U slavu svega što je otkazano
Publika koncert

Photo: Video blocks

Sećanje na omiljene koncerte

Oreoli i gitare

JOSIPA, NARAVNO: Koncerti Josipe Lisac ne spadaju u ona masovna festivalska okupljanja, naročito ne publike koja ne zna za sebe, a ni gde se nalazi. Oni koji dođu na Josipin koncert znaju zašto su tu, a od mnogobrojnih njenih koncerata na kojima sam bila svakako bih izdvojila onaj u Sloveniji, na Vurbergu kod Ptuja 20. avgusta 2003, kada sam je prvi put čula uživo. Što zbog toga što je to bio moj prvi Josipin koncert, što zbog magije samog mesta na kojem je održan, pamtiću ga zauvek.  

Međutim, koncert koji će ostati upamćen po sasvim posebnoj atmosferi je onaj održan u Nišu 13. jula 2007. na tvrđavi. Bio je to prvi Josipin koncert u tom gradu nakon više od dve decenje, pa je prijem i bio u skladu sa tim. Skandiranja, povici, urlici, spontani aplauzi... Publika ne samo što je uživala, već je želela i da to Josipi jasno stavi do znanja. Instant smo se vratili u neka lepša vremena, toliko da je sve podsećalo na '70-e, naročito publika. Hipi izgled i raspoloženje, uz ploču „Dnevnik jedne ljubavi“ spremnu za potpisivanje, sve je bilo čarobno, utoliko više što je bilo spontano i neplanirano.

Josipa Lisac i fanovi: Niš, 2007.

BY THE WAY: Na čuveni koncert Peppersa 26. juna 2007. pošla sam puna optimizma kao i svaka budala koja pre toga satima slušala radio B92 i verovala izveštajima sa terena, čak i čuvenom gradonačelniku Inđije gosn Ješiću, koji nije mogao dovoljno plastično da nam dočara koliko je sve spremno, koliko je samo sve u savršenom redu i kako uopšte nema veze što se koncert održava na kukuruzištu kod Inđije. Sve je genijalno, ljudi se polako okupljaju, kapije se otvaraju... Euforija mi je dublja od nade. Strepnje ni na vidiku.

Sa društvom odlazim do Inđije vozom i – zaista – sve je savršeno. Jest' da nema ničeg drugog osim piva, pa pijem vodu Jazak i uživam u koncertu. Iako reklamiran kao koncert Red Chili Peppersa sa određenim predgrupama, reč je zapravo bila o jednodnevnom festivalu, te je i satnica bila u skladu s tim. RHCP su svirali oko sat i po, festivalski, a publika se silno naljutila. Ja još ne. Valjda zato što nisam bila pijana, a i što mi je bilo lepo. Nisam se čak ni naljutila što nisu svirali „Under the Bridge“ jer je moja tinejdžerska faza zaslužna za to što sam poznavala i malo više od tri pesme. Uprkos tome što sam bila neviđeni fan, highlight koncerta bio mi je John Frusciante i njegovo solo izvođenje hita grupe Abba „S.O.S.“ Uglavnom je sve s njihove strane odrađeno kako treba. I baš to – odrađeno. Fina tezga, besprekorno je zvučalo, bilo je sterilno i „bez duše“, ali ja više nisam ni očekivala. Nikad mi nije bilo važno da li nam se izvođač obraća na broken srpskom, da li nas i koliko voli, koliko smo neverovatna publika i tome slični fazoni. Sve dok nisam videla kako Sharleen Spiteri to radi, ali ona je u tome neverovatno autentična i zabavna da je to sastavni deo nastupa i, što je najbitnije, nije usiljeno.

Dolaska u Inđiju se, dakle, slabo sećam, verovatno zato što je sve bilo u redu, sam koncert Peppersa nešto bolje pamtim, dok se najbolje svakako sećam povratka i oluje. Na samom kraju koncerta počela je kišica koja je ubrzo prerasla u potop, tako da su sve logističke savršenosti, te genijalna organizacija došle do izražaja. Bio je to dan kada sam shvatila da i radio B92 laže. Pepperse smo zaboravili, „festival“ u kukuruzu nikad više nije održan, sa samom njivom ne znam šta se desilo (možda je tu izgrađen onaj outlet centar?). Ne sumnjam da su se snašli.

U Beograd smo stigli oko šest ujutro, prethodno satima bazajući po Inđiji, u kojoj nije imalo ne gde da se spava, već nije imalo gde da se sedne. Od kukuruza do železničke stanice smo došli peške, već propisno pokisli i uvaljani u blato. Vozovi su bili krcati, toliko da smo sačekali otprilike šesti da u njemu možemo bar na jednoj nozi stajati.

Evociranje „Seoba“ Miloša Crnjanskog na nalepnici vode Jazak očigledno nije bio dobar znak.

