Sanjali smo da pređemo državnu granicu

Sloboda kretanja je jedno od najvažnijih ljudskih prava koje se često nije poštovalo u mnogim državama, a virus korona dolijeva ulje na vatru u ovom ludom 21. vijeku i još više otežava slobodan protok ljudi. Pravo da se pojedinci slobodno kreću u svojim državama i da čovjek može da putuje u zemlje koje želi da posjeti i danas se dovoljno ne poštuje. Posebno je u 20. vijeku bila ogranična sloboda kretanja u Sovjetskom Savezu, zemljama istočnog lagera, Kini i još nekim državama u Aziji i Africi. U Jugoslaviji se poslije Drugog svjetskog rata i oslobođenja od fašizma moglo slobodno kretati po cijeloj zemlji. Krajem pedesetih godina i Jugosloveni su dobili priliku da mogu bez problema putovati u inostranstvo, a sredinom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća jugoslovenski pasoš bio je na visokoj cijeni. Sa crvenim pasošem Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije moglo se slobodno putovati po cijeloj Evropi i još u mnogo zemalja širom svijeta.

Dva Ukrajinca, sada dva američka državljanina, Mihajlo Golovko, magistar geologije i Igor Vorik, elektroinženjer, živjeli su u Lavovu, gradu blizu poljske granice, ali u sovjetsko vrijeme nisu mogli da posjete svoje najbliže komšije, udaljene svega dvanaest kilometara. Na ukrajinskom jeziku Lavov se izgovara kao Ливију, а na ruskom kao Љвив. Samo neki sovjetski pisci, glumci, sportisti, reditelji, pjevači ili privrednici mogli su jednom godišnje da odu preko granice. Sredinom osamdesetih godina 20. vijeka poznati reditelj Jurij Ljubimov, osnivač čuvenog Teatra na Taganke u Moskvi obavijestio je nadležne da je pozvan da sa svojim predstavama ''Hamlet'' i ''Zore su ovdje tihe'' gostuje na Internacionalnom teatarskom festivalu Bitef u Beogradu. U policiji su mu odgovorili da je već bio u inostranstvu. ''Gdje sam ja to bio'', upitao je Ljubimov. ''U Bugarskoj''. Ljubimov je, kako je Mira Trailović, reditelj, osnivač i direktorka Bitefa, ispričala novinarki Zdenki Aćin, odgovorio: ''Курочка њет тица, Балгарска њет заграница'' – Kokoška nije ptica, Bugarska nije inostranstvo'' i dobio je dozvolu da dođe u Jugoslaviju.

Bugarski profesor Gančo Savov, rođen u Sofiji, završio je studije slavistike u Beogradu. Poslije nekoliko godina imao je namjeru da ponovo posjeti Beograd i vidi svoje brojne prijatelje. Kada je zatražio pasoš bio je odbijen, a potom osuđen na 18 godina zatvora kao jugoslovenski špijun i veleizdajnik. Doušnici su javili da Savov posjeduje više knjiga stranih pisaca. Ostao je u zatvoru jedanaest godina, od 1974. do 1985. Naravno, Savov nije bio nikakav špijun, što je kasnije potvrđeno i sudskom presudom, nego je samo radio na zbližavanju jugoslovenske i bugarske književnosti. Sve do 1989. bio je u izolaciji i nije mogao dobiti pasoš da putuje u druge zemlje. Prevodio je djela jugoslovenskih pisaca na bugarski i bugarskih pisaca na srpskohrvatski jezik. Uspješno je preveo mnoga djela Desanke Maksimović, Veljka Petrovća, Branka Ćopića, Danila Kiša, zatim Petra Stanišića i Mihajla Lalića koji su mu pomagali i finansijski tokom studija u Beogradu.

