Dnevnik s ruba
Jolandd 03 B

Photo: Jolanda Korać

Sarajevski saburaji

Gdje god otputujem, negdje oko ponoći se trznem i pomislim kako trebam otići u kupatilo provjeriti ima li vode. Sreća pa je misao brža od tjelesne reakcije pa se ne pomjerim, i shvatim kako sam zadobio još jednu frustraciju životom u Sarajevu.

Nije da tih frustracija manjka, ali vrijedi se, sada kada sam daleko od Sarajeva, u trećem gradu u kojem sam u zadnja četiri dana, sjetiti nekih od njih. Na Twitteru ili gdje već čitam status jednog engleskog historičara kojem nikako nije jasno kako to da u Hrvatskoj i Bosni prodavači na kasi samo vrate kusur, na za to predviđeno mjesto, bez da vam išta kažu.

Engleski istoričar, koji je vrsni poznavalac ratnih i poratnih neprilika u našoj zemlji i susjedno europeiziranoj Hrvatskoj nalazi se u problemu u kojem ja, evo, živim skoro dugih dvadeset i dvije godine. Ipak, historičar živi u Engleskoj, a tamo kada fotografišete ulicu, i ako u vaš kadar uđe londonski vozač autobusa on će vam se nasmijati i pozirati s dva prsta u zraku. Neće vas mrziti kao neki naš sarajevski nesretnik, jer što bolan ti fotografišeš? Ko si ba ti? Izvini nisam te prepoznao? Lutko, da te ne bi štocem opalio! Samo je nešto od verbalnog arsenala koji se može svaki dan čuti na ulici.

Sarajevo je definitivno ozbiljan grad. A u njemu, u tom opjevanom šeher Sarajevu, koje je btw u svom orijentalnom dijelu samo replika nekih istanbulskih arhitektonskih odbljesaka, najozbiljnije osobe su prodavačice za kasama svih tih silnih marketa u tržnim centrima.

A na kraju krajeva, ko ste to vi da vam se ja, prodavačica u Honzumu, moram nasmiješiti, staviti vam novac u dlan i iskusno se naceriti. Jer svaki čitalac zna da one rade za male pare, da ih izrabljuju, da su one moderno roblje koje može biti začas izbačeno na ulicu. Jasno je da im nije lako, zato imam potpunu empatiju i simpatiju za njih, pogotovo jer su žene, i jer im je rad podcijenjen. I jer moraju trpiti nezadovoljstvo svakog sarajevskog imbecila kojeg je u ratu granata nezasluženo promašila.

U odnosu na ove imbecile prodavačice u raznoraznim Honzumima domaće i inostrane prirode su zaista pravi anđeli. Mada, ima jedna u jednom od Honzuma koju kad vidim odmah idem za drugu kasu, jer tu ima druga sa finim osmijehom, koja nikad nije nervozna i koja vam novac daje direktno u ruku. Šta god čovjek pita tu prodavačicu ona mrzovoljno odgovori. Imao sam takvu jednu i na šalteru jedne banke, koja bi taman kad ja dođem na red zatvorila šalter, ili joj moj rukopis ne bi bio jasan, ili bi stalno nezadovoljno coktala, te bih čim je ugledam osjetio nelagodu u predjelu obitavanja moga srca.

Znam, reći ćete, može se čovjek i spasiti ovakvih stresova tako što će ga za sve boliti qrac. I ja kažem, jarane, čitatelju, treba pronaći taj zen, neki bolimeqrac modus u kojem te neće ništa tangirati. Tako ja često dosegnem istinski zen, i baš kad tako sav ozaren krenem u kupatilo, u neka doba nakon što popijem kafu kad ono međutim. Nema vode. Nije bila najava nestanka vode. Kome da psujem mater, oca, sestru, brata, nerođeno ili mrtvo dijete. Ili vjersku zajednicu, ili boga, državu, naciju, rahmetliju na Kovačima? Onda se opet vratim u zen, tojest u saburli stanje, pjevušeći izvadim štekove vode, a imam ih, nije da ih nemam. Onda operem crvenu kantu za vodu, ostavim je u kadi. Iz jednog od kanistera naspem vode u lonac, pjevušim don’t worry be happy i tome slično, dok unutar mene kipi nekoliko termonuklearnih bombi čija snaga može Zemlju pretvoriti u prah i pepeo za manje od nanosekunde.

Zagrijem vodu, prelijem je u kantu, onda sipam hladnu vodu u toplu da postignem idealan balans i nađem odgovarajuću temperaturu, onako sredinom što bi rekao pjevač Dino. Uzmem staru džezvu za kafu i kontam kako ću ovaj put oboriti rekord i sa što manje vode se okupati. Postaću umjetnik u kupanju vodom iz kante, moja džezva će biti kao mistrija iskusnog zidara, samo što ja zidam potpuni besmisao na početku 21. stoljeća, u jednoj civiliziranoj zemlji na brdovitom Balkanu.

Gdje sam ono stao, ah, da, vode ima u Istanbulu, ima je u Berlinu, ima je u Foggi, ima je u Luceri, ima je u Rimu, u Padovi, ima je opet u Berlinu, u Čelobrdu iznad Svetog Stefana, ima je u Wroclawu, u Beogradu isto, ima je u Bijelom Polju, ima je, vjerovatno, i u Sahari. Samo je nema u Sarajevu. Nema osmijeha u Sarajevu. Nema nafake, sreće, budućnosti. Nema ničega u Sarajevu. Samo nervozni, namrgođeni, sjebani, nesretni, tužni, isfrustrirani ljudi hodaju i čekaju kada će eksplodirati kao tempirane bombe.

Mada im je izdržljivost zaista velika. Neće oni eksplodirati, jer su svi mahom saburaji. To je kad imaš sabur za sve. Nisam rođen pod tom saburli zvijezdom. Moja fabrička greška. Život u Sarajevu je zaista divan, posebno ako ne živiš u njemu.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5