Šarena mahrama majke Zade

Glavu je pokrivala mahramom samo kad je klanjala, na svim drugim mjestima hodala je s kratko podrezanom, ali vidljivom kosom, koja nije sjedila. Tada sam mislio da njena kosa ne svijetli od starenja, danas shvatam da je, vjerovatno, skriveno od nas svoje unučadi, kosu bojila. Razumijem i iz kakvih pobuda, ali kada razmišljam danas o njoj, toliko godina nakon što je umrla, svaka me misao razveseli i nasmije, ta posebno, jer je govorila o toj žilavoj ženi više nego bilo koja druga njena navika. Majka Zada je, to znam sada sa sigurnošću, onda sam to mogao samo naslutiti dječijom instuicijom, bila prava vjernica, što znači da je bez obzira šta joj se dešavalo u životu ona pouzdanje tražila u snazi svoje volje, jakosti svog karaktera i Božijoj pomoći. Bez ovog posljednjeg nije mogla zamisliti svoj život, ja je, opet, ne mogu zamisliti nikakvu drugačiju osim po one njene dvije tako upečtaljive osobine, za koje ona, znam, nije ni malo hajala (držala/marila).

Kako se dala nagovoriti da napusti rodnu Orahovu i krene u, kako će se ispostaviti, najveće i najneizvjesnije putovanje svog života malo je ko od nas dokučio, a njena tajanstvenost, kada su u pitanju motivi napuštanja rodnog sela, cijelom su događaju dali oreol misterioznosti. Iz Orahove nije ponijela ništa osim starinskog mlina za kafu, kojeg je koristila cijeloga života i, koliko pamtim, nikada nije kupila mljevenu kafu, čak ni kada je koncem 80-tih to postao manje luksuz, a više namirnica iz svakodnevne potrošnje. Cijeloga je života kupovala sirovu kafu, trijebila loša zrnad i pekla je u tepsiji koja se koristila samo za tu svrhu. Kada razmišljam o njoj pamtim je uglavnom i najviše u toj specifičnoj pozi, koja je bila nešto između sjedenja na jednoj nozi i sjedenja a la turka i mlina za kafu koji joj je bio fiskiran na bedru. Jednom je rukom držala tu primitivnu napravu, čvrsto, kao da se tom rukom pridržava za rukohvat, a drugom je okretala dršku koja je kafu mljela u mirisan prah.

Miris kafe, koja se pržila u rerni, ostala je duboko urezana u moje biće i često, kada želim da se razveselim nekom uspomenom, prisjetim se oblaka bijelog dima koji je izlazio iz peći svaki put kada bi majka Zada otvarala rernu da protrese tepsiju kako bi učinila sve što je u njenoj moći da kafa bude ravnomerno ispečena. Prvo bi se primakla peći, oprezno, kao da želi porazgovarati sa nekom jogunastom rodicom, koja diže galamu zbog najbezazlenije sitnice, onda bi skidala mokru krpu sa lijevog ramena, omotavala je oko ruke, kojom bi onda izvlačila užarenu tepsiju iz rerne. Nekoliko bi trenutaka gledala u kafu, onda bi protresla tepsiju i vraćala je nazad u peć. Radila je to s toliko sigurnosti da nije bilo nikakve sumnje da će ispeći savršeno ukusnu kafu, što je u pravilu i činila, a ja ne pamtim da je ikada, ali baš ikada, ta kafa izgorjela ili da se neko poslije, kada bi bila kuhana, požalio na njen ukus.

