Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (5)
Sarajevo opsada

Photo: www.pinterest.com

Sarajevski pakao

I

Sarajevo je bilo zavodnica i teško je bilo kazati šta je zavodljivije, poluludi pogled tamnih očiju ili crvene kaplje krvi na njenoj ispruženoj ruci. Zavodnice imaju naročite čari kojima opčinjavaju svoje žrtve, a najčudnija u čarima ove zavodnice je – što se jezovitijom činila vanjskom svijetu, razrušenija a stanovnici gladniji i mršaviji, to je zamamnija bila. Sarajevo je značilo i nasilje i strast; za novinare je to bilo naročito iskušenje. Mene je bilo strah – svaka razborita osoba bi se ustezala da uđe u grad iz kojeg su neke kolege iznesene na nosilima i u sanducima, kao žrtve nepoznatih napadača.

U Sarajevo se ulazilo na dva načina.

Mogli ste pokušati dobiti mjesto na transportnom avionu UN koji je dovozio humanitarnu pomoć za grad, što sam i ja uradio nekoliko mjeseci ranije, kad sam posjetio grad na jedan dan, ili automobilom dvjema cestama koje su Srbi davali na korištenje UN i stranim novinarima.

Opcija aerodrom je bila brža i sigurnija, ali je pista bila često zatvorena zbog borbi i lošeg vremena. Tako je bilo i kad je trebalo da uđem u grad u vrijeme prvog sarajevskog Božića pod opsadom, te sam krenuo cestom. I doživio vožnju svog života.

Mjesto sa kojeg se kretalo u vožnju prema Sarajevu bio je četrdesetak kilometara udaljeni Kiseljak, gradić pod kontrolom hrvatskih milicija, saveznika bosanske vlade. Kiseljak je od Sarajeva odvajao tanki pojas srpskih vojnih položaja, koji su predstavljali dio prstena opsade oko glavnog grada. Oko dva kilometra od Kiseljaka bila je linija fronta sa Srbima. Izraz „linija fronta” podrazumijeva izvjesnu količinu tenzije i – tako sam ja mislio – povremenu pucnjavu, ali iz Kiseljaka odavno nije bio ispaljen nijedan metak. Gradić je pretvoren u trgovački centar koji je snabdijevao i Srbe i Bosance koje su Srbi držali pod opsadom. Dvostruka igra igrala se otvorenih karata. Bosanci u Sarajevu su znali da su njihovi saveznici, kiseljački Hrvati, prodavali Srbima hranu, piće i gorivo, ali su se pravili da ne vide tu podlost jer su se Srbi, zauzvrat, pretvarali da ne vide da se u Sarajevo, ipak, preko Kiseljaka ubaci nešto hrane i propusti nešto goriva.

Izobilje materijalnih dobara u Kiseljaku privuklo je strane novinare i UN i oni su to mjesto pretvorili u grad procvata. Ujedinjene nacije su zaposjele najbolji hotel, na brežuljku iznad grada, dok su novinari dobili što je ostalo od smještaja. Naravno, stotine hiljada Bosanaca, koji su zbog rata patili, prezirali su Kiseljak, koji je od rata profitirao. Na kontrolnim tačkama koje su vodile prema Kiseljaku, bosanski vojnici koji sedmicama nisu pojeli ništa toplo gorko su i gnjevno reagovali na sam pomen imena tog mjesta. „Znači, idete u naš Eldorado? Donesite nam nešto za jelo.”

Strani novinari su često iz Sarajeva odlazili u Kiseljak po benzin i hranu. Srbi su im to dopuštali jer je to bilo dio šireg dogovora a i stoga što se obično i za njih našla boca rakije da izgladi stvar u nezgodnom trenutku. Bez obzira na to, put je bio opasan, jer je opustošena ničija zemlja oko Sarajeva bila puna mina, snajperista i pljačkaša. Ako ste već morali obaviti taj put, najbolje je to bilo učiniti ujutro ili u podne, kad su se glavni akteri još pokušavali osloboditi mahmurluka. Pucnjava i pljačke su se događale poslije dva sata popodne. Mogli ste sahat navijati po njima.

Najbolje je bilo ići oklopnim vozilom. Washington Post ga još nije bio nabavio pa mi nije preostajalo drugo do da se provrtim oko pansiona Kontinental, gdje su obično ručali dnevni putnici iz Sarajeva i nađem nekog da me uvede u Sarajevo. BBC je u Kontinentalu imao ured i satelitski telefon, što je značilo da ste tu mogli besplatno dobiti šolju engleskog čaja a za dvadeset pet dolara nazvati djevojku. U Kontinentalu se znalo danima čekati, jer je teško bilo naći nekog sa praznim sjedištem u autu, a kad bi borbe postale žešće, niko više nije ni išao na taj put. Imao sam sreće. Dva sata nakon dolaska u Kontinental, 23. decembra 1992, bio sam na cesti za Sarajevo.

Nakon Ilidže, krajolik je pretrpio golemu metamorfozu, pretvarajući se u pustoš. Mjesto kao da je bilo mrtvo, kao da su i zgrade, a ne samo ljudi, poubijani, svedeni na osakaćena betonska i čelična tijela

Svoj sam život povjerio jednom od onih veterana-dopisnika koji se više ne sjećaju ni broja ratova iz kojih su izvještavali. David je bio producent jedne američke TV-mreže i, kasnije ću to saznati, on se sam nudio prije svih da dobavlja zalihe iz Kiseljaka. Možda mu se sviđala ta uzbudljiva vožnja, možda je bio sit kamere ili je možda jednostavno poželio da pojede dobar steak i salatu u Kontinentalu. Našao sam ga za ručkom i on mi je ponudio mjesto u kabini svog Landrovera. Smatrao sam da sam imao sreću dok nisam ustanovio da je kabina puna kanistera benzina. Ovo je bila vožnja po gorivo. A David – pravi ludak.

Na posljednjoj hrvatskoj kontrolnoj tački kod Kiseljaka samo su nam mahnuli da prođemo a onda smo produžili uskom cestom kroz šumu koja je bila apsolutno mirna i, izuzmu li se mine postavljene sa strane da spriječe tenkovski proboj, netaknuta ratom. Uskoro smo stigli do srpske kontrole. Srbi su znali Davida. I, nakon ovlašnog pregleda tereta, prihvatili su njegovu bocu konjaka i mahnuli nam da prođemo.

Produžili smo dosadnu vožnju kroz pojas srpske teritorije koja je okivala Sarajevo. Uskoro smo stigli na Ilidžu, predgrađe pod srpskom kontrolom. Zgrade su bile neodržavane, prozori prema gradu su bili zaštićeni vrećama pijeska ili naslaganog drveta, jer je Armija BiH iz tog pravca povremeno ispaljivala granate. Bilo je to uzaludno, jer je na svaku granatu ispaljenu na Srbe odgovor bio deset uzvratnih. Ilidža je pretrpjela neznatne štete, što se ne bi moglo kazati za Sarajevo.

Nakon Ilidže, krajolik je pretrpio golemu metamorfozu, pretvarajući se u pustoš. Mjesto kao da je bilo mrtvo, kao da su i zgrade, a ne samo ljudi, poubijani, svedeni na osakaćena betonska i čelična tijela. Sve je bilo sivo, uništene zgrade, asfalt, nebo. Što smo dalje išli, stvari su bivale gore, jer smo bili bliže Sarajevu. Srpski vojnici su patrolirali tom zonom, ali su to činili brzo, po dvojica ili trojica, poput bjegunaca. Niko se ovdje nije mogao osjećati sigurnim, čak ni naoružani ljudi.

Ubrzali smo. Brzina ima dvije suprotstavljene svrhe. Što brže voziš, snajper će te teže pogoditi. Zato i voziš što možeš brže. Ali brzina znači i gubitak kontrole, jer oklopna vozila su teška nekoliko tona i stoga ih je mnogo teže okrenuti ili kočiti. Mnogi su novinari izbjegli snajperske metke brzom vožnjom, ali su znali biti povrijeđeni u sudaru. Bez obzira na to, nije bilo potrebe vagati prednosti i mane brze vožnje, jer u svakom od nas postoji instinkt koji nam kazuje da se opasnost može izbjeći brzinom. Vozi brzo, trči brzo, puzi brzo. Idi.

