1958. godine napisao je da je srpske narodnosti, prisutan je antologijama srpske književnosti, odsutan je iz nekih hrvatskih antologija po sopstvenoj želji, itd. (259) U redu, jasno, Andrić je onda srpski pisac!

Kada te univerzalne kriteriji ko je čiji pisac bude trebalo primijenjivati na Vladana Desnicu, onda će Lompar malo zakazati. Šta se dogodilo? Taj srpski pisac je odbio da bude objavljen u ediciji Srpska književnost u sto knjiga. Međutim, uprkos kriterijima koje je prethodno donio, Desnica je, po Lomparu, i dalje srpski pisac. Zašto? Zato što su okolnosti u kojima je Desnica došao do takve odluke nisu sasvim jasne. (265) Okolnosti, biografske i društvene, koje su pratile Andrića su, međutim, jasne kao dan i tu nema mjesta nikakvim spekulacijama: srpstvo ovog autora je postojano i bogomdano.

Lompar će konstantno protestovati protiv toga što je dubrovačka književnost, u ime političke korektnosti, isključena iz korpusa srpske književnosti, insistirajući da se radi o zajedničkom južnoslavenskom naslijeđu. Slično će tvrditi i za neka djela narodne književnosti. Na primjer, prosvjedovaće što se uz Hasanaginicu ne stavlja, pored etiketa bošnjačka i hrvatska, i odrednica - srpska balada, jer je ispjevana u srpskom troheju. Dobro! Lompar se ovdje, možda, malo želi igrati interkulturaliste, pa bi ga trebalo ispoštovati. Kada, međutim, dosljedan toj interkulturalističkoj maniri, Solar za Andrića napiše da je i hrvatski, i srpski i bosanski pisac, Lompar će onda upozoriti da se za takve radnje, kao što je štampanje Andrićevih djela u hrvatskim edicijama, može snositi i krivična odgovornost. (539) Prema toj Lomparevoj logici univerzalnih kriterija u određivanju čiji je pisac u čijoj književnosti, nešto možemo i podijeliti, ponekad postoji zajedničko naslijeđe, odrednicu srpski treba dometnuti gdje god se to može, dok se dobro zna da se takva bogatstva kao što Andrić ne smiju dijeliti, jer Andrić je jedan, ceo i samo srpski.

3. Samo su Srbi ljudi: univerzalna ljudska prava po Lomparu

Lompar, međutim, primjećuje da se, prema ideologiji sekularnog sveštenstva, univerzalna prava odnose na sve ljude, osim na Srbe. To će ga odvesti do pitanja: da li su Srbi ljudi? (401) Tako on navodi da se sekularno sveštenstvo ne tiče ljudska prava 200 hiljada Srba u Crnoj Gori kojim se nameće crnogorski jezik. S druge strane, univerzalna ljudska prava podrazumijevaju da se cijeli srpski narod poistovjećuje sa srpskom kulturnom tradicijom: i sa jedne i sa druge strane Drine, neovisno o nekim ratovima, teritorijama, državama. (410) Dakle, prema Lomparu, to dovodi do toga da se srpski narod, sada i ovdje, treba poistovijetiti sa kulturnom politikom srpskog stanovišta. No ostaje pitanje, kojeg srpskog stanovišta, onog Miloša Crnjanskog ili onog po Slobodanu Miloševiću i glasovitom Memorandumu? Sjetimo li se da je srpsko stanovište nenasilno, onda moramo konstatovati da je to onda sigurno stanovište Miloša Crnjanskog iz tridesetih godina.

Ivo Andrić: Lompar je sigurniji u moje srpstvo od mene samogKada Crnogorci, međutim, iskoriste (ljudsko) pravo da standardizuju svoj jezik, Lompar će to onda smatrati političkim utemeljenjem koji nema veze sa univerzalnim ljudskim pravima, jer crnogorski jezik jeste pitanje, prije svega, političke racionalizacije, čije se porijeklo nalazi u doba titoističkog stanja javne svijesti, koje je reprezentativno oglasio hrvatski komunista Vladimir Bakarić. (205) Kada iz političkih razloga Lompar ospori tom narodu pravo na jezik, kršeći okvire na koje se maloprije pozivao, onda, logički gledano, vodimo li se principima univerzalnosti koje je prethodno proklamavao, ostane samo ono njegovo patetično pitanje, tek malo modifikovano: da li su Crnogorci ljudi?