U osnovnoj školi Mihajlo Golovko i Igor Vorik učili su na časovima istorije da je komunizam istorijski proces i da će sve države krenuti putem Sovjetskog Saveza kao što su to učinili Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija, Kuba, Kina, Vijetnam i Jugoslavija. U udžbenicima je takođe pisalo da je Jugoslavija socijalistička zemlja i da će jednog dana postati dio istočnog lagera jer je članica Varšavskog pakta! (Napomena za mlađe čitaoce – Jugoslavija nije bila članica nijednog pakta: ni Nato-a i ni Varšavskog saveza). Generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a Leonid Brežnjev čak je u jednom govoru, sredinom sedamdesetih godina, rekao da će tadašnje generacije živjeti u komunizmu. Ta suluda zamisao Leonida Brežnjeva ravna je ideji da će se ljudi preseliti sa zemlje na Mars ili Mjesec. Nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata i Jugoslovene su ubijeđivali da će cio svijet postati dio komunističke zajednice. Među pojedinim jugoslovenskim komunistima i u narodu pjevalo se da će ''Amerika i Engleska biti zemlja proleterska!''. A kasnije u doba ideoloških vratolomija Edvarda Kardelja pjesma je nešto preinačena pa se pjevalo ''Amerika i Kanada biće zemlje udruženog rada''. Jer, po Kardelju, tvorcu Ustava i Zakona o udruženom radu, radnici u Jugoslaviji su stupali u udruženi rad i tako postajali zaposlenici preduzeća sa novim nazivima: OOUR - osnovna organizacija udruženog rada, RO – radna organizacija i SOUR – složena organizacija udruženog rada. Tako su nazivani privredni subjekti u SFRJ od 1974. godine. Do tada - to su jednostavno bila preduzeća.

U Ukrajini se učio ruski jezik i gledala ruska televizija. Istina, cijela Ukrajina, oko pedeset miliona stnovnika, imala je tada svakog dana dvosatni televizijski program na ukrajinskom jeziku. Glavne informacije o događajima u svijetu i Sovjetskom Savezu ljudi su dobijali sa državne televizije Интервидение i iz moskovskih listova Pravda i Izvestije. Ali istina o Jugoslaviji dopirala je do Ukrajinica od njihovih sportista ili komšija Čeha i Poljaka koji su provodili godišnje odmore na Jadranskom moru. Slušajući priče o životu u Jugoslaviji, Ukrajinci su zamišljali da je ta zemlja nešto kao Amerika. (Jedna korisna stvar u vrijeme sovjetske imperije je bila da se u svih petnaest republika i zemljama istočnog lagera u školama učio ruski jezik. Tako su recimo Ukrajinci mogli da razgovaraju sa Čečenima, Mađari sa Bugarima, Litvanci sa Poljacima, Uzbekistanci sa Estoncima... Ali, loša stvar je bila da su učili samo ćirilicu pa su na Zapadu opet morali da uče abecedu i krenu od slova a.)

Dakle, Ukrajinci su saznavali da su Jugosloveni sa svojim pasošima mogli putovati po cijelom svijetu i da su jugoslovenske prodavnice bile pune svakovrsne robe - mnogi sovjetski državljani nisu mogli vjerovati da se u Jugoslaviji moglo kupiti pet ili deset pari cipela ili koliko zaželiš košulja, pantalona; a i Ukrajinci su se čudili pričama ljudi koji su boravili u Beogradu, Zagrebu, Dubrovniku, Sarajevu... Knjige domaćih i stranih pisaca bile su u slobodnoj prodaji širom Jugoslavije. Ako bi u Ukrajini, kazuju Golovko i Vorik, pronašli nekog da bez odobrenja cenzure posjeduje knjigu stranog pisca mogao je dopasti i zatvora pa čak otići i na hlađenje u Sibir! Pisma i paketi bili su strogo cenzurisani. Jednom je tetka sa Floride poslala Mihajlu farmerke; on se obradovao i došao na fakultet da se pohvali, ali je opomenut da odmah skine te pantalone, taj znak zapadne ideologije! U Lavovu su vjernici mogli ići samo u Rusku pravoslavnu crkvu, dok su Ukrajinska i Katolička crkve bile zatvorene.

Stanovnike Ukrajine najviše je fascinirala mogućnost Jugoslovena da su sa svojim pasošem mogli putovali na sve četiri starne svijeta kad god požele. U prirodi je čovjeka da bude u pokretu i da putuje. U Sovjetskom Savezu postojali su pasoši za putovanje po unutrašnjosti (nešto kao lična karta) i pasoši za inostranstvo. Kao izvrsni stručnjak u svojoj oblasti, Igor Vorik putovao je sa posebnim odobrenjem u Moskvu i Lenjingrad da upoznaje svoje kolege sa novostima u elektrotehnici i bio pod stalnim nadzorom. Sa unutrašnjim pasošem moglo se u drugom mjestu boraviti najviše 30 dana. Ukoliko za to vrijeme čovjek ne nađe posao čekao ga je zatvor. Postojali su i takozvani zatvoreni gradovi i oblasti u koje se nije moglo putovati niti posjećivati svoje poznanike.

