"Sedmi pečat" Ingmara Bergmana

Ovako se dogodilo. Vidimo

tri životne dobi u jednoj: Isus kao dijete

nesvjestan Jeruzalema i Rima

– čudesno prožet radošću –

to je ona godina iz koje

naša duševnost ustrajno crpi svoju snagu.

Potom, Bergman nam

iz prizora u prizor dočarava

bol, Krista razapetog

koji je uskrsnuo iz otvorenih rana pokore

(prikazanih kao rane na Njegovom lešu)

i rane od hodanja cestom ljubavi

(kruna kraljevstva koje razdire ljudsku narav)

…Tu ima toliko patnje!

Što li nas to može zaštititi

od praznine, od urlika napuštenosti,

od krajnje ovisnosti, vrtoglavice?

Zašto mnogi dolaze na obalu ljubavi

jedino da bi se tamo nasukali?

Drugo lice Krista, ono

zlo, ono Drugo, upalo, od boli i grijeha.

Bože, kakve li zaraze!

Kakav li smrad uokolo širi

naše doba! To je naše doba!

olujni gnjev se širi svuda oko nas.

Pogubna glupost državnika vlada.

Stari jahači kroz šume jašu

     vičući: vjetar! vjetar!

Sada se užas mraka ponovno vratio.

Bacit ću se na zemlju

poput lakrdijaša u Bergmanovom Sedmom pečatu

hineći da spava kraj svoje žene i djeteta,

krijući se u karavanu za oluje.

Neka nas Anđeo Gnjeva uzme pod svoje.

Neka dođe kraj.

Rat, glupost i strah su moćni.

Mi smo jedino djeca. U krevet! u krevet!

     Igrajmo se na sigurnom!

Bacimo se

bespomoćni, u sreću,

     u naše vlastito doba, u

     naše vlastite dane.

Tamo gdje Kuga riče,

tamo gdje prazni jahači užasa odlaze.

*Izabrao i s engleskoga preveo Vojo Šindolić