Kada bude govorio o genocidu u Jasenovcu, suočiće se s minimalizovanjem srpskog stradanja i preinačavanjem istorijskih činjenica. (234) Pod neprestanim dejstvom tog minimalizovanja biće uspostavljana jednakost svih koji su tamo stradali: Srba, Jevreja, Cigana, Hrvata. (236) Međutim, ti koji izjednačavaju žrtve zaboraviće, upozorava Lompar, jednu empirijsku činjenicu: to je broj ubijenih. Pozivajući se na Alana Badjua, napisaće da je broj stvarnost podrazumijevana moralnim imperativom i da nas činjenica o nesrazmjernosti broja pobijenih uvodi u područje odlučujućih razlika. (236) Nad Srbima ubijenim u Jasenovcu je izvršen genocid, nad Hrvatima nije, jer su neki od njih ubijani zbog ideoloških razlika. To su razlike koje, prema Lomparu, hrvatska politika hoće izbrisati.

Kada, međutim, bude govorio o jednom drugom genocidu, Lompar će najprije primijetiti da je titoistička državna srpska politika nametnula Rezoluciju o Srebrenici. Izjašnjavajući se dalje o Srebrenici, upozoriće jednog sekularnog sveštenika da se ne bi smjelo "zaboraviti pobijene u srpskim mestima oko Srebrenice (poput Kravica), koji su pobijeni pre onih u Srebrenici" (421) Kada bi se neko, piše Lompar, primakao metafizičkom osećanju krivice, kao što se primaknuo vjerovatno on, shvatio bi da su sve žrtve u nekoj vezi, da su u vezi svi koji su pobijeni: da u metafizičkoj dimenziji preuzimam krivicu radi svih. Uzevši u obzir njegovu stalnu moralističku tendenciju, ovo Lomparevo metafizičko tihovanje nad svim žrtvama, kao jasna relativizacija genocida u Srebrenici, neće biti nimalo čudno, jer je riječ o tome da Lompar jednom sistemu vrijednosti protivstavlja drugi sistem, navodno univerzalistički. Međutim, trebalo bi potonji iskaz vratiti samo u kontekst njegovih partikularističkih tvrdnji o genocidu u Jasenovcu, čisto tehnički, bez ikakvih humanih kenjkanja, pa će se onda otvoriti još jedna stravična protivrječnost u tobože univerzalnoj etici intelektualca Lompara.

Radomir Konstantinović: Nije imao razumijevanja za Nedića, kao LomparTa protivrječja se sve više i više roje, i polako počinjemo misliti da se ne radi tek o tome da se ovakvi logički kurcšlusi događaju samo zbog Lomparevog ideološko-političkog afekta, nego i zato što ne zna misliti i što nije u stanju koherentno zasnovati svoj koncept. Kao i da se Lompar zarazio duhom samoporicanja, pa svako malo samog sebe poriče. Jer, ukratko, ako tvrdnju o Srebrenici samo dovedemo u malopređašnji kontekst problematizovanja Jasenovca, iznevjeravanje kriterija koja je sam sebi prethodno zadao osvijetliće se u svojoj jasnovidosti: ti koji izjednačavaju žrtve zaboraviće jednu empirijsku činjenicu: to je broj ubijenih. Broj je stvarnost podrazumijevana moralnim imperativom i činjenica o nesrazmjernosti broja pobijenih uvodi nas u područje odlučujućih razlika. Nad Bošnjacima ubijenim u Srebrenici je izvršen genocid, nad Srbima nije. To su razlike koje lomparovska  politika hoće izbrisati. Osim toga, kad mu se prigovori da je Republika Srpska nastala na genocidu, Lompar će jedino upozoriti da je i Hrvatska nastala na genocidu i da onda i ona gubi moralni legitimitet, kao država. Ma koliko to bila ponovo hroma analogija, jer je Hrvatska postojala i prije genocida u Jasenovcu, a Republika Srpska nije, Lompar povukavši tu paralelu još jednom iznevjerava svoju tobožnju etiku univerzalnih moralnih kriterija, jer jedino što, kao moralist, ima reći protiv argumenta o genocidnosti tvorevine RS-a jeste to da je i jedna druga država isto tako krvava. Ne bismo ovdje imali više šta dodati.

