U egzistencijalističkom kafeu: Pustošenje (6)
Berlin 1945

Photo: rarehistoricalphotos.com

Sartr i de Bovoar na nemačkim ruševinama

Drugi mislioci izvodili su radikalne etičke zaokrete tokom ratnih godina. Najekstremniji nalazimo kod Simone Vej, koja je uistinu pokušala da živi vodeći se načelom da prvenstvo daje etičkim zahtevima drugih. Kad se 1932. vratila u Francusku nakon što je proputovala Nemačku, radila je u fabrici da bi lično iskusila degradirajuću prirodu takvog rada. Kad je Francuska pala 1940, njena porodica pobegla je u Marselj (uprkos njenim protestima), a kasnije u Sjedinjene Države i u Britaniju. Čak i u izgnanstvu, Vejova je bila izuzetno požrtvovana. Ako na svetu ima ljudi koji ne mogu da spavaju u krevetu, neće u krevetu da spava ni ona, pa je spavala na podu. Neki ljudi nemaju hrane, pa je i ona skoro sasvim prestala da jede. U dnevniku se zapitala hoće li nekad neko izmisliti neku vrstu ljudskog hlorofila, da bi ljudi mogli da žive samo od sunčeve svetlosti.

Radikalni etički zaokret: Simona VejPosle nekoliko godina samoizgladnjivanja, Vejova se razbolela od tuberkuloze, uz dodatne komplikacije usled neuhranjenosti. Umrla je u bolnici u Midlseksu 2. avgusta 1943. od problema sa srcem. Poslednje godine života provela je neprekidno pišući obimne filozofske studije na etičke i društvene teme, istražujući prirodu i granice onoga što ljudska bića duguju jedna drugima. U poslednjem delu, knjizi Potreba za korenima, između ostalog tvrdi da niko od nas nema prava, već da svako od nas ima skoro bezgraničan obim dužnosti i obaveza prema drugima. Kakav god bio istinski uzrok njene smrti – a čini se da je posredi bila anorexia nervosa – niko nije mogao osporiti da je živela po načelima svoje filozofije, i to s punom predanošću. Od svih života pomenutih u ovoj knjizi, u njenom je sigurno na najdublji i najizazovniji način primenjena ideja Ajris Merdok da se unutar filozofije može živeti. Zaista, Merdokova je postala poštovalac filozofije Simone Vej, koja ju je podstakla da se okrene od ranog zanimanja za Sartrov egzistencijalizam prema filozofiji u većoj meri utemeljenoj u etici i zasnovanoj na pojmu Dobra.

Za to vreme, hrišćanski egzistencijalista Gabrijel Marsel takođe je još uvek tvrdio, a to mišljenje je zastupao još od tridesetih godina XX veka, da je etika važnija od svega drugog u filozofiji, te da je dužnost koju imamo jedni prema drugima toliko velika da ima ulogu transcendentne „misterije“. Njega je takođe na takav stav delimično navelo ratno iskustvo: tokom Prvog svetskog rata radio je u Službi za informacije Crvenog krsta, gde je imao neprijatno zaduženje da odgovara na pitanja koja su članovi porodica postavljali o nestalim vojnicima. Kad god su stizale vesti, on ih je prenosio, a obično nisu bile dobre. Kasnije je Marsel rekao da ga je taj posao učinio zauvek imunim na sve oblike ratnohuškačke retorike i pomogao mu da postane svestan moći onoga što je nepoznato u našim životima.

Hrišćanski egzistencijalista: Gabrijel MarselOve radikalne moraliste, koji se nalaze na marginama naše glavne priče, povezuje to što su svi bili religiozni. Takođe su naročitu ulogu pridavali pojmu misterije – onoga što ne možemo spoznati, izračunati ili razumeti, naročito kad se tiče naših međusobnih odnosa. Hajdeger se razlikovao od njih, jer je odbacio religiju uz koju je rastao, a za etiku nije imao nikakvo stvarno zanimanje – verovatno zato što nije imao nikakvo stvarno zanimanje za čoveka. Pa ipak, na svakoj stranici njegovih kasnih radova nalazimo svedočanstva o nekakvom neposrednom iskustvu s onim što je neiskazivo i neshvatljivo. On je takođe bio mistik.