Majka Zada je bila jedinstvena žena na mnogo načina, ali najviše svojim dostojanstvenim stavom koji nije dozovljavao da u odnosu s njom bude bilo kakvih nedoumica. Cijeloga se života držala svojih svjetonazora ne popuštajući nikada, ne praveći kompromise, ne dodvoravajući se onima koji su umislili, zbog neke funkcije u državnom aparatu, da su možda vredniji od nje. Za nju nije postojala nikakva druga podjela osim na one dobre, s kojima je bila prisna, i one loše, koje nije podnosila i kojima je sve, uvijek, bez obzira na moguće posljedice, govorila šta i kako jeste. Nemojte misliti da je bila teške naravi ili osinog ponašanja, daleko od toga. Majka Zada je bila, što bi rekao narod, duša od čovjeka, nježna, pažljiva, odana ali s njom se nije moglo igrati, nju se nije moglo zavitlavati, nju niko nije mogao ni u čemu prevariti. Bez formalnog obrazovanja, ali lucidne bistrine i sa zdravom intelignecijom i znatiželjom, majka Zada je bila žena koja bi vas prvo saslušala, onda u sebi oćutala to što ste rekli, ako treba i danima onda i danima, a zatim bi iznijela svoje mišljenje. I to je bio kraj svake moguće rasprave, jer jednom kada je donijela odluku ne bi je nikada promijenila, ili na bilo koji drugi način pokazala da je možda pogriješila. I nije nikada, jer je, koliko ja znam, bila nepogrešiva u svojim procjenama, a kada bi za nekog rekla „od lošeg je ovaj materijala napravljen“, bez obzira kakav se drugima činio, u tom trenutku, uspjevala je pogoditi žicu njegovog karaktera. Prošlo bi možda vremena i ta bi njegova zloća nadvladala prijetvornost s kojom se predstavljao drugima, a kada bi ti drugi dolazili njoj i govorili „bila si sve u pravu, Zado“ ona nije ni likovala niti se u tišini nadimala od ponosa, to je za nju samo bila potvrda istine koju je ona oduvijek znala; ništa više, ništa manje.

Dva zlatna predmeta pamtim kao nešto nerazvojivo od ličnosti majke Zade, golem prsten sa tamnozelenim kamenom, koji je nosila na domalom prstu lijeve ruke i koji nije nikada skidala, čak ni kada bi spremala komplikovana jela koja su zahtjevala da se ruke prljaju skoro do laktova. Druga stvar je zlatan zub koji bi zablistao na suncu svaki put kada bi se nasmijala, a zlatan odsjaj iz njenih usta mogao se vidjeti i dok je govorila, pojavljivao se i nestajao u ritmu njene priče, nekada prekoravajuće nekada zavodljive i šarmantne. Majka Zada je bila nevjerovatan pripovjedač, a najviše je voljela pričati noću, kada bi pao mrak, sjedeći na sećiji i prevrćući kuglice tespiha po rukama, koje nikada nisu imale mira. Njene su priče bile raznolike i uvijek je njihovu sadržinu prilagođavala dobu svojih slušalaca. Nama djeci pričala bi bajke nekog samo njoj pozantog folklora, neke mitologije nepoznate zapisivačima i skupljačima narodnih umotvorina, pripovijesti koje je donijela sa sobom iz Orahove i koje je godinama nadograđivala, nadopunjavala, širila i uljepšavala.

I stariji su voljeli slušati njeno pripovijedanje i činili su to sa jednakom pažnjom kao i mi djeca. Ostao mi je u sjećanju prizor u kojem majka Zada sa strogim licem i stavom koji je govorio da je se ne smije prekidati upadicima i pitanjima pripovijeda cijeloj grupi ljudi okupljenih oko stola sa bogatim posluženjem. Njena je priča bila tako zavodljiva da niko, tokom tih nekoliko sati njenog dramaturški savršeno podešenog monologa, nije posegnuo rukom za hranom ili pićem, samo su prsti tih, meni danas potpuno nepoznatih, ljudi gasili dogorjele cigarete u velikim porculanskim pepeljarama da bi samo koji čas kasnije posezale za kutijom vadeći novu. U tim je večerima, kada se sjelilo u tišini, muškarci obavezno uz rakiju, a žene uz sokove, izgledala kao šaman drevnih predaja. Znala je majka Zada svakog gosta po naosob, njegove roditelje, njegovu braće i sestre, sve one koje su ostavili u Orahovi i Gradišci, one koji su ukopani, one koji su im u ratu bili u partizanima ili ustašama. Za nju se svijet nije dijelio na članove partije i ostale nego na dobre i loše i nikada nije dozovljavala opankavanje ljudi za koje je bila ubijeđena da su ispravni i čestiti. Nju mišljenje raznih komiteta i drugova nije interesiralo, ona je imala svoj svjetonazor, svoje poglede na život, stvari i ljude i od tih se uvjerenja nije udaljavala.