Lompar nije dosljedan ni glede svoga stava o moći ideja i njihovog udjela u stvarnosti. Tako će na primjer izuzimati od odgovornosti Crnjanskog smatrajući da njegove ideje nisu mogle dovesti do raspada bilo koje države. Kada bude, međutim, govorio o Krležinim konceptima koje je nametao u Enciklopediji Jugoslavije, vidjeće ih kao izravno djelatne u procesu ostvarivanja hrvatske kulturne hegemonije u Jugoslaviji i oduzimanja nacionalnih prava Srbima. Štaviše, smatraće da su Krležine ideje i danas efektne u ostvarivanju potmulih namjera hrvatske kulturne politike, i zato upozorava na opasnost štampanja Krležinih djela u Srbiji. Jedne ideje, prema Lomparu, mogu biti oružje, a druge nikako ne mogu. Govoreći o advokatu, dobrom duhu Peščanika, koji je iz Njujorka 1993. godine pozivao da se Srbija bombarduje, Lompar će napisati da ga, u svome brižnom moralističkom doživljaju, smatra nerastavljivo spletenim s poginulom civilima u Varvarinu i Grdeličkoj klisuri, kao i sa trogodišnjom djevojčicom Milicom Rakić koja je od bombe poginula u Batajnici. Žrtve koje su nastradale od sistema koje su legitimisane idejama Crnjanskog ili Svetislava Stefanovića, čijim strijeljanjem Lompar kroz cijelu knjigu maše kao transparentom, Lompar s ovim piscima ne vidi nimalo spletenim.

Čini se da u Duhu samoporicanja doista postoji dovoljan broj primjera, da se spokojno dovode u pitanje nešto što Lompar, u najboljim evropskim etičkim uzusima, zove univerzalnom etikom intelektualca, koju nameće kao normu. Kako ta univerzalna etika zaista djeluje u stvarnosti, mislim da je do sada ostalo nepoznanica, jer sumnjam da se ta etika negdje ostvarila onako kako o njoj snuju svi ti moralisti. Izgleda da Lompareva univerzalna etika djeluje samo onda kada treba potvrditi načela srpskog stanovišta: Srbima u Crnoj Gori se ne bi trebalo uskratiti univerzalno pravo na jezik, dok bi Crnogorcima trebalo; genocid u Jasenovcu se ne smije minimalizirati i relativizovati, dok onaj u Srebrenici smije; Republika Srpska može dostojno egzistirati kao genocidna tvorevina, dok Hrvatska ne može; Crnjanski i Stefanović nisu krivi zbog svojih ideja, a Krleža, Ristić, Konstantinović i beogradski advokat, kao dobri duh Peščanika, svakako jesu. Možda, stvarno, nećemo pogriješiti ako se povedemo do kraja za ovom banalnošću Lomparevih asocijacija i dognamo ad absurdum njegove univerzalne moralne principe konstatujući da su samo Srbi ljudi.

