Savršeni produkt pop glazbe
DOMINO POP
Kraj desetljeća donosi i razrješavanje enigme o dominacijama unutar pop-glazbe, odnosno o raspršenosti/pluralizmu akutnih žanrova. Naime, činjenica je da nakon pojave punka/novog vala nije uslijedio niti jedan globalni revolucionarni zahvat u postojeće glazbeno tkivo govori već samo za sebe. Međutim, monolitno globalni razvoj pokazale su diskografske kuće, prodajno-distribucioni kanali i rock mediji (kao direktna posljedica onoga što se precizira kao »rock kultura«). Na taj način onemogućena je (r)evolucija nekog glazbenog idioma, ali su stvoreni uvjeti za mnogo korisniji procvat pop pluralizma.
Stoga, danas u strukturi pop glazbe nalazimo rock (kao temelj »rock kulture«, ali samo kao žanrovsku odrednicu unutar pop-glazbe) kao određenu dominantu, ali je cjelina ipak uvjetovana interakcijom sinkronijski i dijakronijski određenih glazbenih (posebice onih u vezi s tradicijom) postulata.
Rock se kao dominantni žanrovski smjer sve više troši. Vrlo je vjerojatno, stoga, da su U2 albumom Rattle And Hum zaključili taj period u pop-glazbi/strukturi. Načinivši, naime, direktan rez u rock srž retroaktivnom metodom U2 su dokazali da se od rock glazbe ne mogu više očekivati elementi dominacije na pop teritoriju. Rock kao mogućnost, naravno, ostaje ponegdje istupajući svježim i poletnim rješenjima (američki novi rock: Jason and The Scorchers, R.E.M, Long Ryders, Wall Of Woodoo, The Replacements...), međutim, u prvi plan dolaze i neki drugi konotativni elementi koji ne moraju imati status trenda (eksplicitno pogrešno shvaćanje rocka kao dominante: rock je vječan i nepromjenljiv, a svi ostali pop idiomi imaju ulogu i zadatak trenda kao prolaznog i sklonog brzim promjenama), već jednostavno, u jednom trenutku postaju popularniji nego ostali.
Može se naglasiti da je ta činjenica prva konotativna ravan na kojoj počiva pop-glazba, i koja, na koncu konca, predstavlja i jednu od preciznijih odrednica pop-glazbe. Naime, određeni glazbeno/strukturalno-konotativni elementi postat će popularniji od drugih jer se ispoljavaju žestokom upotrebom masovnih medija. Potenciranje masovnih medija u pop primjeni, nasljeđe je upravo rocka kao dominante i područja na koji se proširio, odnosno, »rock kulture«.
Zauzimanje medijskih položaja počelo je u šezdesetim godinama kad nastaju specijalizirane rock radio stanice, kad na tržište kreće specijalizirani rock tisak, i kad televizijske stanice ustupaju vrijeme i prostor sve popularnijoj rock glazbi. Zato pop-glazba nužno postaje medijska (ne samo zbog masovnih medija — mediji postaju i diskografske kuće, distribucioni kanali, koncerti, turneje. . .) što rezultira da sa svom tom infrastrukturom i sama postaje medij.
Razvoj medija oko pop-glazbe/pop-glazbe kao medija, dakle, ruši dominantnu vrijednost i potiče stvaranje žanrovskog pluralizma koji u određenom trenutku izbacuje na površinu konotativne elemente koji postaju popularniji od drugih.
Radi se o jednom demokratskom procesu u kojem nije potrebno niti razložno tražiti razloge za globalnu revoluciju ili jači pop preokret, jer je svakome pružena šansa, bez obzira kakvom se glazbom bavio. To znači da verifikacijom jedne podvrste nikako ne treba potcjenjivati drugu, a isto tako, ni komercijalne referencije ne mogu biti pokazatelj vrijednosti određenog pop-iskaza. Jednostavno, radi se o širokom polju interesa koji mogu zadovoljiti sve ukuse, upravo zahvaljujući rušenju dogmatskih teza o vječnim i nepromjenjivim glazbenim silnicama koje su, u biti, pop izričaj konstantno vrtile u krug.