Sanjali smo da jednog dana pređemo državnu granicu Sovjetskog Saveza i vidimo kako živi svijet izvan ruskog socijalizma. A priče o Jugoslaviji su nas osvajale i naša srca su bila sa Jugoslovenima, kazuju dalje Golovko i Vorik. U tome su nam najbliži bili Srbi i Hrvati, jer u Ukrajini postoje oblasti koje su zovu Bela Horvatia i Stara Srbija. I čudili smo se kako to da Jugoslavija, koja je po našoj istoriji u školama bila članica Varšavskog pakta, nije imala nijednog ruskog vojnika na svojoj teritoriji!

Poslije četiri godine rada na Geološkom fakultetu u Lavovu, Mihajlo Golovko došao je u Sjedinjene Američke Države 2006. u posjetu tetki u Sent Pitersburgu na Floridi i tako krenuo putem svojih djedova: jedan je otišao u Kanadu, a drugi u Argentinu; želja mu je da jednog dana ode na njihove grobove. Mihajlovi djedovi su bili podanici Austro-Ugarske, otac je morao biti Poljak, Mihajlo je bio sovjetski građanin, sada je konačno njegov sin Ukrajinac. Po dolasku u Ameriku ubrzo je dobio posao, a noću učio engleski. Prvo je radio u trgovinskom preduzeću Albertsons, zatim u kompaniji Montech, fabrici namještaja, gdje je brzo unaprijeđen u menadžera -pomoćnika glavnog šefa. Tu je upoznao više radnika iz Jugoslavije – Srba, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i ubrzo naučio i srpskohrvatski jezik, a znao je poljski, bugarski, slovački, bjeloruski... Sa Jugoslovenima je ostvarivao sve projekte koje bi im gazda zadavao. Jednom prilikom gazda je pohvalio i Golovka i njegovu grupu.

- U mojoj kompaniji su radili ljudi iz raznih zemalja i različitih nacija, ali niko nije tako kvalitetno i često prije roka izvršavao svoje zadatke kao ti i tvoji radnici. U čemu je tajna? – upitao je gazda. Mihajlo mu je rekao da su to sve školovani radnici i sa iskustvom u radu u nekadašanjoj Jugoslaviji i svoje poslove i obaveze uvijek shvataju ozbiljno i ujedno uče jedni od drugih. Pamti da su među najboljim radnicima bili Žarko Ždrale, Anđelko i Zoran Vidojković, Duško Trifunović (rođak pjesnika Duška Trifunovića), Dženan Bejtović, Stevo Karać, a napominje da su Albanci bili dobri farbari.

Mihajlo Golovko prije desetak godina počeo je da radi u hotelu Don Cesar na Floridi, u inženjeringu, to jest u odjeljenju za održavanje. Postao je jedan od najboljih zaposlenika – pet puta je proglašavan za radnika mjeseca, a jednom i za radnika godine. I Igor Vorik je prije tri godine počeo da radi na održavanju i dva-tri puta predlagan za radnika mjeseca. Prije izvjesnog vremena, Mihajlu i Igoru su se pridružili Zoriana Vorik, Volodimir Pavlišin i Zenovik Kovalski.

Ukrajina, zemlja sa burnom i teškom istorijom, središte istočnoslovenske kulture, prvi put se pominje 1187. godine i vjekovima je bila u sendviču velikih sila. Ovu zemlju tokom proteklih vjekova okupirale su Rusija, Poljska, Litvanija, Osmansko carstvo, Austro-Ugarska, Sovjetski Savez, Njemačka i poslije Drugog svjetskog rata opet se našla u sastavu SSSR-a... Sada je nezavisna, ali je još pod budnim okom i ''brigom'' Amerike i Rusije i ko zna kada će konačno moći da odlučuje o svojoj sudbini.

Mihajlo Golovko i Igor Vorik, ljudi zdravog duha, plemenitih duša i bogatog srca, sanjaju sada da njihova zemlja jednog dana bude slobodna država iz koje će se moći bez ograničenja putovati po svijetu i vraćati svojoj domovini u kojoj se pošteno radi i zarađuje, a dobro i slobodno živi sa željom da Ukrajina nikada više ne bude okupirana.