Igor Marojević: Tuđine (Laguna, 2018)
Suicid

Photo: www.bestadsontv.com

Samoubistvo kao izdaja naše stvari

U romanu "Tuđine" (Laguna, 2018) Igor Marojević ponovo se u svom književnom opusu vraća temi samoubistva. Ranijim čitaocima Marojevićevih djela poznato je da se ovaj autor samoubistva doticao u noveli "Obmana Boga" i priči "Perast", te da junak njegovog prethodnog romana "Prave Beograđanke" (imena Igor Marojević) na koncu izvršava samoubistvo. U novom Marojevićevom romanu pitanju samoubistva pristupa se temeljnije, kako to roman dozvoljava, ali ovoga puta sa neprestanom crnohumornom distancom koja tu temu, kao jedno od najizazovnijih egzistencijalnih i filozofskih pitanja, uzima kao širu metaforu ironizacije jednog posrnulog društva. Samoubistvo je zapravo u ovom Marojevićevom romanu osnovni pokretač radnje, kao i ono što temeljno određuje glavnog junaka i njegov karakter.

Junak "Tuđine" Ratomir Jauković, koji u prvom licu iznosi svoju priču, tridesetogodišnjak je koji vodi monoton život u Kamenarima, nadomak Boki kotorskoj. Moglo bi se reći da se radi o tipičnom izgubljeniku koji se ne uklapa u stege tradicionalnog društva, u kojem važe tačno određena plemenska i patrijarhalna pravila. Međutim, ne radi se ovdje ni o kakvom aktivnom pobunjeniku protiv propisanih normi, koje determinišu sve, pa i tačno određena imena koja se unutar jedne porodice neumitno ponavljaju sa koljena na koljeno, već o nesnađenom pojedincu koji pruža pasivan otpor, ali i neprestano podozrijeva od svoje okoline.

Generacijski procijep

Hronotopski roman je smješten na kraj devedesetih godina 20. vijeka, što u bitnoj mjeri daje mizanscen generacijskog procijepa i beznađa u koji je junak ovog romana upao. Marojević, međutim, ne ide za pukom generacijskom rekonstrukcijom vremena obilježenog političkim užasima i minulim ratovima, iako su oni važni u ovom romanu, već nastoji razviti autentičnog junaka sa pomjerenim pogledom na svijet. Ipak, ono što je ključni pokretač radnje "Tuđina" jeste samoubistvo Jaukovićevog oca. U tradicionalnoj, okoštaloj sredini, kakvom u ovom romanu Marojević slika Kamenare i okolinu, na porodicu neizostavno pada biljeg samoubice. Ratomir je, dakle, tim samoubistvom obilježen.

Ono što, pak, daje specifičnost pripovjedačkoj perspektivi ovog Marojevićevog romana, sadržano je u grotesknosti odnosa glavnog junaka i okoline koja mu zamjera zbog očevog samoubistva. Vrijeme je stranačkih previranja, opšteg društvenog anarhizma, inflacija i rascvjetalog crnog tržišta čiji je tipični predstavnik stric i imenjak glavnog junaka Ratomir Juaković. U takvim okvirima i samoubistvo oca podozrivo se posmatra kao izdaja naše stvari. Mještani Kamenara će ići toliko daleko da će sumnjičiti Jaukovićevog oca kao krivca za poraz njihove opcije na izborima. Sa druge strane, preduzimljivi stric će neprestano na Ratomira vršiti pritisak zbog iste stvari, sumnjičeći mu oca da se kukavički ispisao iz života.

Prvi dio "Tuđina" donosi tako sliku primorskog mjestašceta u kojem Jauković, kao honorarni novinar, opterećen kivnošću mještana zbog samoubistva njegovog oca, te različitim okoštalostima tradicionalnog društva, nastoji preživjeti. Neprestano je uhvaćen u priču o porijeklu, o tome ko su istinski starohercegovci, a ko Crnogorci. Marojević ironizirajući priču o porijeklu, koja opterećava njegovog junaka, na zanimljiv način secira jednu mitomansku samozaljubljenost i narcizam malih razlika ovdašnjih plemena.