LITERATURA (U ZEMLJI ČUDA)
Upravo je korištenje pop konotacija jedna od bitnih značajki Pet Shop Boysa. Pop značajke kraja osamdesetih godina kao što su citirani materijal (coveri), udruživanje s velikim pop zvijezdama različita kalibra, raznorodni mixevi, status producenta i normativni verbalni korpus krase i pregalaštvo Pet Shop Boysa. Kao nadgradnju takvom konceptu, ovaj britanski duet koristi formalna iskustva književnosti koje inputira u zadanu strukturu.
Formalno, dakle, koriste književničku praksu kojom literarni stvaraoci kodificiraju svoj rad, primjerice, na pjesništvo i na prozu. Takvom praksom Pet Shop Boys klasificiraju albume, odnosno dijele klasične albume 'za redovnu upotrebu' od remix kompilacija (inovacija druge polovine osamdesetih — vidi: Talk Talk: It's My Mix, Billy Idol: Vital Idol, itd.) Dakle, Please i Actually namijenjeni su uobičajenoj pop eksploataciji, dok su Disco i lntrospective usmjereni probranijem, i paradoksalno širem tržištu. Jer, što je disco mix, negoli element za uživanje u različitosti, ekvivalent npr. beskonačnim »live« solo gitarističkim eskapadama. Takva, drugačija struktura kompozicije dobiva na posve novoj kvaliteti.
Korištenje normativne književnosti u konstrukciji teksta nije na nivou potpune artificijelnosti. Naime, premda Pet Shop Boys koriste neke stileme i mitologeme da bi pojačali iskaz, ipak je temelj njihove rječitosti u neposrednom iskustvu. Možda je najbolji primjer za takav spoj potencirane baze (iskustvo) i nenametljivo prisutne nadgradnje (artificijelni metajezik) kompozicija I Want A Dog. Konkretni iskaz, sužen do jednostavnosti, uz neznatnu primjenu literarnih sredstava predstavlja i jako oružje i pop značajnost vremena u kojem Pet Shop Boys djeluju. Primjerice u skladbama Heart ("…my heart stops missing a beat…") ili Left to My Own Devices ("… it's not a crime when you look the way you do…").
Treći nivo na kojem se stvaralaštvo Pet Shop Boysa prepliće s literaturom jest neminovno odnos prema zadanom kontekstu. A tu se njihov rad na remix albumima svakako odnosi kao i neki očigledni primjeri u književnosti. Kao i ostala pop ostvarenja, i Disco/Introspective obraćaju se teenagerima kao klasični produkti pop-glazbe kao medija čija svrha predstavlja potenciranje dobrog raspoloženja, zabave, plesa… Prebacimo li se na područje književnosti, nalazimo da toj funkciji odgovaraju ostvarenja dječje i omladinske literature. Međutim, kako djelatnost Pet Shop Boysa u osnovnim pop naznakama posjeduje otklon od recentnog instant-popa industrijske serijalizacije, tako valja naći i književni pandam remix albumima.
Kako je vješto percipirao Ivan Molek, suvremeni pop kritičar, radi se o višeznačnim djelima dječje/omladinske literature kao što su Carollova Alisa u zemlji čuda ili Saint-Exuperyev Mali princ. To znači da navedena djela pripadaju određenom književnom slijedu, odnosno glazbenoj produkciji, ali, ipak predstavljaju posebnu vrijednost daleko šireg dometa.
Upravo je upotreba određenih pop elemenata ta koja određuje strukturu s pomoću koje se vide stvarni dosezi kako književnosti, odnosno njene primjene, tako i glazbenih obrazaca, odnosno njihovog pravilnog korištenja.
Može se, onda, i upitati — čemu pop kompozicija, zašto ona uopće služi. Odgovor je dao Paul Morley, znameniti britanski pop novinar New Musical Expressa u svom eseju Ćaskanje o popu. Odgovor je prilično jednostavan, ali i višeznačan: 'Svrha popa je da pruži nešto o čemu ćemo pričati.'
MEDIJI (POP INFRASTRUKTURA)
Pričamo dakle, o savršenom produktu pop-glazbe. Riječ je, dakako, o lntrospective. Što na njemu nalazimo?
a) Citatni materijal, odnosno remake, cover, karakterističan za ovo razdoblje; u dvije podvrste:
1. Always On My Mind (in my house) verzija klasika Elvisa Presleya. Svježi pop primjer korištenja koje možemo svrstati u »pop klasike« jest upotreba kompozicije Venus grupe Shocked Blue što je britanskom ženskom triju Bananarama donijelo prvo mjesto američke ljestvice najpopularnijih.