Koren te mističke tradicije leži u Kjerkegorovom slepom poverenju u religiju. Za nastanak te tradicije u velikoj meri je zaslužan i drugi veliki mistik nemogućeg iz XIX veka, Dostojevski. Ali ona je takođe nastala usled dugotrajne traume koju je donela čitava prva polovina XX veka. Nakon 1914, a posebno nakon 1939, ljudi u Evropi i drugde došli su do uvida da ne možemo u punoj meri poznavati sebe, niti verovati sebi, da nemamo izgovora niti objašnjenja za ono što činimo – a da ipak moramo na nečemu čvrstom utemeljiti svoju egzistenciju i odnose, jer drugačije ne možemo preživeti.

Čak je i ateista Sartr pokazivao želju za novim načinom razmišljanja o vrednostima. U Mučnini je oštro napadao tradicionalnu etiku, pišući poput Levinasa o tome kako buržoaski tipovi, mada se izdaju za dobronamerne humaniste, nikad ne dopuštaju da ih dirne značenje nečijeg lica. U Biću i ništavilu je još kazao da spokojna, stara etička načela, zasnovana na pukoj toleranciji, više nisu dovoljna. Tolerancija ne odgovara u punoj meri na zahteve koje nam drugi postavljaju. Smatrao je da nije dovoljno da se naprosto povučemo i trpimo jedni druge. Moramo naučiti da jedni drugima pružamo više od toga. Sad odlazi čak i dalje od toga: svi se moramo intenzivno angažovati u našem zajedničkom svetu.

Pošto je pratio Hajdegera na pohodu prikupljanja rukopisa, mladi francuski pisac Frederik de Tovarnicki zagrejao se za ideju da ga upozna sa Sartrom. Već je bio dao Hajdegeru niz članaka koje je o sartrovskom egzistencijalizmu napisao njegov sunarodnik Žan Bofre. Kad su o tome porazgovarali prilikom kasnije posete Tovarnickog, Hajdeger se čudio kako Sartr uspeva da bude istovremeno filozof, fenomenolog, dramski pisac, romansijer, esejista i novinar. Elfrida, koja je takođe bila prisutna, upitala je: Mais enfin, qu’est-ce que l’existentialisme? („Ma šta je to uopšte egzistencijalizam?“)

Prilikom sledeće posete, Tovarnicki je Hajdegeru doneo primerak Bića i ništavila. Hajdeger je šaljivo rukom odvagao težinu knjige i rekao da trenutno nema mnogo vremena za čitanje – što je dobro poznati izgovor. (Tom prilikom, dok je Tovarnicki polazio, pokazao mu je sopstvenu dragocenost koju je čuvao u radnom stolu umotanu u svileni papir: fotografiju Ničea. „To ne pokazuje svakome“, prošaputala je Elfrida.)

To nije bilo ohrabrujuće, ali Tovarnicki se nije lako odricao nade da će spojiti Hajdegera i Sartra, bilo u formi privatnog susreta, ili na nekoj javnoj raspravi. Pokušao je da zainteresuje i Kamija, ali Kami nije hteo da ima nikakve veze s Hajdegerom. Sartr je bio više zaintrigiran, ali je, poput Hajdegera, stalno govorio Tovarnickom da je trenutno prezauzet. Umesto toga, pozvao je Tovarnickog da napiše tekst o susretima s Hajdegerom za Les Temps modernes, što je Tovarnicki učinio.

U međuvremenu, Hajdeger je ipak našao vremena da prelista Biće i ništavilo. Prilikom sledeće posete, rekao je Tovarnickom da mu se dopada Sartrova psihološka istančanost i njegovo „osećanje za konkretne stvari“. U najmanju ruku, tako je Tovarnicki preneo; budući da je pisao za Les Temps modernes, možda je hteo da malo polaska uredniku. Hajdeger mu je takođe dao jedno učtivo pismo za Sartra. Sadržalo je primedbu koja se može pročitati na dva načina: „Vašim radom dominira neposredno razumevanje moje filozofije na kakvo ranije nisam naišao.“