Zarobljen između biblioteke i pokušaja da ostvari ljubav sa nekoliko djevojaka, Ratomir, potaknut očevim samoubistvom, neprestano traga za odgovorom o razlozima tog čina. Ipak, ni to se u Marojevićevom romanu ne odvija tipično. Nakon što i bibliotekarka Simona, sa kojom je Jauković istraživao knjige o suicidalnim tendencijama, ali uspostavio i određenu emotivnu bliskost, izvrši samoubistvo, on će opsesivno zaroniti u samoubistvene fenomene. Oni će postati njegova opsesija. Svuda oko sebe će početi primjećivati prikrivene samoubice koje na različite načine, samo suptilno, pokušavaju da se liše života. Jedna od junakinja "Tuđina" toliko će svoje tijelo izlagati suncu i solarijumu da će na kraju oboljeti od raka kože.

Betonski cirkus

Stvar će se usložniti kada Ratomir počne pisati za novoosnovani list Kraljica Tauta. Feljton koji objavljuje u tom listu izaziva dodatno podozrijevanje mještana jer propituje stvari koje su uvriježene kao lokalni mit o istoriji mjesta u koju se ne smije dirati. To ga dovodi i u sukob sa stricem. Ipak, nakon jedne smjele subverzije u posljednjem nastavku svog feljtona, junak romana Jauković se uz pomoć strica, uspješnog malverzatora tipičnog za devedesete godine, uspijeva domoći Beograda.

Marojević u drugom, beogradskom, dijelu svog romana ponovo uvodi, kao i u drugim svojim knjigama koje se tiču Beograda, figuru junaka koji je došljak u grad. Tako obilježen njegov junak iznova je nužno nesnađen, nepripadajući. Otuda i ona naslovna množina pokazuje zapravo da je za Ratomira Jaukovića svako mjesto tuđina.

Jauković se u Beogradu obreo neposredno pred NATO-ovo bombardovanje SR Jugoslavije. Uzimajući taj kritični momenat kao tačku u kojoj njegov junak stiže u novi grad, Marojević dodatno produbljuje i grotesknim čini svoj narativ. Beograd devedesetih predstavljen je kao sablasni betonski cirkus, u kojem sve lebdi u nekakvoj izmaglici novobeogradske periferije, sumnjivih biznisa, suterenskih stanova i skloništa. Gdje postoji Društvo siromašnih duhom, gdje ulicama hodaju batinaši i ubice.

Sve to pred junaka ovog romana stavlja nove izazove, on sada vidi još više prikrivenih samoubica oko sebe. Moglo bi se reći da u ovom Marojevićevom romanu, ili bar u perspektivi njegovog junaka, vlada epidemija potencijalnih samoubica. Dakako, Marojević Jaukovićevu opsjednutost samoubistvima efektno uzima kako bi dao širu sliku društva.

Opsesija kojom je Ratomir tjeran zapravo postaje mračna slika jednog društvenog užasa. Jedne izgubljenosti i zaglibljenosti u mitomanski polusvijet. Dojmljiv je stoga onaj momenat kada glavni junak "Tuđina" na ulicama sreće gomile ljudi koji na sebi imaju prilijepljenu metu. U toj targetiranoj stvarnosnoj slici, viđenoj kroz prizmu Ratomirove opsjednutosti, daje se iznimno uspjela metafora fanatične spremnosti masa da slijede svoje vođe i preko ivice provalije. Naravno, marojevićki ironično upakovano.

Otuda Ratomiru sve to izgleda kao sumanuto srljanje u propast. Transponujući ličnu traumu svog junaka na taj širi plan, autor "Tuđina" pogađa, svojim prepoznatljivim stilskim manevrima, u samo središte jednog sumanutog vremena. Ono je u romanu usmjereno na devedesete, ali ovaj roman itekako odražava i detektuje mnoge probleme koji su slika ovdašnje aktuelne stvarnosti. Ili riječima jednog od junaka Tuđina: “Ovo ti je sve prostodušan svet! Nisu oni krivi što su površni i iskreni, čak i dok prave štetu: takvo je vreme, a i mnogima od njih pamet je smetala, mnogi natprosečni ljudi žele da budu prosečni jer ne mogu da izdrže da budu natprosečni!”

"Tuđine" ipak nisu roman lišen nade. Iako je Ratomir Jauković umnogome poražen čovjek, koji je uvijek tuđ i nepripadajući, on će ipak iznova posegnuti za ljubavlju kao posljednjom mogućnosti spasa. Igor Marojević ovim romanom na dojmljiv način zaokružuje svoje Beogradsko petoknjižje. Donoseći pred čitaoca još jednu marojevićki prepoznatljivu, ali uvijek uzbudljivu pripovjedačku igru.

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autora

Oceni 5