Ekskluzivno: Iz knjige “Život s idi(j)otima” (3)
Kuddi 03 S

Photo: Lična arhiva/Nenad Marjanović Fric

Sarajevo: Poseban grad, posebna publika

“Život s idi(j)otima” treća je knjiga Nenada Marjanovića dr Frica; s kolegom, bivšim bubnjarem KUD Idijota Diegom Bosuscom Pticom objavio je knjigu satiričnih pričica “Ukrudbene pojebnice”, a samostalno “Vrajžu makinu”, sažetak kolumni  objavljivanih u dnevnom listu “Glas Istre”. Nenad Marjanović dr Fric je novinar i komentator istarskog portala Regional Express, urednik i voditelj satirične televizijske emisije “Sistematski pregled” i pokretač i vlasnik istarske Rock galerije.  Rođen je 1964. godine u Puli…

Kad ljudi znaju sve tvoje pjesme...

Ako bih morao izdvojiti pet najboljih koncerata u životu, među tih pet sigurno bi se našao koncert kojeg smo održali u nedjelju 20. 08. 1987. godine u Sarajevu u klubu CDA (Centar društvenih aktivnosti).

Nitko od nas nikada ranije nije bio u Sarajevu. Bio je to naš prvi susret s tim gradom u kojemu smo uvijek fenomenalno prolazili i gdje smo prvi put u karijeri shvatili da smo na neki način uspjeli.

Naš domaćin kojem sam nažalost zaboravio ime nije bio optimist oko broja ljudi koji će doći na koncert jer je tvrdio kako poznaje samo dvoje ljudi koji su nas slušali, a uvjerio nas je kako je dobar poznavatelj scene i kako prati sve koncerte u gradu.

Sjedili smo u nekoj kafani u blizini kluba i čim je zašlo sunce na tom su se mjestu počeli okupljati ljudi. Potajno smo se nadali da je to publika koja će doći na koncert, no jedan od naših prvih obožavatelja, naš tadašnji domaćin objasnio nam je kako se radi o svojevrsnom okupljalištu mladih i da tu ljudi dolaze po inerciji.

Nekih sat vremena prije svirke krenuli smo u dvoranu, a nakon što smo prošli redarsku službu shvatili smo da je dolazak do pozornice nemoguća misija bez njihove pomoći. U dvorani se, naime, natisnulo petstotinjak ljudi, čovjek na čovjeku, jasno i nedvosmisleno punkerski uniformiranih, „spremnih na borbu i napad“ kako je znao govoriti Marko Brecelj.

Sreća u nesreći što nas tada još uvijek nisu raspoznavali pa smo se nekako dovukli do garderobe. Odsjekle su nam se noge kada smo shvatili koliko je ljudi došlo gledati bend koji još uvijek nije razlikovao kravu i budilicu.

Više od nas bio je šokiran naš domaćin koji nas je uvjeravao da ljudi koji dolaze šeću po inerciji, da su u redovnom obilasku omiljenog šetališta.

Disciplinirani kakvi smo bili, vrlo brzo smo se pripremili za naš prvi pravi ‘boj’.

S prvim taktovima „Vesne“ nastao je stampedo koji nije prestajao sat i dvadeset minuta. Pošto su u to vrijeme poslove redarskih službi obavljali mahom domari, električari, nekoliko vatrogasaca i muževi čistačica, na pozornici se vodila stvarno teška bitka.

Tusta je, iako koncertno neiskusniji od nas trojice, na tom koncertu briljirao, vodio je strahovitu borbu s ljudima koji su se penjali na pozornicu, skakali, pjevali ili pokušavali pjevati s njim. 

Nas trojica smo se ukopali poput Ramonesa, Sale i ja smo se u našem stilu raskrečili, stali ispred Ptice, a Tusta je pjevao, skakao i hrvao se s publikom. U nekoliko sam trenutaka pomislio „Jebote, šta je ovo, je li ovo istina, ‘ko sam ja u pičku materinu?“

Osim spoznaje da se znamo ‘boriti’ s publikom, ostali smo šokirani činjenicom da su ljudi znali sve tekstove, da je cijela dvorana pjevale refrene, da smo dvaput na bis otpjevali „Kad sunce opet zađe“ i da smo jedva zbrisali s pozornice.

Cijelu noć nismo spavali. Tusta je bio potpuno plav, obje ruke bile su mu kao da ih je zalio tintom i nikada prije niti kasnije nije se desilo ništa slično. Sat i dvadeset minuta štipanja, naguravanja, hrvanja rezultiralo je time da niti par dana nakon koncerta Tusta nije mogao dignuti ništa teže od kutije cigareta.

Sjećam se da smo tada prvi put otvorili raspravu o prodanim izdanjima, nije nam bilo jasno kako to da ljudi znaju sve pjesme, znali su sve, znali su čak i najave s „Legendarnih uživo“. Kada je Sale krenuo u najavu „Disco is not dead” s onim „Sve je bilo stari moj, bio je rock, bio je i punk, bio je i kurac i palac, ali disco…“ ljudi su to od riječi do riječi ponavljali zajedno s njim.

Bez obzira na Suboticu, bez obzira na Reggio Calabriju, bio je to koncert koji nam je bio smjernica što i kako trebamo raditi. Već tada sam shvatio da je Tusta frontmen kakav se ne rađa svaki dan.

