Nakon dvadeset i dvije godine
Ratt 05 S

Photo: Pascal Guyot/AFP/Getty Images

Sarajevo pod opsadom sabura

Odlično se sjećam prvog poslijeratnog dolaska u opkoljeno Sarajevo. Doduše, za mnoge neljude na okolnim brdima rat još nije bio završio, pa su vijesti Televizije Bosne i Hercegovine bile pune mrtvih i ranjenih. Rat je bio završio teoretski. Praktično će on trajati još nekoliko mjeseci počev od decembra 1995. do čuvene reintegracije okupiranih sarajevskih naselja u martu 1996.

Sjećam se robne kuće Sarajke sa staklenim izlozima iza kojih se nije imalo bog zna šta kupiti. Tad je glavni “tržni centar” bio Rumors odnosno Lav u Vase Miskina, za koju ne znam da li se već zvala Ferhadijom. U tom Rumorsu sam kupio prvi poslijeratni sat Swatch, koji je imao open case back - providno kućište sa zadnje strane sata, pa si tako mogao vidjeti rad automatik mehanizma. Taj sat sam mogao kupiti zahvaljujući stipendiji, koju su svi studenti iz Okruga Bihać, Krajišnici kako su nas zvali, dok mi sebe nismo nikad tako zvali, dobijali od Centrale SDA koja se nalazila u zgradi preko puta Predsjedništva BiH.

Ne treba griješiti dušu i treba reći da su svi studenti iz današnjeg USK mjesečno dobijali 100 njemačkih maraka, i to je trajalo godinama. Dovoljno je bilo da imaš indeks. Zamislite, postojala su vremena u kojima je čak i SDA imala pozitivne poteze, što se za današnju SDA nikako ne može reći.

Tako smo došli u opkoljeno Sarajevo, sada žalim što tada nisam imao fotoaparat, jer bih volio imati fotografije iz perioda kada je Sarajevo bilo dosta življi i zanimljiviji grad nego što je to trenutno. Svašta me je tada znalo začuditi u ovom gradu, prije svega neka vrsta pokornosti, mirenja sa sudbinom, izvjesnog sabura. Sve što mi, takozvani Krajišnici, nismo nikako mogli shvatiti. A kako da shvatimo kada tokom rata nikad nismo imali redukciju vode. Dočim je to u opkoljenom Sarajevu bila stvar koja se podrazumijevala.

Redukcija plina je isto bila normalna stvar. Postoji jedna scena koju nikad neću zaboraviti, a desila se tokom našeg bivanja kod rođaka jednog našeg druga. Bili smo kod njih u stanu na Koševskom brdu, i, naravno, nije bilo plina, dok je domaćin u trenerci sjedio na podu, pijući kafu bosih nogu kao da temperatura u stanu nije nekih neugodnih 15 stepeni ili manje. Za nas je to bio epski hladan decembar, budući smo dolazili iz Krupe i Bihaća, a ti gradovi su na niskoj nadmorskoj visini i zima nikad nije kao u Sarajevu.

Našem domaćinu je bilo normalno da nema plina; on se kao i Borgovi mogao prilagoditi novonastaloj situaciji. Mi smo se teško prilagođavali, kad se sjetim svih tih podstanarskih rupa ledenih kao faraonske grobnice i sad me zabole kosti.

Takođe nam je bila teško pojmljiva stvar da se niko ne buni što nema vode ili plina. Možda smo mi bili razmaženi u Okrugu Bihać, jer smo vode imali u izobilju, isto tako drveta za ogrjev. Činilo se kako je dugogodišnja opsada ljude u Sarajevu naučila strpljenju i takozvanom saburu. Mi smo bili u dvadesetim godinama svojih života i tada je koncepcija filozofskog sabura bila nepoznata našim umovima a bogami i tijelima. Poslije će se pokazati da ljudi ovdje i nisu baš toliko strpljivi. Nervoza i neuroza sarajevske stvarnosti se povećavala kako su godine odmicale od nultog datuma kada je rat završen.

Trenutno je kraj septembra 2017. godine i u Sarajevu još uvijek postoje redovne redukcije, dok je uredno snabdijevanje vodom apstraktan filozofski pojam. Dvadeset i dvije godine nakon rata glavni grad jedne evropske države nema vodu od 23:30 do 07:00, to je tako svaki dan. I ima još dnevne redukcije od 09:00 do 16:00. S tim da računi za vodu uredno pristižu u istom iznosu. Zna se desiti da u toku jednog dana 20 (dvadeset) sati nema vode.

Naravno, apsolutna većina građana je navikla, svikla, obikla, oguglala, i jebe im se živo što nema vode. Nikakvi protesti nisu na vidiku. Kantonalni premijer zavitlava javnost najjeftinijom demagogijom. Vode more bit bidne a more bit ne bidne, više je ovo drugo pouzdano kao smrt.

To je to Sarajevo pod opsadom, samo sada nas niko nije opkolio. Ležimo na vodi a opet redukcije su izvjesne kao novi dan. Teško mi je to bilo shvatiti u decembru 1995., još teže mi je to danas shvatiti, takvu vrstu inertnosti i takozvanog sabura. I još kad premijer bude prozvan na socijalnim mrežama, onda se u raspravu uključuju lokalni petparački kriminalci i psihopate, te prijete da će trpati ljude u gepek, jer se ljudi žale što nema vode. Grad u kojem neki kriminalac, jaro premijera Konakovića, prijeti aktivistima Građanskog saveza i naziva ih narkomanima i pjanama ni neće nikad moći bolje.

Ovaj grad je još pod opsadom samo mu to nije niko rekao. Opsjeda ga podanička, pseudo-muslimanska (čitaj lopovska svijest), čiji rezon kaže da je bitno da si Bošnjak i musliman, a jebo to što nema vode, biće, inšallah. Nije lako živjeti pod opsadom pseudo-muslimanskog, lopovskog sabura, dugih dvadeset i dvije godine.

*Tekst prenosimo iz prijateljskog magazina BH Dani

Oceni 5