Ulazili smo u oštar zavoj. Asfalt, potpuno uništen, u hrpama, pokriven slojem leda, a na putu su se jedino vidjeli nejasni tragovi automobilskih guma što su tuda prije nas jurili. Čuo sam za tu okuku, jer ju je, nekoliko nedelja ranije. Oklopni transporter UN za dlaku promašio i naletio na minu. Svi ukrajinski vojnici u transporteru su izginuli. Valjalo je usporiti da se ne promaši taj milimetar ceste, a usporiš li, rizikuješ da te pogodi snajper. David je prebacio u prvu brzinu i nije doticao kočnicu, dok je savladavao tu okuku. Kad se džip uspravio, nagazio je na gas, iz prve, u drugu pa u treću, motor je sjajno radio, poslušno, bez dahtanja i kašljucanja, kao da je i sam osjetio opasnost i htio je izbjeći, pobjeći joj koliko je god moguće.

Vojnici bi vam puškom mahnuli da stanete a onda bi našli izgovor što vam oduzimaju stvari. Novac, rekli bi, ne možete unijeti u Sarajevo, jer može biti upotrijebljen da se Bosancima kupi oružje; pancire ćete možda dati bosanskim vojnicima; kola su oduzimali jer, navodno, nisu valjali papiri ili, opet, jer bi ih mogli dobiti Bosanci

Cesta se suzila u stazu, pored kuća koje su vojnici koristili za predah između smjena. Vojnici sa prve linije su bili najopasniji, jer su bili umorni, bijesni, siromašni i, često u ovom ratu – pijani. Mrzili su sve, ne samo neprijatelje već i svoje komandante, čak i civile koje su štitili, jer svi su oni bolje živjeli a manje rizikovali. Kad bi se oklopnjak vrijedan 50.000 dolara, obojen svježom, blistavom bijelom bojom, našao na toj cesti, a u njemu dvojica novinara zaštićenih pancirima vrijednim po 1.500 dolara, sa po nekoliko hiljad dolara gotovine u džepu, u toplim pernatim jaknama i alpinističkim čizmama postavljenim krznom, nije teško razumjeti što su vojnici postajali ljubopitljivi i ljuti.

Na ovoj su se stazi katkad dešavale pljačke. I sve je išlo vrlo glatko. Vojnici bi vam puškom mahnuli da stanete a onda bi našli izgovor što vam oduzimaju stvari. Novac, rekli bi, ne možete unijeti u Sarajevo, jer može biti upotrijebljen da se Bosancima kupi oružje; pancire ćete možda dati bosanskim vojnicima; kola su oduzimali jer, navodno, nisu valjali papiri ili, opet, jer bi ih mogli dobiti Bosanci. Otimanje kola je bilo najgore od svega, jer ste onda morali pješke u Sarejevo. Ovaj put smo prošli bez ijednog problema. Dobro mu je išlo. Za sada.

Onda smo dospjeli na pusti bulevar. To je bila Avenija snajpera, ogledni primjer ratne pustoši, ulična svjetla mecima „pogašena” a asfalt izrovan kraterima od bombi. Na sjevernoj strani avenije, desetak metara udesno, stambene zgrade u kojima su bili srpski snajperisti. Južnu stranu su držali vojnici Bosanske armije, koja je imala svoje snajperiste. Dovoljno blizu, da su mogli psovati srpske a da ih oni čuju. Pucnjava nije prestajala ali je teško bilo reći je li upućena vama sve dok ne biste čuli metke kako udaraju u oklop vozila i dok vas ne bi obuzeo užas od tog zvuka. Jer, tad bi vam sve postalo jasno i tek biste tad nagazili na gas.

Koliko god gadno bila, Avenija snajpera je bila nekako poznata i bolja od onog komada ničije zemlje koju ste upravo prešli. Bio sam zapanjen kad je David vozio avenijom sve brže, a on mora da je to osjetio, jer je prvi put tog jutra progovorio, ubacujući u brzinu i nastojeći nadglasati buku motora. „Nadam se da se ne ljutiš, treniram za novogodišnji reli. Organizujemo trku oklopnjaka. Dva kruga oko Sarajeva.” David me nije htio uplašiti. Krajičkom oka, primijetio sam slogan na zidu išaranom mecima: „Dobrodošli u pakao.”

Ušli smo u Holiday Inn, posljednju stvar koju je čovjek mogao očekivati u ratnoj zoni. Za mene, hoteli tog lanca predstavljaju mir i ugodnost predgrađa, sve što je obično i neuzbudljivo u ovom našem svijetu. Ti hoteli djeluju nekako umirujuće, jer tačno znate šta da očekujete, da mašine za led na kraju hodnika, Biblije u ladici i toaleta koji je, sudeći po bijeloj papirnoj traci preko šolje, očišćen samo zbog vas i vaše sigurnosti. U vremenima mira, Sarajevo mora da je bilo egzotično mjesto za hotel poput Holiday Inna, i američki turisti mora da su bivali iznenađeni, i osjećali olakšanje kad bi ga ugledali.

Glavni odbrambeni mehanizam Sarajlija je bio – biti zajedno i ispomagati se, jer ionako im drugi nisu htjeli pomoći. Patnja zbližava ljude i izvlači ono dobro u njima, pravi heroja od činovnika, koji, u normalnim vremenima, ne bi starici pomogao da pređe ulicu, a u ratnim trči, rizikujući život, da je spasi od snajperske vatre

Bili bi posebno iznenađeni da su se zatekli u tom hotelu 6. aprila 1992. godine. Tada je Holiday Inn bio neslužbeno sjedište Srpske demokratske stranke Radovana Karadžića, pred kojim su se mirno okupili demonstranti a nekoliko Karadžićevih ludaka otvorilo na njih vatru sa krova i viših spratova. Za Sarajevo, ti su pucnji označili početak rata. Od tog trenutka za Holiday Inn sve je krenulo naopako. Mora da su, kad su počele borbe, direktori u sjedištu korporacije u SAD bili potpuno zatečeni sudbinom njihove sarajevske ispostave.

Holiday Inn je dvanaestospratna kocka, kutija obojena neuglednom žutom bojom. Teško je zamisliti nešto ružnije. A ja nisam neprimjereno strog. Predratna turistička brošura sadrži desetinu kolor-fotografija njegovih restorana, saune, bazena, atrijuma i drugih probranih atrakcija. Jedina slika eksterijera hotela je noćni snimak na kojem se hotel jedva i vidi. Iz arhitektonskog ugla gledano, prava je šteta što je granatama do temelja uništeno toliko drevnih spomenika Sarajeva a da je Holiday Inn opstao.

Hotel je smješten na Aveniji snajpera, i južna mu je strana, ona okrenuta Srbima, bila toliko gađana da se tu nije moglo odsjesti. Pretrpio je na desetine direktnih pogodaka minobacačima a snajperska vatra nikad nije prestajala; o spavanju u sobama na toj strani nije bilo govora. Najsigurnija je bila sjeverna strana. Na drugim, zapadnoj i istočnoj, moglo se odsjesti, ali je snajper mogao uletjeti u sobe; srećom, bilo je za njih mnogo lakših meta. U hotelu se moglo odsjesti za šezdeset dva dolara na noć, uključujući doručak, ručak i večeru. Hotel je imao svoj generator, pa u onim drugim periodima, kad je grad bivao bez struje i grijanja, Holiday Inn je struju imao nekoliko sati dnevno, zavisno od količine goriva koje je direktor uspijevao nabaviti na crnoj berzi.

Čudi da Srbi nisu Holiday Inn sravnili sa zemljom, ali i za to postoje objašnjenja. Rat izaziva neugodnosti objema stranama, ali neke se daju prevazići tako da se svi okoriste. Priča je sljedeća: Srbi imaju zgradu koju žele sačuvati, možda neku staru crkvu, a Bosanci isto, naprimjer, Holiday Inn. Dvije se strane, recimo, dogovore preko amaterske radiostanice da Srbi ne unište Holiday Inn, a Bosanci onda neće srediti crkvu. Možda su stvari još jednostavnije; Bosanci jednostavno plate Srbima da ne granatiraju Holiday Inn. Dogovore se da se nađu na nekom mirnom dijelu ničije zemlje, i Bosanci Srbima predaju svežanj njemačkih maraka. To, i prisustvo stranih novinara, donekle objašnjava zašto je hotel opstao.