Hajdegerov odgovor, upućen drugima, bio je grublji. Kad je američki naučnik Hjubert Drajfus zapazio Biće i ništavilo na Hajdegerovom stolu i to prokomentarisao, Hajdeger je prasnuo: „Kako mogu uopšte da počnem da čitam ovaj Dreck!“ – ovo đubre. Započeo je opsežan esej u formi pisma Žanu Bofreu, u kojem je napao humanističku verziju egzistencijalizma koju je Sartr predstavio s toliko velikim uspehom u predavanju pod naslovom „Egzistencijalizam je humanizam“, gde hvali slobodu i pojedinačno delanje. Hajdeger nije želeo da ima nikakve veze s takvom vrstom filozofije. Tekst koji je objavio 1947. pod naslovom „Pismo o humanizmu“, ispunjen evokacijama šumskih proplanaka i opuštanja, predstavlja jednu od ključno važnih tačaka u njegovom nedvosmisleno antihumanističkom novom stilu mišljenja. Sartr na njega nije odgovorio.

U prethodnom pismu, Hajdeger je bio pozvao Sartra da dođe u Totnauberg: „U našoj kolibici mogli bismo zajedno da filozofiramo i da odlazimo u Švarcvald na skijaške izlete.“ Kako kaže Tovarnicki, Hajdeger je bio impresioniran Sartrovim opisom skijanja u Biću i ništavilu – a taj opis javlja se pri kraju knjige, što nagoveštava da se Hajdeger ipak udubio u taj Dreck. Bilo bi divno zamisliti Sartra i Hajdegera – a možda i Simonu de Bovoar, koja je fizičke napore volela više nego Sartr – kako se spuštaju niz padine, rumenih obraza, dok im vetar odnosi reči, a Hajdeger verovatno vozi prebrzo, da bi se pravio važan, tako da niko ne može da ga sustigne. Voleo je to da radi, što možemo zaključiti na osnovu sećanja Maksa Milera o jednom odlasku na sneg s njim: „Dok smo se skijali, nekoliko puta mi se nasmejao, jer sam izvodio zaokrete na mestima gde je on bez oklevanja jurio pravo dole.“

Međutim, taj odlazak na skijanje nikada se nije ostvario. Sartr je stalno bio zauzet; dnevnik mu je bio ispunjen sastancima. Na kraju krajeva, ipak bi bilo malo neprijatno za jednog Francuza da 1945. godine ode na švarcvaldski sneg s bivšim nacističkim rektorom Univerziteta u Frajburgu.

Početkom 1948, Sartr i Simona de Bovoar otputovali su u Nemačku, na premijeru Sartrove drame o slobodi objavljene 1943. – Muve. U originalnom obliku, drama koristi klasičnu priču iz Orestije kao parabolu za položaj Francuske pod okupacijom. U svojoj postavci u berlinskom Pozorištu Hebel, Jirgen Feling je primenio istu ideju na položaj Nemačke posle rata, a tu poentu je jasno iskazao sumornom scenografijom kojom je dominirao hram u obliku bunkera. Implicitna poruka glasila je da je Nemačka sada na sličan način paralisana stidom. Sartr je ovom dramom nastojao da podstakne Francuze na to da se oslobode prošlosti i da preduzmu konstruktivnu aktivnost za budućnost; možda je ta poruka mogla biti iznova protumačena tako da bude primenjena na položaj Nemačke.

Sartr sigurno jeste tako mislio. U članku objavljenom godinu dana ranije, napisanom povodom jedne manje postavke istog komada u francuskoj zoni Nemačke, napisao je da Nemci imaju sličan problem kao Francuzi nekoliko godina ranije: „Takođe smatram da je za Nemce kajanje besmisleno. Pod tim ne podrazumevam da bi naprosto trebalo da izbrišu iz sećanja krivicu iz prošlosti. Ne. Ali siguran sam da neće zaslužiti oproštaj koji bi mogli dobiti od celog sveta samo time što će predusretljivo izražavati kajanje. Naprotiv, zaslužiće ga potpunom, iskrenom posvećenošću budućnosti okrenutoj slobodi i radu, čvrstom željom da izgrade takvu budućnost i time što će u svojim redovima imati što veći broj ljudi dobre volje. Možda ova drama može – ne da ih odvede u takvu budućnost – nego da ih ohrabri da ciljaju u tom smeru.“

