"Sedmi pečat" Ingmara Bergmana
Ovako se dogodilo. Vidimo
tri životne dobi u jednoj: Isus kao dijete
nesvjestan Jeruzalema i Rima
– čudesno prožet radošću –
to je ona godina iz koje
naša duševnost ustrajno crpi svoju snagu.
Potom, Bergman nam
iz prizora u prizor dočarava
bol, Krista razapetog
koji je uskrsnuo iz otvorenih rana pokore
(prikazanih kao rane na Njegovom lešu)
i rane od hodanja cestom ljubavi
(kruna kraljevstva koje razdire ljudsku narav)
…Tu ima toliko patnje!
Što li nas to može zaštititi
od praznine, od urlika napuštenosti,
od krajnje ovisnosti, vrtoglavice?
Zašto mnogi dolaze na obalu ljubavi
jedino da bi se tamo nasukali?
Drugo lice Krista, ono
zlo, ono Drugo, upalo, od boli i grijeha.
Bože, kakve li zaraze!
Kakav li smrad uokolo širi
naše doba! To je naše doba!
olujni gnjev se širi svuda oko nas.
Pogubna glupost državnika vlada.
Stari jahači kroz šume jašu
vičući: vjetar! vjetar!
Sada se užas mraka ponovno vratio.
Bacit ću se na zemlju
poput lakrdijaša u Bergmanovom Sedmom pečatu
hineći da spava kraj svoje žene i djeteta,
krijući se u karavanu za oluje.
Neka nas Anđeo Gnjeva uzme pod svoje.
Neka dođe kraj.
Rat, glupost i strah su moćni.
Mi smo jedino djeca. U krevet! u krevet!
Igrajmo se na sigurnom!
Bacimo se
bespomoćni, u sreću,
u naše vlastito doba, u
naše vlastite dane.
Tamo gdje Kuga riče,
tamo gdje prazni jahači užasa odlaze.
*Izabrao i s engleskoga preveo Vojo Šindolić