Glavni ulaz, onaj okrenut prema Aveniji snajpera, nije korišten od početka rata, pa smo ušli kroz stražnji ulaz. Unutra – golemi atrijum koji je nekoć svakako bio ugodno mjesto za odmor i ispijanje kahve, ali je tokom zimske opsade bio vjerovatno najhladnije mjesto na svijetu. Dovukao sam se sa ruksakom i laptopom preko tog atrijuma do recepcije, gdje sam zatekao ženu koja je drhtala od zime, iako je na njoj bilo pola tuceta džempera i jakni. Dala mi je ključ sobe na četvrtom spratu i izvinjavala mi se što nemam ručnika. Popeo sam se stepenicama (liftovi već mjesecima nisu radili) i zapanjio se kad sam ušao u sobu. Osim što nije bilo ručnika a prozor bio polomljen, bila je to ipak soba hotela Holiday Inna, tek malo pohabanija no inače, ali čaršafi su djelovali čisto a na klozetskoj šolji je bila papirna traka na kojoj je pisalo „Očišćeno radi vaše zaštite”. Toalet, međutim, nije radio, jer ni generator nije radio, i hotel nije imao tekuće vode, struje i grijanja. Sobu sam pregledao sa baterijom u ruci.

II

U Sarajevu nikog nisam poznavao. Bez obzira koliko novinar spolja djelovao samouvereno, iznutra – svi smo mi neurotične ruševine, opsjednuti da prvo objavimo priču, opsesivno se utrkujući sa rokovima, u strahu od konkurencije, puni prezira prema urednicima, koje smo psovali zbog plate i žalili se što nas lišavaju normalnog društvenog života. Neuroza dostiže vrhunac kad se nađete usred kakve goleme a opasne priče i shvatite da nemate pojma kako o njoj izvještavati. To su trenuci kad se prosto moraš osloniti na svoju novinarsku sabraću, u nadi da je bar jedan od njih prijatelj ili bar spreman da se ponaša kao prijatelj.

Moj kolega iz Washington Posta, koji je proveo poprilično dugo vremena u Sarajevu, dao mi je imena jednog ljubaznog britanskog novinara i njegovog prevodioca, koji su stanovali u hotelu. Nijedan od njih nije bio u hotelu kad sam stigao. Popeo sam se na peti sprat u ured novinske agencije Reuters, koja je imala vlastiti, vrlo bučan generator i satelitski telefon što se mogao koristiti po tarifi od četrdeset dolara za minut. Nazvao sam Washington, javio uredniku vanjskopolitičke rubrike da sam stigao živ, a on me je, naravno, pitao mogu li odmah poslati izvještaj. Našalio sam se da su mi prsti previše smrznuti da bih mogao otkucati tekst, i rekao mu da ne očekuje ništa do sutrašnjeg dana. Kraj razgovora. Koštao je nekoliko stotina dolara.

Gdje god pogledate, mrak, pustoš i ruševine, i mraz oko duše hladniji od mraza koji je vladao napolju. Sjetio sam se kadrova filmskih žurnala snimljenih u gradovima razorenim u II svjetskom ratu. Bio je Badnjak u Sarajevu, a jedino što se čulo bila je paljba

Sišao sam na večeru. Primijetio sam jednog novinara kako ćaska na francuskom i u dugim gutljajima ispija crno vino. Pažnju mi je privukla njegova pernata jakna. Svi su bili u jaknama ili kaputima, jer je restoran bio, kao i cijeli hotel, bez grijanja. Iznad jednog od njegovih džepova na prsima je pisalo ogromno „B+”, a iznad drugog – „Hitna pomoć”. Kad sam shvatio šta to znači, znao sam da sam među pravim ludacima. Njegova je krvna grupa bila B+, sterilni zavoji u drugom džepu. Očito je oznaka krvne grupe na džepu bila jedna od mjera opreza na ratištu, kao i praksa da uza se imate i nekoliko sterilnih zavoja, jer to ubrzava transfuziju i prvu pomoć u slučaju da vam iznenada ustreba.

Večera, služena između šest i devet, bila je zajednički skup, svi smo sjedili zajedno, za velikim stolovima i jeli isto, kao u internatu. Jedino što je tu bilo kao u mirna vremena bila je uniforma konobara, bijele košulje, leptir-mašne i tamnozeleni sakoi sa bedžom na kojoj je bio znak hotela i njihovo ime.

Nije se čekalo ni minut-dvije, a konobar je donosio prvo jelo – supu, iza koje je stizalo glavno jelo od masnog mesa i povrća i na kraju skromni dezert, najčešće sutlijaš ili kolač. Moglo se naručiti vino za četrdeset dolara, cijelo bogatstvo po standardima opsade, ali za novinare koji su imali plaćene troškove to nije bio neki problem. U Sarajevu, bilo je lahko sebe ubijediti da zaslužujemo svaki luksuz koji nam se ponudi.

Upitao sam kolegu koji je sjedio do mene – poznaje li Kevina Sullivana, čije sam ime imao na cedulji. Da, rekao mi je, eno Kevina, sjedi s druge strane stola. Pogledao sam preko i vidio momka kovrčave kose, smeđe bradice i očiju sa zločestim sjajem.

„Kevin?”
„Da, ja sam.”
„Ja sam Peter Maass. Blaine Harden mi je rekao da te potražim.”
„Ahhh, da”, nasmiješio se. „Peter Maass. Naravno. Dobrodošao u Sarajevo. Jesi li upoznao Džemala?”

Džemal je bio prevodilac sa cedulje. Kevin nije ni sačekao da odgovorim.

„Ovo je Džemal”, objavio je, lupkajući šakom čovjeka do sebe, koji je upravo komadom kruha brisao posljednje kapi supe. Džemal, tridesetogodišnjak, kratke kose, podigao je pogled, ispitujući moje lice pažljivo kao što je ispijao piće. Nasmiješio mi se i klimnuo mi u znak pozdrava.

Tu je razgovor mogao i završiti. Kad se novinari sretnu, oni brzo onjuše jedan drugog, i ako osjete zadah rivalstva ili arogancije, odu bez osvrtanja. U Sarajevu se stepen topline između novinara koji su prijatelji mogao mjeriti samo sa hladnoćom koju ste osjetili od onih drugih, koji vam nisu bili naklonjeni. Nisam imao pojma kako će ispasti sa Kevinom i Džemalom. Nije bilo načina da ustanovim da su ova dva čovjeka koja su me čudno gledala bili zapravo dva balkanska anđela koji će me čuvati i u dobru i u zlu.

Kevin je bio Škot iz Glazgova koji je, kad je počeo rat, radio za agenciju UPI u Singapuru. U posljednje je vrijeme UPI promijenio desetine vlasnika, stalno na ivici bankrota. To je pružilo šansu ljudima poput Kevina, „stringerima” koji su plaćeni po dnevnoj tarifi a nisu imali siguran posao. Mada je UPI bijedno plaćao, a često nije ni plaćao, Kevin se dobrovoljno javio da radi u Bosni. Nisam se prevario što se tiče onog zločestog sjaja u njegovom oku.

Džemal je bio klasični Bosanac. Musliman koji je bio u više barova nego džamija u svom životu, a djevojka mu je bila katolkinja iz Hrvatske. Prije rata je bio biznismen, uvozio je i izvozio sve što se dalo prodati, čak i minijaturne bočice alkohola, kakve poslužuju u avionima. Kad je izbio rat, zatekla mu se poprilična zaliha, što je bilo dobro, jer kad god bismo se našli na nekom gadnom mjestu, ili se dosađivali, Džemal bi izvadio bočicu konjaka iz džepa, namignuo mi kao mađioničar i rekao, „Artiljerija”, a onda ispio pola bočice, dodajući ostatak meni. Tokom opsade, Džemal je bio upravo onakav prevodilac kakvog ste željeli, jer je u duši bio trgovac. Bez obzira šta ili ko nam je trebao, Džemal je to bio kadar srediti. Kola, benzin, kahvu, ministre, on je sve rješavao. I, kao i Kevin, imao je nevjerovatan smisao za humor.