U Nemačkoj se nisu svi slagali s takvom analizom, a rasprava povodom ovog komada privukla je veliku pažnju. To je pak rezultiralo punim salama: Simona de Bovoar čula je da neki ljudi plaćaju po 500 maraka za kartu – što je bilo više od dve prosečne mesečne plate. Neko je čak platio dvema guskama, što je bila visoka cena u gradu gde je hrane još uvek nedostajalo. Spočetka, Bovoarova je bila nervozna zbog putovanja u Nemačku, jer je toliko dugo u Parizu živela u strahu od nemačkih okupatora, ali se to promenilo kad je videla razmere pustošenja u toj zemlji, kako u hajdegerovskom, tako i u običnom značenju reči. Došli su usred zime; temperatura je nedeljama dosezala –18°C, ali mnogi Berlinci ipak su išli bez kaputa, a Bovoarova je videla ljude koji guraju mala kolica u koja skupljaju šta god korisno nađu usput. Toliko prilježno su posećivali pozorišta delimično i zato da bi se ogrejali, mada su radi toga ponekad morali dugo da pešače po snegu u neodgovarajućoj obući. Berlin je jedva funkcionisao, a bio je nezgodno podeljen na sovjetsku, američku, britansku i francusku administrativnu zonu, od kojih će se poslednje tri nekoliko meseci kasnije ujediniti i postati Zapadni Berlin. Grad se i te kako promenio otkad ga je Sartr video 1933. i 1934. godine. Ulučivši malo slobodnog vremena između javnih nastupa, potražio je kuću u kojoj je nekada boravio i pronašao je još uvek nesrušenu, ali u veoma lošem stanju.

Glavni događaj činila je rasprava održana u samom Pozorištu Hebel februara. Govoreći na francuskom, uz prevodioca, Sartr je zastupao svoj komad nasuprot mišljenjima sagovornika kako hrišćanske, tako i marksističke provenijencije, koji su smatrali da ova drama Nemcima prenosi pogrešnu poruku. Njena egzistencijalistička filozofija oslobođenja odgovarala je Francuzima 1943, rekli su, ali pogrešno je da već sada podstičemo Nemce na to da se okrenu budućnosti. Nirnberški procesi tek što su bili okončani; neki od onih koji su počinili zločine uopšte nisu ni izvedeni da odgovaraju. Jedan od govornika upozorio je da bi mnogi mogli da iskoriste tu dramu kao opravdanje da poreknu krivicu za zločine koje su uistinu počinili u prošlosti, pa će na taj način izmaći pravdi.

Sartr je pratio raspravu na nemačkom, a zatim je odgovarao uz pomoć prevodioca. Tvrdio je da svrha egzistencijalističke slobode nikad nije bila da posluži kao bilo kakvo opravdanje: zapravo, svrha joj je sasvim suprotna. U egzistencijalizmu nema nikakvih izgovora. Sloboda dolazi uz punu odgovornost.

Njegov kratki govor podstakao je hrišćanskog pisca Gerta Tojnisena da pređe na uopšteniji napad na Sartrovu koncepciju slobode. Naprosto je pogrešno reći da egzistencija prethodi esenciji, kazao je Tojnisen. Ljudi uistinu imaju esenciju, bît, koju im je podario Bog, a njihov je zadatak da tu bît slede. Prema transkriptu rasprave, ta primedba izazvala je: „Glasno odobravanje u sali. Nekoliko zvižduka. Razdraganost“. Zatim je iz komunističke perspektive govorio Alfons Štajninger, načelnik Društva za izučavanje kulture Sovjetskog Saveza. Sartrov komad rizikuje da bude shvaćen „kao podsticanje trivijalnosti, nihilizma, pesimizma“, rekao je – a to su bile uobičajene poštapalice kojima su komunisti napadali egzistencijalizam. Sve u svemu, rasprava je uglavnom tekla na tom nivou. Ni prvi ni poslednji put, Sartr se zatekao između dva suparnika koji ga jednako mrze, a međusobno nemaju skoro ničeg zajedničkog.

