Šarl Bodler: Oči siromaha

Htjela bi, dakle, znati zašto te danas mrzim! No tebi će sigurno biti teže shvatiti, nego meni protumačiti, jer držim da si najsavršeniji primjer ženskog nepoimanja što se na svijetu uopće može naći.

Proveli smo zajedno dan, cijeli dugi dan koji se meni činio kratkotrajnim. Zadali smo jedno drugome obećanje da će nam odsele sve misli biti istovite, i da će se naše duše potpuno sliti u jednu. Zamislili smo san, koji uostalom baš ni po čemu nije neobičan, osim po činjenici da ga još nitko nikad nije ostvario, iako su ga svi snivali.

Već malo zamorena, zaželiš predveče da sjednemo ispred neke nove kavane na uglu novog bulvara, koja, iako još puna treskotina žbuke, već tašto pokazivaše sjaj nedovršene raskoši. Kavana je sva blistala. I samo plinsko svjetlo rasipalo se plamom prvog nastupa obasjavajući oštro zaslepljujuću bjelinu stijena, blistave plohe zrcala, pozlatu oblih ukrasnih rubova i plastičnih vjenčića, naslikane bucmaste paževe koje natežu psi na uzici, gospe što se smiješe sokolu na ruci, nimfe i božice s pladnjevima voća, pašteta i divljači na glavi, Hebe i Ganimede koji ispruženom rukom nude malu amforu s čajem ili cijeli obelisk miješanog sladoleda u dvije boje –čitavu povijest i mitologiju, koja ovdje služi izjelicama.

Upravo nasuprot nama zastane na cesti muškarac od četrdesetak godina, čovjek umorna lica i prosijede brade. Jednom rukom drži malog dječarca, a drugom u naručju privinuo neko sićušno čedance, još preslabo da hoda. Poput dadilje izveo je svoju dječicu na večernji zrak. Svi u dronjcima. Njihova su lica neobično ozbiljna, a šest očiju zuri u novu kavanu istim, tek prema dobi različito izraženim udivljenjem.

Besjede očeve oči: »Kako je to lijepo! O, kako je to lijepo! Kao da je sve zlato sirotinje sabrano na ovim zidovima.« Oči dječaka kazuju: »Kako je to lijepo! O, kako je to lijepo! Ali u ovu kuću smiju ući samo ljudi što ne naliče na nas.« A oči najmlađeg previše su očarane da bi osim tupog i dubokog radovanja mogle išta drugo izraziti.

Tvorci ljubavnih popjevaka kazuju da od radosti duša postaje dobra, a srce raznježeno. Te je večeri, barem što se mene tiče, pjesma imala pravo. Ne samo da su me ti parovi očiju ganuli, nego se čak i malo zastidjeh tih čaša i boca što su bile veće od naše žeđe. I ja pogledom potražim tvoje oči, draga ljubavi moja, da bih u njima pročitao svoju misao, pa zaronim duboko u te prelijepe, čudesno blage, zelene oči, u te Hirom opsjednute i Mjesečinom zatravljene zjene, kad najednom prozboriš: »Ovi ljudi tamo, što su razrogačili oči poput razjapljenih kapija, upravo su mi nesnosni. Ne bi li htio zamoliti vlasnika kavane da ih odavde odstrani?«

Evo vidiš kako je teško, moj predragi anđele, da se ljudi razumiju, i kako je misao nepriopćiva čak između bića koja se ljube.

*S francuskog preveo Vladislav Kušan