III

Razmišljajući o svojim prošlim Božićima, i o Božiću u Sarajevu, u iskušenju sam da ih posmatram kao posve različite. S jedne strane, izobilje i mir i ljubav, a sa druge, glad i rat i mržnja. Ali, što više razmišljam, sve više nalazim da su slični, i kad bih morao izabrati onaj u kojem je duh praznika dosegao svoj najpuniji izraz, odabrao bih svoj Božić u Sarajevu – jer tad sam doživio čuda.

Vjernici nisu mogli ići na ponoćnu božićnu misu u Crkvi sv. Ante, jer je policijski sat zahtijevao da se vrate prije deset sati, a prepuna crkva bi u bilo koje doba dana bila privlačna meta Srbima u brdima, poput crvene krpe ispred bika. Ali, problem je riješen. U četiri sata popodne, kapela u podrumu crkve je bila prepuna, zimski kaput do zimskog kaputa, svi su stajali jer nije bilo mjesta za sjedenje, a kako je temperatura brzo rasla, a sobu počeo ispunjavati teški miris vlažne vune, svi smo se počeli znojiti, ali nikom to nije bilo važno, jer je to bilo daleko bolje nego mraz napolju. Hor, koji je stajao otraga, pjevao je korale i svi su, u pravi čas, zapjevali sa njim, stvarajući harmoniju koja je bila više od muzike.

Glavni odbrambeni mehanizam Sarajlija je bio – biti zajedno i ispomagati se, jer ionako im drugi nisu htjeli pomoći. Patnja zbližava ljude i izvlači ono dobro u njima, pravi heroja od činovnika, koji, u normalnim vremenima, ne bi starici pomogao da pređe ulicu, a u ratnim trči, rizikujući život, da je spasi od snajperske vatre. Taj čovjek može biti Musliman, a žena Hrvatica. To nije bilo važno, jer bili su zajedno, baš kao što su svi zajedno bili u podrumskoj kapeli – i Muslimani i Hrvati i Srbi i Jevreji. Ako ste 1992. godine željeli doživjeti istinski duh Božića, najbolje je bilo otići u Crkvu sv. Ante u Sarajevu.

Roditelji su rijetko izlazili zajedno. Ako su, kojim slučajem, morali izaći zajedno, ali u različitom smjeru, jedno od njih, recimo, na posao, a drugo u potragu za hranom, nisu izlazili u isto vrijeme. Jedno bi ostalo da sačeka da onaj drugi stigne dovoljno daleko tako da ih ne može pogoditi ista granata

Svećenik se zvao Ljubo Lučić. Nije imao oltara, tako da je samo nekoliko sretnika u prvom redu moglo vidjeti i njega i bolešljivo božićno drvo iza njega; posječeno u šumi na samoj liniji vatre, izgledalo je jednako neuhranjeno kao i vjernici koje je trebalo da ohrabri i razveseli. Otac Lučić je svom stadu rekao da oni imaju priliku spoznati Isusa kao što je malo ko ikad imao; užas njihovih života nalik je užasu Isusovog života; njihovo siromaštvo ništa manje od Isusovog; i Isus je bio izgnanik, tjeran iz jednog grada u drugi. Vidio sam kako ljudi brišu suze, od tuge ili sreće. Moguće je da je otac Lučić čuo njihove jecaje i brinuo se za njih, jer je iznenada kazao, očajan: „Božićna je poruka u našoj situaciji da vrijedi živjeti, bez obzira na sve.”

Nakon mise sam posjetio oca Lučića. Imao je mali ured iznad kapele. Nekolicini nas koji smo se okupili kod njega natočio je čašice višnjevače. Neko ga je upitao za artiljerijsku granatu na stolu u uglu. Otac Lučić se nasmiješio i objasnio da nije eksplodirala kad je pogodila crkvu, pa je čuva kao dokaz da Bog štiti crkvu i njega. Otac Lučić, oduševljen misom, punio nam je čaše čim bismo povukli gutljaj. Rekao nam je da je misa bila prekrasna jer je bilo toliko svijeta a nije bilo granata. Bilo je mnogo bolje od prošlog Božića kad je misu služio pod granatama. „Meni su šezdeset dvije”, rekao je. „Ovo mi je drugi rat.”

Netom prije ponoći, krenuo sam da se u oklopnom Landroveru provozam gradom sa dvojicom engleskih novinara, koji su se dobro napili u Holiday Innu i, tvrdeći da im je draže što su za Božić u Sarajevu nego da su u Londonu, jer se nisu bar morali boriti sa gomilama što nagrnu na prodavnice u Oxford Streetu. Saznali smo za održavanje tajne ponoćne mise, pa smo pokušali da otkrijemo gdje će se držati. Nismo uspjeli, ali i sama je vožnja vrijedila truda, jer nikad u životu nisam doživio niti vidio toliki očaj.

U ponoć nije bilo svjetla, jer u gradu nije bilo struje a niko nije sjedio budan uz svijeću, jer toplije je bilo pod dekama u postelji nego sjediti šćućuren oko peći, za koju je valjalo skupljati drva po parkovima, pod snajperskom paljbom. Vozili smo se besciljno po gradu. Jedino što se vidjelo su bili dijelovi kuća osvijetljeni našim prigušenim farovima. U tom trenutku je u Sarajevu živjelo više od 350.000 ljudi, ali oni nisu davali nikakav znak svog postojanja. Gdje god pogledate, mrak, pustoš i ruševine, i mraz oko duše hladniji od mraza koji je vladao napolju. Sjetio sam se kadrova filmskih žurnala snimljenih u gradovima razorenim u II svjetskom ratu, starih crno-bijelih filmova snimljenih u Berlinu i Drezdenu, u kojima su zgrade bile šuplje i sive, prozori ispunjeni tamom gušćom od tame u dubinama zemlje. Bio je Badnjak u Sarajevu, a jedino što se čulo bila je paljba.

Jedno od pravila Bosne bilo je da će se, kad god se činilo da je sve u redu, nešto strašno uskoro desiti. Drugo je pravilo bilo: kad god je bilo gadno, uskoro će se desiti nešto dobro. Ta dva pravila nisu kontradiktorna već komplementarna. Kontinuitet je u Bosni bio izuzetak, a tako je bilo i sa Badnjom večeri. Hotel je nalikovao na postmodernu špilju. Radijator u mojoj sobi i dalje hladan kao led; na rukama tople tanke rukavice dok sam kucao svoj izvještaj te večeri, jedino svjetlo baterija. Prije nego sam otišao na spavanje, donio sam u sobu nekoliko kanistera ledene vode da se umijem i očistim klozet. Spavao sam potpuno obučen, u vreći za spavanje, pokriven sa onoliko deka koliko sam uspio naći. Prvo što sam ujutro, kad sam se probudio, vidio bio je moj vlastiti dah. Sišao sam na doručak, koji se sastojao od kriške tvrde kao kamen, od hladnoće ili ustajalosti, ili od oboje. Novinari su malo razgovarali, razgovor se svodio na suhu, ironičnu razmjenu božićnih čestitki na raznim jezicima. Bio je to najgori Božić koji smo svi doživjeli u životu.

Nekoliko sati kasnije, sjedio sam u toplom stanu, jeo najslađu baklavu u životu i razmišljao kako nisam ni u snu mogao sanjati tako ugodan Božić.

Kevin i ja smo željeli napisati priču o tome kako Božić slavi jedna katolička porodica, i Džemal, vješt kakav jeste, našao je porodicu Pelzl i sredio da nas pozovu. Karlo i Janja Pelzl su bili Hrvati, katolička nit u kompleksnom sarajevskom tkanju nacija i vjera, koja je uključivala i aktivnu zajednicu Jevreja što je u gradu našla utočište i skrasila se u petnaestom stoljeću, kad ih je inkvizicija prognala iz Španije. Ako te spopadne želja da izazoveš tragediju i pritom odlučiš da uništiš grad koji je, više od ijednog evropskog grada, bio simbol zajedništva i tolerancije, onda je Sarajevo pravi izbor. Jer, u Sarajevu ćeš naći, doslovno, u istom kvartu i džamiju, i katedralu i pravoslavnu crkvu i sinagogu. Sarajlije – Muslimani, Srbi, Hrvati, Jevreji, Albanci, Romi, i cijeli kaleidoskop kojeg čini njihova mješavina – živjeli su u najistinskijem evropskom loncu za taljenje.

