Spisateljske muke
Marijj 103 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Savršena rečenica

Najgore je kad dođe ta jedna savršena rečenica pa radosno poskočim i zgrabim pero. Napišem je, puna iščekivanja, kao da ostale rečenice koje očekujem nisu moje, kao da će mi ih netko dopremiti, dostaviti kao paketić nepoznatog sadržaja kojeg ću otvoriti s nestrpljenjem i znatiželjom. I napišem tako tu savršenu rečenicu koja je došla baš tako lako, kao poklonjena, i uvjerena sam da iza nje slijedi vodopad istih takvih rečenica no, najednom nastane potpuni muk.

Dobro, ne odustajem, gledamo se oči u oči moja savršena rečenica i ja. Pokušavam joj objasniti da ona nije tu da bi stajala tako i šepurila se sama, da je ona tek početak nečeg velikog. Podsjećam je da su nju, takvu savršenu, iznjedrile moje emocije. Duboke, čiste, jake. Samim tim, treba ih ovjenčati bar pjesmom, može i bez rime, može i pjesmom u prozi, ili prozom u stihu. Bilo što, ali pobogu, jedna rečenica? Što da čovjek započne, ili, još gore, što da uopće završi, s jednom rečenicom?

Promatram je i moja frustracija i uvrijeđenost rastu paralelno sa svjesnošću o njenoj savršenosti. To je ono što boli - previše je savršena da bih je izbrisala. Dragocjena je, jer svaki pisac zna kad je napisao nešto savršeno. I ne može se toga tako lako odreći. Ima li, na kraju krajeva, išta taštije na svijetu od pisca? Pogotovo u trenutku kad se gleda oči u oči sa svojom savršenom rečenicom. O bože, kakve li grozne, odvratne nemoći!

Moja rečenica, nepomična i dovoljna sama sebi kao mačka na suncu, niti okom nije trepnula pred mojim patnjama. Ne pada joj na pamet pretvoriti se u nešto veće od sebe same. Moje emocije, koje su je stvorile, još su tu, i bujaju, i napinju mi kožu ali ne izlaze vani, kao da me je netko zašio cijelu i bojim se implozije koja će me raznijeti pa sad već molećivo gledam u moju savršenu rečenicu, uvlačim joj se kao izdavaču, trgujem s njom, ucjenjujem - ako se ovaj čas ne upristojiš i ne pustiš druge rečenice do sebe, više nikad, ali nikad neću niti riječ napisati!

Ma niti da trzne. Učinilo mi se čak da prezrivo frkće. Pomalo se mirim sa situacijom. Znam već, neće popustiti. Mogu je samo spremiti u moje skladište savršenih rečenica od kojih nikada ništa nije nastalo. To sam i napravila. Tu noć sam sanjala čudne snove. Bilo je u njima sretnih ljubavnika, mostova, vječnosti i strasti. Bilo je suza i poljubaca u vrat. To mi je moja rečenica milostivo dopustila da zavirim u sve ono što bi iza nje bilo došlo, samo da nije bila tako tvrdoglava...

*Priča iz knjige Bobe Đuderije „Zovem u vezi posla“ (Adamić, 2016)

Oceni 5