So happy it HURTS: Bio jednom jedan bend koji se proslavio savršenom pesmom i onda iz nepoznatih razloga pao u zaborav, bar u Srbiji. Reč je o duu iz Mančestera, Hurts, popularnom naročito u zemljama bivšeg istočnog bloka i nas nesvrstanih. U Beogradu su nastupili na Dan mladosti 2011, u Areni posebno „skraćenoj“, odnosno prilagođenoj za manje koncerte. Sećam se da sam bila u fan pitu i da sam se provela fantastično, skačući čak i uz pesmu koju najmanje volim.

Nakon koncerta u holu su nam podelili ogromne reklamne postere, pa je tako poster Hurts poslednji koji sam imala na zidu. Sreća da je bio crno-beli i pristojno stilizovan, pa tinejdžerku u meni nije bilo previše blam. Hurts su nedavno najavili svoj muzički povratak, čini se evocirajući estetiku s početka karijere, što bi bio pun pogodak, iako mesta za novi poster nema.

QUEEN B: Kako ja volim kad neko zna da peva, nije čudno da mi je baš Beyonce postala jedna od omiljenih mainstream zvezda. Nije popularno voleti ih, sada je alternativa postala mainstream, ali tek se na sceni vidi ko koliko vredi bez obzira na žanr. Beyonce je u Beogradskoj areni 15. aprila 2013. započela svoju tadašnju turneju, pa su karte za taj koncert, iako preskupe za naše prilike, planule širom sveta. Zapravo je u Areni najviše bilo Brazilaca. Do svoje karte sam jedva došla i na koncert sam išla sama jer niko od mojih nije uspeo da kupi kartu. Ništa me pak nije sprečilo da uživam u njenom nastupu, čak se nisam ni izgubila u Areni, što je veliki podvig, a ljudi oko mene su odreda bili super i mahom stranci. Beyonce je, u svom stilu, priredila pevačko-plesno-scenski spektakl i zauvek će ostati upisana kao moja „MTV zvezda“ broj jedan. Još kad je rekla „ovo je samo za prave fanove“, pa otpevala jednu od mojih omiljenih „Schoolin' Life“, sve mi je bilo jasno. Beyonce for life!

Beyonce u Beogradu 2013.

FA-FA-FAŠISTA NEMOJ BITI TI: Retko koji ex Yu bend nisam volela kao što nisam volela Plavi orkestar. Propustila sam dane njihove najveće slave, sprečilo me to što se još nisam bila rodila, pa mi je utoliko teže bilo da shvatim taj fenomen. Odrasla sam gajeći antipatije prema Plavom orkestru, kao i mnogim drugim ex Yu grupama. Uzalud mi je Luković objašnjavao koliko su oni bitni, šta su sve promenili, te zašto je Saša Lošić Loša genije. Istina, nakon jednog Lošinog gostovanja kod Kesića još onomad u „Fajront republici“ shvatila sam da je Loša imao koncept i vrlo dobro znao šta radi, koliko je duhovit i pametan. No, ništa nije poljuljalo moj animozitet sve dok 23. juna 2018. na Arsenal festu u Kragujevcu nisam čula uživo Plavi orkestar. Još jednom se pokazalo da Loša zna šta radi, pa i da napravi atmosferu, animira publiku promrzlu na desetak stepeni iznad nule na početku leta i, najvažnije, priredi dobru, štaviše, besprekornu svirku, u inat svim nevernim Tomama i hejterima poput mene.

Svakome bih preporučila da za života bar jednom ode na koncert Plavog orkestra, naročito ako ih nikad nije obožavao. Važi to i za druge bendove i izvođače – kao što rekoh, tek uživo se vidi ko koliko vredi, koliko mu je stalo, kakav odnos ima prema poslu i publici, te zna li uopšte da peva i svira, je li muzikalan i ima li osećaj za ritam. Svašta se sazna i otkrije u tek par minuta.

SHE HAS A HALO: I vrapci na grani znaju da je Texas u Hali sportova 29. septembra 2018. jedan od najdivnijih live nastupa kojima sam prisustvovala. Iako nas je bilo malo, ta odabrana publika vratila mi je veru u ljude, makar samo na dva sata. Inače mi se patriotska osećanja javljaju isključivo u tim uslovima. O divnoj Sharleen i Texasu dovoljno smo pisali. Takve profesionalce na delu svakako treba videti kad god se za to bude ukazala nova prilika, a ja kada se setim atmosfere sa tog koncerta i dalje čujem sve poznate melodije i ne skidam osmeh. Bila je to jedna uspela kolektivna terapeutska seansa. Dabogda se ponovilo!

Sandra Dančetović

Žena ne sme da pogreši, čak ni kada je Amy Winehouse

Zaboravili smo da kupimo karte. Bili smo lenji, ili zauzeti, ili smo jednostavno mislili da ima vremena. Ispostaviće se da vremena nije bilo previše, ali i da je bolja bila ona verzija koncerta koji se odigravao u našim glavama, dovoljno daleko od scene.

