Samoća
Samoća poput kiše stiže.
S mora i daljnjih ravnica se diže
u susret večeru, i sve je bliže
nebesima, gde lebdi odvajkada.
I tek s nebesa na gradove pada.
Pada u sate polumračne, kada
ulica svaka k jutru se okreće,
kad tela koja tražila su dugo,
odvajaju se, jer ništa naći neće:
kad ljudi koji mrze jedno drugo
moraju skupa da spavaju noću:
tad rečne struje odnose samoću…