Razume se, imali su pravo. To što predviđena svrha egzistencijalizma nije da pruža izgovore ne znači da ljudi neće pokušavati da ga iskoriste na taj način. Nije nužno da budemo izuzetno vešti sofisti da bismo Muve izokrenuli u argument u prilog selektivnoj zaboravnosti. Takođe, nije bilo jasno da paralele između situacije u kojoj se nalazila Francuska 1943. i situacije u kojoj se Nemačka nalazila 1948. uveliko prevazilaze osećanje koje je u to vreme vladalo i u velikom delu ostatka sveta: užasavanje pred nedavnom prošlošću i strepnja (pomešana s nadom) u pogledu budućnosti.

Međutim, verovatno su drugi aspekti Muva ostavljali utisak na Berlince 1948, i to oni koji su imali više veze s trenutnim patnjama. Pusti krajolik na sceni umnogome je ličio na Berlin s druge strane pozorišnih vrata, a čak i muve kao scenski rekvizit mogle su pokrenuti sećanja – naime, tokom vrelog i strašnog leta 1945. u nemačkim gradovima navodno je vladala najezda jedne vrste neprijatnih, velikih zelenih muva što su se rojile na leševima koji su trulili pod ruševinama.

Iznad svega, Berlin je bio okupirani grad. Bio je okupiran teskobom i nemaštinom, okupirale su ga strane sile među kojima je vladao rivalitet, a naročito ga je okupirao strah od Sovjetskog Saveza. Nekoliko meseci nakon što su Sartr i Simona de Bovoar otišli, upale su sovjetske snage i presekle sve linije snabdevanja zapadne strane Berlina. U martu 1948. blokirali su železničke linije, a u junu su presekli puteve. Nameravali su da Berlin pokore izgladnjivanjem, baš kao što su Nemci izgladnjivali Lenjingrad tokom rata.

Zapadne sile na to su odgovorile hrabrim rešenjem. Naprosto su avionima dopremale sve što je gradu bilo potrebno: hranu, ugalj, lekove. Duže od godinu dana, apsolutno sve što je nužno za opstanak stizalo je vazdušnim putem, u okviru operacije poznate pod nazivom Berlinski vazdušni most. U jednoj fazi, u Berlin je sletao po jedan avion svakog minuta, dvadeset četiri časa dnevno. U maju 1949. konačno je postignut dogovor sa Sovjetima i blokada je popustila, ali zapadni avioni nastavili su da doleću sve do kraja septembra te godine. U Berlinu još uvek nije bilo zida; podignut je 1961. godine. Ali bio je to podeljeni grad koji će narednih četrdeset godina morati da preživljava u političkom vanrednom stanju produženog trajanja. Možda je drama o ukletom, namučenom Argosu ipak imala šta da kaže Berlincima.

Sartr i Simona de Bovoar prevazišli su oklevanje u vezi s odlaskom u Nemačku, ali i dalje nisu pokazivali nikakvu naznaku želje da posete Hajdegera. Sartr će se s njim upoznati tek 1953. godine – a taj susret neće proći dobro.

Do susreta je došlo kad je Sartr otputovao na Univerzitet u Frajburgu da održi predavanje. Studenti su bili uzbuđeni i sala je bila puna, ali njihovo oduševljenje je splasnulo nakon trosatnog monotonog Sartrovog govora na teškom francuskom jeziku. Verovatno je primetio pad u nivou divljenja pri kraju predavanja, a to ga je sigurno podstaklo da se pripremi za odbranu od kritika još i pre nego što se bude odvukao čak do predgrađa Ceringen da se tamo nađe s Hajdegerom u njegovom glavnom domu. Nije išao u Totnauberg, i nije bilo nikakvog skijanja.

