Štrpci: Otmica i ubistvo nevinih
Štrpci

Photo: Ivor Fuka

Savest je otputovala vozom i otplovila Drinom

U vozu broj 671 koji je 27 februara 1993. krenuo iz Beograda ka Baru bili su i oni koji nikada neće stići na odredište, uglavnom u Prijepolje i okolinu:  Esad Kapetanović, star 19 godina, zaposlen u preduzeću “Rad”, Beograd, Ilijaz Ličina (43), zaposlen u “Ratku Mitroviću”, Beograd, Fehim Bakija, (43), zaposlen u “Planumu”, Beograd, Šećo Softić (48) zaposlen u ŽTP, Beograd, Rifet Husović (26), zaposlen u Bijelom Polju, Ismet Babačić (30), zaposlen u preduzeću „Wall Street”, Podgorica, Hail Zupčević (49), izbeglica iz Trebinja, Adem Alomerović (59), zaposlen u „Raketi”, Prijepolje, Rasim Ćorić (40), zaposlen u „Limci”, Prijepolje, Fikret Memetović (40), zaposlen u ŽTP Beograd, Favzija Zeković (54), vlasnik radnje u Kraljevu, Nijazim Kajević (30), zaposlen u pribojskoj pošti, Muhedin Hanić (27), zaposlen u „Zmaju”, Beograd, Safet Preljević (22), zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu, Džafer Topuzović (55), zaposlen u „Planumu”, Prijepolje, Jusuf Rastoder (45), zaposlen u Beogradu, Zvezdan Zuličić (23), student, izbeglica iz Sarajeva, Tomo Buzov, vojni penzioner iz Beograda i najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Sead Đečević, učenik iz Bara.

Otela ih je državna formacija Republike Srpske, regrutovana i naoružana u Srbiji, u strogom centru Beograda (Terazije 25), sedištu navodne zavičajne organizacije Bosanaca, zapravo regrutnom centru ratnih saveznica Republike Srpske i SR  Jugoslavije, odnosno njihovih zvaničnih vojski za koje su ratovali i kriminalci i neobuzdane ubice. Jedan od njih bio je komandant formacije Milan Lukić, docnije osuđen u Haškom tribunalu na doživotnu robiju.

Zajednički poduhvat zlikovaca

U jezeru Perućac pronađeni su posmrtni ostaci četvorice ubijenih, a ostale žrtve i dalje se vode kao nestale. Ubijeni su zbog toga što su pripadali bošnjačkom narodu (uz Hrvata Tomu Buzova, penzionisanog oficira JNA koji je išao u Podgoricu da poseti sina vojnika VJ). Izdvojeni su u Štrpcima, u selu Prelovu zverski su mučeni, opljačkani i ubijeni.

Osvetnici su, pod komandom Lukića, došli na malu željezničku stanicu u Štrpcima i prinudili otpravnika da zaustavi voz iz Beograda. Ušli su u kompoziciju i na poleđini voznih karata zapisivali nesrpska imena putnika. Iz voza su izveli 20 putnika, među njima i Hrvata Tomu Buzova koji se jedini od oko hiljadu putnika usprotivio izdvajanju Bošnjaka.

Predsednik Srbije Slobodan Milošević u Prijepolju 15. marta 1993.  obećao je da će Srbija "prevrnuti nebo i zemlju da nađe otete putnike". Još tri puta je primio porodice otetih: jednom je rekao da bi dao desnu ruku da zna gde su oteti. I Dobrica Ćosić je maja 1993. primio rodbinu "nestalih" građana Srbije i Crne Gore, on im saopštava da "nema nikakvih novih podataka o otmici, a da molbe upućene Aliji Izetbegoviću nisu urodile plodom".

Dve osobe dosad su osuđene za ovaj zločin Mićo Jovičić koji se 2016. u BiH izjasnio krivim, pa mu je izrečena kazna od pet godina zatvora i Nebojša Ranisavljević koji je osuđen u Crnoj Gori na 15 godina. U Višem sudu u Beogradu je, nakon tri neuspešna pokušaja, Tužilaštvo za ratne zločine uspelo da napiše valjanu optužnicu protiv Gojka Lukića, Ljubiše Vasiljevića, Duška Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Đekić. U Sarajevu se sudi desetorici pripadnika jedinice Osvetnici.