4. Otvorena zatvorenost

Kulturno političko razračunavanje Radomira Konstantinovića sa zatvorenošću srpske kulture, insinuira Lompar, jeste obračun sa konkretnog ideološkog stanovišta, i to je ostalo zatamnjeno sve dok se nije ukazao profesor Lompar da nam to objasni. Lompar, na primjer, upozorava Konstantinovića da se ogriješio o Njegoša, proglasivši ga tek za nosioca plemensko-palanačke dominante srpske kulture. (296) Lompar, međutim, ovdje postaje čudesno osjetljiv na finese i ističe neke zaboravljene nijanse u Njegoševom djelu kao što je religijska pretpostavka egzistencijalne otvorenosti. (295) Takve otvorenosti, konstatuje Lompar, nema u Filozofiji palanke, tu se robuje zapadnoj kulturi, i on je Filosofiju vidi kao otjelovljenje jedne zatvorene otvorenosti.

Otud je moguće da Konstantinović u svom romanu Dekartova smrt znatno proširuje svoju ideološku dimenziju, toliko da prihvata i prisvaja Ezru Paunda, pri čemu čak i Musolinija nazove nadimkom, dok će zauvijek ostati zatvoren prema generalu-izdajniku Milanu Nediću i njegovom ideologu i stihotvorcu Svetislavu StefanovićuZašto je zauvijek, pita se Lompar, sporna "konfuzna i nedorečena, na odlomke (po novinama) razbijena poetika srpskog nacizma", dok postoji neka dimenzija otvorenosti u kojoj je moguće prenebregnuti saznanja o mnogo razvijenijoj - ispunjenoj svesnim i nenametnutim antisemitizmom - doktrini italijanskog fašizma kao istorijskog saveznika njemačkog nacizma? (333)

Kako je moguće da Milo Lompar, kao najveći srpski disident u posljednje vrijeme, koji se već godinama bije protiv sekularnog sveštenstva, u doba kada piruje neotitoistički eurounijski totalitarizam, dobija nekoliko nagrada, najnormalnije presuđuje u preko nekoliko žirija i rukovodi važnim srpskim institucijama, a da mu, istovremeno, kao misliocu njegov koncept sveprisutnog duha samoporicanja i titoističke zavjere i dalje zvuči uvjerljivo i izgleda adekvatno stvarnosti

Pa dobro, logično da je tome tako, jer Konstantinovićevo djelo je ipak nadahnuto, pored sve otvorenosti, duhom samoporicanja, i on nije bio onaj koji je mogao imati razumijevanja za Nedića i Stefanovića, jer se taj autor čak i 2002. godine izjasnio za to da jedna beogradska ulica ne bi smjela ponijeti ime nacističkog ideologa i stihotvorca. Tako da sve to, rekoh, nije čudno glede Konstantinovića. Ali, kako razumjeti to da profesor Lompar, iako se nadahnuo religijskom otvorenošću koje zrači iz Njegoševa djela, svagda, sa istom upornošću, ostaje zatvoren prema idejama Marka Ristića ili Miroslava Krleže, nasrćući nimalo bogoljubivo na njihovo djelo, tako i toliko da mu, na primjer, smeta čak i štampanje Krležinih djela u Beogradu. Otkud to da on, imajući osjećaja za jednu ekumensku otvorenost, doista humano, nema razumijevanje i blagosti prema toj dvojici pisaca od kojih je jedan čak i srpski? Zar takva otvorenost, zbog čijeg izostanka spočitava Konstantinoviću, ne bi trebala biti univerzalna, bar za onoga ko je tako cmizdravo i uporno proklamira? Ako već Krleža, kao literarni komesar i jugoslovenski ideolog, stalno ima sklonosti za ideološku arbitražu pisaca i djela, zar takav mora biti naš čestnjejši Milo Lompar koji nije lišen osjećaja za lijepe literarne vrijednosti.