Vedri su dani bili najubitačniji. Snajperist što se krio iza jednog od nadgrobnih spomenika na Jevrejskom groblju, na drugoj strani linije, dobro se zabavljao, sa svojom moćnom puškom u ruci. Obično bi ispaljivao metak po metak, katkad po nekoliko odjednom; nekad je svoj prst na obaraču usklađivao sa dobro znanom melodijom

U Sarajevu je tradicija da ljudi različitih vjera jedni druge posjećuju na vjerske praznike. Na Božić su muslimanski i pravoslavni prijatelji Pelzlovih došli u goste. Zauzvrat, Pelzlovi su posjećivali svoje prijatelje, Muslimane na prvi dan ramazana, muslimanskog svetog mjeseca, a Srbe na pravoslavni Božić, koji pada u januaru. Kevin, Džemal i ja smo bili dio parade gostiju koji su na Božić navratili kod Pelzlovih. Skinuli smo pancire na njihovom kućnom pragu, sjeli za trpezarijski sto i bili posluženi tanjirom slatkiša, nezamislivih đakonija, s obzirom na okolnosti.

Pelzlovi su živjeli u zgradi nedaleko od Holiday Inna, nadomak linije fronta. Brojali su minobacačke granate koje su direktno pogodile njihovu zgradu. Bilo ih je devet, ako se dobro sjećam. Nekoliko je ljudi bilo ranjeno. Ne i Pelzlovi, mada su im šrapneli i pokoji snajperski metak prošli kroz prozor i završili u dnevnoj sobi, ostavljajući rupe kakve ostaju kao kad povučeš noktom po zidu i ništa ne postigneš do što sastružeš nešto kreča. Statueta Gospe, na stolu u uglu, iznad nje rupa od šrapnela, svojevrsni ironični simbol. Gospin spokojni osmijeh mi se učinio malo zločestim.

Karlo, direktor sarajevskog hrvatskog kulturnog centra, ličio je na tipičnog činovnika, nizak, dežmenkast čovjek u ranim pedesetim, konzervativno odjeven. Vjernik koji je svake nedjelje išao u crkvu, čak i u ratu, kad je morao bježati od snajpera i drhtati od straha da ga ne raznese granata dok ga pop pričešćuje. Bio je strog čovjek, to je bilo jasno, i nije se baš moglo od njega očekivati da Kur'an drži tik uz Bibliju, da bude tolerantan prema onima koji nisu slijedili njegov način života, ili njegovu vjeru. U nekom drugom gradu, ili nekoj drugoj zemlji, Karlo bi možda bio drugačiji čovjek, ali mi smo bili u Sarajevu, i taj je grad imao navadu da svoje stanovnike zarazi bolešću uzajamnog uvažavanja.

Karlo i Janja su bili bosanski Ozzie i Harriet: troje djece, uredan stan, parket uglačan da se u njemu možeš oglednuti, klavir u uglu. Jedini estetski nedostatak njihovog doma, osim rupa od šrapnela, bila je improvizirana peć postavljena u hodniku između dnevne i spavaćih soba. Njome su grijali stan, a drva su Karlo i najstariji sin sjekli sa rijetkih stabala što su preostala u Sarajevu ili skidajući grede po uništenim zgradama.

Gotovo svaki stan u Sarajevu je imao takvu sklepanu peć, koja je za preživljavanje značila koliko i zrak. Dizajn peći je bio rudimentaran, limene ili željezne kutije raznih veličina, na četiri noge, sa limenom cijevi koja je, kroz rupu na zidu, odvodila dim iz stana. Pelzlovi su imali luksuzan model sa unutarnjom policom, zahvaljujući kojoj su mogli kuhati i peći kruh, čak i božićne kolače. Kad smo ušli, stan je bio topao i mirisan kao pekar.

Božićne pripreme su trajale već tri mjeseca, sa vojničkom preciznošću, kao da porodica planira prepad a ne obrok. Hrana je odvajana već od augusta, kad su se skupljali orasi za baklavu. Dimljena šunka, koju im je prijatelj dao u novembru, sklonjena je u kuhinju, bila je jedino meso u kući, nedostupna i nedodirljiva. Drva su čuvana da se osigura da ih bude dovoljno za pečenje, a novac se štedio kako bi, nekoliko dana pred Božić, Janja mogla na crnoj berzi kupiti svježa jaja za kolače. Uspjela je kupiti četiri. Tradicionalno, najvažniji dio velike porodične božićne gozbe je bila riba iz Janjinog rodnog Bosanskog Broda, grada na rijeci Savi. Grad su, međutim, Srbi zauzeli na samom početku rata, a svježu ribu je ionako bilo apsolutno nemoguće i zamisliti u Sarajevu, pa se porodica snašla i sa tunjevinom iz konzerve.

Ujutro, na Božić, Karlo i Janja su na misu otišli u različite crkve. Nije u pitanju bila bračna svađa, niti su oni imali omiljene svećenike. Bojali su se da će, odu li u istu crkvu, i bude li ona granatirana, djeca ostati bez oba roditelja. Rizik su smanjili tako što su se podijelili; jedno je moglo poginuti, manje je vjerovatno bilo da će oboje. Ovo je u Sarajevu bilo normalno.

Roditelji su rijetko izlazili zajedno. Ako su, kojim slučajem, morali izaći zajedno, ali u različitom smjeru, jedno od njih, recimo, na posao, a drugo u potragu za hranom, nisu izlazili u isto vrijeme. Jedno bi ostalo da sačeka da onaj drugi stigne dovoljno daleko tako da ih ne može pogoditi ista granata.

Karlo i Janja su se sa mise vratili zdravi i čitavi i ostatak dana proveli primajući goste. Nakon jednog sata ugodnih razgovora uz bocu šljivovice, Kevin i ja smo predali darove koji su zapanjili cijelu porodicu. Nastao je tajac, toliko dug i očigledan da smo se Kevin i ja zgledali, zabrinuti da smo učinili nešto loše, prekršili neku njihovu etikeciju, možda neko nepisano pravilo da gosti nikad ne donose darove za Božić, ili da su nam darovi neprimjereni. Šutnju je prekinuo hihot kćerke Pelzlovih, a onda je Karlo progovorio, pokazujući darove na stolu i objašnjavajući da njegova ugledna porodica nije takvo što vidjela od početka rata. Nismo se više trebali brinuti da li smo ih uvrijedili, jer su zapravo Pelzlovi bili oduševljeni što su dobili na dar jednu bananu i četiri mandarine.

Više od svega sam mrzio snajpere. Prvo čuješ ispaljenje, onda zazviždi metak, pa eho ispaljenja a potom tišina. Sve se desilo u hiljaditom djeliću sekunde. Pucanj, zvižduk, eho, tišina. Zvuk je užasavajući, gore nego kad udari granata ili zatrešti mašinka

Razgovor se vratio na vjeru. Tragična vremena iskušavaju vjernikovu vjeru u Boga, a Bosnu je zadesila najgora od svih tragedija, pa sam ja domaćinima postavio direktno pitanje. Kako možete vjerovati u Boga koji dopušta da se ovako nešto dogodi? Karlo i Janja su se nekako samouvjereno nasmiješili, kao da su ovo pitanje i očekivali i kao da su znali da nije bilo retoričko, već da je dolazilo iz dubine mog srca. Nisam htio započinjati teološku debatu, jer je to tlo bilo toliko puta preorano i orali su ga mnogo učeniji ljudu nego što je bio iko od nas u tom stanu, a i niko još nije došao do pravog odgovora. I nikad neće. A ja sam htio čuti njihov odgovor.

Janja, inače šutljiva, prva je progovorila, a kad je to učinila, pogledala je u figurinu Gospe.