Kako je samo junački odradio taj koncert, kako se ponašao i uspio tako fantastično sve držati pod kontrolom nije mi jasno niti danas.

S obzirom na to koliko smo svirački bili napucani, sviranje je bilo očekivano čvrsto, međutim direktni kontakt s toliko ljudi nitko od nas nije mogao uvježbati niti ga je mogao negdje naučiti, a Branko je to imao u sebi. Na tom sarajevskom koncertu i on je shvatio što mu je Bog dao. Nakon rata odsvirali smo jebeni koncert s Partibrejkersima i Goblinima za obnovu sarajevske željezničke stanice, bilo je emocija za izvoz, poseban grad i posebna publika.

Buđenje nacionalizma

Zajedno: KUD Idijoti i grupa Gori Ussi Winetou Francija Blaškovića

Paralelno s našim razvojem negdje skroz na drugom kolosijeku, daleko od nas razvijao se i nacionalizam. Mi ga nismo bili svjesni jer smo takve pojave smatrali marginalnima.

Samoupravni socijalizam je u vrijeme našeg uzleta očito proživljavao svoje zadnje trenutke pa se neposredno pred izdisaj, pred sam samrtnički hroptaj činio kao ugodan sustav.

Nazirao se kraj jednopartijskog sistema čemu smo se radovali, bez ikakvih strahova da bi nešto moglo krenuti po zlu. Živjeli smo bezbrižno, a to smo shvatili tek nakon što se sve urušilo.

Sve se više spominjalo višestranačje, mediji su sve manje bili pod partijskom kontrolom, a bilo ih je sve više kvalitetnih. Kultura se razvijala velikom brzinom, a nama se činilo da je dobar dio tog zamaha posljedica punka i novog vala i da je ta sloboda iz drugog dijela osamdesetih produkt pokreta kojem smo ideološki pripadali.

O nekim retrogradnim idejama nije bilo govora, nitko od nas niti u ludilu nije pomislio da će se samo koju godinu kasnije naši koncertni prostori pretvoriti u zgarišta.

Zlokobno nam je kao bendu operiranom od bilo kojeg nacionalizma djelovala pojava Slobodana Miloševića, sve smo ga više ‘sretali’ na vjetrobranskim staklima autobusa, kamiona, na izlozima trafika, trgovina diljem Srbije, no tada smo mislili da se radi o politički marginalnoj pojavi koju će na ovaj ili onaj način sjebati urbana ekipa, ona ista ekipa koja je činila naš mikrosvijet.

Nama su svi ostali svjetovi i svi ostali svjetonazori bili nepoznanica, svoj smo svijet gradili na osnovi naše publike, duboko uvjereni da cijelo društvo razmišlja kao ona gomilica koja je skakala ispred nas i kojima su pojave poput stvaranja kulta ličnosti komične kao i nama.

Naš svijet nikada nije dozvoljavao primisao da smo marginalna pojava, mala skupina luzera koja vjeruje u ljudsku dobrotu, koja ne dijeli (ma koliko god to danas patetično zvučalo) ljude po naciji i vjeri.

Većina nas niti danas nije shvatila tko je niti što je, ostali smo bez bilo kojeg identiteta osim onoga da smo manjina, u svemu i to na većini teritorija bivše države.

Svirali smo i putovali, uvjeravali sve oko sebe da nema mržnje, da nigdje niti na jednom koraku nismo osjetili mržnju. Imali smo ‘misiju’ u Puli i Istri objašnjavati ljudima da je taj Slobodan Milošević lik čije slike po Srbiji kače, vješaju, ističu po izlozima i autobusima zapravo predstavnik starih političkih struktura koje ne žele višestranačje.

Vrlo smo brzo shvatili da sve više autobusa i sve više kamiona osim putnika i roba ‘razvaža’ Slobinu sliku, da se uz Rock, Start, Praktičnu ženu, Ven, As i Arenu s kioska sve više smiješi ‘voždov’ lik. Iako se na našim koncertima nije osjećala nikakva napetost, bilo je jasno da se ‘tamo daleko’ nešto kuha.

Autor knjige: Nenad Marjanović dr Fric

Nama je to stvarno bilo daleko jer smo i dalje bili okruženi ljudima koji su činili našu demokraciju, našu želju za višestranačjem, našu želju za totalnom slobodom, našu želju za napretkom.

Nitko od tih ljudi koji su kasnije usmjerili naše živote nije imao potrebu zalaziti na mjesta na kojima smo svirali mi, Partibrejkersi, Disciplina kičme, Ekatarina Velika i ostali bendovi te generacije.

Nismo se s takvim ljudima sretali nigdje osim možda na benzinskim pumpama, autobusnim kolodvorima gdje su parkirali vozila pa smo bili uvjereni kako oni obitavaju isključivo na takvim mjestima.

Zanimljivo je da niti u objektima koji nisu imali veze s muzikom nismo naletjeli na nekoga tko bi nam napravio bilo kakvu neugodnost.

Uvjereni da smo pred potpunim razvojem i benda i društva, nastavili smo svirati i maksimalno uživati u svakoj svirci i životu.

(KRAJ)

Oceni 5