Profesor će se tako, na primjer, obrecnuti kada Peščanik neuljudno nasrne na njega pobrojavajući njegove funkcije, mjesta u žirijima, njegove direktorske sinekure, i pročaja. Kada njemu to rade, to onda svakako bude nepristojno i bez ikakvog takta. Doista je ružno to što su polemičari radili našem profesoru. Kada Lompar napadne Bora Ćosića, ocrtavajući čak i piščeve bijele ruke koje pruža prema nacionalnoj penziji, onda će to biti u najljepšim okvirima otvorenosti, uljudnosti i hristoljublja. Lompar će na te optužbe odgovoriti da je sasvim normalno što je on dobio te i te nagrade, u rasponu od deset godina, ipak je on nešto napisao, navodiće da je sasvim u redu da on kao stručnjak za Crnjanskog bude na čelu njegove zadužbine, braniće se da na mjestu direktora Politike nije bio dvije godine, nego samo osam mjeseci, itd, itd. Zar je to važno? Koga se to tiče? Radi se samo o jednom  pitanju: kako je moguće da Milo Lompar, kao najveći srpski disident u posljednje vrijeme, koji se već godinama bije protiv sekularnog sveštenstva, u doba kada piruje neotitoistički eurounijski totalitarizam, dobija nekoliko nagrada, najnormalnije presuđuje u preko nekoliko žirija i rukovodi važnim srpskim institucijama, a da mu, istovremeno, kao misliocu njegov koncept sveprisutnog duha samoporicanja i titoističke zavjere i dalje zvuči uvjerljivo i izgleda adekvatno stvarnosti. Kako je sve to logično i moguće, a da pri tom ne tvrdi da je u pitanju neki čudesni totalitarizam s ljudskim licem, niti da se Gospod ukazao lično i njemu i drugim srpskim disidentima darovao te institucije i vodeća mjesta, kako bi vratili srpski narod srpskom stanovištu.

Zaključak: nenasilno nasilje

Lompar neprestano insistira na tome da je srpsko stanovište nenasilno. Možda je, u stvari, ono nasilno samo ponekad, kad na to stanovište stane neko kao što je, na primjer, Slobodan Milošević. Lompar, međutim, pobožno insistira da je zasad važno da se održi cjelina srpske kulture, kao svjedočanstvo cjelovitosti srpskog naroda, ma koliko on trenutno bio razdvojen. Srbi sjeverno od Save i Dunava, Srbi zapadno od Drine, Srbi u Crnoj Gori, Srbi u Makedoniji, Srbi na Kosovu i Metohiji, ne smiju se prepustiti denacionalizujućim procesima koje forsira sekularno sveštenstvo, i presudnu ulogu tu trebaju odigrati nacionalne institucije koje se moraju ujedinjavati. Lompar ljubazno nudi svima integralistički model srpske kulture, kao plodno područje kontakta tri vjere i dominantnih evropskih tradicija. Da li bi na pomenutim prostorima taj povratak srpskom stanovištu, možebitno, doveo do  kršenja univerzalnih prava ljudi, na koja se Lompar konstantno poziva, za ovog moralistu ostaje irelevantno pitanje. Moralist se kod Lompara, u stvari, poklapa sa čuvarem nacionalnog duha. To je jedna širokogrudost i otvorenost za sve, koja traje sve dok niko ne može odbiti ni pera srpskoj kulturi ni nacionalnim pravima. Ipak, dakle, treba zadržati tu nacionalnu svijest u vrijeme dok profesora Lompara titoizam skoljava sa svih strana. Nadamo se da će ga on već jednom uspjeti srušiti!

Čemu to uopšte sve služi? Okolnosti su danas za srpsko stanovište krajnje nepovoljne, tako i toliko da država Srbija, što bi rekao jedan defetistički intervjuist, nije u stanju da povede računa ni o školstvu unutar sopstvenih granica. Da ne govorim o tome kako se Evropska unija stalno trudi da na ovim prostorima obrazuje neku novu jugosferu. Kako formiranje te jugosfere odgovara Evropskoj uniji, zna valjda samo profesor Lompar. On, međutim, kao pravi istočnjački mudrac, ima za sve rješenje. Treba čekati, kaže, treba činiti i čekati, krasnoslovi ovaj samozatajni profesor, jer ako ne možete danas nešto praktično sprovesti, onda morate sebe osposobiti iznutra za trenutak kada će to biti moguće da sprovedete. Vi treba, kaže novinaru-očajniku, da se osposobite iznutra, u svakom smislu, duhovnom i materijalnom, za trenutak kada ćete moći da uradite nešto. (Povratak srpskom stanovištu, 30-31) A kada ćemo, profesore, TO moći uraditi? Jednog dana, reče profesor. - Vidite, velika je zasluga srpske nacionalne inteligencije, poučava profesor, što su mladi srpski intelektualci s toliko odlučnosti dočekali ratove 1912-1918. Oni su omogućili, poantira predavač u Dverima srpskim, da svane jedna od najvećih epoha srpske istorije, doba pobjeda na vojištu, u nauci, u književnosti, umetnosti, muzici. Koliko su Srbi daleko od toga danas? Onoliko koliko su lišeni uporišta u integralističkoj srpskoj kulturnoj politici, u čijem je središtu srpsko stanovište. (14)