„Moja je vjera sad mnogo jača nego prije”, rekla je. „Ne mogu to objasniti, ali sad vjerujem više. Više se molim, više vjerujem, i vjerujem da je sve ovo Božja volja.”

I dan danas, poslije toliko vremena, nisam načisto je li njen odgovor bio dirljiv ili sulud.

IV

U Sarajevu možete iskusiti svaku ljudsku emociju osim jedne – dosade. Kad nisam znao šta da radim, ili bio previše umoran da izađem, mogao sam raskriliti zavjese u svojoj sobi i gledati mali park u kojem su muškarci, žene i dijeca bježali od snajperskih metaka – nekad bez uspjeha. Prije nego je ludilo zavladalo Bosnom, ovaj park mora da je bio ugodno mjesto sa drvenim klupama, drvećem i djecom koja su se igrala na travi. Rat je sve to izmijenio. Grane i drveće su iščezli, posječeni su da bi se ljudi ogrijali. Debla i korijenje iščupani – tako to biva sa mrazom i očajnim ljudima kad dođe zima. Ostao je samo goli komad zemlje pretvorene u apokaliptičnu streljanu u kojoj su i municija i mete bili živi, dok ne budu pogođeni, naravno. Srpski su vojnici bili nekoliko stotina metara daleko, s druge strane Avenije snajpera, razdaljina koja se u snajperskom zanatu smatra vrlo malom. Park me je, kao i Bosna, opčinjavao i odbijao.

Bio je prijatan zimski dan, bogovi su nudili savršeno vrijeme za snajperiste, bez kiše ili magle da im pogled bude nejasan, samo sunce i blaga temperatura koja mami ljude napolje. U danima poput ovog, najbolje je bilo odoljeti iskušenju i ne izlaziti, već ostati u kući iza turobnih zidova koji su štitili i od sunca i od metaka. Vedri su dani bili najubitačniji. Snajperist što se krio iza jednog od nadgrobnih spomenika na Jevrejskom groblju, na drugoj strani linije, dobro se zabavljao, sa svojom moćnom puškom u ruci. Obično bi ispaljivao metak po metak, katkad po nekoliko odjednom; nekad je svoj prst na obaraču usklađivao sa dobro znanom melodijom. Znaš onu poznatu bosansku...? Nakon izvjesnog vremena čak ni takve stvari više nisu bile čudne.

Više od svega sam mrzio snajpere. Prvo čuješ ispaljenje, onda zazviždi metak, pa eho ispaljenja a potom tišina. Sve se desilo u hiljaditom djeliću sekunde. Pucanj, zvižduk, eho, tišina. Zvuk je užasavajući, gore nego kad udari granata ili zatrešti mašinka. Snajper ispaljuje samo jedan metak, metak koji se jasno izdvaja, jasno kao ona jedna, prodorna nota koju ispusti operska diva da nadglasa hor.

Čuješ taj usamljeni pucanj i znaš, instinktivno, da je namijenjen nekom, možda tebi, a to nije isto kao granata, jer je toliko minobacača bilo oko Sarajeva, ali nijedan nije imao na umu određenu metu. Ovo je bio zvuk profesionalnog ubice.

Neki čovjek je posrtao po parku, kao da su mu svi zglobovi iščašeni, kao pijanac koji trči za taksijem. Izgledao je mlad, i vrištao je, „Pomozite mi! Upomoć!” Bio je pogođen u torzo ali su mu noge još funkcionirale. Da je bio pogođen u glavu, već bi mu lice bilo zariveno u blato

Od tog zvuka se osjećaš go, nemoćan kao beba u kolijevci. Možeš na sebi imati i pancirni prsluk, ali bez obzira na fizičku zaštitu, mentalna sigurnost koju pruža je zanemarljiva, ako ne i negativna. Obučeš li pancir, možda ćeš se osjećati još slabijom i ranjivijom. Shvatiš koliko dijelova vlastitog tijela voliš i ne želiš ostaviti nezaštićenim. Svoja stopala. Ruke. Svoj vrat. Lice. Svoja – teško je biti pristojan i naći bolju riječ – muda. Svjestan si da metak u tvoju glavu znači smrtnu presudu, a onda shvatiš koliko je mehko ljudsko tkivo, kad komadić gelera, ne veći od nokta, može iskopati oko, otkinuti palac i presjeći kičmu, ili te, naravno, ubiti. Malo veći komad, veličine tube paste za zube, može ti otkinuti glavu. Čak i ako sjediš u sobi u Holiday Innu, izvan linije vatre, krv ti se ledi u žilama od samog zvuka snajpera. Jer je pun značenja.

Holiday Inn je postala osmatračnica sa koje si mogao gledati snajperiste na djelu. Novinar je sam sebe mogao, u besposlenim poslijepodnevima, ubijediti da radi svoj posao samo time što viri kroz prozor na ljude koji trče svoju trku za život. Ima ih koji neće da trče –premoreni su od straha da bi im to uopće bilo važno, a bilo je priča o ljudima koji više nisu mogli izdrati i oduzimali su sebi život namjerno ulazeći u zonu snajpera. U parku, starci koji nisu imali samoubilačke porive brzo bi pretrčavali, majke vukle djecu za ruku. Gledati ih, bio je posao a ne voajerstvo. Ako meni ne vjerujete, pitajte bilo kog od fotografa koji su nalazili sigurna mejsta blizu zone snajpera i satima čekali da neko bude pogođen.

Neki čovjek je posrtao po parku, kao da su mu svi zglobovi iščašeni, kao pijanac koji trči za taksijem. Izgledao je mlad, i vrištao je, „Pomozite mi! Upomoć!” Bio je pogođen u torzo ali su mu noge još funkcionirale. Da je bio pogođen u glavu, već bi mu lice bilo zariveno u blato. Ječanje je gubilo i dobijalo na snazi, kao sirena kad ostane bez struje. To je bio zvuk koji biste očekivali da čujete u mentalnoj bolnici, suludi krik osobe koja je već skrenula pameću. Dolazio je iz pluća, iz srca,iz uma. Ima jedan trenutak u Sarajevu koji je gotovo previše strašan da bi se iskazao riječima, pa nekad dođe u kriku koji znači: „Pogođen sam! Umirem, o moj Bože, umirem!” Dok je taj čovjek posrtao po parku, učinilo mi se da čujem radnog konja kako juri niz stazu, i onda, iznenada, lomi mu se jedna noga. Konj stane posrtati a onda uspori ali i dalje jednom nogom grabi, posrćući pri svakom svom strašnom i bolnom pokretu.

Pao je nekoliko metara od zaklona stambene zgrade. Došepao je koliko je mogao i, ako niko ne dođe da ga izbavi, umrijeće tu, možda za koji minut, ili, ako snajper odluči da ga dokrajiči, za koji sekund. Imao je sreće. Nekoliko je ljudi dojurilo u taj brisani prostor i izvuklo ga. Bonica je bila manje od jednog kilometra daleko, i sutrdan sam ga tamo našao, u podrumskom kupatilu pretvorenom u odjel za oporavak. Ime mu je bilo Haris Batanović, metak mu je prošao kroz abdomen i smrskao mu lijevu ruku. Meci ispaljeni iz snajpera lete nevjerovatnom brzinom i izazivaju ogromne povrede. Harisova ruka, koja se držala sjajnom metalnom šipkom što je, kao šrafciger, izvirivala iz kože, nikad više neće biti ista. Haris je bio mršav momak, prije rata student, koji je djelovao tako tužno u svom okrvavljenom krevetu, ošamućen morfijumom, da sam pomislio da bi sad on najradije zagnjurio glavu u majčine grudi i isplakao se. Nije to mogao učiniti. Majku mu je dva mjeseca ranije ubila srpska granata.