Neko će pomisliti da je majka Zada bila kruta žena. Onaj koji to učini biće na potpuno pogrešnom putu u razumijevanju njene ličnosti. Daleko od toga da je bila kruta, baš naprotiv bila je velikodušna i širokogruda, imala je razumijevanja za ljude i njihove slabosti. Bila je muslimanka, samo je to bila čitavog života i ništa joj nije bilo važnije od toga, ali dozvoljavala je da se u njenoj kući pije rakija i u posebnim trenucima jede svinjetina. Nije se protivila kada je djed Asim okačio Titovu sliku na zid iznad trosjeda, iskreno je podržavala bratstvo jedinstvo naroda i klasnu borbu proleterijata, ali ne ideološki, nego ljudski razumijući uvijek dobro da su nesreća, bijeda, radost i užitak stvari koje su zajedničko breme svih ljudi. Ali, u njenom prisustvu, to dobro znam, nije se smjelo bogohuliti, za to nije imala nikakvog razumijevanja i onog koji bi u neznanju, ili nepažnji osknavio nagals božije ime upozoravala je da tu grešku više ne ponavlja, pred njom i naglas, a šta će dotični raditi na drugim mjestima to nju nije interesovalo.

Cijeloga života majka Zada je svakodnevno klanjala svih pet namaza, kako je propis nalagao. Od toga nije odstupila čak ni onda kada je djed Asim postao nekakav mali partijskih funkcioner i kada su mu u kuću počeli dolaziti drugi partijski funkcioneri, uglavnom podebeli i brkati. Samo je jednom, bezuspješno, pokušao ubijediti svoju ženu da se okani, kako joj je govorio, tih nazadnih običaja, ali taj je razgovor završio njegovim potpunim porazom, jer ne samo da se nije prestala moliti Bogu nego je iz nekog osobnog protesta jedno vrijeme, i na ulici, nosila mahramu.

Šarena mahrama, sačinjena od  svih poznatih boja, na kojoj je nekada dominirala zelena, nekada žuta, nekada crvena boja, sve zaviosno od raspoloženja onoga koji je gledao, još i sada mi se ukaže pred očima kada pomislim na majku Zadu. Nas je djecu učila klanjati makar ni sama nije znala progovoriti ni jedne arapske riječi uvijek ponavljajući ritam i rimu kur'anskih ajeta onako kako ih je naučila od svoje majke. Sve je dnevne namaze klanjala u kući samo je jaciju voljela klanjati u džamiiji, posebice zimi, najviše kada bi padao snijeg. Obukla bi na svoje uredno ispeglane i uvijek namirisane dimije veliki smeđi kaput, obula starinske cipele (kaloše), zamotala bi usta i nos šalom odlazeći jedinom prtinom do džamije, koja je od njenog haustora bila udaljena jedva stotinu metara. Nas djecu, svoje unuke, nije vodila bez obzira koliko mi insistirali na tome, to je bio ritual u kojem je učestovala sama, ili sa ženama koje su nama bile poznate samo kao imena, nikada kao konkretne osobe i likovi, koje možemo negdje sresti i prepoznati.

Ako nije bilo snijega, ako bi Zenica bila hladna i mračna, kakva je obično i bila, majka Zada je ostajala klanjati i posljednji namaz u danu kod kuće. Tada bi nama prostrla peškire tačno pored svoje postekije i onda smo mi, oponašajući pokrete njenog padanja na sedždu, učestvovali u molitvi, sretni i ushićeni što nismo izostavljeni i uskraćeni za nešto tako važno. Nekada, kada bi nam iz bilo kojeg razloga ta igra dosadila, znali smo napraviti takvu galamu i podići takvu graju da je cijeli stan odjekivao od naše vriske, ali bez obzira koliko bučni i nestašni bili nismo nikada uspjeli narušiti njenu posvećenost molitvi. Bez obzira na naše nepodoštine ona je nastavljala padati na koljena, dirati čelom pod i dizati se na noge, u pravilnom ritmu, nesvjesna bilo čega drugog, bilo čega što se događalo oko nje, savršeno fokusirana na svoj razgovor sa Stvoriteljem. Njena vjera je bila stamena i nepokolebljiva, to je bila vjera koja se nije prakticirala nego svkodnevno živjela, uvijek i na svakom mjestu, to je bio jedan duboko duhovan osjećaj da je Bog sveprisutan u najdoslovnijem značenju te riječi. Majka Zada je cijelog života vjerovala ne da Bog postoji, o čemu s njom nije uopšte bilo diskusije, nego da je on njen saputnik u životu, neko kome se u svakom trenutku može obrati bilo kojim povodom, što je redovno, pet puta svakoga dana, i činila.