Bude li Božje providnosti, ako se vrate srpskom stanovištu, Srbi će opet odnijeti pobjede na svim bojišnicama, istorija će se ponoviti, a jedna mala država će opet biti velika zemlja. Aliluja! Kako ćemo to sprovesti? Možda tako što će se carstvo zemaljsko odmijeniti, u hipu, u carstvo nebesko. To je, dakle, to nenasilno srpsko stanovište, koje čeka svoj trenutak. Otuda je licemjerno pozivati se, povodom srpskog stanovišta, na Crnjanskog (umjesto na Slobodana Miloševića), na jednog pisca koji se nacionalističkog stanovišta odrekao u Embahadama, napisavši da to više nije njegovo gledište. Na romansijera, kako kaže sam Lompar, koji je umjetnički produbljeno ukazao na prevaziđenost nacionalizma u ritmovima svijeta koji nastaje. Na dramatičara koji u Konaku iz 1958. ne samo da umjetnički destruira ideje nacionalizma nego i ideju nacionalne istorije. (Duh samoporicanja, 491) Sve što Crnjanski, međutim, bude radio nakon te faze srpskog stanovišta, kao jedne od nekoliko njegovih preobraženja, kroz koje je prolazio kao varalica, shvaćajući ozbiljno pojedine ideje samo dok budu trajale, sve što dakle uslijedi, po Lomparu, Crnjanski će raditi i dalje sa srpskog stanovišta. Dakle, Crnjanski destruira nacionalizam, destruira ideju nacionalne istorije nakon svega, ali on nastavlja raditi po zakonima srpskog stanovišta, kao nevidljivog i sveprisutnog nacionalističkog gledišta jednog profesora. Dakako, Crnjanski je tu pajac koji, na platnu književne istorije, djela po zakonima doktorske logike prema kojoj nešto može postojati i kada je destruirano.

Vratimo se sebi, dok još imamo kome, poručuje profesor. Neće se, naravno, Srbi imati gdje vratiti, ako ne budu imali kome, onda kad izgube identitet. To je svakako logično, osim ako se u međuvremenu profesor ne pobrine i ne uskrsne ono što bude prevaziđeno i destruirano, kao što mu je uspjelo s titoizmom. Šta je loše, piše profesor Lompar, u jednoj institucionalnoj i državnoj brizi o srpskom jeziku? Zar to nije univerzalna ljudska briga o važnom momentu individualnog i kolektivnog identiteta? Šta je sporno, pita se Lompar bolećivo, u mojim zalaganjima da briga o srpskom jeziku bude institucionalni moment srpske kulturne politike? Nije ništa. Sve je to u redu. Samo je prosječno, podlo, smiješno to slinavo knjecanje nad univerzalnim ljudskim vrijednostima, to humano izigravanje nekog intelektualnog askete, ta zamišljenost tananog mislioca i pesimiste, tobože potpuno neoportunog, dok se istovremeno sniva o svijetloj epohi novih nacionalnih pobjeda u kojoj jedna država, ponad budućih stratišta, treba opet postati velika zemlja. To je ono što je tu protivrječno: i možda je samo to trebalo zabilježiti.

Oceni 5