Sećanje na san iz 1963. godine
Tadeuš Ruževič pripada tragičnoj generaciji koja je svoje prve stihove pisala u mraku okupacije i nosila ih u partizanskoj torbi.Ti pesnici nisu imali vremena za estetiziranja, daleka od borbe i života. Istorija se stvarala pred njihovim očima. Ruževič je preživeo. Ali čitava njegova poezija i poetika razvile su se i izrasle iz vizije rata i umiranja.Ruževič je na oko mračan pesnik. Ali nigde valjda nema takve želje za smirenjem i skladom, očišćenjem od svega ružnog što nas okružuje. Ruževič razbija stih, lomi ga, odbacuje sve što mu se čini suvišnim, hoće samo čistu, elementarnu reč. Želi da od elemenata forme stvori novu celinu. Time pesnik teži da dođe do tišine i razjašnjenja. (Petar Vujičić)

Sanjao sam
Lava Tołstoja
ležao je u krevetu
ogroman kao sunce
u grivi
raščupane kose
lav
video sam njegovu
glavu
lice od zlatnog talasastog lima
niz koje se slivala
neprekidna svetlost
odjednom se ugasio
pocrneo
a koža njegovih ruku i lica
bila je hrapava
ispucana
kao hrastova kora
upitah ga
»šta treba činiti«
»ništa«
reče
kroz sve crte
pukotine
zaplovi prema meni svetlost
poče se rasplamsavati
ogromni zračni osmeh.
*Preveo Petar Vujičić
Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.