Imale su sreće. Snajperist nije pucao. Sam Bog zna šta je mislio. Zacijelo je znao da je teško pogoditi mete u trku. Možda je htio uštedjeti municiju za stoprocentne pogotke

Kad se u nekom kraju aktivira snajperist, sve opusti, pogotovo ako nekoga pogodi. Mjesto tad zanijemi. Niko ne izlazi na čistinu, kola jure punom brzinom. Stavio bi neko tu i znak upozorenja – „Pazi! Snajper!” – ali to je bila rijetkost. A ko ima pri ruci pero ili papir u gradu pod opsadom? I tako, pola satra kasnije, naiđe neko ko pojma nema da je tu snajperist već bio aktivan, i ako ta osoba ne bude pogođena, i ako još neki prolaznik ne bude pogođen, pješaci se jednostavno vrate na ulicu. Bila je to rizična igra. Jednog dna, troje ljudi je pogođeno na bunaru blizu Skenderije, jedne od dvorana u kojoj su održavane Zimske olimpijske igre 84. Nakon što je pogođena prva osoba, cijeli taj kraj se ispraznio. Onda je jedna žena u neznanju došla na bunar da natoči vode za svoje, i bila pogođena. Neko vrijeme je opet opustjelo, a onda je druga žena došla po vodu za svoju porodicu, i bila pogođena.

Oko četrdeset minuta nakon što je Haris Batanovć vrištao kao što nikad u svom životu nije vrištao, dvije su učenice prolazile kroz isti park. Nisu znali za prethodnu dramu. Onda im je komadić metala zazviždao nad glavama. Pucanj, zvižduk, eho. Bacile su se u blato, i tu ostale, smrznute, sa licem zaronjenim u blato. U obližnjim su se zgradama razmakle zavjese i stotine ustravljenih očiju gledalo je djevojčice. Dvojica muškaraca, zaklonjeni hotelom, vikali su im kud da se miču. „Lezite! Puzite!” I djevojčice su kao zmije puzale nekih tridesetak metara. Trebalo im je minut-dva. Onda su uradile ono što nisu smjele, skočile su i projurile kao strijele onaj zadnji komad parka, trčeći cik-cak kao pijane vinske mušice. Marame su lepršale na vjetru za njima. Ljudi su povikali. „Ne! Ne! Ne!”

Imale su sreće. Snajperist nije pucao. Sam Bog zna šta je mislio. Zacijelo je znao da je teško pogoditi mete u trku. Možda je htio uštedjeti municiju za stoprocentne pogotke. Poslije tolike aktivnosti toga dana, možda se uplašio da je bosanska vojska u taj kraj poslala svog snajperistu koji sad čeka da ga skine, čim se pomoli iza svog nadgrobnog kamena. Bolje je da ne puca, već da sad drmne koju šljivovicu. I sutra je dan.

U Sarajevu sam mogao stajati na prozoru, izvan vatre, i gledati kako se pred mojim očima u pet minuta odvija više drame nego što su je neki doživjeli za cijeli život. Sve je bilo tu, u radijusu od dvije stotine metara od moje sobe u Holiday Innu – „najbolje i najgore od homo sapiensa”. Kad sam počeo izvještavati iz Bosne, osjetio sam da bi mi se mogla pružiti prilika da najzad shvatim zašto su ljudi spremni rizikovati život da bi učinili dobro ili zlo, zašto neki ljudi tako lahko padaju u ubilački trans izloženi stalnom ponavljanju Velike Laži, a što drugi odole iskušenju mržnje i postaju heroji. Ali nisam ni slutio da ću ova pitanja sebi postavljati zureći u neki park, i da ću na neka pitanja, ako dovoljno dugo zurim i dovoljno dugo razmišljam o njima, dobiti i odgovor.

V

Ured Reutersa u Holiday Innu imao je radiostanicu koja je njegovim dopisnicima, opremljenim walkie-talkiejima, omogućavala da budu na vezi dok se kreću gradom. Svaki je imao šifrirano ime. Kao da su u specijalnim snagama. Pitao sam zašto im trebaju šifrirana imena, i rečeno mi je da je to iz razloga sigurnosti, jer dopisnici nisu htjeli da oni koji su prisluškivali otkriju gdje su. Nije mi rečeno ko je predstavlja prijetnju njihovoj sigurnosti. Srbi? Associated Press?

U uredu si mogao prisluškivati vojne veze, srpske i bosanske, i to se pretvorilo u svojevrsnu noćnu zabavu, kad bi komandanti spavali a obični vojnici počeli piti. Radio valovi bi oživjeli, ljudi sa obje strane linije fronta počeli bi razgovarati, psovati se međusobno i pjevati. Bosanski vojnik je tako ćaskao sa svojim prijateljem Srbinom, vojnikom na drugoj strani, ogovarajući porodice i zajedničke poznanike.

U dugim razgovorima stariji prijatelji možda nisu više bili prijatelji, pa su jedan drugoga izazivali. Jedan bi od njih vjerovatno ispalio metak u zrak i viknuo, „Ovaj je za tebe, šupčino. Evo ti još jedan”. I onda bi opet opalio.

Bio je to ponekad minijaturni rat u kojem ste u deset sati ujutro mogli izaći iz Holiday Inna, jedva izbjeći smrt od snajpera, otići na drugu stranu fronta, razgovarati sa snajperistom koji te samo sahat ranije pokušao ubiti, i gledati ga kako cilja na tvoje prijatelje koji su ostali u hotelu

Jedne sam se noći kasno zatekao u uredu Reutersa, na piću sa Samirom, njihovim novinarom, i mi smo, zabave radi, mijenjali frekvencije da oslušnemo ćaskanje ratnika. Naišli smo na nekog srpskog vojnika koji je psovao bosanskog predsjednika, Aliju Izetbegovića, a onda, kad se umorio od psovanja, zapjevao neviđen potpuri pjesama Franka Sinatre. Mogu vam reći da niste život proživjeli do daske, ako vam se nije pružila prilika da slušate ratnog zločinca kako nespretno zavija „I did it my way”.

Samir, dobro razpoložen i željan gužve, podigao je slušalicu i prekinuo Srbina.

„Ej, četnik, zar nisi čuo vijesti? Clinton je upravo ljuljnuo atomsku na Beograd.”

Pjesma je prestala. Nastao je tajac. Samir mi je namignuo.

„Četnik, jesi li me čuo? Clinton ti je bacio atomsku bombu na Beograd. Šta ćeš sad?”

Srbin, vjerovatno dovoljno pijan da povjeruje Samiru, bar prvih nekoliko zabezeknutih sekundi, ipak se povratio. I tačno znao šta će uraditi.

„Eto me u Sarajevo, i jebaću te, Alija.”

I onda je počeo opet pjevati Sinatrin „My way”.

Ovo je bio intiman rat. Nije ovo bio rat u kojem pilot borbenog aviona poleti iz jedne zemlje, pređe hiljadu milja do druge, baci svoju „dnevnicu” i vrati se u zemlju iz koje je poletio a da nikad ne vidi ljude koje ubija, ne čuje riječ njihovog jezika, ne vidi ni jednu kap prolivene krvi. Nije to bio raketni rat, u kojem vojnik pritišće dugme i šalje stotine kilograma eksploziva na grad kojeg nikad nije vidio, koji je tek tačka na vojnoj mapi, predaleko da bi čuo eksploziju, osjetio njene posljedice i čuo vrisku. To su scenariji rata visoke tehnologije, ratovi ubijanja na daljinski upravljač, u kojima nije različito samo oru`je, već i jezik. U Bosni, nikad niste čuli izraze „kolateralno oštećenje” ili „zgusnuto bombardovanje” ili „rakete koje traže vruću metu”. Snajper i silovanje i pljačka – da, te riječi ste slušali svakodnevno.

Mi imamo običaj da visoku tehnologiju poistovjećujemo sa napretkom, ali meni je draži ovaj niskotehnološki bosanski način ratovanja, koji je imao okrutnu vrlinu da je ograničavao količinu krvi koju je jedan vojnik mogao prosuti. Je li vojnik koji zakolje čovjeka više barbarin od onog što pritiskom dugmeta lansira raketu koja ubija hiljade ljudi? Bojim se da nije. Mjereći barbarstvo, ima gorih ratova od ovog u Bosni. Ovaj rat je perverzan na svoj način, naravno, sa svojim uvrnutim pijanim ćaskanjima prijatelja što su u gimnaziju išli zajedno, sa nostalgijom uveče razgovarali a onda danju nastojali jedan drugoga ubiti. Bio je to ponekad minijaturni rat u kojem ste u deset sati ujutro mogli izaći iz Holiday Inna, jedva izbjeći smrt od snajpera, otići na drugu stranu fronta, razgovarati sa snajperistom koji te samo sahat ranije pokušao ubiti, i gledati ga kako cilja na tvoje prijatelje koji su ostali u hotelu.