Zločin “crno na belo”

Advokat Fonda za humanitarno pravo, organizacije koja zastupa porodice ubijenih,  Dragoljub Todorović izložio je u svojoj analizi stav da “sva dokumentacija nedvosmisleno, jasno i bez ikakve dileme ili sumnje ukazuje na to da je otmica isplanirana, organizovana i izvedena zajedničkom akcijom Vojske Republike Jugoslavije i Vojske Republike Srpske koje praktično predstavljaju zajedničku vojnu formaciju sa jedinstvenim sastavom, oruđem, oružjem, finansiranjem i komandovanjem, kao i sa apsolutnom saglasnošću za delovanje te zajedničke vojske kod najviših političkih organa Jugoslavije, Srbije i Republike Srpske".

Neki od dokaza namere da se putnici otmu i likvidiraju sačuvani su i u pisanom obliku; prvi pisani trag o pripremanju otmice nastao je u Železničko-transportnom preduzeću „Beograd“ čiji je direktor bio Milomir Minić, čovek iz najužeg vrha Socijalističke partije Srbije. Reč je o dokumentu koji ima radni naslov “Procena političko-bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“. On je pripremljen za sam državni vrh, a sadrži jasan stav o tome da su Bošnjaci najveća opasnost za bezbednost.

Kako Muslimani ugrožavaju prugu

„Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja Železnice, jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli”, konstatuje se u ovoj analizi.

Još jedan važan dokument ŽTP, strogo pov. Br. 4-1-93 od 1. februara 1993, vodi do državnih struktura. Mitar Mandić, direktor Sektora za odbrambenu pripremu i zaštitu ŽTP, 1. februara 1993. godine uputio je pismo tadašnjem direktoru ŽTP-a Milomiru Miniću, u kome navodi da je obavešten da će „pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na dijelu pruge Beograd – Bar koji prolazi kroz BiH, vjerovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš”. Mandić piše da je „1. obavijestio najuži stručni kolegijum ŽTP-a; 2. održao sastanak sa predstavnicima milicije i SDB MUP-a Srbije; 3. obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije generalom Kuzmanovićem, gdje smo došli do zaključka da general Kuzmanović obavijesti ministra odbrane o pomenutoj najavi, da ministar odbrane Republike Srbije obavijesti Vojsku Jugoslavije i da ŽTP prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu”. 

Savest koja je otputovala i otplovila

Povodom 27 godina od otmice i ubistva FHP, Žene u crnom, Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda i Inicijativa mladih za ljudska prava izdali su saopštenje u kojem konstatuju da su porodice žrtava, od kojih su većina državljani Srbije, suočene i sa dvodecenijskim ignorisanjem državnih organa nadležnih za brigu o civilnim žrtvama rata (Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja).

“Članovi porodica žrtava ovog zločina, zbog diskriminatornog zakonskog okvira u Srbiji, koji im uskraćuje prava samo zbog toga što su stradali van teritorije Srbije, iako su bili njeni građani, ne mogu dobiti status članova porodica civilnih žrtava rata koji bi im osigurao simbolične beneficije u vidu mesečnih novčanih primanja i socijalne podrške.(...) Žrtve zločina u Štrpcima nevidljive su u službenoj politici sećanja u Srbiji. Lokalna samouprava u Prijepolju podigla je 2009. godine spomen-obeležje posvećeno devetorici ubijenih iz Prijepolja i dodelila simboličnu novčanu pomoć njihovim porodicama, dok lokalni zvaničnici učestvuju u organizaciji i govore na obeležavanju godišnjice otmice. Ovo je jedan od retkih pozitivnih primera odnosa institucija Srbije prema žrtvama koje dolaze iz manjinske etničke zajednice”, ističe se u saopštenju.

 “Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti”, piše na spomen-obeležju u Prijepolju.

Samo se još porodice i malobrojni ljudi sa savešću sećaju otetih i ubijenih građana Srbije, putnika iz voza 671 koji neće stići na odredište. Savest je otputovala vozom i otplovila Drinom. Tuga je ostala.

Oceni 5