Jedini porok koji pamtim da mu se majka Zada redovno perpuštala, nemoćna da odoli njegovim čarima, bilo je pušenje. Cigaretu je voljela više nego jelo i piće i ako je trebalo da bira između duhanjenja i obroka uvijek je birala prvo uživajući ispijati plavičasti dim cigarete. Znala je sjesti na stolicu, pod prozorom, razgrnuti zavjesu i pušiti posmatrajući ulicu u svim njenim neobičnim i proturječnim pojavljivanjima. Godinama kasnije, kao već odrastao čovjek, nešto slično sam vidio u filmu „Dim“ rađenom po scenariju Paula Austera i niko nije tako slavodobitno utjelovio to uživanje u duhanu kao Harvey Keitel, uživanje koje sam vidio uživo i iz bliza pa mi se film doimao kao ekstenzija vlastitog života.

Dok je pušila, majka Zada nije voljela pričati i nije trpila buku u svojoj blizini, dok je pušila bila je usredotočena na neku misao koja je svima nama zauvijek ostajala skrovita i nepoznata. Mnogo smo se, godinama, pitali o čemu je razmišljala, ali ona ničim i nikada nije dala makar ni naslutiti šta je bio predmet njenih sanjarenja. Meditacija, kojoj se odavala bez ostatka, bila je toliko potpuna i savršena da nije ostajalo prostora za bivanje u nečem drugome i dok je majka Zada pušila cijeli svijet naših života statično se ravnao prema njenom mirovanju. Čim bi cigareta dogorila i ona opušak odlagala u metalnu pepeljaru zemlja je nastavljala da se orkeće oko svoje osi puna svakodnevne dinamike i ushuktale dijalektike.

U kući, njene se naloge moralo izvršavati bezpogovorno, a tih pet prostorija stana, na jedanaestom spratu solitera, bile su njeno carstvo, njen mali sultanat u kojem je sprovodila svoju volju. Ali, uvijek na dobrobit sviju, nikada ništa ne tražeći za sebe, jer da nije bilo njenih vrijednih ruku, radnih navika i čelične discipline svi bismo mi živjeli u haosu, u neuređenom svijetu kojim vladaju slučajnost, proizvoljnost i nered. Majka Zada je bila utjelovljenje principa kao takvog, sile koja je povezivala sve druge aktivnosti i čija se riječ morala poštovati, a sve što je govorila i sve što je činila dolazilo je nakon pomnog promišljanja. U mogim je stvarima bila nepopustljiva, ali uvijek sa predubijeđenjem kako je neophodno da stvari teku onako kako je to ona zamislila. I bila je u pravu uvijek, jer da nije bilo njene posvećenosti obavezama domaćinstvo bi bilo u potpunosti obezglavljeno i obesmišljeno kao zajednica.