2. lt's Alright, verzija plesnog hita It's All Right Sterling Voida i Paris Brithledge. Svježe verzije nalazimo na primjeru Princeove kompozicije Kiss koju su u tri godine obradili i Hue And Cry, Age Of Chance i Art Of Noise uz Toma Jonesa.
b) Vlastiti materijal priređen za drugog izvodača, a onda načinjen u vlastitoj verziji: I'm Not Scared učinjen za Patsy Kensit i Eight Wonder. Najslavniji primjer takve upotrebe citatnog materijala jesu skladbe Brucea Springsteena Because The Night i Fire napisane za Patti Smith i Pointer Sisters, koje on redovno izvodi na koncertima. (Točna činjenica je da je Because The Night Springsteen namijenio sebi, a kako je Patti Smith snimala u susjednom studiju, onda mu je predložila drukčije stihove. On joj je dao pjesmu koja ju je proslavila, no snimio je i svoju verziju koja će se kasnije naći na albumu restlova s Darkness At The Edge Of Town - The Promise. Fire je Springsteen poslao Elvisu Presleyju, no Presley je umno ne dočekavši pošiljku s demo-snimkom. Prvu verziju pjesme snimio je Robert Gordon, a Pointer Sisters su je proslavile – op. aut. 2019.)
c) Status producenta — korištenje na raznovrsne načine. Na albumu se pojavljuje Trevor Horn (ABC, Frankie Goes To Hollywood, Dollar, Art Of Noise...), a I Want A Dog je učinjena u remixu znanog Chicago house majstora Frankiea Knucklesa. Pet Shop Boys njih zastupaju glasom, instrumentalnom podlogom i vizualnom pojavom.
d) Raznorodni mixevi — house mix verzije I Want A Dog i Always On My Mind/ln My House. Plesne mix verzije namijenjene diskotekama karakteristika su pop-glazbe osamdesetih. S disco teritorija na pop područje uveli su ih Duran Duran i Spandau Ballet, a kvantitetom se ističu raznorodni mixevi skladbi Relax Frankie Goes To Hollywood i Paid In Full dua Eric B. and Rakim.
e) Udruživanje s velikim pop zvijezdama različita kalibra Pet Shop Boys primijenili su na prošlom albumu. U skladbi What Have I Done To Deserve This pojavljuje se Dusty Springield. Na ovom albumu prateće vokale na Domino Dancing prezentiraju The Voice In Fashion.
f) Neuobičajeni postupci — na Domino Dancing koriste se konvencionalni instrumenti čime se krši njihovo synth pravilo. Sličan postupak, ali u obratnom smjeru na. činila je i grupa Queen kad je nakon desetak albuma na kojima je izričito pisalo 'No Synths!' učinila soundtrack za film Flash Gordon koristeći gotovo u potpunosti sintesajzere.
g) Ostalo — jednostavnost grafičkog rješenja ovitka i iznimno dugo trajanje materijala — više od pedeset minuta.
Pop izraz i poetika Pet Shop Boysa, s druge strane, sve to uvjetuje, što ne znači da citatni materijal, producentska mreža, raznorodni mixevi, udruživanje s pop zvijezdama ili neuobičajeni postupci robuju njima, već suprotno. Neil Tennant i Chris Lowe vješto kanaliziraju te elemente i prezentiraju autentično stvaralaštvo. Međutim, svaki pokušaj izvlačenja konačnog skupa značenja iz naizgled proizvodne igre označilaca osuđen je na neuspjeh. I to je još jedan elemenat, koji osim povoljnog odnosa predstavljanja (coveri, producenti. . .) i predstavljenog (pop izraz i poetika Pet Shop Boysa) održava savršenost ovog tipičnog produkta pop-glazbe kao medija.
Pop Pet Shop Boysa zaista JEST ono o čemu ćemo pričati, jer sa svim karakteristikama koje posjeduje, pomiče konvencionalne granice uobičajene pop strukture.
*Tekst je originalno objavljen 1990. godine u zborniku "Rok i književnost" koji su priredili Mihajlo Pantić i David Albahari za novosadska Polja