Sedam godina od kada sam prvi put čuo "Stronger Than Me", i zaljubio se u Amy Winehouse, došao je taj 18. jun 2011, i koncert na Kalemegdanu. Najavljivan je kao početak evropske turneje, a verovali smo da je tek jedan u nizu koncerata, i da će ih biti još, u neko drugo vreme, u nekim drugim zemljama, u neko srećnije doba kada ćemo biti manje zauzeti, a sa više volje i novca u džepu. Nismo bili u pravu.

I taj jun je bio topao, čekali smo početak leta, lutali kroz život, počinjali život koji je već odavno trebalo da teče, ali je malo kasnio, kao što je u Srbiji to obično slučaj. Već u sumrak stigli smo do Kalemegdana, te se nas nekoliko odvojilo od onih koji su karte nabavili na vreme. Zidine su bile ograđene dodatnim preprekama, pa su se između nas i Amy podizale naizgled nesavladive visine.

U to vreme je još uvek postojala železnička pruga oko Kalemegdana, kojom su se kretali vozovi uz obalu Save, pored Pristaništa, tunelom kroz Beton halu, potom pored kule Nebojše, pa dalje kroz Dorćol, a služila je za teretne vozove koji su prevozili cisterne sa opasnim materijama. Takve vozne linije ukinute su tek sedam godina kasnije, pa se te subotnje večeri jedan niz vagona našao u blizini koncerta. Jedinice su bile prazne, nije bilo ni cisterni, a voz je slučajno, ili namerno, na toj poziciji ostao čitavu noć.

Nakon što smo obišli svaku zidinu i uzvišenje na tvrđavi, stigli smo do vagona. Nepokretna kompozicija izgledala je napušteno, vagoni su bili otvoreni, prazni. Uspeli smo da se smestimo dovoljno daleko od drugih kradljivaca zvuka, a voz-duh je postao dobar položaj sa kojeg se čuo žamor za koji smo verovali da dolazi iz zadovoljne mase koju je, kako se procenjuje, činilo preko 20 hiljada duša. Uskoro će nam postati jasno da buka ne dolazi od uživanja, budući da zvižduci obično ne znače dobre vibracije. Ostali smo pored svog vagona još neko vreme, možda i celu noć – sećanje je relativno, duboko uvereni da ćemo sve nadoknaditi, možda već sutra.

Prvo što sam o koncertu pročitao bio je tvit nepoznatog, u stvari zaboravljenog, srpskog tviteraša, koji je napisao kako će „panduri iz 29. novembra da je vode na trežnjenje“, ili nešto slično. Sve je brujalo o tome kako se „obrukala“, te o tome da je sve više ličilo na monolog nego na koncert, što je razljutilo prisutne koji su od usta izdvojili 40 evra, a dobili preko usta. Čak je i Dragan Šutanovac, tadašnji ministar odbrane događaj opisao kao skandal, ne znam zašto baš on, ali dogodilo se.

Strani mediji su situaciju bolje artikulisali, a u sećanju je ostao pasus koji opisuje kako je Amy na sceni uporno pokušavala da zagrli samu sebe. Tek će kasnije, a sa dokumentarnim filmom Amy iz 2015. godine, postati jasno koliko joj je taj zagrljaj bio potreban. I inostrani „tviteraši“ su pisali sa više smisla, pa je u predanje ušlo ono što je na ovoj platformi napisao Simon Price: „When Amy Winehouse does a slurring, barely recognisable vocal she's a tragic fuck-up. When Bob Dylan does it, he's a maverick genius“.

Koncert se i danas opisuje kao „jedan od najgorih događaja u Beogradu“, a tu su amaterski snimci koji i dalje svedoče o onome što se dogodilo. Amy je tom prilikom osuđena zbog grešaka koje bi neke druge pevače uzdigle u nebesa, a najviše zbog toga što su muškarci, pa je, na primer, frontmen grupe Arctic Monkeys na jednom (ili više) koncertu dobio aplauz kada više nije mogao da peva zbog sličnih prepreka, dok je Robbie Williams godinama slavljen zbog ispada na sceni. Žena ipak ne sme da pogreši, da bude pijana, čak ni kada je Amy Winehouse.

Meni je ostao moj koncert, kao intimno iskustvo, bez greške. Ne mogu da tvrdim da ne bih reagovao poput većine da sam bio malo bliže, te na vreme platio tih 40 evra. Samo znam da bi pomenuti auto-zagrljaji sigurno probudili čoveka u meni.

Bio je to njen poslednji koncert. Odustala je već 23. jula 2011, ne samo od muzike, već i od života. Kažu da joj je telo popustilo pod teretom višegodišnje autodestrukcije (možda se onaj teretni voz u blizini koncerta našao upravo zbog toga), depresivnih epizoda i kojekakvih supstanci. A možda je problem bio u sredini koja ju je proždirala, te u onim zagrljajima koje nije uspela da samoj sebi nanese.

Milan Živanović

Oceni 5