Cijelo Sarajevo nije bilo pod opsadom; to su bile tri četvrtine grada. Srpski pobunjenici su kontrolirali ključni kvart, Grbavicu, koju je od ostatka grada dijelila Miljacka. Holiday Inn je bio na nekoliko stotina metara od Grbavice, na drugoj strani rijeke. Znalo se dobro otkuda dolazi snajperska vatra koja nam je ledila krv u žilama dok smo jurili u punoj brzini, u hotel i iz njega. Dolazila je sa Grbavice, od muškaraca i žena kojima smo, ako smo tako blesavi, mogli mahnuti iz svojih oklopnih i neoklopljenih vozila (u vojnom rječniku poznatih kao „tvrdi” i „meki”).

Jednog dosta mirnog dana, Kevin i ja smo ubijedili kolegu sa BBC-ja da krenemo u kružnu vožnju po Grbavici njegovim oklopnim landroverom. Liniju fronta smo prešli na kontrolnom punktu na aerodromu kojeg su držale UN, nekoliko kilometara od Holiday Inna i Grbavice. Sjurili smo Avenijom snajpera na aerodrom, dobili dozvolu od UN da preko piste uđemo na srpsku stranu i onda otišli u glavni štab srpske vojske da bismo dobili dozvolu da obiđemo Grbavicu. Dobili smo pratioca, zgodnu ženu, vojnika, koja je stavila novi sloj ruža na usne prije no što je sa nama krenula prema liniji fronta.

Da mi Slobodan pozajmi svoju pušku, mogao sam potpuno izvaliti svoj prozor ili prozor Kevinove sobe, možda pogoditi Džemala, koji je tog časa drijemao u krevetu. Direktno na liniji vatre bila je i soba novinara sa kojima sam prethodne noći imao žestoku svađu. O, da, mogli smo se sjajno zabaviti, Slobodan i ja

Grbavica je sagrađena na blagom brežuljku koji se spušta prema Miljacki. Na pojasu zemlje uz rijeku bile su velike stambene zgrade. Doslovno na liniji fronta, ti stanovi okrenuti prema rijeci, i bosanskoj strani, bili su napušteni osim što su se snajperisti vukli od jednog do drugog, ispaljivali iz jednog koji hitac, pa se brže-bolje premještali prije no što vojnici na drugoj strani ustanove sa kojeg je prozora pucano. Jedan od snajperista se zvao Slobodan Žarković, predratni direktor kockarnice, kockar po prirodi. On nam je ljubazno ponudio da nam bude vodič po svojim omiljenim puškarnicama.

Slobodan, sitan muškarac, ne viši od metar i po, imao je na sebi smeđu jaknu, skijašku kapu sa oznakom Chicago Bearsa, Hi-Tec tenisice, crne kožne rukavice i smeđu bradu. Sreli smo ga nekoliko stotina metara od linije, u menzi u kojoj su vojnici ručali svjež kruh i kuhano povrće, što je po neuhranjenim standardima boraca na bosanskoj strani rijeke bila prava gozba. Slobodan je bio uzbuđen i, činilo se, iskreno počašćen što će nam biti domaćin, do te mjere da je počeo da se ponaša uslužno, kao konobar koji vam stalno dolazi za sto da pita uživate li u objedu. „Nema problema, nema problema”, smijao se gotovo djetinjasto kad je zapazio naš oprez dok smo izlazili iz menze i krenuli na liniju fronta. Prethodne noći je padao snijeg, pa su nam čizme škripale dok smo trčali preko brisanog prostora. Bili smo muškarci u vojničkoj dobi, pa nas je to činilo opravdanom metom bosanskih vojnika. Nema problema, nema problema. Ne mogu zamisliti ironičniji način da budeš osakaćen ili ubijen nego da te pogodi baš Bosanac.

Slobodan nas je uveo u zgradu, pa u podrum, onda još dublje, u atomsko sklonište. Zgrada, poput okolnih, izgrađena u vrijeme Titove vladavine, kada je civilna odbrana bila na vrhuncu zbog strahova Jugoslavije da bi je mogao napasti SSSR ili njegovi saveznici, ili Amerika i njeni saveznici. Sklonište je bilo potpuno mračno, pa smo upalili baterije dok nas je Slobodan vodio kroz labirint povezanih skloništa koji su djelovali kao grobnice. Vojnici su živjeli, ili se bar odmarali u tim rupama, osjetio sam ustajali miris cigareta i vidio, zahvaljujući svjetlu baterije, tu i tamo, željezne krevete. Slobodan nam je pokazao put i uveo nas u uske prolaze kroz koje smo morali puzati, u nove mračne betonske komore, svijet podzemlja, a stalno nas umirivao svojim veselim refrenom: „nema problema, nema problema”. Nismo pojma imali kud nas vodi. Nisam se osjećao izgubljeno ni uplašeno, tek glupo.

Napokon smo ispred sebe vidjeli tračak svjetla, popeli se betonskim stepenicama, prošli kroz vrata zaštićena od bombi, izašli iz podzemlja i našli se na stepeništu druge zgrade. Slobodan nam je mahnuo da ga slijedimo uz stepenice, zatrpane komadima uništenog kreča sa zidova; nije zatvarao usta, kao papagaj je ponavljao svoje „nema problema, nema problema”. Svaka vrata pored kojih smo prošli bila su širom otvorena, i samo jedan pogled unutra je nedvosmisleno govorio da su stanovi bili potpuno opljačkani. Slobodan je širom otvorio vrata na petom spratu i mi smo ušli za njim, sagnuti kao i on. Sunčevo svjetlo je padalo kroz prozor, i ako bismo se samo uspravili ili nešto glasno rekli, rizikovli bismo metak. Zastali smo na metar od kuhinjskog prozora i izvirivali napolje.

Tri stotine metara, pravo ispred nas, bio je Holiday Inn, poznati prizor, osim što sam ga sad gledao iz drugog ugla, sa srpske strane Miljacke, iz jedne od zgrada iz kojih nas je gađao snajper, sa jedne snajperske osmatračnice, iza ramena jednog snajperiste, sitnog momka, željnog da nam ugodi, koji nije prestajao govoriti „nema problema, nema problema”. Zapazio sam satelitsku antenu na dobro znanom prozoru Reutersovog ureda na petom spratu, u sobi 509. Pogledao sam sprat niže, ispod Reutersa i vidio, isto tako dobro znani, slomljeni prozor. Moj prozor. Da mi Slobodan pozajmi svoju pušku, mogao sam potpuno izvaliti svoj prozor ili prozor Kevinove sobe, možda pogoditi Džemala, koji je tog časa drijemao u krevetu. Direktno na liniji vatre bila je i soba novinara sa kojima sam prethodne noći imao žestoku svađu. O, da, mogli smo se sjajno zabaviti, Slobodan i ja.

„Vidiš li onu žutu zgradu?” pokazao je Slobodan pištolje. „To bila Holiday Inn. Nema problema ! Nema problema!”

Nisam bio načisto je li mislio da nema problema sa ubijanjem hotelskih gostiju ili da ne treba da se brinem što sam i sam gost hotela. Pokazao je pištoljem na nekoliko ljudi koji su trčali preko čistine bulevara ispred hotela.

„Mogu pucati! Vidi, vidi, ljudi! Pištolj, pop, pop!”, smijao se. „Nema problema, nema problema. Ne pucati ljudi. Ne, ne pucati.”

Ono što mi je on, na svoj kinetički način, htio reći je da on ne gađa civile. Ja sam prihvatio igru i nisam ga pitao je li gađao naš landrover kad smo tog jutra izlazili iz Holiday Inna. Umjesto toga sam ga upitao, kad je posljednji put pogodio „vojnika”. Odgovorio je poletno.

„Danas, ne. Jučer, da. Pop pop!”

Oceni 5