Ništa joj nije bilo teško i sve do smrti djeda Asima ona je peglala njegove košulje i pantalone, pripremala obroke i užinu, vodila računa o čistoći stana. Ona je njegovu platu rapoređivala do u tančine vodeći brigu da nikada ničega ne nedostaje, odlazila u kupovinu, noseći namirnice u velikom teget plavom cekeru, ona je na pijaci birala voće i povrće, ona je organizovaala da se prave zimnice. Djed Asim je u svemu imao sporednu ulogu, on je bio vječiti statist, koji se nije pretjerano zanimao za kućne stvari, sretan što ima ženu koja brine o svemu. Kada bi usfalilo novca, kada bi inflacija pojela njegovu željezarsku platu, a neplanirani mjesečni izdaci zaprijetili da se u kuću uvuče oskudica on bi odlazio raditi majstorske poslove. Nije se ustručavao zasukati rukave, nije se, kako bi to narod rekao, bojao posla radeći šta god je bilo potrebno da zaradi dnevnicu. Ako se nekada znala i naljutiti zbog njegovih pijanstava, nagle naravi i kafanskih tuča, majka Zada je voljela njegovu nenametljivu posvećenost porodici. Kada bi krize prošle volio je da mu ona lično ispeče prvu jutarnju kahvu i tada bi sjedili za stolom pričajući tiho, vodeći računa da ne probude ostale ukućane, i ko bi ih vidio takve mogao je vidjeti dvoje supružnika koji uživaju u jedva primjetnim nježnostima odraslih ljudi.

Kada je djed Asim umro ona je nastavila živjeti kao da se ništa nije desilo, na isti način, po istim starinskim pravilima. Tek se nekoliko stvari promijenilo u njenom životu. Od rata, pa sve do smrti, prestala je ići na jaciju u džamiju i svoje je vjerske dužnosti obavljala isključivo u kući. Ako je cijeloga života bila sasvim tiha, barem što se tiče iznošenja političkog mišljenja, to se sa obnovom vjerskog života u Zenici i ostaku Bosne sasvim izmijenilo. Ostala je muslimanka cijelim svojim bićem, ali je počela kritički komentarisati stvari koje su se dešavale oko nje. Smetalo joj je pretjerano isticanje vjere, grozila se tog sve rasprostranjenijeg javnog selamanja i nepotrebnog pominjanja Allahovog imena. Bili su joj čudni novi običaji i novi način prakticiranja vjere, klonila se žena koje su počele lice pokrivati nikabom, grozila se muškaraca koji su po Zenici hodali u haljinama, kako je govorila.

Osjećam da je posljednjih godina života bila tužna, to je mnogo puta, na svoj osobeni način, stavljala do znanja. Grozila se bijede u koju je Zenica potonula, smetao joj je sav poslijeratni javašluk duha i nastojala je, što je više mogla, biti odmaknuta od tog besmislenog svijeta, koji više ničim nije bio njen svijet. Za bajrame je i dalje pripremala ukusnu ružicu i sok od ružnih latica, čak i onda kada su jeftine turske slastice istisnule bosanske kulinarske običaje. Jedino se, kako ja to sada razumijem, radovala ramazanu i postila je čak i u godinama kada joj to doktori, zbog narušenog zdravlja i hroničnih srčanih problema, nisu preporučivali. Voljela je na televiziji gledati ramazanski program i primati komšije na iftar i tokom ramazana je bila vedrija, pokretnija i veselija. Ako se svijet oko nje i mijenjano ona je nastojala ostati ista kakva je uvijek i bila trpeći nepravdu historije jedinom snagom koju je posjedovala, svojom čeličnom stamenošću.

Razmišljajući o njoj, često mi padnu na pamet prvi stihovi Skenderove poeme „Mati“; da, takva je bila majka Zada. Kad je trebalo bila je snažna kao sultan Fatih, a inače duše mehke kao najsvjetliji meleć; nikada nikome nije pomislila zla, nikoga nije mrzila, nije znala šta je osjećaj zavisti. I sada se evo sjetim njene šarene mahrame kojom je zamotavala glavu nakon svakog abdesta i prije svakog namaza, mahrame koja je, što ste je duže gledali, mijenjala boje, pa je čas bila zelena sa crvenim i žutim šarama, drugi put plava sa smeđim i žutim linijama i tako svaki put kada je pogledate drugačija i neobičnija. Tu smo mahramu ostavili da stoji na kredencu sa njenim stvarima i ona stoji na istom mjestu i svih ovih godina nakon njene smrti, da me svaki put kada je pogledam podsjeti na majku Zadu, ženu koja je sve nas, koji se spominjemo i ne spominjemo u ovoj priči, podigla i odgojila. Sve nas, na svoju radost, kako je i sama govorila, izvela na pravi put.