Njih dvojica su razgovarali na nemačkom – Sartr je već govorio taj jezik upravo dovoljno dobro za to. Ni jedan ni drugi nisu nam ostavili izveštaj iz prve ruke o tom razgovoru, ali Hajdeger je o tome govorio Pecetu, a Sartr Simoni de Bovoar, nakon čega su i ona i Pecet napravili zabeleške. Kako navode i ona i on, dijalog je ubrzo izmakao kontroli. Hajdeger je otvorio temu Florestanove dimenzije, nedavno objavljenog pozorišnog komada Gabrijela Marsela, u kojem je ismejan neimenovani filozof koji se izolovao u kolibi daleko od sveta, odakle šalje tek poneku nerazumljivu objavu. Neko je o tome pričao Hajdegeru, te je on, mada komad lično nije ni video ni čuo, lako pogodio ko je meta poruge, i to mu nije bilo zabavno.

Sartr je izvršio svoju diplomatsku dužnost kao Francuz i izvinio se u Marselovo ime. To je s njegove strane bio velikodušan potez, imajući u vidu da je i sam nekoliko puta bio predmet Marselovih napada, najpre u prikazu Bića i ništavila 1943, a zatim u ogledu objavljenom 1946. godine pod naslovom „Egzistencija i ljudska sloboda“. Marsel je žestoko napao Sartrov ateizam, nedostatak etičke filozofije, kao i ono što je smatrao Sartrovom nesposobnošću da prihvati „milosrđe“ ili poklone od drugih – naročito, podrazumeva on, od Boga, ali takođe i od bližnjih. Međutim, Sartr je sada iskazao poprilično milosrđe time što je primio Hajdegerovu kritiku zbog Marselove satire.

Pošto je Hajdeger rđavo započeo razgovor davanjem oduška svojoj iritiranosti tom malom neprijatnošću, došao je Sartrov red da pokrene svoju omiljenu temu. Žudeo je da progovori o pitanju političkog angažmana: o svom stavu da pisci i mislioci imaju dužnost da učestvuju u političkom životu svoje epohe. Za Hajdegera je to, u najmanju ruku, bilo neugodna tema i nije želeo da sluša šta Sartr misli o tome. Sartr je kasnije rekao svom sekretaru Žanu Kou da ga je Hajdeger pogledao „s beskrajnim sažaljenjem“ kad je to pomenuo.

Zapravo, tim izrazom lica, Hajdeger je verovatno želeo da poruči nešto kao: „Zar zaista moramo da govorimo o tome?“ Šta god da je uistinu osećao, rezultat je bilo dodatno traćenje vremena u razgovoru koji je trebalo da bude mnogo zanimljiviji nego što je, po svemu sudeći, bio. Ako su Hajdeger i Sartr uopšte razgovarali o temama poput slobode, Bića, humanizma, teskobe, autentičnosti ili bilo čega takvog, ništa od toga nije ostalo zabeleženo. Govorili su jedan mimo drugog.

Simoni de Bovoar izrazio je čuđenje što je Hajdeger u to vreme toliko poštovan: „Četiri hiljade studenata i profesora trudi se oko Hajdegera svakog bogovetnog dana, zamisli to!“ Otad je Hajdegera s nipodaštavanjem nazivao starcem s planine

Frajburg, taj „grad fenomenologije“ koji je opterećivao Sartrov rad tokom dve decenije, izneverio ga je, a u svakom slučaju njegove ideje sada su se uveliko udaljile od Hajdegerovih. Otišao je besan, ljut čak i na organizatore predavanja. Kad je ušao u voz i video da su u znak pažnje ostavili buket ruža u njegovom kupeu, što je možda bio standardni postupak kad im u goste dolaze slavne ličnosti, to mu se učinilo besmislenim. „Buketi ruža! Puni naramci ruža!“, kazao je kasnije Kou, sigurno malo preterujući. Sačekao je da voz napusti stanicu, pa ih je bacio kroz prozor.

Kad se vratio, Simoni de Bovoar izrazio je čuđenje što je Hajdeger u to vreme toliko poštovan: „Četiri hiljade studenata i profesora trudi se oko Hajdegera svakog bogovetnog dana, zamisli to!“ Otad je Hajdegera s nipodaštavanjem nazivao starcem s planine. Davno su prošli dani kad se Sartr držao Bića i vremena kao jedine utehe u vreme posle poraza Francuske 1940. godine. Međutim, Sartr nije bio jedini koji nije mogao da se vrati nazad. Rat je izmenio sve, za svakoga.

(Kraj)

Oceni 5